Mlakić u andrićevskom stilu piše nadahnuto
Nedavno je u zajedničkoj nakladi Frakture i Franjevačkog samostana Sv. Luke iz Jajca, objavljena zanimljiva i intrigantna proza suvremenog književnika Josipa Mlakića, Na Vrbasu tekija, izdanje izvrsno opremljeno. Riječ je o piscu koji odavno skrenuo pozornost javnosti na svoj rad. Vjerujem da će tako i biti i s ovom neobičnom knjigom, u kojoj Mlakić u andrićevskom stilu piše nadahnuto o gradnji samostana u Jajcu, u životu, o fratrima u složenim i zahtijevnim vremenima devetnaestog i dvadesetog stoljeća.
Proza je podijeljena u tri dijela, Na Vrbasu tekija, Jajačka hronika i Paučina i promaja. Prve dvije cjeline navodno pripadaju Andriću, riječ je o pronađenom rukopisu, dok u trećem Mlakić progovara o Andriću i njegovom djelu. I ova je knjiga potvrdila nakon i Martensove studije kako nije prestalo zanimanje javnosti za Andrića i njegov opus. No ova me je Mlakićeva tečno napisana proza podsjetila na vlastita iskustva s velikim piscem u mladosti, kada me je njegova rečenenica doista ushićivala. Kasnije, najviše me je zanimao Mihajlo/Omer.
