Hrvatski Fokus
Društvo

Učitelj i profesor je jedan od temeljnih stupova svakog društva

Školska ocjena nije aritmetička sredina

 

Više od trideset godina pišem o ocjenjivanju i o školskim ocjenama, učenika. Ocjenjivanje učenika je najteži i najodgovorniji posao i zadatak svakog nastavnika (učitelja i profesora). Ocjenjivanje učenika počinje prvi i završava zadnji dan svake školske godine. Svaka ocjena ima svoju težinu i trebala bi barem donekle prezentirati postignuće učenika u znanju, razvoju sposobnosti i vještina koje proizlaze iz nastavnih sadržaja. U nastavi, odnosno svakom nastavnom satu bi trebalo ostvariti tri cilja: materijalni, funkcionalni i odgojni.

Školska ocjena bi trebala u svojim komponentama evaluirati ostvarenje tih ciljeva. To nije jednostavan i lak posao. Treba u klase od 1-5 svrstati tridesetak učenika, koji su potpuno različiti. Nije jednako ocjenjivanje učenika koji lako, brzo i racionalno uči, od onoga kome to nije lako, kome je teško i poprilično teško. Osim toga, u redovnom školovanju je sve više djece s poteškoćama u učenju i s posebnim potrebama. Oni često, niti uz pomoć suradnika u nastavi ne mogu ostvariti minimum potrebnog znanja za  slijedeći razred. Ponavljanje razreda   nema nikakvog smisla. To je najčešće samo gubljenje vremena. Takvi učenici, zbog sagledavanja svih relativnih okolnosti dobivaju više ocjene od ostalih u razredu, što povlači niz  često opravdanih pitanja, u smislu: Ako on (ona) ima dva, ja moram imati tri, ako on ima tri ja moram imati četiri ili pet.

Ocjenjivanje učenika s posebnim potrebama u redovnom školovanju snizilo je općenito kriterije ocjenjivanja. Međutim, to nije jedini razlog zašto “ocjene lete u nebo” i zašto je svake godine sve veća inflacija odlikaša.  Razloga za to ima puno. Jedan od većih i jačih razloga je pritisak roditelja učenika na nastavnike i školu, za veće ocjene svoje djece, odnosno za petice, zbog upisa u srednje škole.

To nerijetko čine upravo nastavnici roditelji. Imala sam više takvih slučajeva. Osim toga, neki od tih i ostalih, nabave “službene” ispite znanja, s kojima djecu šalju na instrukcije.

Nacionalni ispiti znanja ne će ništa riješiti. To će uskoro, kao i sve drugo procuriti van i umnožiti se. Prijedlog da riješene ispite znanja ocjenjuje netko drugi, a ne nastavnik čiji su učenici rješavali te testove, je direktno i indirektno podcjenjivanje  tih nastavnika. To je kao da te jedan liječnik pregleda, napiše sve što je vidio i pronašao, a drugi doktor ti odredi dijagnozu. Kaj god! Mi smo jako snalažljiv i neodgovoran narod, sklon zaobilaženju istine i napuhavanju postignutih rezultata.

Na natjecanju učenika sam zapazila kako su uvijek učenici istih nastavnika u vrhu rang liste. Neki od tih su sudjelovali u kreiranju zadataka iz natjecanja. Pametnom djetetu ne treba dati baš uvijek zadatak jednak ili sličan onome na natjecanju, dovoljno je uvježbavati zadatke iz obuhvaćenog nastavnog područja (teme). Kao mlada nastavnica doživjela sam šok na jednom općinskom natjecanju kad je jedna učenica petog razreda imala 100 posto riješene zadatke, upravo onako kako je predviđeno i od agencije dobiveno službeno rješenje, svaki korak u rješavanju, svakog zadatka, svaka točka i zarez u obrazlaganju, su bili jednaki kao u prijedlogu rješenja zadataka. Među rijetkima sam se pobunila i pokušala objasniti kako to nije slučajno i kako je to nemoguće. Bila sam nadglasana i ušutkana. To se događalo sve do osmog razreda. Nažalost, to nije bio jedinstven i jedini slučaj. Istina, bilo je, ima i biti će djece, koja znaju i mogu točno riješiti svaki zadatak s natjecanja, često na svoj poseban način. Imala sam učenicu, koja je takve zadatke rješavala bolje, kreativnije i racionalnije od mene. To je bilo talentirano i vrhunski nadareno dijete, s posebnim, osebujnim, logičkim i racionalnim, urođenim smislom za matematiku, fiziku, kemiju… Danas je sveučilišni profesor. Nije bilo lako i jednostavno raditi s tim i takvim djetetom. Jedan moj učenik mi je od petog do osmog razreda gotovo svaki dan postavljao nova pitanja i donosio probleme. U petom razredu mi je rekao: Znam kako se došlo do matematičke konstante Ludolfovog broja π (3.14…) ali ne znam kao se došlo do Eurelovog broja ili Napierove konstante e (2,71828182845…)  što je baza prirodnog logaritma  i jedan od najznačajnijih brojeva u suvremenoj matematici  Pitala sam jednog svojeg profesora kako da to objasnim djetetu u petom razredu osnovne škole.

Nikako, rekao je. To niti neki studenti ne shvaćaju. Imati takvo dijete u razredu zajedno s djetetom koje nije savladalo osnovne računske operacije u skupu prirodnih brojeva (N). Ne mogu shvati tablicu množenje i naučiti je.
To nije danas potrebno, kažu neki učitelji. Imaju računala. Dajte najte! Tablica množenja nije nikakvo bubetanje i recitiranje. To je puno više od toga. Tu se razvija logika, uočavaju razmjerni odnosi, ako je 4×7=28, onda je 8×7 dvostruko više… dovodi do razmišljanja, povezivanja poznatih i nepoznatih nastavnih sadrža, komutativnosti, asocijativnosti, racionalnosti… Taj i takav učenik zaslužuje odličan iz matematike. On  i njegovo znanje nikako ne smije biti mjerilo uspjeha ostalih učenika.

Niti jedna ocjena nije ista kao ostale u istom rangu. Mora se znati kako je ocjena stečena, olako zbog urođenih sposobnosti ili s velikim trudom i motivacijom.

Da takvim učenicima ne bi bilo dosadno na nastavi uvijek za njih trebaš pripremiti posebne zadatke, što oduzima vrijeme i istraživanje po temama.

Kad se to napravi i prakticira u  najboljoj ljudskoj, stručnoj i pedagoškoj namjeri, nerijetko dobivaš  prigovore od roditelja u smislu, zašto njegovo odlično dijete ne radi po posebnoj knjizi: Teško je to objasniti, ako nisi brutalno iskren, što ti tvoj poziv ne dopušta. Ponekad me takav roditelj tužio ravnatelju i prosvjetnoj inspekciji.  Rečeno mi je da ne smijem ni po kojoj osnovi, diskriminirati učenike. Kaj god! Da ne nabrajam dalje.

 školi, kao i svugdje većina, odnosno sve ovisi o ravnatelju (upravitelju, direktoru). To bi prvenstveno trebali biti vrsni stručnjaci u svom nastavnom predmetu, zatim dobri pedagozi, psiholozi, sociolozi… humani, dobri, pošteni, trijezni svestrano obrazovani ljudi, s naglašenim građanskim odgojem, smislom za pravdu, osjećajem za pravnu jednakost, demokratskim usmjerenjem, s poznavanjem strategije i tehnike upravljanja (vladanja) ljudima, s poznavanjem ustava i zakona, naročito Zakona o odgoju i obrazovanju. Nije rijedak slučaj, pogotovo u manjim sredinama, da se školske ocjene kreiraju u mjesnom kafiću ili restoranu, na roštiljanju ili obiteljskom objedu. Istina, ocjene se ponegdje i kupuju. O tomu se govori i piše, onako općenito, bez imena i prezimena, što nije u redu. Mora se reći tko, kako, gdje i za koliko. To je korupcija i to ona najgore vrste. Neki ravnatelji neke nastavnike prisiljavaju da pojedinim učenicima daju veće ocjene, odnosno petice, jer druge ocjene ne dolaze u obzir. Na to nikad ne bih pristala, kao ni većina nastavnika, pod bilo koju cijenu. To se znalo i nitko me u mojoj školi, ni za koga nije nikad tražio višu ocjenu za nikoga. Bilo je slučajeva da su dolazili neki moji znanci, prijatelji i rodbina, koji su htjeli pomoći susjedu, kumčetu, prijateljima.

Ponekad se i plaća velika cijena tog neposluha. Ako ništa drugo, uvale ti inspekciju na kraju školske godine. Doživjela je to kolegica u jednoj velikogoričkoj osnovnoj školi. Gospođa nadzornica je bila oduševljena njezinim nastavnim satom, nastavnim materijalima i nastupom u razredu, kao i cjelokupnim radom i djelovanjem, u koje je imala uvid. Osobno sam doživjela da je inspektor jednu moju pripremu davao kao primjer drugima. Nisam takva bila jedina i osamljena. Ima nastavnika, koji naprosto izgaraju u razredu, kojima je škola sve, što osjeti njihova obitelj, jer je zakinuta. U krajnjem slučaju, iz iskustva mogu reći, kako se to ne isplati. Toga si svjestan tek u mirovini, s kojom jedva spajaš kraj s krajem. U isto vrijeme, oni koji su pobjegli iz škole, bilo zbog neimanja adekvatne diplome, ne snalaženja u razredu i školi, visokih očekivanja i preferencija, uhljebljivanja na nekom drugom poslu, posebice u politici, danas imaju dvostruko veće plaće i još više nego dvostruko veće mirovine. Njima je ovih 2,56 posto povišice više od nečije cijele mirovine.

Mnoge kolegice su “izgorjele” u svojoj školi. Davale su i danas daju sve od sebe, za plaću, nedostojnu profesije. Biti nastavnik (učitelj ili profesor) je poziv, zvanje i zanimanje. Nema tu uhljeba, iako ima dosta onih koji su preko veze dobili posao. To je kod nas nažalost, postalo pravilo, bez toga više ne znamo i ne možemo živjeti, ostati i opstati. Da ne duljim. Ne može svatko biti učitelj ili profesor. Bez obzira na zvanje danas su to sve  ljudi s visokim obrazovanjem u struci. Svatko, ali baš svatko, svugdje i za sve se miješa u njihov posao, naročito neki roditelji, kojih ima sve više, jer im mnogi ravnatelji, zbog svojeg ostanka i opstanka, na toj poziciji, daju često za pravo sve što govore i što požele. Učitelj i profesor je jedan od temeljnih stupova svakog društva. Nemojte slamati taj stup. Nemojte rušiti njihov ugled i autoritet. Nemojte oskvrnuti časni poziv kroz vjekove, na cijelom Planetu.

Ankica Benček

Povezane objave

KVAZIPOLITIKA – Političke stranke

HF

​Dosta nam je!

hrvatski-fokus

Njezino tijelo i drugi stranci

hrvatski-fokus

Doba prošlo, sadašnje i buduće   

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više