Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Zašto nam je potreban Kanadski institut za istraživanje genocida

Stječe se dojam da je cijelo društvo sastavljeno od najobičnijih hohštaplera i varalica

 

Povijest svjetskih događaja pokazuje da su istina i pravda kvarljiva dobra, da se tim kategorijama trguje i da se desetljećima i stoljećima dobar dio njih prikazuje što je moguće čudnije ili lažnije, što je nedostupno širokim masama. No na kraju, zahvaljujući različitim izvorima, uglavnom suprotstavljena strana koja je u međuvremenu izvukla glavu iz pijeska, barem dio te skrivene istine izbija na površinu.

Moćni ljudi i sudionici jedne dobi prenose svoju istinu putem medija i činjenica, imaju moćne instrumente zastrašivanja, podmićivanja, vojske, oružja, propagande i sile te uspijevaju lažima obmanuti bespilotnu većinu svjetskog stanovništva ” biseri svinjama “. Sjetite se samo kaubojskih filmova i općenitog svjetskog prijezira Indijanaca, “divljaka, crvenokožaca koji su skalpirali lijepe bijele žene i muškarce, koji su napadali njihova imanja, napadali ih bez razloga i zastrašivali ih.” Holivudsko smeće iz filmova uveliko je obradovalo bijelce i njihovu pravdu – kao što smo pokazali u tim filmovima. Tek desetljećima kasnije saznali smo da su bijeli doseljenici oteli domoroce puškama, da je većina tih “crvenih koža” istrijebljena bolestima i namjernom glađu – sustavno ubijajući desetke milijuna bizona i ostavljajući ih bez plijena i hrane – pa su se na kraju morali preseliti u rezervate rezervirane za njih, odreći se svojih ravnica, rijeka, polja i staviti preživjele ostatke stanovništva pod zaštitu i prehranu bijelih okupacijskih vlasti.

Nemojmo se zavaravati, velika većina modernog demokratskog društva podložna je manipulaciji, na javno mnijenje se može utjecati i to se stalno radi. Svjetsko stanovništvo izravni je, neizravni ili tihi sudionik u mnogim teškim zločinima, masakrima i nepravdama, iako toga uglavnom nije svjestan. O sebi i svom moralu misli sve najbolje, stalno pokušava na izborima izabrati svoje najpismenije i najelitnije predstavnike. Većina je zgrožena nepravdama koje se stalno pojavljuju prema slabijim zemljama i narodima diljem svijeta i u njihovim zajednicama. Prolijte stvarne ili krokodilske suze nad patnjama nevinih i obespravljenih. Međutim, stalno i sa zakašnjenjem od mnogo godina ili desetljeća, ispostavlja se da ste vi i vi, određeni politički izabrani dužnosnici, bili nemoralni, korumpirani, nepošteni i da su njihovi štetni postupci stvorili kaos u cijelom svijetu i ugrozili njihove zajednice od povjerenja, navodno braneći njegov interes.

Pravda i istina stalno zaostaju za nepravdom i neistinom, kvare odnose među ljudima, često nepopravljive – neke zajednice nestaju, druge su desetkovane, ranjene, ogorčene i napaćene, a većina ljudi u svijetu općenito je predana dobru. Teško je izgraditi, potrebno je vrijeme, trud i znanje, a lako je srušiti i spaliti tuđim znojem: malo slame i bačenu upaljenu šibicu. Moćna sila u doba savršenstva tehnike ubijanja može u vrlo kratkom roku izbrisati postojanje čitavih nacija, do samog planeta. Ako se sile zla ne kontroliraju i sile dobra se dugoročno ne ujedine, ljudi su osuđeni na stalni počinak iz pepela, poput mitske ptice Phoenix. Kad društvo dopušta da se politika temelji prvo na tzv. vitalni interes, te da su moral, poštenje i pravda od drugorazredne važnosti, kada većinsko demokratsko biračko tijelo “misli” da je za njegovo dobro interes za suradnju i poslovanje stavljen na prvo mjesto – on pada u sve veći vrtlog i nepravde se svakodnevno povećavaju. Svaka prljavština može postati vitalni interes države i može se probaviti propagandom kroz želudac neznalice. Na kraju, ti različiti interesi nailaze na glavu osobe u čije ime su vođeni i pojavljuje se naknadni um. S velikim zakašnjenjem za žrtve nepravednih ekonomskih sustava, ratovima za teritorije i bogaćenjem pojedinaca, ali nema povratka, učinjena je neprocjenjiva šteta, priznaju se samo pogreške, povijest je napisana drugim nezainteresiranim pismima i pravda za žrtve traži se na sudovima, domaćim i međunarodnim.

Ovaj proces traženja istine i pravde spor je i dug i zahtijeva ogromne napore najpismenijih, profesionalnih i neovisnih istraživača koji mogu slobodno razmišljati glavom i znati raspolagati raspoloživim materijalom na pravi način. Potrebno je posjedovati veliko znanje i volju za neprestano traženje sve istine i pravde, sustavan znanstveni pristup, neiskvarenost i moral čisti kao suza.BiH je mlada, siromašna, napadnuta država i u njoj snage dobra i znanja polako napreduju, ali njihovi koraci su spori ili otežani čudnim državnim sustavom stvorenim u Daytonu, vladavinom korupcije i istodobnim premlaćivanjem ljudi s viškom nepotrebnih svadljivih informacija u medijima. Kvazi-inteligencija stalno je prisutna u medijima, potplaćena, udebljana iz ljubavi prema sebi i privilegijama, a pravi domoljubi i znanstvenici gurnuti u komu. Njihova djela se ne poštuju ili se čine nedovoljnima te se uglavnom šute i prolaze nezapaženo. Hvale ih i u prvi plan podižu prikladni i nekvalitetni, daju im se subvencije, škrabotine se za njih tiskaju, a poštenim i pravim učenjacima često im se zalupi pred nosom. Diplomatska strana misije i njihove matične službe, pod očitom predanošću pomirenju ljudi, pokušavaju gurnuti istinu o ratu u BiH i pravdi za žrtve pod tepih stalnom financijskom potporom sposobnima i nesposobnima. Za neka bolja vremena, navodno. “Mir, mir, mir, nitko nije kriv” ili još gore “svi jednako krivi, svi jednako počinjeni zločini, strane u sukobu, međuvjerski i građanski rat, prošlost se mora zaboraviti što je prije moguće, moramo se pomiriti, surađivati, to je budućnost a ne stalne međusobne optužbe, tko je prvi započeo i zašto… »Odbacuju se čak i istine o počinjenim zločinima, za što postoji dovoljno provjerenih, sudski dokumentiranih svjedočanstava u ime tog navodno sretnijeg budućnost. I tako se od davnina vrte sile dobra i zla. Stalno se odmjeravaju, prevladavaju u jednom razdoblju s jedne strane, u drugom s druge strane i taj tok je na neko vrijeme gotovo zacementiran, zlu i nepravdi se ne nazire kraj. U krugovima koji vole istinu prevladavaju umor, obeshrabrenost, osjećaj bespomoćnosti, pa čak i odustajanje na kratko ili dugo. Sve dok istina ne prozre i osvijetli novo svjetlo u društvu, kada se za nju zauzmu svježe snage ili neki izuzetni umjetnici poput Tolstoja s kraja 19. stoljeća. U Francuskoj bi car Napoleon Bonaparte ostao za sva vremena kao pravedna i hvale vrijedna osoba, najveća u novijoj povijesti, da roman “Rat i mir” nije izložio njegovu štetnost za tadašnju Europu. “Hadži Murat” je djelo koje je Čečene postavilo na razinu koja im s pravom pripada, a otada ih nitko nije napisao poštenije i istinitije. A filmska umjetnost u vrijeme brzih, trenutnih informacija neprocjenjiva je.Lažne vrijednosti i informacije masovno se probijaju kroz njih, ali ih visoke umjetničke i redateljske vještine na kraju pobjeđuju svojim zapaženim i remek -djelima. Tako smo sa zakašnjenjem o skrivenoj strani američkih Indijanaca i namjeri da ih istrijebimo, najviše smo naučili iz filmova, puno smo naučili od Olivera Stonea o nepravdi i nepotrebnom Vijetnamskom ratu, Spielberg je predstavio patnje Židova ljudi na upečatljiv i nezaboravan način. Cijenjeni redatelji snimili su nekoliko iznimno vrijednih filmova, “Zabranjena zemlja” također je osvojila Oscara, najveću filmsku nagradu. No još nisu snimljeni filmovi koji bi se masovno primijetili u svijetu i učinili sliku rata u bivšoj Jugoslaviji odmah prepoznatljivom i da se nakon jednog takvog dijela lonci više ne mogu zbuniti. Predstoji još puno posla. Nije dovoljno imati samo dobre umjetnike na svim poljima, potrebno ih je prepoznati i financijski ih podržati kako bi ih postigli, a zatim mogli adekvatno promovirati njihov rad.

Kako naš marljivi Avdo Huseinović u svojim brojnim dokumentarcima, koje potkrjepljuje dokumentima i svjedočanstvima sudionika, bilježi istinu, bilo bi vrijedno da umjetnost od njega preuzme štafetu i taj ogromni materijal pretvori u priče i filmove s dodatnim efektima. Povijesni materijal temelj je na kojem se stvara visokokvalitetna umjetnost. Do tada ima nedostatak što je svojim rječnikom dosadna i nedostupna masama. Čitateljstvu takvog pisanja vrlo brzo dosadi, žele nešto lako razumljivo, čitljivo i brzo. Da se mogu poistovjetiti s junacima priče ili filma.Zato su povjesničari i istraživači u svojim sredinama gurnuti u drugi plan, ne posvećuje im se dovoljno pažnje u nerazvijenim društvima i zajednicama. Zaboravlja se da bez desetljeća istraživanja umjetnici ne bi imali materijala iz kojeg bi izvukli dobro i zapaženo djelo. Za zadržavanje istih praznih rukava. Njihovi postupci bili bi traljavi i podložni općoj kritici protivnika. Mora se znati da je jednom “Schindlerovom popisu” prethodila istinita priča o desetcima preživjelih, da je prvi put dokumentiran desetljećima i godinama, a tek onda je za to napravljen scenarij. Film je bio posljednja karika, nadogradnja njegovih prethodnih napora mnogih sudionika. Bez tako temeljitog pristupa, svaki film brzo gubi vrijednost – to se dogodilo masi kaubojskih filmova koje nitko više ne shvaća ozbiljno i koji se uglavnom povlače iz kina. No do tada su svojom lažnom faktografijom, kinematografskim slomljenim srcem i patetikom nanijeli nepopravljivu štetu, educirajući mnoge generacije gledatelja školske dobi diljem svijeta.

Domoljubi BiH dovedeni su do prosjačkog štapa, za istinu se moraju boriti u siromaštvu, nedovoljnom prepoznavanju njihovih kvaliteta i djela, svjedočanstvima, opovrgavanjima, podmetanjima i malo -pomalo moraju odustati. Bolesti pogođene nepravdama, povlačenje s vlasti i iz akademskih krugova jer na svoje životopise lijepe naljepnice svih vrsta, uskraćuju im redovne prihode, uskraćuju im pristup informacijama, štrajkaju po časti… Međunarodna zajednica, predvođena vladama Francuske i Engleske, bila je izravni sudionik Beograda, Miloševića i kriminalne grupe tijekom cijele agresije na BiH. Njezino sudioništvo je dokazivo, dobro je dokumentirano, ali još se mora raditi na kvalitetnom istraživanju i prikupljanju pojedinačnih podataka, dokumenata, izjava brojnih diplomata, dnevnom izvještavanju medija, kaznenom progonu… Zapadnu javnost sustavno su obmanjivali medijima, prevareni navodnim islamskim fundamentalizmom u BiH, iskonskim “grijesima” muslimana za vrijeme osmanske vladavine, međuvjerskim i međuetničkim sukobima i sličnim maglinama, tako da je ostao globalno pasivan i nije ustao na noge masovno zahtijevao od svojih vlada da spriječe genocid nad bošnjačkim stanovništvom. Nasljednici ove i takve međunarodne zajednice moraju neko vrijeme skrivati ​​svoje poluotvoreno suučesništvo u istrebljenju bošnjačkih muslimana kao većinskog naroda u europskoj državi, pa stoga ne čudi što među svojim suradnicima biraju prvenstveno korumpirane mediokritete među Bošnjacima. Takvi će se bezuvjetno pokloniti svom novcu, s obzirom na nezaslužene privilegije, i pristat će na sve zahtjeve ne dovodeći u pitanje vlastitu savjest i pogubnost takvog štetnog kompromitiranja prema vlastitom narodu.

Kako je u BiH vrlo teško raditi zbog nedostatka institucionalne podrške raznim istraživačima u području društvenih znanosti i kulture pamćenja, potreba za osnivanjem takvog tijela izvan matične zemlje odavno je nametnuta. Predratna, ratna i poslijeratna dijaspora, isprva poremećena, financijski nemoćna i obezglavljena, polako se organizirala, dalje školovala na stranim sveučilištima, sve više ujedinjivala tako da je, među mnogim drugim vrijednim udrugama i tijelima diljem svijeta, prije 16 godina dobili smo Institut za istraživanje genocida u Kanadi. Rezultati ovog instituta nemjerljivi su jednostavnim nabrajanjem postignuća – koja se lako mogu pronaći na portalu i facebooku za one koji ga posjećuju ili to žele učiniti – i ja u tu svrhu pišem ovaj tekst, ali najvažnije je da institut ne odustaje. Bilo da se radi o stotinama cijenjenih suradnika stručnog tima, dokazanim prijateljima BiH ili domaćim borcima za pravdu koji rade iz dijaspore ili domovine kako bi pomogli profesoru, dr. Emiru Ramiću i njegovom timu u Kanadi – svi se moraju složiti i fokus u borbi za jedan zajednički cilj – postizanje cjelovite istine i pravde za BiH. Putovi prema tom cilju mogu i trebaju biti različiti ovisno o profesiji kojom se suradnici bave, njihovom znanju i iskustvu stečenom na raznim svjetskim meridijanima, ali njihov zajednički cilj mora biti isti.U skladu s ljudskim pravima, svijet se neprestano gazi, žrtve se omalovažavaju, njihova patnja se negira, svakodnevno ih se zlostavlja, a sol se dodatno sipa na nezacijeljene rane. Čini se da je to slučaj sa žrtvama agresije na BiH, kako unutar same države, tako i u okruženju i u takvim uvjetima, nezamislivo je izliječiti njihovu napaćenu dušu i barem djelomično prebroditi gubitke. I na Zapadu i u regiji mora se stvoriti klima u kojoj će žrtvama biti iskazana dostojanstvena, iskrena pažnja, pobožnost i njihova istina utvrđena na međunarodnim i domaćim sudovima.

Da bi se to postiglo, potrebna je pomoć svih dobronamjernih prijatelja širom svijeta, institucija, vlada, tijela i udruga koji brinu o ljudskim pravima. Moramo konstantno raditi na donošenju zakona, donošenju rezolucija koje zabranjuju poricanje genocida i vrijeđanje žrtava i uvođenje obaveznog proučavanja bh. Tragedije u školama širom svijeta na pravilan, dosljedan način.Kanadski institut za istraživanje genocida ima ispravnu znanstvenu metodologiju, brojno međunarodno i domaće osoblje i priznao je veličinu u svojim redovima, ali i dalje mu je potrebna podrška. Zlo stalno ima prednost od nekoliko koraka u odnosu na dobro, privlačeći tupošću, novcem, materijalnom dobrobiti dosadnim, lijenim, manipulativnim i ljudima sa slabo razvijenom sviješću o opasnostima koje vrebaju sa svih strana. A takvih je većina u svijetu i ne samo među Bošnjacima. Ako ste plemeniti i želite svima dobro, nema jamstva da će vas otvoreni i skriveni neprijatelji ostaviti na miru, pružiti vam iskrenu ruku pomirenja ili vas barem tolerirati ako vas nisu sposobni poštivati.

Bošnjaci još nemaju razvijenu ne samo nacionalnu već i ukupnu svijest o svojoj vrijednosti i potrebi da je stalno dokazuju i jačaju. Njihova je zemlja zaobljena, ali čini se da je na klimavim nogama, pa su se umorili od borbe za nju. Ostavlja je svim vrstama uzurpatora, prodanih duša i zaboravlja da im jaka prolivena mučenička krv za opstanak naroda u BiH zabranjuje da se toga odreknu i okrenu leđa. Svatko, prema svojim mogućnostima, može pridonijeti borbi za postavljanje države na čvrstu, pravednu osnovu za sve njezine narode i građane. Netko je u stanju prenijeti svoja iskustva u najbliže okruženje govorom, netko ih je u stanju zapisati, netko može financijski pomoći raznim udrugama, izdavaštvu, znanstvenoj zajednici. Mlada generacija koja je odrasla i školovala se u dijaspori ili odrasta u BiH sa znanjem stranih jezika i zna koristiti IT pomagala od neprocjenjive je važnosti za starije, već umorne generacije. Stariji ljudi imaju iskustvo, pamćenje, već urađena, ali nedovoljno promicana brojna istraživačka i književna djela, mogu usmjeriti mlađe ljude na vjerodostojne izvore informacija, pronaći svoj put u moru kontradiktornih informacija i savjetovati ih kad god je to potrebno. Istodobno, moraju ostaviti mnoga polja aktivnog djelovanja njima. I moraju biti upozoreni kada i ako skrenu s istraženog pravog puta – istine i pravde, nikakav kompromis s ove dvije osnovne pretpostavke ne može i ne mora biti opravdan.Znamo da je bošnjačka elita plaćala glavom i da su prve masovno patile tijekom agresije, te da je teško od obezglavljene patničke mase koja se kretala svijetom stvoriti jednoglasno tijelo sa zajedničkim ciljevima i prioritetima desetljeća bez kompasa. Mnogo je međusobnog nepovjerenja u dijaspori, nejedinstva, spoticanja jedno o drugoga, nepotrebnih svađa i smicalica, pameti… Uzrok se može pronaći u fenomenu poznatom kao “polupismenost”. Polupismenost ne shvaća da ne zna mnogo, ne želi dalje učiti i obrazovana je, ali može vrlo mudro i obuzdati mnoge časne i napredne prijatelje u svom okruženju – bilo da se radi o domicilnim “strancima” ili njihovim naprednijim sunarodnjacima. Tako da se mnogi iskreni prijatelji BiH, dokazani čak i za vrijeme rata: odvjetnici, socijalni radnici, novinari, umjetnici… svojom arogancijom i nepovjerenjem neprestano i neumoljivo guraju od sebe.

Polupismenost stalno sumnja u provjerene dobročinitelje, šamara ih, traži kosu u jajetu i vjeruje, najčešće neutemeljeno, na koji način ti ljudi profitiraju od patnji stradalog bošnjačkog naroda. Zatim se neko vrijeme bori u brojnim propalim udrugama, bez financijske i ikakve druge podrške i ne razumije u čemu je problem te da je i sama svojom arogancijom, nedovoljnom kulturom u komunikaciji, nedovoljnim poznavanjem stranih jezika uvelike pridonijela ukupnom kolaps bošnjačke zajednice i očigledan neuspjeh na mnogim poljima. Samo zato što je jedan samozvani “elitni” dio izgledao narcisoidno u iskrivljenim, slomljenim ogledalima. Dobročinitelji se moraju poštivati ​​i cijeniti, bilo da su financijski moćni i utjecajni, bilo da su obični siromašni građani. Također treba jednom zauvijek shvatiti da na ovoj kugli zemaljskoj svakako ima mnogo profitera, ali i mnogo izvrsnih ljudi koji dobrovoljno rade za dobrobit svjetske zajednice i za pravdu, bez naknade, te ih se ne smije uznemiravati niti koristiti kao kliničari. Lako ih je „kupiti“ – krumpir i lijep osmijeh su dovoljni, ali ti dobri ljudi vrijedili su zlata i još uvijek jesu. Moraju obnoviti dobre odnose s njima, povremeno ih nagraditi običnom zahvalnicom za njihov dugogodišnji trud, s vremena na vrijeme im poslati posebnu poruku, bez posebnog razloga, i držati ih uvijek pri ruci. A kad nisu osobito “potrebni”, gotovo sve naše ratne i poslijeratne izbjeglice imaju regulirane boravišne dozvole, a s njima treba održavati prijateljske veze. A da im to više nikada ne treba, zaslužuju da ih se poštuje i zauvijek spominje. Označite ih kad god je to moguće i prikladno. To se zove lobiranje u diplomaciji i u tome može sudjelovati svaki Bošnjak, na svojoj razini: domaćice u svom susjedstvu i u školama svoje malodobne djece, zaposlene na radnom mjestu među kolegama, studente na fakultetima i sveučilištima pri sklapanju vječnih poznanika i prijatelja, sudjelovanjem u društvenom ili političkom životu svojih urođenih općina i država.U eri brzih vijesti, kada su korisnici društvenih mreža time preplavljeni, vrlo je važno znati odvojiti istinu od krivih informacija, važnih od nebitnih, korisnih od beskorisnih. Mnogo beskorisnih, bijednih, ali holivudski privlačnih informacija odvlači pažnju većine Bošnjaka – može se naslutiti po broju komentara u nekim medijima, s kakvom se žestinom mogu svađati i psovati jedni druge o nekim besmislicama ili novinarskim lukavstvima. U njima se, i u prilagođenim člancima i u komentarima, često kleveću naši ratni heroji, važni članovi zajednice svih nacionalnosti, a na meti je povremeno naš pokojni predsjednik Alija Izetbegović.

Naš običan čovjek još nije shvatio da novinarski članci ne moraju biti istiniti iako su lijepo i kitnjasto napisani, da urednike medija plaća neka instancija, da neki stalno ili povremeno moraju klevetati nečije protivnike i da takva vrsta pisanja povećava njihovu zaradu. U većini slučajeva, novinarstvo nije besplatno, istraživačko i koristi svakodnevne intrige kako bi povećalo tiražu svojih novina ili podržalo svoju izabranu stranku na vlasti ili oporbi. Tako je u novinarstvu diljem svijeta, prevladao je “žuti” tisak i čitatelji se za njim svakodnevno love i izvlače na površinu poput ribe na suhom. Vrlo je važno pročitati što je napisano sa rezervom, provjeriti podneske “sigurnih” informacija, a ne spaliti na prvu, kako kažu. A takav pristup zahtijeva lucidnost, mudrost i znanje. Ove se kvalitete stječu napornim dugogodišnjim školovanjem i radom, nije dovoljna samo urođena inteligencija. U agresiji Srboslavije na BiH Bošnjaci, kao i dobar dio Hrvata, kao i sugrađani Srbi antifašisti, dekretom, topovskom i snajperskom vatrom lišeni su osnovnog prava na život. Kako se to dogodilo, zašto i u koju svrhu do sada je više puta razrađeno, ali nije zgoreg to još jednom ukratko ponoviti. Ratovi napada vode se radi povećanja teritorija jedne države na štetu druge, dugoročnih ekonomskih interesa manjinskih utjecajnih bandita, to su uvijek bili pravi razlozi, a sva druga objašnjenja služe samo u propagandne svrhe. Topovsko meso šalje se ubijati i propadati s pjesmom na usnama i cvijetom u cijevima pušaka.

Da bi se postigla ubojita kriminalna revnost, budući ubojice ili ubijeni moraju se pripremiti za tu žrtvu, oni moraju otići u takve ratove ispiranja mozga ili ih se mora mobilizirati. Despotima i njihovim suradnicima bolje je i korisnije da ratnici dobrovoljno krenu u bitku i nauče ih mrziti. Budući protivnik stoga je u dostupnim medijima do krajnjih granica ocrnjen, meta mu je postavljena na čelo, vražji rogovi izvučeni na glavi, njegova vjera, zajednica, kultura obezvrijeđeni – pa je ubijanje takvih “čudovišta” volonterima lakše za šintoističke duše.Istraživači bi trebali pažljivo pregledati arhivirane beogradske i druge medije s kraja osamdesetih i ranih devedesetih, poslušati radio i TV izvještaje o tom razdoblju, svu tu propagandnu aktivnost – Goebbelsa – detaljno analizirati te moćne, bezbrojne 24-satne dnevne škrabotine, ratni povici novinara, pisaca, pjesnika, navodne inteligencije i elita. Šteta što se Haag više nije bavio tim opskurnim tipovima, što nije doveo barem neke od najglasnijih na optuženičku klupu – saznat će se mnogo više o razlozima rata, o tomu kako su “psi rata” o različitim psihološkim načinima prevladavanja ovih budućih krvoloka, ali nedovoljno priznanje krivnje jednog bijednog počinitelja, poput masovnog ubojice Erdemovića.

Godine 1999. NATO je shvatio da je RTV Beograd zmijsko gnijezdo iz kojeg su mržnja i laž neprestano siktali i da je to medijsko čudovište smrtonosnije od mitraljeske i tenkovske vatre. Nazvao ga je “Ministarstvom rata” i “mozgom Miloševićevog ratnog stroja”. Zato je on u noći s 25. na 26. travnja bombardirao tu medijsku figuru i neko vrijeme je ušutkao. Inače, zračni napad usmjeren protiv Srbije nije pogodio civilne ciljeve, pa čak i kad su bombardirani strateški i vojni ciljevi, građani su unaprijed obaviješteni o pravovremenoj evakuaciji. Isto je bilo i s RTV Beograd, nitko u toj kući nije trebao biti ubijen, ali su menadžeri pokušali u njoj ostaviti tehničare – 16 ih je umrlo – kako bi se poimenično navele žrtve propagande za posljedično podmićivanje s međunarodnom zajednica.Kako bi sljedeće generacije lakše shvatile što je doprinijelo da je bratski narod do jučer dosegao tako visoku razinu krvoločnosti, moraju znanstveno razotkriti kako se miješa tijesto u kojem su nastali budući masovni i pojedinačni zločinci. Povijesno je, filozofski, psihološki poznato i istraživački dokazano da od pamtivijeka do danas, nacije ili vjerske i druge zajednice moraju slati ljude ispranih mozgova da zakolju svoje vršnjake. Ponekad se u tu svrhu koristi ideologija, ponekad religija, ponekad mnoštvo kao paukova mreža satkana od razloga mržnje i prezira prema drugim ljudima, i zato je vrlo teško natjerati obične počinitelje da priznaju vlastitu krivnju ili odgovornost. Snaga njihova uvjeravanja i entuzijazma prije tog čina bila je tolika da su u ime nečega što im je naknadno bilo neshvatljivo, stvorili strahote, tako da su i filozofski i psihološki, priznanje i krivnja daleko od njih ili čak nedostupni. Ne mogu prihvatiti da su ih u razdoblju koje je prethodilo krvavim zločinima koji su počinili njihovom rukom prevarili njihovi izabrani, poštovani, voljeni vođe, sunarodnjaci, mediji i slično. Da su bili obični alati u rukama mudrih njihovih visokih bandita i krvoloka. Da su daljinski kontrolirani kao najčešće oruđe s kojim su majstori ljudske tragikomedije oduvijek znali vješto upravljati. Vjerojatno misle da bi priznavanjem svoje podređenosti “elitama” ugrozili i posljednju mrvicu svog ljudskog dostojanstva te da će usput morati platiti zasluženu kaznu – i sudsku i ljudsku: javnim izražavanjem pokajanja prema žrtvama i priznajući njihov užasan fizički i psihički razvoj.Dokazani zločinci ne smiju ni sanjati da će se izdati pred nasljednicima, poznanicima i prijateljima, pa čak ni sami sebi – zato većina njih ne pati od noćnih mora. Opravdava ga ili se ponosi njime pred svojim istomišljenicima, u trećem licu, naravno – podizanjem navodnih ratnih i drugih heroja koji su već osuđeni pred međunarodnim i domaćim sudovima. To će nastaviti činiti čak i oni koji nisu izravni počinitelji.

Krvoloci gotovo nikada iskreno ne traže oprost od žrtava. Izravni sudionici i suradnici kriminalaca koriste se lažima, iskrivljavanjem činjenica, izobličenjem stvarnosti pred sudovima kako bi umanjili svoje sudjelovanje u pogromima ili svoju podršku ili hinjenu neutralnost. Kad zločini postanu stvarni, u interesu je nemoralnih i drugih da što manje otkriju pred sudovima i javnošću, da sakriju istinu poput zmijske noge.Takvo ponašanje kriminalaca poznato je pravosuđu iz višestoljetnog iskustva, pa se nastoji počinitelje i pomagače dovesti u suradnju. On koristi “štap i mrkvu” protiv optuženih i tako odmotava zamršeni splet, došavši do istine, potpune ili djelomične. Postoje dokumentirane činjenice, svjedočenje u korist tužiteljstva ili optuženika, a na sudovima je da razlikuju krivo od ispravnog i izreknu kaznu. Ova forenzička istraga žrtvama traje nepodnošljivo dugo, ali na kraju daje rezultate. U načelu, izravni sudionici zločina svoja priznanja potpisuju u dogovoru s tužiteljstvom. To čine kako bi im smanjili kaznu, a sud ih nagrađuje skraćenom kaznom kako bi doznao dio istine o počinjenim zločinima za koje nema dovoljno dokaza.A to pravosudno znanje stalno se vrti u krug. Kao i u društvu, snage dobra i zla neprestano se odmjeravaju pa na sudu znaju prevladati u jednom razdoblju s jedne strane, što je nepovoljno za žrtve, a s druge, s druge strane, pravednije. Iako je ovaj tijek jedno vrijeme gotovo cementiran, žrtve ne vide kraj zlu i nepravdi. Umor, obeshrabrenost, osjećaj bespomoćnosti i odustajanja prevladavaju u krugovima koji vole istinu. Ponekad nam se opet čini da je proces dokazivanja vrlo nepošten i dug.

Uzmimo, na primjer, slučaj Erdemovića koji je osuđen na smiješnu petogodišnju kaznu zatvora za najmanje stotinu ubojstava na suđenju u Haagu. Ta je kazna više nego blaga i nepravedna, ali je njezina korisnost dugoročna. Ono što je mnogo važnije za povijest, istinu i pravdu je ono što je priznao tom istom sudu, podatke koje im je dao u zamjenu za svoju simboličnu kaznu. Njegovo potpuno priznanje krokodilskim suzama imalo je izuzetan doprinos u distribuciji lopte masovnih pogubljenja srebreničkih zarobljenika, a taj rezultat treba imati na umu prije svega. Jedna “istina” izgrađena je potpuno i mnogo godina unaprijed u elitnim krugovima Beograda, a mnogi bijedni počinitelji počinili su nepopravljive masovne i pojedinačne zločine zbog svoje nepokolebljive vjere u tu i takvu istinu. Sudski se epilog svakim danom sve više približava cilju, ali će zauvijek ostati krnji, nejasan, a cijela se istina nikada neće do kraja raspoznati na ovaj način. Izravni počinitelji nastavit će se igrati s obiteljima žrtava i prikrivati ​​svoj udio u zločinu, priznajući samo mali, već otkriveni dio. Više se ne radi samo o slijepom slijeđenju pogubne ideologije, već o osobnom izbjegavanju zaslužene sudske presude.U takvoj situaciji sudske nejasnoće na scenu stupa čisto znanstvena, a potom i umjetnički shvaćena istina o prošlim događajima. Mora se svojim metodama boriti za pravdu i donekle zadovoljiti žrtve. On mora braniti žrtvu tako što će svakodnevno prizivati ​​poricatelje istine, procesuirati ih i potiskivati ​​svim pravnim sredstvima. Ona također mora podići Bošnjake, gdje god se nalazili, na zavidnu razinu nacionalne svijesti i razviti kulturu sjećanja, učeći ih da nema kompromisa s istinom i pravdom, nema prikrivanja ili brisanja, da ne smije doći do prepisivanja činjenica u svrhu nečijeg kratkoročnog, navodno većeg interesa. To je mukotrpan posao koji zahtijeva predanost i budnost mnoštva pojedinaca ujedinjenih oko zajedničkog cilja. Na primjer, pogledajmo malo pozitivne učinke Svjetskog židovskog kongresa danas. To je institucija s posebnom težinom, svladava sve prepreke i uspješno suzbija sve protivnike – ima financijsku i svaku drugu snagu s kojom se malo nevladinih institucija u svijetu može pohvaliti. A nije uvijek bilo tako. Treba se sjetiti da su početni koraci preživjelih Židova nakon holokausta bili suzdržani, neorganizirani, individualni i često su bili posipani svježim ranama. Punih 40 godina, sve do višedijelnog dokumentarca “Shoah” francuskog redatelja židovskog podrijetla Claudea Lanzmanna, strahote stradanja europskih Židova bile su slabo poznate u širokim krugovima na Zapadu. Ili pravilo nije znati. Oni koji su znali gurnuli su svoje znanje pod tepih iz sličnih razloga kao što se to danas čini s genocidom nad Bošnjacima u BiH devedesetih godina. Zbog većeg ili manjeg osjećaja individualne krivnje, zbog veće ili manje uključenosti, zbog plaćanja računa i zbog priznavanja odgovornosti koje bi se od sudionika na toj razini morale zahtijevati na svakoj razini. Zato je jednostavno izbjegnuta svaka šira priča o onome što se činilo Židovima tijekom Drugoga svjetskog rata i medijskom zagrijavanju. Iako je osnovna i krivnja neslućenih razmjera zasigurno bila na počiniteljima nacista, vrijedilo je suočiti se u njezinom ogledalu sa svakim europskim stanovnikom, gdje se nalazio i što je činio ili nije činio, pa je nacistima bilo dopušteno počiniti zločin takvih razmjera.

Sudioništvo u krivnji počinjenoj nad Židovima diljem Europe bilo je toliko izravno da je gotovo svaka zemlja pokušavala o tome govoriti što je manje moguće. izravno, lažnim podacima i stalnim poricanjem da je istrjebljenje milijuna nesretnika bilo poznato i podržano, posredno, običnim medijskim prikrivanjem povijesnih činjenica.Budući da mi Bošnjaci imamo tijelo koje je pokazalo izvrsne rezultate više od 16 godina – Kanadski institut za istraživanje genocida – također moramo podržati i podmazati njegova krila. Načini djelovanja su mnogi, individualni i pravi uspjeh postiže se kada se mnogi rasuti umovi okupe i djeluju zajedno. Svatko od nas može djelovati u svom okruženju, u svojim udrugama i istodobno utjecati na daljnji pozitivan razvoj Instituta kao krovne i ugledne institucije. Moramo pronaći načine da Institut podignemo još više, da ga ojačamo financijski i kadrovski, kako bi njegovi zaključci i javne objave dobili odjek koji zaslužuju. Pogledajmo Svjetski židovski kongres. To se može učiniti povezivanjem s mnoštvom mnogih mogućih izvora financiranja. Ako naš institut ima stalne i povremene izvore prihoda, može se dodatno ojačati kadrovski, povećati broj projekata i podići ga na višu razinu uz financijsku i svaku drugu potporu. Brojne domoljube i borce za istinu i pravdu, koji uglavnom rade dobrovoljno u nezdravoj situaciji u svojoj domovini, treba podržati na pravi način. Tijelo poput Kanadskog instituta za istraživanje genocida neophodno je za budućnost BiH. Mnogo je kvazi-intelektualaca koji su proizvedeni u idole i koji svojim vješanjem lutaju teritorijem BiH i teško im je uopće vidjeti kraj. Toliko su bili ojačani financijskom podrškom stranaca i njihovom navodnom veličinom da su besramno uzurpirali cijeli medijski prostor. Stječe se dojam da je cijelo društvo sastavljeno od najobičnijih hohštaplera i varalica. Sve se to radi pod krinkom pomirenja što je brže moguće između naroda koji su do jučer ratovali. Domoljubima i misliocima ne daje se značajna institucionalna podrška i financijski su marginalizirani, većina njih dovedena je do prosjačkog štapa. Mi koji živimo i radimo u cijelom svijetu moramo razlikovati stvarne od izmišljenih intelektualaca i pružiti ruku mnogim našim domoljubima. Naša financijska neovisnost o matičnoj zemlji to nam omogućuje. Još nam je potrebna nadogradnja nacionalne svijesti, ona je još uvijek na niskim granama.

Mihrija Feković Kulović, autor je dvije objavljene knjige:- Manjača – objavljeno 2000. u sarajevskoj “Svjetlosti” i na francuskom u ženevskom časopisu “Echo illustre” početkom 1996. godine;- Živjeti i umirati za Srebrenicu – objavljeno 2009. – Sarajevo – “Connectum” (na francuskom: Vivre et mourir pour Srebrenica – izdanje Riveneuve, Pariz).

Povezani članci

U Sarajevu pod svaku cijenu nastoje nas gospodarski uništiti

HF

Odlučio o sudbini 23 Hrvata

HF

Mladi muslimani su već u obitelji radikalizirani

HF

Nacionalnim predznakom čuva se BiH

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...