Hrvatski Fokus
Hrvatska

Škola je drugi dom

Protekle dvije godine učenicima nedostaje neposredni dnevni kontakt i interakcija između učenika i učitelja, učenika i učenika, učenika i razrednog odjela

 

Uskoro počinje nova 2021./2022. školska godina. Prema najavama nadležnog ministarstva i ministra ova školska godina bi za sve učenike osnovnih i srednjih škola morala i trebala započeti normalno u školama i učionicama, unatoč endemiji korone i širenja delta soja po svijetu i našim prostorima. Moramo se naučiti živjeti s koronom, uz preporučene mjere Stožera.

Sad je idealno vrijeme da škola tamo gdje to dosad nije bila postane učenicima drugi dom, mjesto druženja, učenja, igranja i prijateljstva. Gotovo dvije godine to  nije bilo moguće postići u mnogim školama, zbog COVID-a 19. Prvi školski dan bi trebao biti praznik u učenikovu domu i u svakoj školi, pogotovo za prvašiće, kojih je ove školske godine najmanje u povijesti Hrvatske. Iako škola započinje za desetak dana još se uvijek ne zna točan broj djece koja prvi put ulaze u školu i postaju učenici. Velik broj škola oštećenih u potresu ne će moći primiti svoje učenike, jer nisu obnovljene i sigurne za prihvat učenika. Ti će se učenici rasporediti u druge najbliže škole, gdje ima prostora za prihvat i održavanje nastave. Ne će to biti jednako, a kamoli isto kao u svojoj školi. O tomu su trebali misliti gradski oci i osposobljavanju škola dati prioritet. Nije u pitanju samo prostor, već i identitet, odnosno svojevrsno poistovjećivanje sa školom, koja s vremenom postaje drugi  dom. Nažalost, ponekad i prvi, jer neka djeca nemaju pravi dom, niti obitelj.

Škola je mjesto gdje učenik dnevno provodi najviše vremena. To bi mjesto moralo i trebalo biti mjesto druženja, okupljanja, zajedništva, učenja, igre, radosti i sreće. To je mjesto rasta i razvoja. To je mjesto istraživanja, nalaženja, realizacije, odrastanja i formiranja. Svi se sjećamo svoje škole, kako osnovne tako i srednje. Atmosfera u školi uglavnom ovisi o učiteljima i profesorima. Oni stvaraju određenu školsku klimu, koja bi morala odisati toplinom, prijateljstvom i drugarstvom. Današnje moderne škole su izvor mnogih informacija, pružaju mogućnost uključivanja u IT područje od najranije dobi, što je potreba i imperativ sadašnjosti i budućnosti. Trebalo bi težiti k tomu da sve škole u RH, posebice osnovne imaju donekle jednake uvjete za školovanje, za realizaciju svih programa, prema planu, školsku dvoranu, kuhinju, blagovaonicu, zračne, svijetle učionice, kabinete, potrebna nastavna sredstva i pomagala, suvremenu tehniku i tehnologiju… Nažalost, to nije tako, pogotovo u manjim mjestima. Sanja Musić Milanović, naša prva dama, s pozicije svoje struke i funkcije radnog mjesta, stalno upozorava na zdravu prehranu učenika, na činjenicu da neke škole još uvijek nemaju školsku kuhinju, blagovaonicu, kao niti školske dvorane. Tu je nemoguće udovoljiti napisanim standardima za osnovne škole. Tu je nemoguće organizirati i realizirati zdrav život učenika. Neke škole sve to imaju, ali ne znam iz kojih razloga, osim komercijalnih, po nalogu, želji i volji njihovih ravnatelja, u školama imaju razne automate sa slatkišima i nezdravim pićima, slatkim sokovima i gaziranim napitcima. Svojevremeno sam se u “mojoj” školi borila protiv toga, bez ikakvog pozitivnog učinka, osim što sam proglašena osobom koja kvari međuljudske odnose u školi. To se naročito naglašavalo kad sam rogoborila kako školska kuhinja ne radi dobro, u smislu kvalitete i kvantitete obroka, kako zakida učenike i kako se na račun školske kuhinje hrane oni koji to ne bi smjeli, kako bi u rižotu morao biti barem jedan komadić mesa… Unatoč tomu nastojala sam da svaki učenik u školi ima topli obrok, doručak (gablec, marendu) i ručak, ili barem jedno od toga, bez obzira može li ga platiti ili ne. Pisala sam o tomu. Osnovane su neke udruge, koje su se zalagale za to i bile uspješne u tomu.

Naime, godinama sam gledala kako umjesto konkretnog doručka, učenici za novac koji su doma dobili, za tu svrhu, rano jutrom piju Coca colu ili jedu neki slatkiš iz automata. Od zdrave prehrane, kroz mnogobrojne odgoje, posebice građanski u školama se stvara i nastaje čovjek, osoba koja bi se trebala sa što manje stresa i straha uključivati u normalni život, osnivati obitelj i postati svestran, stručan, pošten, istinoljubiv, cjelovit i koristan član društvene zajednice, s osjećajem domoljublja, ponosan na našu tradiciju i kulturu, s poznavanjem naše prošlosti, prilagodljiv sadašnjosti s vizijom dobre budućnosti. To sve započinje prvog školskog dana u prvom razredu osnovne škole. Godinama se to nadograđuje, raste i razvija se. Sve to ovisi o obiteljskom domu, roditeljima, školi, užem i širem okruženju, mjestu, gradu i državi.

Dijete za školu trebalo bi dobro pripremiti. Nije za to dovoljna samo priprema u vrtiću. U roditeljskom domu, tom važnom koraku u životu svakog djeteta, trebalo bi dati poseban i veliko značenje. Sa školom dijete ne bi trebalo strašiti niti plašiti. Školu bi trebalo uvijek prikazivati u pozitivnom smislu. Škola nije nužno zlo. Učitelji i profesori nisu neprijatelji, koji samo vrebaju da nešto krivo napraviš ili da nešto ne znaš, kako bi te kaznili. Nastava na daljinu (online) bi trebala biti mogući nužni nadomjestak nastavi u školi, kad se u školu ne može i ne smije, zbog određenih mjera i opreza, u smislu očuvanja zdravlja. Mi smo socijalna bića. Svima je za optimalan rast i razvoj potrebna odgovarajuća zajednica i jedinstvena ustanova za odgoj i obrazovanje. To je škola, sa svim onim što škola daje, nosi i ostvaruje. Pritom je znanje manje važno od svega ostaloga, što se u školi dobiva, naročito socijalnih odnosa i odgoja (općeg i posebnog), posebice građanskog.

Istraživanje među učenicima i nastavnicima o nastavi u novom normalnom, protekle dvije školske godine je pokazalo, dokazalo i ukazalo na mnoge nedostatke i ne baš dobar utjecaj nastave na daljinu. Znanje je slabije, mnoge sposobnosti koje proizlaze iz nastavnih sadržaja se nisu mogle razvijati, baš kao ni vještine. Nedostaje neposredni dnevni kontakt i interakcija između učenika i učitelja, učenika i učenika, učenika i razrednog odjela… Ne postoji mogućnost individualne i grupne usporedbe stečenih znanja, primjene znanja, rangiranja u razredu. Ne postoji mogućnost zajedničkog osvrta, procjene i ocjene postignutih rezultata. Ne postoji mogućnost zajedničkog rješavanja problema, provjere rješenja, analize uspjeha (pojedinačnog, razrednog). Ne postoji mogućnost događanja svega onog što je u razredu prisutno, uz normalan rad, primjedbi, pokušaja, pogađanja, nagađanja, procjene, ocjenjivanja, smijeha, veselja, izgovaranja, prigovaranja, izmotavanja…, života u učionici i u školi. Posebno su važni školski odmori i druženja s drugima, mlađim i starijima, te po mogućnosti izlazak u školsko dvorište.

Dopunska, dodatna nastava i izborna su važna i nužno potrebna  nadopuna i proširenje redovne nastave. Koliko znam toga nije bilo u novo normalnom. Time su bili zakinuti mnogi učenici, kako oni kojima učenje i primjena naučenog ide slabije, tako i oni koji mogu i hoće puno više od ponuđenog u redovnoj nastavi. Talenti nam propadaju ako im je na nastavi dosadno. Njima treba proširiti vidike. To se ne može učiniti u dovoljnoj mjeri u redovnoj nastavi. Za taj oblik nastave bilo bi dobro angažirati vanjske suradnike, koji bi učenike pripremali za razna natjecanja. Nije da njihovi nastavnici to ne mogu. Oni nemaju dovoljno vremena za takav oblik nastave, koji zahtijeva veliki angažman, od pripreme za nastavu do realizacije, što mnogi ne shvaćaju i ne znaju. Doživjela sam nekoliko puta u zbornici primjedbe kako je lako raditi s nadarenim učenicima do toga kako s njima uopće ne treba raditi, što su notorne gluposti, odnosno totalno neznanje. Nadarena djeca imaju velike zahtjeve i strogi su kritičari. Njihovih tisuće „zašto“, traži i zahtijeva odgovore. Nastavnik (učitelj, profesor) ih mora dati. Da bi ih uvijek mogao dati mora biti  pripremljen, što zahtijeva stalno učenje, istraživanje i ne baš mali rad.

Da bi uspjeh učenika bio što bolji, da bi škola i nastava u većini zadovoljavala potrebe učenika, bilo bi dobro njihove roditelje uključiti u rad škole, na više načina, pa i u samoj nastavi, pogotovo na satu razrednika. O svemu tomu bilo bi dobro razmišljati prije početka svake školske godine. Misli i prijedloge bi bilo dobro javno iznijeti na stručnim aktivnostima, vijeću nastavnika, te osmisliti inovativan i kreativan program rada škole, imajući u vidu posebnosti svake škole. Dvije škole nikako ne mogu imati jednaki plan i program rada. Tu bi svakom prepisivanju trebao biti kraj. Svaka škola baš kao i svako dijete je jedinstvena i neponovljiva. Svaka škola je svoj poseban svijet, koji vrvi životom, pršti od radosti i ori se od smijeha i veselja.

Ankica Benček

Povezani članci

Zaštitne maske – nova okolišna prijetnja

HF

Pitanja koja muče Milana Protića

hrvatski-fokus

VELJINA DESPOTOVINA – Neuspjela difamacija HOS-a

hrvatski-fokus

Plenkoviću, iznevjerili ste hrvatski narod!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...