Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Putovanje u državu koja nije u ratu

Autobusom iz Švicarske, preko Mađarske za Srbiju

 

Bila je 1992. godina, avgust mjesec, i Ajla je trebalo da putuje iz Švicarske svojima u Sandžak. Ratno je stanje bilo u bivšoj Jugoslaviji, dobar dio Hrvatske na granici s Bosnom i Srbijom okupiran od strane JNA i četničkih raznoraznih postrojbi u zimu prethodne godine. Pala je u prvu depresiju i trošila mjesecma lijekove za smirenje kad je stradao Vukovar. Pošto su bradate postrojbe izmiješane sa regularnom vojskom (dotada ta bila svih naroda i narodnosti Jugoslavije) ušle u potpuno razrušeni grad i zarobili stanovništvo što je tri mjeseca provelo po budžacima i podrumima strahujući od granata što su stalno udarale po civilnim objektima ili od četničkog noža ako grad padne ili se preda koljačima, kad su slike užasa obišle planetu, Ajlin prijašnji svijet se polupao kao čaša što zna da de polupa, u hiljadu komadića. Shvatila je, onda, da je dobri pošteni svijet u kojemu je dotada živjela zauvjek iščezao. Nikad ga više nijedna sila ne će uspijeti vratiti u prvotno stanje.

Što se malo pridigla i osnažila, desilo se i da BiH bude napadnuta, protjerivanje, hapšenje, silovanje, paljenje, klanje i strijeljanje nevinog stanovništva je neprekidno trajalo od aprila mjeseca. Pokolji  se nesmetano odvijalli pred stranim i beogradskim TV kamerama, počev od Bijeljine – Ron Haviv fotografisao četničko tamošnje iživljavanje – “New York times” te slike objavio, ostale novine iste prenijele ali se pokolj nije zaustavljao. Iz Visokih dveri se samo pozivalo na uzdržanost. Sve “sukobljene” strane se pozivale da se fino odnose prema civilnom stanovništvu. I oni što ni metka nisu imali a kamoli iz čega pucati su jednako, podignutim prstom, grđeni kao oni što su na tenkovima gazili sve pred sobom.

Valjalo je u takvo pasje vrijeme Ajli putovati do svog rodnog kraja a prevoza nigdje. Vozni saobraćaj obustavljen skroz, ni preko Mađarske se više njima ne može, ne voze autobusi, s privatnim autima se niko pametan ne usuđuje u vatru ići, glavu zijaniti. “Do Pazara ide Petrović sa svojim nedavno kupljenim autobusom” reče joj jedan poznanik. “Rodom je iz tvog grada, Srbin je, već su s njime neki naši putovali i sve se dobro odigralo, nisu imali naročitih problema”.

Tako Ajla, poslije mučnog premišljanja i nekoliko neprospavanih noći, krenu s Petrovićem i uđe skoro bez zaziranja u njegov autobus dopola ispunjen putnicima. On je pošao iz Sierre-a, canton Valais, po usputnim stanicama kupio pridošlice, mahom radnike na privremenom radu u Švicarskoj. Stajao je onamo gdje je dogovorio telefonski da će ga pojedini polaznici čekati, po benzinskim pumpama najčešće, tako je satima klackao, sve do Lucerna gdje se autobus prilično zadržao. Tu se i napuni dupke, do posljednjeg mjesta, a donji prolazi popuniše raznoraznim prtljagom, nije bilo dovoljno mjesta po škafovima za sve ono što su ti putnici nosili.

Među putnicima je izvjesni Živko, razbarušena gusta brada mu duga dvadesetak centimetara, kosa duga i masna, visoko čelo oznojeno. Srednjeg je rasta, prilično mršav ali je pijan kao zemlja, klati se dok hoda. Takav je ušao u autobus a tu, kao da je kafana, naručuje pivo za pivom, sebi i svojim poznanicima. Gazda Petrović na pivu i sokovima koje nudi putnicima ima dodatnu zaradu, platio ih je upola manje u veleprodaji nego što ih zacjenjuje putnicima. Njegov pomoćnik, koji će jedno vrijeme voziti autobus da bi gazda mogao negdje odspavati koji sat – u sredini autobusa, na podu jer nema više slobodnih mjesta, ni za lijek – služi putnike čime žele i naplaćuje im naručeno u švicarskim francima ili njemačkim markama. Jugoslovenski dinar, iako načelno još postoji i koristi se u Srbiji, za plaćanja u samom autobusu ne igra nikakvu ulogu. Čak ni vozač koji tamo ide više mjeseci zaredom, jednom nedeljno, ne bi znao reći kolika mu je današnja vrijednost. Ta nekada čvrsta valuta je razjedena inflacijom koja traje još od 1988. godine. I ne zna se kojim čudom ikako preživljava.

Tako se naš Živko, Sandžaklija, iz Pazara rodom, iz starogradskog naselja Ćukovac, opija sve jače pivom i sve žešće pjeva. Četničke pjesme. Ne zna im rječi dobro ali poruka je jasna – pobiće  i poklati sve što s četnicima neće.

– Ja sam četnik! – uzvikuje svako malo.

– Dosta više te dernjave!– reče mu izvjesni debeli Radovan, poslije podosta vremena, tu poskočicu je Živko bio urliknuo makar dvadeset puta dotada. Taj Radovan je krupan, u njemu ima više od sto dvadeset kila, sav je u salu, naročito stomak, podvoljci pod čvrstom čekinjastom tri dana starom bradom su mu trostruki. Iz Kraljeva je rodom. Tako je rekao Ajli pošto se namjestio na sjedište pokraj nje.- Drago mi je što si četnik ali ja sam umoran, pravo s posla sam krenuo na put. Prispao bih malo.

– Zato, molim ti se lijepo, ohladi malo.

– OK, monsieur Radovan, ohladiću malo. I prozor ću da otvorim da mi vjetar malko propirka kroz mozak.

Živko se pritaji nakratko, ali se i dalje naliva pivom. Potom blažim tonom nastavi da blebeće. Imao, tvrdi, pet žena, što bračnih, što vanbračnih. Bile mu svakakve, nisu slušale, pa ih otjerao k vragu, sve jednu za drugom. Sad je horan sebi privesti novu mladu, šestu po redu. Upiljio je sitnim sivim očima  u Ajlu, skoro da s nje ne skida pogleda. Zasjeo je na prednje sjedište, s desne strane, odmah iza vozača.  Okrenuo se prema njoj i guta je zamućenim zakrvavljenim pogledom. Ona pritvara oči, glumi pospanost, ne smije se živa čuti.

Švicarski graničari ne zaustavljaju autobus, samo ga jedan propusti nonšalantnim zamahom jedne ruke. Austrijanci ulaze unutra, mora im se napraviti mjesto da prođu kroz hodnik pa putnici kufere i svakovrne šarene zavežljaje stavljaju sebi na krila. Oni pregledavaju pasoše, radne i boravišne dozvole, tranzitne vize. Zagledavaju svakog putnika, upoređuju s fotografijom na dotičnom dokumentu, drsko mu se unesu u lice, kao da je osumnjičeno. Ipak na kraju nemaju primjedbi i putovanje se nastavlja. Ajla se u jednom momentu dvoumila dali da graničara upozori da joj je pasoš istekao još u aprilu mjesecu, dali da ga zamoli da je istjera iz autobusa i vrati nazad u Švicarsku. Tako bi bilo možda najbolje i imala bi kod svojih gotov izgovor što nije išla dalje.
Prićutala se, a i Živko je bio zaspao, pa se lakše disalo. Autobus je milio kroz sparnu i zagušljivu avgustovsku noć. Valja preći Austriju, cijelu Mađarsku pa tek onda još i čitavu Srbiju, sve do na koji kilometar poviše Kosova, tamo je smješten njen rodni kraj. Do prije sedam dana je bio opkoljen tenkovima, sa svih strana. Njeni su je obavijestili da su tenkove odvezli u pravcu Bosne, kao i svu drugu propratnu artiljeriju i mašineriju. JNA je imala tone i tone raznovrsnog naoružanja a Srbija na čelu s Miloševićem je sve to prisvojila, na hiljade tenkova, još više topova svih kalibara, o ostaloj mehanizaciji da se i ne priča. I oficirski kadar, većinski bio srpski, je prišao Miloševiću i uskladio svoje s velikodržavnim interesima. Stvarala se tvorevina zvana Velika Srbija i na stotine hiljada patriota su određivale svako svoj dio posla. Živko je bio mali mrav u odnosu na istinske sudionike neravnopravnog navodnog sukoba na prostoru bivše Jugoslavije ali je on u Ajlinim prestrašenim očima sve više dobijao na značaju. Bojala se da je ne napadne ako se usudi da zaspi pa nije smjela da sklopi oči ni pošto je on zahrkao. Bilo je glupo bojati se tih putnika, gastarbajtera, svakako ne prije ulaska u Srbiju, u njihovo novoosnovano nebesko carstvo, ali je svejedno strijepila.

S njome su bili strani radnici, držali su do svojih teško stečenih dozvola za rad, a podlijegali su u dobroj većini švicarskim zakonima pa im nije bilo u interesu da prave nepodopštine. Sve je to ona znala ali se svejedno bojala, Živka i njegovog četnikovanja ponajviše. Sjedi pored prozora i kroz tminu nazire obrise putnih natpisa, drveća, jarko osvijetljenih naselja kroz koja profiknu, autobus vozi autoputom  s tri trake i povećao je maksimalno brzinu.

Glomazni Radovan sjedi mirno pored nje, sprštiće je težinom ako nasloni glavu na njeno rame. Vidi da je pospan. I on je popio nekoliko piva, masni obrazi mu se zažarili, oči počeše da mu trepte. Pošto opazi dva slobodna mjesta – nekoliko putnika je izašlo u Austriji – odgega pozadi i namjesti se da legne. Odmah potom, na upravo ispražnjeno mjesto, zasjede čovječuljak koji se dotle bio raskomotio na podu ispod njihova dva sjedišta. Poče da priča Ajli kako je decenijama radio u Lucernu a jednom mjesečno obilazio ženu i djecu ostalu u jednom njoj nepoznatom sandžačkom selu. Do njega se moralo pješačiti po više kilometara. Išao je tako natovaren kuferima i zavežljajima, svakakvim poklonima za porodicu i potrepštinama koje se tamo nisu mogle naći ili bile pristupačnije po cijeni u Švici. Njegovo putovanje je svaki put trajalo po tri dana, a imao na raspolaganju produženi vikend od samo četiri. Puno puta mu se plakalo kad je hodao prema svojoj kući, zbog težine prtljaga što ga je jedva vukao, pa je na kraju privolio suprugu da napusti to selo i pridruži mu se u Lucernu, zajedno s djecom. Lijepo to ispalo, ona se brzo zaposlila a trojica dječaka pozavršavali fine škole, našli odgovarajuće poslove i više im rodni kraj ne pada na pamet. Sasvim ga se odrekli. On nije, redovno mu se vraćao dok, odnedavno, nije donio odluku da tamo ostane. U saradnji s opštinom je napravio put do svoga neprohodnog sela, fino mu bude a jednom mjesečno putuje u Lucern, opet na četiri dana, da s porodicom održi vezu. Najviše se voli družiti s kravama, na njivi miluje klasje pšenice a u šumi traga za divljim sićušnim jagodama. To je njegov oduvjek sanjani svijet i njemu se radosno vratio. Kaže da je njegov životni put tako dobio smisao, sve ono čemu je težio uspio je ostvariti švicarskim parama. Penzija mu je više nego dovoljna da cijele večeri provodi u seoskoj krčmi, sve je jeftino, može pomlatiti koliko hoćeš piva a da nimalo ne naškodi svome budžetu. Život kakav se poželjeti samo može.

“Voliš li ti Šešelja?” – pita značajno namigujući lijevim škiljavim okom jedinom budnom saputniku, preko puta njihovih sjedišta. Tek probuđeni krmeljavi mršavko sijede kose potvrđuje mrdajući veselo glavom. Naravno da ga voli, kakvo je to apsurdno pitanje, htio bi reći ali ne stiže jer čovječuljak nastavlja da melje, s goveda je prešao na samoproglašenog vojvodu, komandanta četničkih radikala i mora da ga pohvali kako dolikuje.

“On ti je narodni čovjek” – okreće se prema Ajli da provjeri sluša li ga pomno. “Svaki čoban njega može razumjeti, kao da je ovce s njime čuvao. Takav je on pristupačan. S onim bivšim političarima je bilo teško, oni su koristili puno stranih rječi, kao da studentima na fakultetu drže predavanja”.

“Pa Vi ste mogli razumjeti puno toga, znate sigurno njemački?” – usudi se Ajla da upita.

“Kakav njemački, jadna ne bila? Meni to njihovo mumljanje i podvriskivanje nikada nije ušlo u glavu. Guten tag, gut morgen, los,los, kao ono u partizanskim filmovima i to je to. A nije mi nešto puno taj njihov jezik trebao na građevini, sve naši ljudi bili, iz svih krajeva Jugoslavije, lako mi se bilo s njima sporazumjeti.

“Što ti se sviđa kod Šešelja? Jel’da je puno hrabar, iskren i nepotkupljiv? – pita mršavko kreveljići se.

“Ne samo to. Jeli, čul’ ti šta on reče za kralja?” Mršavko odmahuje glavom.

“Šta?”

“Što ga vodate po selima kao mečku? – pita on one Draškovićeve. “Pa vam se jadan posra na svadbi. Ha! Ha! Ha! – čovječuljak se grči od smijeha. “Zamislite to, kralj se posro” – reče pošto se ismeja od srca. “Ne shvatam kako mu se to desilo, ali jeste sigurno čim Šešelj tako kaže. On ti, dragi brate, uvjek govori istinu”.

Šešelj je vođa fašističke radikalne stranke, krajnje desnog krila. Navodno lijevo krilo su Miloševićevi bivši socijalisti, u njihovim rukama je sva ratna mašinerija, sve devizne i zlatne rezerve bivše zajedničke države. Šešelj i njemu slične koljačke grupacije su samo niži ogranak jedne iste ubilačke paukove mreže satkane u beogradskim, najvišim elitnim krugovima.

Čovječuljak ne može da se načudi zašto Šešelj ne pusti bradu ako je već toliki četnik, lijepo bi mu stajala. Saputnik ustvrdi da je isti ćosav i kusav, ne uspijeva da izgovori “R”, ali je ipak daleko iznad onoga drugoga još poznatijeg četnika.

“Misliš na Draškovića, jeli?” Ovaj potvrdno klimnu: “Nije taj više što je nekada bio”.

“Naravno da nije. Prvo je htio i srpsku vojsku i Veliku Srbiju ali ga više ni jedno ni drugo ne zanima. Ne dozvoljava svojim borcima da ratuju po Bosni. Ima, kaže,dosada u svojim redovima previše ratnih invalida i dosta mu je toga. Počeo je da po svijetu govori svakakve ružne stvari o Miloševiću i o Šešelju. A kakav je on samo četnik prije bio. Kaže da više nije, završio s time.”

“Ne valja mu to” – potvrđuje saputnik “Nije narodni čovjek kakav je Šešelj”.

“Šta kažu tvoji sinovi? Bil’ oni ratovali za Miloševića i četnike poput Šešelja?” – upita Ajla.

“A ne, oni na to ne bi pristali nikad. Niti bih ja dopustio da ratuju za bilo koga osim kad bi sve te glavešine u boj poslale svoju djecu. Njihove djece nema na ratištima pa ni moja zato neće ići. Neka njih u Lucernu, ništa im tamo ne fali.”

Čovječuljak zijeva, namješta se da zaspi. Šofer je pustio kasetu sa srbijanskim humoristom koji se predstavlja kao Srbin iz Bosne. Puno psuje u svome skeču i govori ružnim rječnikom ali se starčić njime oduševi, pljeska rukama radosno na svaku krupnu psovku i masnu rječ. Kad se kaseta završi, on zaspa snom odojčeta.

 

Četnik Živko se namjestio na suvozačevo sjedište i spava snom pravednika. Suvozač je ranije bio otišao nekud u dubinu autobusa da se odmori prije nego preuzme vožnju. Svi u autobusu spavaju, glave im se klate, neki hrču, drugi se meškolje u snu kao da su u krevetu. Jedino je Ajla budna, pokušava da dokuči kako bi mogli izgledati krajolici što promiču pokraj nje u tišini i skoro potpunom mraku.

U neko doba začu poznat glas: “Ne spavaš, bulo! Jel’ mene to posmatraš?” – Lice mu je masno i znojavo. Pruži joj jednu cigaretu iz ruke. “Hoćeš jedno pivo da ti platim?”

“Ne ću, ne pijem” – odgovara jetko. Cigaretu uzme.

Živko ustade, stade pored uspavanog čovječuljka, njemu se glava klati na svakoj jačoj okuci. Posmatra ga neko vrijeme kako spava i smijulji se, pa potom uze da ga drmusa po ramenu. “Bježi na svoje mjesto, starkelja” – kaže. “Nije ti udobno tako. Odleteće ti glavurda”.

Ovaj se pridiže, protrlja očice, suha koža u uglovima im jako naborana, pa se odgega u dubinu autobusa, a četnik se namjesti pokraj Ajle.

“Kad ćemo se nas dvoje opet sresti? – upita je. Dah mu bazdi na alkohol, svu je zapahnu. “Izaćićeš samnom, jel’da?” – obraća joj se poprilično srdačno i njoj laknu. Nema namjeru da je zaklanu baci u kakav gustiš pored puta.

“Pa srešćemo se, vjerovatno.” – odgovara najljubaznije što može, namjestila je osmijeh. “U gradu ću provesti više od dvije sedmice”.

“Vjerovatno nije dobar odgovor. Odredi neki datum”.

“Što nije? Imam puno ljudi da vidim, dugo dolje nisam bila. Bojim se da neću stići na neki posebni sastanak, kratko je vrijeme u pitanju – znaš i sam koliko su male dvije sedmice ako nisi bio kod svojih više od godine dana”.

“Odbijaš me samo zato što sam Srbin. Tebi smeta što sam ja Srbin a ti bula. Priznaj da se o tome radi. Nećeš ti biti toliko zauzeta kako kažeš, ne vjerujem ti ni hić’”.

“Što bi mi smetalo ako si Srbin?” – Ajla se trudi da smiri situaciju. “Sa Srbima sam studirala, radila s njima u Pazaru, u preduzeću. I sada opet s nekoliko Srba radim, sa svima njima sam dobra i drage su mi osobe. Iz Svilajnca su rodom dvoje, dvoje iz Doboja u Bosni, jedna žena je od Paraćina rodom, tako nešto. S nekima se viđam kad naveče izađem, mislim u Švicarskoj, tamo gdje ja živim, pokraj Lausanne”; priča mu detalje tog navodnog viđanja po diskotekama i kafanama. Ona uopšte ne ulazi u te objekte, naročito otkako je rat u Jugi počeo, a Srbe ne može smisliti. S ono petoro na poslu komunicira fino jer oni ne pokušavaju da joj opravdavaju zvjersta što je srpska vojska činila po Hrvatskoj a sad još žešće i groznije to čini po BiH. Oni o tome mudro ćute. Otkako je prešla u noćnu smjenu da radi kao paziteljica viđa ih samo nedeljom ujutro na pola sata, zajedno doručkuju. Već treću godinu se s njima pazi i ne želi da to druženje naglo prekida ili da izaziva nepotrebno konflikt u Internatu u kojemu zajedno rade od kraja 89. godine. Drugi kolege to ne bi mogli shvatiti, bilo bi im čudno i nepojmljivo da bračni par što marljivo tu radi već trideset godina ima ikakve veze s ratnim dešavanjima, mirni su i povučeni to dvoje starijih ljudi. Oni kažu za sebe da su Vlasi a da su ih naknadno, neka narodna vlast, uvrstili u Srbe. Ruža ima četrdesetak godina i sva je raspamećena, dobila je unučića i traži sluškinju da joj bebicu čuva. “A šta si ti, Ružo?” – Jelena joj se smije. “Da nisi kojim slučajem gazdarica kakva pa ti treba sluškinja?”. Ruža promisli malo. “Ih ko da je to bitno šta ja kažem, svakako ne mislim ozbiljno. Pričala sam ti već da sam prvi voz vidjela kad sam pošla za Švicarsku, prije iz svog sela nisam nigdje provirila. A od krpe se ne odvajam otkako sam došla ‘vamo”. Jelena je najmlađa u ekipi, nema papire nikakve i trudi se da svima bude na usluzi. Mati njena Petra, od Doboja su odnekud njih dvije, je preko muža zaradila vizu ali francuski ne zna skoro ništa. “Kako nauči “conge”, kad ni jednu drugu rječ ne zna? – ljuti se madame Vaccari, guvernanta u dnevnoj smjeni, mršava niska Italijanka. “Za slobodni dan je ne možeš zafrknuti. Za sve ostalo maše i nogama i rukama, savija se kao sirota, kruži onim svojim buljavim vlažnim očima kao da je pred sveštenikom kakvim, pa ovaj treba da joj grijehe oprosti. Glumata ona meni stalno da ništa ne shvata, ali za slobodan dan nema nagađanja, zna u koji dan pada i tvrda je ko čelik, ne može drugi umjesto tog dana, nikako ne dolazi u obzir”.

– Pričaj ti što god hoćeš ali ja znam ja da vi bule iz Pazara nećete sa Srbima nikako. Nisam ja od juče – ustvrdi Živko, pošto ona izdeklamira šta je imala o svome stalnom druženju s njegovim rodom.

– Otkud ti to? Izgleda da dugo nisi tamo išao, ima pomaka, moderno je doba.

On joj kao nehajno spusti dlan na koljeno. Ona mu uhvati ruku i skloni je.

– Nemoj to da radiš – reče tiho, da ga ne naljuti. On ponovo spusti dlan na njeno koljeno, ona mu ponovo odmače ruku. Kad krenu i treći put da isprobava njeno strpljenje, ona dreknu:

– Miči šapu s mog koljena!

– Šta se dereš? Nisam siledžija – on se ljutnu. Ali ne podiže glas. – Ne kažem da to neću postati kad za to bude došlo vrijeme, kad to bude dio ratnog zadatka. Treba vama bulama napraviti što više Srba, da vas vratimo u pradjedovsku vjeru. Ti vaši budući sinovi će poslije najljuće braniti otadžbinu, znaće ko su i šta su. Ne kao što ste vi Pazarci i ostali srpski muslimani. S nama prođete vijek čitav ali od nas ništa ne uzimate, kao da smo šugavi.

– Ti živiš u Švicarskoj, tamo ti je i sadašnjost i budućnost, ne bi smio tako da razmišljaš. Nećeš valjda da izgubiš papire, državljanstvo, šta god da imaš, ili da zaglaviš u zatvor?

– Zbog ovakve priče da me uhapse?

– Zašto da ne? Znaš i sam kako su oni strogi. Prijetnje silovanjima tamo ne bi prošle nikako. Zakoni su im drastični, kao nekada jugoslovenski. Silovanje je bilo skoro iskorijenjeno.

– Ne govorim ja o običnom silovanju, u tome ne bih učestvovao, nemam za tim potrebe, pet žena sam imao i to mi se gadi. Ali ratno silovanje je sasvim drugo, zbog njega se ne ide na sud. To je normalna stvar u svim ratovima, ratni zadatak, kao kad ti narede da kopaš rov.

– Po Hrvatskoj prvo pa sada i u BiH siluju na hiljade žena i djevojčica. I ti misliš da je to u redu?

– Naravno da je u redu. To se zove etničko čišćenje – potjeraš iz zemlje svu onu gamad što ne možeš iz nekog humanog razloga pobiti. Silovanje tome služi. Više tim ženama neće pasti na pamet da se vrate u mjesto gdje su preživjele redaljku, a znaju ko ih je gazio.

– Kako bi bilo da odeš na svoje mjesto? Izvini ali ne mogu te gadosti slušati.

– Što se ljutiš? Tebe niko neće silovati. Zasada. Još nije stigla naredba da vas sandžakuše treba silovati. A ti si meni prva na spisku, zapamti. Nemoj da poslije kažeš da te nisam upozorio.

– Ucmekala bih te kao bijesno pseto, samo da se usudiš krenuti prema meni – Ajla podiže glas. Probuđene glave se pokrenuše na sjedištima. Slušaju razgovor. – Metak u čelo bi dobio, u streljaštvu sam bila nagrađivana više puta i ne bi mi bio problem pucati u strvine poput tebe.

– Ućuti ili ću te sad pred svima silovati!

– Bježi od mene da te ne odalamim, diži to prljavo dupe i miči mi se s očiju.

Živko se smije kao retardiran, lupa se šakama po glavi.

– Šta fali malo silovanja? Svidjelo bi ti se. Tražila bi ti još. – okreće glavu i maše probuđenim putnicima. Oni se smiju kao da je kakav skeč u pitanju.

– Idi svojim ženama pa njih siluj, mangupe – reče Ajla glasno da i publika čuje.- Ne kači se za trudne žene. – Ovo da je trudna je upravo izmislila. – Naruči sebi još jedno pivo, davno nisi. I nalij se dobro, možda ti pivo povrati pamet.

– Pet svojih žena sam ja imao, ti mi ne trebaš, zmijoglava – ljutnu se Živko. – Šta mi se tu dereš?Hoćeš cijeli autobus da probudiš?

– Nego šta! I na prvom stajalištu ću da zovem policiju, da te izbace iz autobusa. Austrijanci su žešći nego Švicarci kad su siledžije u pitanju.

-Ti mi znaš kakvi su Austrijanci? S njima si tikve sadila?! – podrugljivim tonom joj se obraća ali ustaje sa sjedišta i polako odlazi.

– Ne diži više buku, vještice. Ne volim publicitet.

Put je krivudav. Suvozač neprekidno puši dok vozi i gleda ispred sebe, ne priča rado ni sa kime. Putnici mu prilaze, neki mu se nacale za leđa, veselo gledaju u bijele trake što se uvijaju ispred ogromnog stakla, drugi bez pitanja zasjednu u udobnu fotelju pokraj njega i ćeretaju o svemu i svačemu. Kad mu postave kakvo pitanje, on fino i s osmijehom izbjegne odgovor, primjeti se da nikako ne sluša i da ima prečeg posla. Vozi polovan autobus -u dobrom je prilično stanju ali je preskupo kupljen, na kredit – ova tura im je važna, njemu i gazdi Petroviću. I sam je pljunuo lijepu svotu da bi se posao pokrenuo, da sebi omogući dodatnu zaradu a i da se nađe prijatelju. Ali je veliko pitanje hoće li se ova tura moći održati, vremena su nesigurna, situacija se mijenja svakodnevno a putevi kroz Srbiju su sve teži i riskantniji. Može ih svaka naoružana mraka presresti i oglobiti koliko mu volja. Ako samo na tome prođe, dobro je, mogu trljati ruke, jer putnici za te vrste globe ulažu svako po dvadeset njemačkih maraka. Za prvu ruku. Potom dodaju koliko treba kad se ukaže prijeka potreba. Samo što ovi gastarbajteri jako nevoljko daju pare. Kad pričaš s njima imaš utisak da su oduševljeni razvojem situacije na terenu, vidnim napretkom svojih trupa, dive se kolovođama, raznoraznim egzotičnim i karizmatičnim junacima što su se iskazali u kreiranju Velike Srbije. Istim onima što se slikovito prikazuju i hvale na RTS televiziji danonoćno. Ta beogradska propagandna mašinerija, ministarstvo rata, je jedina informativna kutija na kojoj gasterbajteri Srbi prate dešavanja u svojoj zemlji. Strane informativne mreže ih ne zanimaju nikako, po njima su to izvori laži nedostojni pažnje. Osim toga, malo ko od njih zna dovoljno jezik države u kojoj godinama ili decenijama rinta, pa da bi njihove vijesti znao razlučiti kako treba. Zato im ništa nije vjerodostojnije od njihove televizije. Nema se šta propustiti, ni tačka ni zarez, sve razumljivo. I do koske ogoljeno. Svi oni maju privatne satelitske antene po balkonima, metalne široke ulubljene tepsije učvrćene na postolja. Jedino se kupi antena, nabavi kakav stubić da se na njega nakači a prenos je poslije besplatan. Stiče se zato pogrešan utisak da bi za zajedničku stvar ti radnici u Švicarskoj sve dali. “Da, da, sve bi oni dali, sve” – promumlja ponekad suvozač ogorčeno. “Sve, osim para”. U pare gastarbajterima ne diraj. Znojem i teškim trudom su zarađene a još mukotrpnije ušteđene, plod su svakavog odricanja. Sve za bolje sutra. Da se napravi sanjana kuća u rodnom kraju. Da se kupi stan za tek oženjenog sina. Da se otvori farma krava. Ili nakupuje malo više zemlje nego što je otac pijanica svojim nasljednicima ostavio. Svako je nekada davno imao san zbog kojega je došao u tuđu zemlju da radi najteže poslove, te što domicilni neće ni da primirišu. I koji su makar dva puta slabije plaćeni.

Zato prijeti bankrot suvozaču i njegovom prijatelju Petroviću na kojega se vodi i autobus i kredit s visokom kamatnom stopom. Ako se situacija pogorša pa putnicima budu preskupa putovanja, ako im ko ošteti autobus, ako se zatvori granica…

U Mađarskoj su. Ajla pokušava kroz mrak nazrijeti njihove male, u sve boje okrečene kuće. Kad je prije skoro četiri godine putovala za Poljsku, preko Mađarske se bio prostro dan i te kućice ofarbane u žuto, plavo, roze, crveno. I krovovi i žaluzine su bili ofarbani u svakakve boje, pa joj se činilo da prolazi kroz kakvu zemlju iz bajki. Kako je sad bila noć, takve kuće joj se nisu mogle pojaviti pred očima. Sad je svakako sve bilo drugačije, ljepote Mađarske je ne bi mogle utješiti. I da ih može vidjeti. Onda je bio 29. novembar, praznik Republike, imala je sedam dana dopusta, tome putovanju se naročito radovala. Tad je upoznala svoga budućeg supruga, sve je bilo bajno. Čak i pljusak i gusto sivilo u Varšavi zbog kojega skoro ništa nije uspjela vidjeti u glavnom poljskom gradu je bio veličanstven, vrijedan divljenja.

Sad je nastupilo vrijeme crnila. U zemlji koju je voljela, koju je zvala svojom otadžbinom se masovno ubijaju nevini ljudi. Žene, djeca, muškarci se ubijaju bez ikakvog drugog razloga osim što se Beogradu prohtjelo da pravi državu po svojim uzusima, u kojoj će samo Srbi živjeti komotno. Oni će jedini imati sva prava i privilegije a probrani mali dio ljudstva, ako se šta od mnogobrojnih nacija i nacionalnosti po pokolju prosije, mora prihvatiti da doživotno odabranom “nebeskom” narodu robuje. Niko sa sigurnošću ne može znati po kojem ključu će  odabir budućih živih robovskih glava vršiti SANU, Milošević, beogradska televizijska ekipa, pisci, novinari…Ko će o toj stavki odlučivati? Jedino što je izvjesno je da vojna sila igra glavnu rječ, sve su ostalo naklapanja. Izvjesno je takođe da zapadne demokratije nemaju ništa protiv ubijanja što im se odvija pred očima, one to nazivaju ratom i prilično im je svejedno. Nekima baš i nije, kao recimo Francuskoj i Engleskoj, one navijaju za Srbiju i Miloševića. Kad su hrvatski katolici bili prošle godine na sličan način ubijani, reakcija je bila brža i efikasnija. Nije preporučljivo ubijati kršćane po svijetu, zato slijedi kazna, zamrzavanje odnosa, čak se i vojno smije intervenisati.  Ima za to batina, to je opštepoznata činjenica. Ali pošto je sad došao red da se muslimani u BiH tamane kao da su štetočine, ni jedna od za mir u svijetu bitnih vlada ne pokazuje da ima išta protiv. Odvijanje događaja na terenu im ide na ruku, sa sigurnošću se može ustvrditi. Muslimani će se bez ustezanja prihvatiti kao evropski narod, ali samo kad su manjina.  Bosansko hercegovački narod je i pored četiri mjeseca neprekidnog pokolja i progona muslimanski u većini u svojoj novonastaloj državi. Ona je prethodno bila jedna od šest republika u Jugoslaviji. Jednako kao Srbija. Ta činjenica, da muslimana u jednoj evropskoj državi ima previše, nikako ne ide na ruku Mitterand-u i Mayor-u. Treba to svesti na razumnu mjeru, na pet, eventualno deset procenata. Takve su statistike i politike, one jednako barataju ljudskim potencijalima kao i novčanim. Ljudske patnje ih ne intriguju nimalo, to polje je ostavljeno na brigu novinarima i humanitarcima. I ostalim osjetljivim dušama, opet manjini svjetske populacije. Da nije tako ne bi se masovna zvjerstva  mogla dešavati nekažnjeno, od postojanja zemaljske kugle do današnjih dana. Zato je Miloševiću, njegovoj od bivše države otetoj vojsci, strahovitoj vojnoj sili i njegovim intelektualnim žbirima, svim mračnim krugovima okupljenim oko njega dozvoljeno da rade šta su zamislili. Nebitno što su stvorili pakao na zemlji usred stare Evrope. Iste one Evrope što se diči postignućima u demokratiji i vladavini prava. Ali joj se mora priznati da, između ostalih životinjskih i biljnih vrsta, štiti prava svakog kučeta i mačeta, taj dio je zakonski regulisan.

Probudi se jedna djevojčica, trlja oči šakicama. Ne može joj biti više od sedam godina. Sjedi red sjedišta iza Ajle, s desne strane, do prozora. Pored nje hrče krupan mlađi muškarac, biće da joj je otac. Djevojčica se diže, provuče pored uspavanog čovjeka i stade između sjedišta.

– Sva sam utrnula – kaže Ajli, koja ju radoznalo posmatra. – Ovo putovanje je baš dugo i dosadno. Ništa se ne dešava.

– Kako se zoveš, princezo?

– Bojana. A gdje vi putujete, teta? – Ajla joj kaže kuda ide i da je do tamo još mnogo sati putovanja.

Djevojčici je lice pousko, a ten mlječno bijeli, bez ijedne mrljice, samo djeca mogu imati takvu besprijekornu ljepotu.

– Kako da ste Vi sad sami, teta? Gdje su svi oni čike što su sjedeli pored Vas?

– A koje to sve sjedio pokraj mene? – Ajla se smiješi.

Bojana opisuje prvo debelog Radovana, slikovito ručicama pokazuje koliko je ovaj krupan, pa čovječuljka koliko je sitan, malo veći od nje, pokazuje za koliko je visočiji.

– A Živko ima bradu do pupka – kaže. – Njegovo lice se ne vidi od te njegove brade. I  one raščupane kose. Kao da se krije.

– Kakav si đak; Bojana? Imaš li sve petice?

– Nemam. Imam i trojki i dvojki, dvije ih imam, iz matematike i iz poznavanja prirode. Znate, ja ovako stalno putujem, svaka dva ili tri mjeseca i ne mogu da se skoncentrišem na školu. Mama i tata rade u Bazelu pa požele da nas vide, mene i moje dvije starije sestre. Jedna je moja seka zaljubljena do ušiju, možete li to da shvatite?

– Koliko joj je godina?

– Četrnaest je tek napunila. A taj dječak ne zna da ga ona voli. Ne smije da mu kaže.

– Bolje da ne govori, zasada. Dječaci znaju biti puno okrutni s djevojčicama. Oni se puno kasnije zaljubljuju. A ti, imaš li kakvu simpatiju u školi?

– Nemam. Meni je tek osam godina, mama kaže da mi je rano za zaljubljivanje. A i baka isto misli. Ljuta je na moju sestru zbog tog njenog čestog zaljubljivanja. Kaže joj da će završiti u nekakvom “pufu”. Šta je to “puf”?

– Kod nje živite, jeli?

– Da, ona je moje mame mama i dobija franke što nas čuva. Ali nije zadovoljna, gunđa stalno. Ima svoju penziju i treba joj mir, franaka i sama ima dovoljno. I ona je u Švicarskoj nekada radila, kao sobarica, tako nešto.

Mala Bojana sjedi pokraj Ajle, brblja o svačemu, djetinje starmalo čeketanje i njoj je sada sve lakše, ima jedno lice u ovom autobusu od kojega ne strijepi. Ostala odišu prostotom a iz nje se svašta može izlijeći.

– Pogledaj sunce, vidiš li kako je narandžasto, upravo se rodilo i sve oko nas osvijetlilo. Toliku ima snagu, od mraka napravi dan. Učite li u školi o zvjezdama i planetama?

– Dotle još nismo stigli. Ali ja znam da ima i mjesec, on nas osvjetljava noću, da se ne izgubimo kad je skroz mrak.

– Okreni se skroz pozadi – djevojčica se podiže na koljena i vješto obrnu. – Vidiš li mjesec, on je na suprotnoj strani i još nije posve zašao. Njega sunce jako obasjava pa nama prenosi dio te svjetlosti, tad sunce sjaji na nekom drugom kraju zemljine kugle i tamo bude dan.

– Zar ne ide nikad na spavanje?

– Ne umara se nikad, puno je snažno.

– A što stalno vrluda? Sad ga vidiš iza jednog drveta, odmah potom iza drugoga.

– Ne vrluda sunce, naš autobus se kreće i vijuga, pa se stekne pogrešan utisak da je sunce stalno u pokretu a mi stojimo na jednom mjestu.

– Ovo je predivno, teta – djevojčica pljeska ručicama. – Nikada u životu nisam vidjela sunce kako se sakriva iza drveća. Niti sam znala da ovako plamti.

– Ako gledaš u prirodu, svašta naučiš. Slušaj učiteljicu na “poznavanju prirode i društva” pa poslije posmatraj oko sebe, lakše ćeš savladati gradivo. I još dobiti peticu.

Kad bi ovakva mala bića poput Bojane izrastala u zdravom porodičnim i ostalom okruženju, misli tužno Ajla, ne bi bilo mjesta u regionu za Velikosrbije i slične grozote što se vampirski žedno nalivaju krvlju a hrane tuđom nesrećom. Pomiluje je nježno po glavi:

– Princezo mala, ostani cijeli život ovakva kao sad – kaže joj tiho. – Raduj se suncu i mjesecu, sveukupnoj prirodi, a kad ti odrasli pričaju ružno o drugim ljudima, nauči da obavezno provjeravaš njihova kazivanja – ne uzimaj zdravo za gotovo svaku rječ samo zato što su stariji.

– Ni mami ni tati da ne vjerujem, misliš?

– Vjeruj im kada ti govore da slušaš baku, da budeš dobra u školi, da se ne svađaš sa svojim sekama i školskim drugaricama, puno stvari treba da im vjeruješ. Ali ako ti za mene, sutra recimo, neko od očevih i maminih prijatelja, ovih što su prisutni u autobusu ili nisu, ako ti bilo ko kaže da bi me valjalo napastvovati, istući ili slično, to ne bi smjelo da ti se svidi. Čak i kad bi se tvoji roditelji složili s tim mišljenjem. Shvataš li?

– Ali ja, teta, nikada ne bih dozvolila da ti iko pričini zlo! – uznemiri se djevojčica. – Zašto bi ti neko želio zlo, ti si sa svima dobra, trpiš ih da sjede jedan po jedan pored tebe, fino pričaš s njima. Osim sa Živkom, njega si otjerala, na njega si se fino prodrala. Nije htio da prihvati istinu da si udata i da si trudna. Šta se njega tiče tvoj život? I što uopšte mora da te ispituje?

– Drago dijete, ti se nikako ne miješaj ako šta ružno čuješ. Previše si mala da bi bilo koga mogla spašavati od napasnika. Ovo što ti govorim je za tvoje odrastanje bitno, da te niko kasnije ne može toviti lažima.

– Toviti kao gusku, tako misliš?

– Tako. Guska ne može znati da je za njezinu jetru užasno što joj kroz lijevak trpaju hranu u jednjak. Umrijeće vrlo brzo zbog toga ali će njene gazde biti zadovoljne, lijepo će zaraditi na “foie gras”, to je jedan gušćji specijalitet jako tražen u svijetu, naročito u Francuskoj.  A guske će brzo oboljeti pa će ih morati poklati prije nego skroz obole i krepaju.

– A guske ne umiju da razmišljaju?

– Da. Zato i prihvataju dobroćudno da im se pretjerana odabrana izmljevena hrana  ubacuje u grlo. One nemaju pojma da gazda kojega vole kao što bi roditelja voljele, da ga imaju, da taj najdraži hranitelj nešto radi na njihovu štetu. Tako slično je i sa odraslim ljudima. Dok su djeca, kao ti, oni umiju da razluče dobro od zla, instiktivno i razumski, umiju tad da razmišljaju. Teško im je svariti kad se neko zlo hoće prikazati lijepim. Kasnije ih raznim metodama nauče da je laž istina, to im serviraju na sličan način, kao hranu guskama. I oni počinju da vjeruju u stvari koje nikad ne bi prihvatili kad su bili djeca. I čisti od svakoga grijeha.

-Govorim ja mome tati da mu prijatelji ne valjaju – starmala djevojčica se jako uozbiljila. – Ima nekoliko njih ovdje u autobusu. Oni su prosti, govore ružnim rječnikom, puno psuju. I ne ustežu se tako izražavati kad smo mi djeca prisutna. Nepristojni, nekulturni, oni ,znate, mljackaju dok jedu otvorenih usta, mogu im se vidjeti škrbotine, crni i žuti zubi, jako ružno.

Dogega se Radovan, vidi mu se po oteklom licu išaranom fruzgama da je tek ustao. Nasloni se laktom na sjedište.

– Hajde, mala, marš na svoje sjedište! – obrati se Bojani. – Imam nešto da popričam s gospođicom.

– Ona je gospođa, udata je ako nisi znao, i nema s tobom šta da priča.

– Zašto to misliš, malecka? – Radovan se smješka zaintrigirano. Trlja oči i vršcima prstiju obje ruke izvlači krmelje iz uglova. I drugi kanat plave pod pazusima znojave košulje mu je iskočio iz pantalona.

– Zato što si ti debeo i star, a njen muž zgodan i mlad. – Ajla djevojčici ništa nije govorila o svome suprugu, čudi se otkud joj te rječi. – Tako da, ako si naumio da joj se udvaraš, znaj da nemaš nikakve šanse.

– To ću sam utvrditi. Ti bježi s mog mjesta da ti ne lupim koji dlan po guzici.

– Teta, ne daj me! – djevojčica se stišće ručicama uz Ajlu.

– Ostavi je, šta ti smeta djete? Neka je ovdje. Fino nam ja zajedno, učimo geografiju.

Radovan pruža kao u medvjeda debele šape i njima obuhvati Bojanu oko slabina. Ona se batrga nogama a ručicama pridržava čvrsto za Ajlina ramena. Jedan cijeli minut se otimaju oko djevojčice. Ona stenjka i cmizdri, ali ne plače stvarno, njoj je sve to igra.

– Bojana, smjesta dolazi ovamo! – zabrunda očev glas otpozadi. – Ne seri više!

– Tata, reci Radovanu da me pusti da sjedin s njom.

– Jesi li čula šta sam ti rekao? – očev glas je ravan, bespogovoran. – Dovlači guzicu da ti ne dolazim.

Djete poljubi Ajlu u oba obraza i pokunjeno odgega nazad na svoje mjesto. Radovan zasjedne, Iudobno se promeškolji, Ona se još više stisnu uz staklo, da mu napravi mjesta.

– Kakav je ovo cirkus? – upita je tiho. – Čime si je opčinila?

– Posmatrale smo zajedno izlazak sunca.

– Aha, djeca padaju na takve stvari. Kako je bilo tebi bez mene noćas?

– Živko me je ugnjavio. Objašnjava mi šta će značiti za mene njegov status dokazanog četnika, kad se začuje truba.

– Pusti njega, on je pijan. Inače ima jako dobru dušu.

– Toliko dobrodušan da mi prijeti silovanjem ako ne uzmem cigaretu što mi ponudi?

– Što me nisi probudila? – Radovan se malo ljutnu. – Zar ti nisam rekao da možeš računati na mene? Sve dok sam ja u autobusu, a do Kraljeva sam u njemu, ti ćeš biti živa i zdrava. Niko te ne smije pipnuti. A odatle ti ne ostaje puno, pješke bi mogla otići do tvojih. Bez prtljaga, naravno.

– Imaš pravo, od Kraljeva imam samo sat i po vožnje. Mogu taksi uzeti, u krajnjem slučaju.

– Imaš i “Sandžaktrans” autobuse. Vaši još uvjek voze stare linije. S njima će ti biti sigurnije nego taksijem.

– Dobra ideja. Tako ću učiniti ako zagusti.

– Ja ću ti biti zaštitnik. – čvrstim glasom obeća Radovan. – Ti si promućurna osoba i zaključila si pravilno da ti zaštita treba. Zato me zovi i budi kad opet prispem. Ako te ko opet bude uznemiravao, Ako ti ko bude prijetio riječima. Ili dirao. Dok sam ja bio kraj tebe, Živko ti ni jednu ružnu rječ nije rekao, jeli tako?

-Tako je.

– On je fina osoba kad ne napije glavu. Mislim da nimalo nije opasan, ali se s pijanima nikad ne zna, dokle im višak alkohola utiče na razum. Valjda dobiju osjećaj da su neko i nešto, hrabrost i snagu dobiju koje u svakodnevnici nemaju. Ovaj ti Živko nikoga nije ubio, ni sa kim se nije ni potukao, a kamoli šta drugo. Ta viđam ga svaki dan po Lucernu, fin momak, ne može bolji biti.

– Možda bi volio da postane poznat po nečemu? Da se dokaže pred vama iz Lucerna? Ima vas puno u autobusu što tamo živite.

– Ja. Zato se pauniše. Možda ti se i udvara, sviđaš mu se, pa ne umije drugačije. Trebaš to razumjeti.

– Teško – Ajla odmahnu glavom. – Jednom mi se jadan tip udvarao, nudio mi brak, zvjezde s neba spuštao, tako reći. Tada smo putovali vozom “Paris Simlon” do Beograda i nismo bili sami u kupeu, mislim da nas je bilo četvoro putnika. “Ti kod mene nikad nećeš prati” – kaže on. “Kako to neću prati?” – smijem se. “Valjda se u braku mora prati. Nećemo prljavi hodati.” “Da ti pokažem” – taj onda otvori kufer, izvadi iz njega presloženu košulju, potom odškrinu prozor i baci je napolje. “Ovako ćemo ja i ti prati veš kad se udaš za mene”.

– Tako uradio? – Radovan se smije iz sveg glasa. – Mora da je bio neki Šiptar. Oni ženama sve obećavaju dok ih ne ulove. Naročito ako imaju švicarske papire.

– Ne vole kad ih nazivamo Šiptarima, iako se Albanija u stvari naziva Šćiptaria. Zato što se u Jugoslaviji loše prema njima ophodilo, naročito u vojsci.

– To jeste. Nisu dobro znali srpski i svi smo ih na cirkus dizali zbog toga. Znali smo pretjerati, u većini smo bili. A što bi oni znali perfektno srpski ako im nije maternji jezik?

– Tako sad o tome razmišljaš, a onda nisi sigurno. Kao ni ostali momci što su s tobom služili vojsku. Iz svih jugoslovenskih republika. Kosovari su vam služili za zezanciju, zar ne? Nekažnjeno ste ih mogli vrijeđati, oficirima bilo drago kad to činite.

– Da, da, to si u pravu. Kad bolje promislim, kad se prisjetim vojničkih dana, trideset godina je otada prošlo ako ne više, mi ostali smo prilično krivi što Jugoslaviju nikad nisu smatrali svojom državom. Ne može te neko voljeti ako mu ne uzvratiš istom mjerom.

– A o siromaštvu na Kosovu da i ne govorimo. Jesi li kada tamo bio?

– Nisam nikada. Što?

– Ja jesam. 1986. godine bila na službenom putu. Petnaest punih dana obilazila robne kuće i prodavnice po cijelom Kosovu. Tamo se živi kao u Africi. Ništa bolje.

– Pa najviše se ulagalo za Kosovo. Tako se tvrdi. Cijela Jugoslavija davala silne pare da bi se ono moglo izgraditi. Čudi me da se ipak tako siromašno živi.

– Trepča radi, Beograd se gradi – to je njihova parola. Mislim da je tačna, po onome što sam vidjela. Sam Beograd ima stanovnika koliko cijelo Kosovo. I još glavni grad. Trebalo je pokazati svim strancima, ambasadorima i diplomatama svih svjetskih država što su u njemu boravili ili redovno dolazili koliko smo napredna zemlja. A ko bi još na Kosovo išao? Ili u tvoje Kraljevo? Ili u moj Pazar? Šta će im te vukojebine, da prostiš?

Radovan je možda bio priprost tip, nesimpatičan kao pojava, masan i lojav, ali djelovao je razumno. Pored toga je bio težak makar sto dvadeset kila pa ga se nije moglo ponijeti sa sjedišta kao što je on Bojanu u naramku odnio ocu. “Bilo bi smiješno da nije tragično” je rečenica što se često, od ljeta prošle godine, ponavljala u hrvatskoj štampi. Srpska propaganda bi bila izvrgnuta ruglu da nas u nju ne ubjeđuju najjuboitijim oružjem, svih vrsta. Mnogo onih što bi joj se najslađe mogli smijati su već potrpani po grobovima, često neznanim. Kad se jedno mišljenje potkrijepi tenkovskom i topovskom paljbom, onda ga se posmatra s dužnom pažnjom. I poštuje. Bez pogovora prihvata. Nedužan je dužan svakome koji ustvrdi tako a pred prag mu dođe kao povjerilac do zuba naoružan. Vrlo rijetko sam. Bude u društvu sebi sličnih istjerivača nepostojećih dugova. Krv ako se kaže da je dužan, ustrijele ga kao psa. Procjena se izvrši odoka. Za dug u parama mu se uzme kuća, traktor, imanje…Samo potpiše da sve poklanja i taj lijepo prođe. More otići u izbjeglištvo, daće mu se da jede i pije. Što da traži više od toga?

– U pravu si za naše palanke, te ni na šta ne liče. Pogledaj samo kakve su bolnice u Švicarskoj a kakve kod nas. Neuporedivo. U Kraljevu imamo miševa po podrumima, teško ih istrijebiti. A o muhama i komarcima u ljetnjem periodu da ti ne govorim. Putevi izlokani, sve rupa na rupu, naročito seoski, trebaš imati džip pa da rahat putuješ. Inače uhlubiš auto, izbušiš gume, lamelu iscijepaš. A vremenski ti treba dva sata da pređeš dvadeset kilometara. Što u Švicarskoj pređeš za dvadeset minuta.

Utješno je putovati pokraj gromade od čovjeka kakav je Radovan. Pita ga za porodicu, da okrene razgovor na neutralno polje. On kaže da ima petoro odrasle djece, iz dva braka. Imao je sreće u inostranstvu, nije rintao kao ostali gastarbajteri. Isti posao od početka svoga dolaska u Švicu radio do danas, na traci u fabrici sokova, natiče metalne zapušače na grla od flaša. Mašinski se potpomaže ta operacija, ništa posebno, ne treba ni snage ni umješnosti. Samo jako dosadno i ne može se pušiti kad ti fikne u glavu, imaju tačno određene pauze. Inače puno puši a pije mnogo i često, zato su mu oba braka propala. Sve dade na alkohol, tako kažu njegove bivše. Na putovanjima ne pije, ne bi da zijani novac, dokumenta i prtljag, s time se nije igrati. Lijepo dođeš kući, smjestiš važne stvari u fioke pa onda u kafanu, popiješ ono para što poneseš, ne možeš više od toga. Niko više ne plaća tuđe cehove a u Švici nema na veresiju.

Ajli su ruke znojave i masne, ne može ih otrti papirnim maramicama a htjela bi pojest sendvič s piletinom što je pripremila sebi za puta. Ogladnila je. Odloži jelo za kasnije a iz papirne “migros” vrećice izvadi još jedan sok, usne su joj ispucale od vreline i suhote u prepunom autobusu a i sunce je ugrijalo silno.

Radovan joj se pristojno izvini:

– Ponudio bih te jelom ali su moji sendviči sa slaninom. Pretpostavljam da to ne jedeš.

– Ne jedem. Imam svoje sendviče, ne brini.

– Da sam znao da ćeš ti putovati, ponio bih šta drugo. Ljudi ne razmišljaju o takvim stvarima. A trebali bi.

Kraljevo je blizu Sandžaku pa je stanovništvo prije bilo u stalnom kontaktu. I privatno i poslovno se putovalo često, poznavale se navike i običaji i jednih i drugih. Poštovanje je bilo na nivou, tako se činilo sve do kraja osamdesetih godina. Vladalo je bratstvo i jedinstvo, kako je u socijalizmu bilo proklamovano mada se rijetko kad udavalo ili ženilo međusobno.  Sandzak je po tome specifičan u odnosu na sve krajeve bivše Juge. Islam se zadržao snažno, bez obzira na zabrane i komunističko poricanje postojanja Boga.

– Odoh dole da sjednem, nakratko – nećeš zamjeriti.

Radovan je uviđavan, neće da slaninu pred njome jede. Vrat i lice su mu orošeni krupnim masnim znojem, a plava košulja išarana s dvije velike požutjele fleke ispod svakog pazuha. Ne prođe malo a pored Ajle, na oslobođeno mjesto zasjedne suvozač. Gazda Petrović je preuzeo volan.

– Ostavi se više tog tvog mango soka – smije se suhonjavi muškarac. – Ovo je za tebe bolje. Osvježiće te.

– Naravno da hoće. Hvala puno.

Suvozač joj pruži kafom do vrha napunjenu papirnu čašu. Zapahnu je miris turske kafe, omamljujući i jak.

– Malo sam je jače zasladio. Tako volim.

– Gdje je skuha?

– Ponio u termosima. Tako stalno radimo. Nekim putnicima naplatimo. Ali tebi ne – značajno je pogleda.

– Reci slobodno koliko košta. Jeli dovoljno dva franka?

– Za tebe ništa, nećemo diskutovati.

“Ko li će još sjesti na to sjedište” – nakratko se upita Ajla. Ali mudro namjesti osmijeh na licu i krenu s provjerenim pitanjima suvozaču. O njegovom poslu, porodici, boravku u Švici. Dok joj on uspije odgovoriti, Radovan će pojesti svoje sendviče i dovući će se nazad.

Suvozačeva priča se svede na pokušaj samoubistva njegove žene. Popila cijelu bočicu tableta za smirenje. Već mjesec dana leži u bolnici. On ne razumije kako je takvo nešto mogla učiniti, imala je sve, baš sve, makar je tako do sada mislio. Nešto kod nje ne štima, to je očigledno, ali neće da kaže šta već samo plače. Optužuje se što je njemu i djeci nanijela bol i nepravdu. Tješenje ne pomaže. Pažnja ne pomaže. Neiscrpna ljubav i nježnost ne pomažu. Ona neprestano plače, kao fontana. Ne zna otkud joj tolike suze. Samo da se ona oporavi, da dođe kući pa da nastave gdje su stali, kao da ništa nije bilo. Kao sretna porodica da žive, niko joj ne bi zamjerio što je napravila taj nesmotreni korak. Ne bi dopustio da je ko optuži, rječ jednu težu da joj izgovori. Samo da mu se vrati vedra i čila, kakva je nekad bila.

– Nek ti se prvo vrati, kasnije će vedrinu i snagu sticati, iz dana u dan. Ne ide ozdravljenje od melanholije lako.

Suvozač u detalje opisuje postepeno padanje u depresiju svoje žene. Nije se dalo primjetiti da je drugačija, samo se često žalila na umor. I nikad nije bila vesela. Toga se trebao bojati, te njene stalne tuge, ali nije. Povezivao je to njeno stanje s raznoraznim svakodnevnim sitnicama što su im se događale.

Njegova priča se produži u nedogled, sve do mađarske izlazne granice se oteže. Nekoliko autobusa stoji ispred njihovog, vuku se kao puževi, metar po metar. Iz Petrovićevog autobusa iziđe nekoliko nestrpljivih putnika, Ajla pođe za njima. Uđoše u veliku neuglednu prodavnicu prepunu svakakvog šarenila. Tu možeš kupiti cigarete u štekama, voćne sokove, raznorazne poslastice, čips, smoki, grisine i sve druge slaniće u plastičnim kesicama. Ajla je uzela šteku malboro-a ali ne može da se dogovori za cijenu s prodavačicom. Ova tvrdi kako je dvadeset švicarskih franaka jednako kao i dvadeset njemačkih maraka, a svako iole upućen zna da je razlika makar dvadeset procenata. Prodavačica to sigurno zna ali insistira na svojoj cijeni. Ajla joj pruža blijedo plavu novčanicu, ako pak neće da je uzme i na trampi zaradi dva franka, njen problem, šteku nek’ ostavi sebi ili proda kome drugom. “Dobro, onda, ako kažeš da je tako, neka ti bude”. Srpski govori pomalo, onoliko koliko joj je potrebno za komuniciranje s kupcima što čekaju u dugom redu.

S desne strane prodavnice nabasa na česmu, jako joj se obradova. U svojoj torbici ima sapun, dugo se pere pod hladnom vodom koja teče u jednakom debelom mlazu. Prilazi joj Bojana, tek se bila probudila, uzdrhtala joj malo tijelo na predvečernjoj svježini.

– Evo ti sapun pa operi ruke – Ajla joj pruža okvašeni obli komad sapuna, ne vidje odmah ženu što negodujući stoji podalje od djevojčice.

– Oprostite, da joj niste Vi mama?

Žena klimnu glavom.

– Moram Vam reći da imate predivnu djevojčicu. Puno je sazrela za svoje male godine.

Bojanina mati ima široko punačko lice i uski nos. Crvena suknja joj je zategnuta na ispupčenim bokovima.

– Pa da, raste uz svoje dvije starije sestre, to ide samo od sebe.

Potom se hladno obrati kćeri:

– Bojana, dosta više s tim kvašenjem. Fino operi taj sapun i vrati ga u futrolu, dosadićeš ovoj teti.

Ajla ništa ne reče kad mama prihvati svoju djevojčicu za ruku i uvede u autobus. Dijete se ni ne okrenu, ne pokaza jeli tužna ili je navikla na svoje grube roditelje pa joj svejedno kad podignu glas. Primijeti kamenu nisku ogradu u blizini i zasjede. Iz torbaka izvuče kokošje viršle i kifle. Poskakujući i plazeći jezik privuče joj se sivi stari olinjali pas, skoči na kamen kraj nje. Zajedno jedu viršle, daje mu iz ruke, jedan ugriz sebi, jedan njemu. Nudi mu i kifle, ali ovaj neće da ih primiriše. Toga pred ovom granicom ima sigurno napretek, svakakvog od benzina i izduvnih gasova usmrdjelog hljeba.

Pošto završi s jelom, Ajla se vrati u autobus. Poslije nekoliko minuta uđoše graničari, pasoška kontrola. Lupaju pečate na svaki pasoš, po više odjednom. Ne zagledaju lica što im pružaju pasoše, više ih zanima bučno pečaćenje praznih listova, kao kakav obred im to dođe. Lica su im ozbiljna i kruta. Nikoga ne izvlače iz autobusa, svi su putnici ispravni.

Policijska kontrola je puno opsežnija, zaviruju u svaki prtljag, iznad i ispod sjedišta, preturaju po ženskim ručnim torbicama, kesama s hranom, svaki ćošak pretresaju. Ajli je drago što su do maloprije nadmena lica njenih saputnika posivjela od brige,  manji su ti velikosrbi od makova zrna pred mađarskim policajcima. U autobusu je zavladao muk, muha bi se mogla čuti da preleti.  Plaše se za svoje šest kilograma teško pakovanje deterdženta “omo” kupljeno upola cijene na stalnim sniženjima u “Denner”-u, za zejtin, so i šećer što su iz Švicarske u kartonskim kutijama dovukli rodbini i prijateljima umjesto uobičajenih poklona. Toliko su se isprepadali da bi nekome drugome, što nije upućen u situaciju, bilo žao gledati u ta skrušena lica. smučila bi mu se ta pretjerana revnost mađarske vlasti. Kakav diplomata bi i protestnu notu uputio ministru za inostrane poslove.

Vidi se da su mađarski graničari jako dobro upućeni šta se tamo iza njihove granice dešava, njihovi sunarodnjaci što oduvjek žive u Vojvodini i okupiranim dijelovima Hrvatske su masovno napustili svoje domove i izbjegli brodicama i čamcima preko Dunava i Save u Mađarsku. Mnogi su pobijeni na kućnim pragovima, drugi opljačkani, tučeni, žene silovane, skoro se jednako s njima postupalo kao i s ostalim hrvatskim stanovništvom. Okupaciona sila ima svoje strateške i taktičke ciljeve i planove, a u njih se ni jedan dotada jugoslovenski narod ili manjina nisu uklapali. Nikome drugome osim “nebeskih” Srba se nije dopadalo to divljanje i klanje po do juče zajedničkoj državi. Upućeni političari tvrde da je za nametanje svoga  mišljenja u ljudskim odnosima potrebna jaka sila za leđima, a to niko na Balkanu osim Srbije i Miloševićevog režima nije imao. Uspjeli su da se domognu JNA, zajedničke jugoslovenske vojske, da je iznutra preuzmu oficirskim kadrom što je u većini i za Tita bio srpsko crnogorski i sada su žarili i palili po slabo naoružanim ili potpuno nenaoružanim “protivnicima”. Gradili su novi svijet, po svojoj mjeri. Jugoslovenski Mađari su odavno pogubili veze što su nekada davno, prije prve jugoslovenske kraljevine, imali sa austro ugarskim carstvom.   Osim donekle sačuvanog jezika s domicilnim stanovništvom skoro ništa drugo više nisu imali zajedničko. Ali ti naši Mađari nisu imali kud, bježali su u neizvjesnost ali kakvu takvu sigurnost, glava da se skloni, kao što se po bivšoj Jugoslaviji bježalo na sve strane. Prošle godine je pola Hrvatske bilo u plamenu a ove je cijela Bosna gorjela.

Prvo je krenula fol agresija na Sloveniju onih desetak nesretnih dana kad je Beograd poslao mlade neobučene regrute svih nacija da ih tamo pozarobljavaju, nekolicinu izranjavaju a neke i ubiju, njih desetak. Slovenačka teritorijalna odbrana je uspjela oboriti dva helikoptera, s posadama od po tri člana. Zauzimanje te najsjevernije republike nije bilo u velikosrpskom planu, ali se tim napadom htjelo zabašuriti ono što će uslijediti u Hrvatskoj odmah poslije. Jer je trećina Hrvatske bila ucrtana na kartama podebljanim bojama, fino isplanirana, sastavni je bila dio “Ram”-a, velikosrpskog plana SANU. S te teritorije, što je ulazila u sastav Velike Srbije, je trebalo pobiti ili protjerati svo nesrpsko stanovništvo.

Bahrudin Kaletović, mladi regrut JNA je najbolje opisao slovenačku “ratnu” avanturu: “Oni kao hoće da se otcijepe, a mi im kao nedamo”. Njega je u skrovištu, pod punom opremom, u ležećem položaju i sa šljemom na glavi  snimila TV “Jutel” a gledaoci se smijali, još nisu znali šta ih čeka.

Graničari nisu narogušeni, uljudni su, profesionalni, čak se i smješkaju dok pretresaju autobus. Naročito su s djecom srdačni. Mađarskoj nije u interesu otvoreni konflikt s bivšom jugoslovenskom vojskom, na glasu je kao četvrta vojna sila u svijetu. Moraju biti pažljivi, hodati kao na jajima, nebi li olakšali tešku situaciju vojvođanskoj manjini mađarskog porijekla. Ljudi su još uvjek masovno bježali preko granice u strahu od mobilizacije, raznoraznih pritisaka i maltretiranja. nedostatka elementarne slobode. Ne smiješ se čuti ako nisi velikosrbin, jednako kao ovo što Ajla prividno mirno sjedi u autobusu a ne zna šta bi sa sobom. U njoj se uskomeša želja da ispusti vrisak prema graničarima. “Dovucite pse, njemačke ovčare popnite ovamo, prošetajte ih ovim ogavnim autobusom. Pokažite im da su moralne jade, evropska jeftina radna snaga, obične njene sluge. Da nisu nikakva sila. Da Bog nije samo na njihovoj strani, a sve druge mrzi i prezire.  Kroz Austriju su klicali više puta, u horu: “Ovo je Srbija!”, kroz vašu Mađarsku: “Ovo je Srbija!”. Sve na kugli zemaljskoj je srpsko, ptice, biljke drveće, nebo je srpsko, otkud god da u njega gledaju. Sve što je sagrađeno ljudskom rukom je njihovo, oni su izabrani nebeski narod. Tako ih za kratko vrijeme propagandne edukacije, za oko tri godine vrijednog truda, nauči njihova književna i novinarska kvazi elita. Pa kao papagaji ponavljaju svuda gdje su sigurni da neće dobiti po zubima”.

U Švicarskoj su po ulicama, kafanama i radnim mjestima uglavnom tihi kao bube. Više nego stroge policije se boje kosovskih Albanaca što su zbog srpskog terora osamdesetih godina masovno naselili sve tamošnje kantone. Svaki dan su tih predratnih godina vozovi dovozili desetine i stotine radnika s jugoslovenskih prostora a Albanci bili u ogromnoj većini. Njima je tamo na Kosovu i vazduh bio zabranjen, porodice bi im pocrkale od gladi da nije bilo Švicarske i njenih gradilišta. Po pet ili šest bi se trpali u jednu garsonjeru dok se ne snađu za bolje, dok “A” vizu ne dobiju. Poslove na crno su dobijali već sutradan, nebitno imaju li koga od rodbine ili nikoga tamo ne poznaju. Njihovi već odomaćeni sunjarodnaci su ih dočekivali, prihvatali kao najrođenije, nalazili im poslove i smještaj, niko nije ostajao na ulici. U kraju gdje Ajla živi su i Bošnjacima pomagali, njoj lično i bratu joj su zlata vrijedili prvih mjeseci boravka na crno u stranoj državi. Naročito Skender. Ostala bi bez žute banke da on nije pošao s njome kod njenog tadašnjeg gazde Meksikanca i natjerao ga da joj plati onih šest nedelja što je u njegovom restoranu ručno prala suđe po dvanaest sati dnevno, šest dana u sedmici. Da nema Albanaca i švicarskog zakona, Bošnjake bi velikosrbi, slični ovima u autobusu zubima jeli, toliko su im bili kivni. A ovih skroz malo ima, bez Albanaca bi šaka jada bili. Prije su Bošnjaci u vrlo malom broju išli po hljeb u tuđinu, njima je do kraja osamdesetih u Titovoj Jugoslaviji bilo prilično dobro. Nisu bili privilegovani ali nisu bili ni šibani kao kosovski Albanci, niko njima nije punio zatvore.

“S opasnim psima na povocu im pokažite da je ovo vaša zemlja” – kliktala bi Ajla prema mađarskim graničarima da se smije čuti. “Pokažite im da im je dopušteno da kroz nju prolaze, ništa drugo. I to ako su uljudni, fini i imaju uredna putna dokumenta. Tapiju na vašu zemlju nemaju, tenkovima je ne smiju preoravati i prisvajati”

Graničari izlaze iz autobusa. Rampa se podiže i autobus mileći uđe u slobodnu carinsku zonu.

– Opustite se, ljudi! Sad su naši! – dere se Živko. – Ovi će nama crveni tepih da prostru. Vidjet ćete vi.

Ulazi sredovječni vojničina, pljosnatog lica i oštrih mrkih brkova. Na glavi mu šapka bez crvene petokrake, na njoj je srpska otužna trobojka. Na Horgošu, graničnom prijelazu kod Subotice više nema jugoslovenskih oznaka, zastava, s time je završeno, ta država je rasturena u paramparčad još u junu prošle godine. Ta prijašnja velika evropska država više u stvarnosti ne postoji. Kako je krenulo, od nje će samo prah i pepeo ostati. Ali je više nego živa u najznačajnijim diplomatskim zapadnim krugovima. Milošević je tamo okrunjen kao njen vožd, neumorni, jedini njen nasljednik i iskreni čuvar. Lijepo se već na granici vidi da Jugoslavije više nema ali su je svejedno puna usta kod poznatih i priznatih  evropskih i svjetskih zvaničnika. Koji redovno dolaze u Beograd i mogu svojim očima da primjete da ništa jugoslovensko tamo više ne postoji. U međunarodnom diplomatskom glumatanju je izvjesno i ono što ne postoji, zavisno od interesa. Beogradu treba dati vremena, omogućiti mu da prisvoji svu preostalu imovinu razasutu po svijetu, ambasade, konzulate, raznorazna predstavništva, preduzeća, bankovne devizne i zlatne račune, nije ta zemlja svojedobno bila mačji kašalj. Ima na njeno ime da se zgrne još bogastava raznoraznih, da se opečati i ušićari još nebrojano mnogo toga. Nije Milošević ni cijelu Bosnu još pregazio, kasni s osvajanjem cijelog prostora, jedna trećina u aprilu i maju priznate republike mu još izmiče kontroli. I to je Beograd razorio. Topništvo raspoređeno na svakom kilometru oko glavnog opsjednutog grada je odradilo ogroman posao, pred očima svjetske javnosti, kao da za filmsko snimanje  negdašnjeg razaranja Staljingrada djeluje. Ali se desila nepredviđena situacija, srpska pješadija još nije uspjela da siđe s brda. U  tom pohodu je sprječava slabo naoružana bosanska policija i narod. Tu je nastala teško savladiva prepreka, stanka i jak problem za međunarodne moćnike. Ne znaju kako da upuste desetine hiljada bandita načičkanih po brdima u glavni bosanskohercegovački grad a da se u njihovoj javnosti ne sazna da su oni to svjesno uradili.  To bi u Sarajevu prisutni brojni strani novinari s pravom etiketirali kao saučesništvo u zločinu i za takvo što bi ih žestoko prozivali. Još grlatije nego što ih već prozivaju u svim glasilima. Jer je opštepoznato da ništa ne čine na spašavanju grada i njegovog zatočenog stanovništva. Za saučesništvo u zločinu, da se o njemu više zna i da se može dokazati, bi zapadni vladari zakonski odgovarali u normalnim, njihovim državama. Kako da u tim nepoželjnim okolnostima, praćeni su radoznalim kamerama gdje god mrdnu, tu planiranu predaju BiH koljačima učine krišom, u zavijenoj papirnatoj formi? Po tom jedinom pitanju  je silna plejada diplomata i njihovih potrčkova angažovana, radi revnosno i danonoćno, podruku s Miloševićem i njegovim trabantima. Samo da u udobnost i španske melodramatične filmske serije ušuškana njihova većinska javnost ne dokuči da su njeni izabrani predstavnici na strani ubica i koljača?

Slike razorenog napaćenog Sarajeva su cijeli svijet obišle i zgrozile, ali tamo srpska vojnička čizma još nije zgazila. Republička policija i narod se odupire, brani po mnogim džepovima, uzeo je pištolje i puške u ruke, koktel molotove, snalazi se na razne načine. Pa valja tome stati ukraj. Da i to obavi u što kraćem roku Beogradu treba dati vremena. Samo fiktivna stvarnost u diplomatiji igra nekakvu ulogu, ona se može šminkati po želji moćnika u sve boje.

Živko je razdragan, poskakuje kao dječačić, klanja se srbijanskom graničaru brkajliji i zamahuje objema rukama, kao da je na sletu. Poslije se ukoči u miran stav i krenu da se krsti. Istovremeno mu se obraća kao da je govornik na tribini:

– Dragi moj, predragi, brate Srbine! Kako si nam ti samo daleko! Morasmo i onu govnastu Austriju da pređemo i još govnastiju Mađarsku dok vama na našu grudu ne dođosmo, dok na pravu srpsku zemlju ne kročismo.

Začu se aplauz, krenu iz dubine autobusa dok ne postade žestok, ču se i poneki veseli zvižduk.

– Znaš li ti, brate Srbine, da sam ja četnik? Pravi sam pravcati četnik. Imam srpsku zastavu, grb sa četiri ocila, a i onu našu najljepšu, četničku zastavu s mrtvačkom glavom u sredini. Samo da možeš da mi uđeš u sobu, da vidiš bogatstvo svakakvih detalja, nema šta nema kod mene.

– Alal vjera, momče! – graničar ga lupnu po ramenu. – Samo tako nastavi! Bori se za našu stvar! Samo se nemoj zaustavljati na sakupljanju znamenja.

Neko otpozadi otpoče pjesmu o vojvodi Sinđeliću a ostali putnici kao u horu prihvatiše. Jedni lupkaju nogama po patosu, drugi plješću rukama, veselje pravo nastade. Nasmijani graničar jedva prolazi autobusom i pregledava dokumenta.  Zastane kad nabasa na gomilu kufera, odmahnu rukom pa se vrati nazad, prema šoferu i prvim sjedištima. Živko ga slijedi u stopu, zagledava preko njegovog ramena u fotografije i imena putnika.

– Šta kažu oni preko? Laju li? – graničar misli na zapadnu javnost, a Živko mu pogađa misli.

– Laju i dan i noć, majku im psetarsko novinarsku. Lažu, kifću, reže, montiraju nekakve optužujuće snimke.

– Nadam se da imaš naš pasoš – nasmijani graničar se okrenu, pogleda u Živka zainteresirano.

– Ne još, naš srpski još nemam. Imam onaj omraženi crveni. Drugi, koliko ja znam, još nije otštampan.

Graničar pomno gleda u vozačevu fotografiju na pasošu. Imao je na njoj dugu slamnatu bradu.

– Sasvim si drugi bez brade – naceri se graničar. – Što je obrija?

– Znojim se puno dok vozim. Duga brada se brzo omasti a mi dugo putujemo, skoro dvadeset sati smo već na putu.

Nekolicina muškaraca je preskočila nagomilane stvari i prišla graničaru, nude ponosno pasoše na pregled, pokazuju prstom na svoje bradurine na fotografijama. I oni su ih nedavno obrijali, zbog švicarske policije. Tako ustvrdiše pred veselim debelim graničarem, ali Ajla zna da to nije istina. Briju se iz straha od kosovskih Albanaca, policija još ne umije da pravi razliku između njenih bradatih stanovnika i četnika.

Kad graničar pruži ruku prema Ajli, ona osjeti grudvu u stomaku, a pljuvačka joj se osuši u grlu.

Pruži mu pasoš.

–  Ajla, kakvo je to ime, odakle potiče?

– Fax-helizin ime – reče ona namještajući osmijeh. – Mama ga čula u nekakvoj brazilskoj seriji, pa mi dala.

Grohotan smijeh se zaori prednjim dijelom autobusa. Faks-helizin žensko ime, za to još niko nije čuo, a svi znaju za deterdžent koji se tako nazivao u Jugoslaviji. Možda još postoji, ko će ga znati? I da su se od njega pošto se potroši pravile kuhinjske krpe. U svakoj kući su se takve krpe mogle naći. Srećom, niko se ne zapita otkud brazilska serija u doba kad je Ajla rođena.  U to vrijeme, šezdesetih godina, televizora jedva da je bilo u ponekoj bogatijoj kući.

– Radiš u Švajcarskoj? – graničar s njenim pasošem još nije završio, prevrće stranicu za stranicom.

– Da, radim. Već četiri godine sam tamo.

– Pasoš ti je nevažeći – reče odsječnim glasom. – Istekao u aprilu, jesi li znala za to?

– Ne, do mađarske ulazne granice. Opomenuo me mađarski policajac, nešto je tu u pasošu napisao. Pustio me je da pređem, kako vidite.

– Šta sad da radim s tobom? – reče brkajlija, okrenu se od nje i s njenima pasošem u rukama opet krenu prema zakrčenoj unutrašnjosti autobusa.

– Reci mi šta da radim s tobom – reče pošto se vrati prema njoj nakon desetak minuta.

– Imam ličnu kartu, ona važi još pet godina. To bi trebalo pomoći.

– Daj je, da pogledam.

U normalnim državama se prelaz svoje granice njenim državljanima ne osporava. Iskomplikuje se malo situacija, odradi policijska provjera. Kad se nema nikakvog dokumenta. Ovo Ajlino je sasvim jednostavno. Pasoš je istina, nevažeći, ali je prošlo samo četiri mjeseca od isteka. A lična karta je u redu, nebi trebalo da je se zadržava na granici. Da je to ona prijašnja država.

Dok ona iz torbice izvadi ličnu kartu, Živko se pojavi s paklicom “marlboro-a”, pruža je brkajliji.

– Pušite?

– “Marlboro” nikad ne odbijam – iskesi se graničar.

Radovan je izdašniji, pet paklica odvoji za njega i dade mu ih bez rječi. Šofer iz frižidera izvadi četiri “cardinal” piva i pruži mu. Vojničina ništa ne odbija, ima dovoljno džepova za sve poklone što mu nude. Dva piva mu ostadoše u desnoj ruci, nema gdje da ih smjesti. Veseo je i razdragan. Vrati Ajli ličnu kartu. Samo prema njoj odmahnu glavom i krenu prema izlazu. I to je to. Njoj laknu. Proguta pljuvačku, popi gutljaj soka pa stavi crne sunčane naočare. Nacali se laktom na spolja poprilično prašinom umrljano staklo, jedva se kroz njega vidi. A bolje da nije gledala.

Napolju su četvorica grmalja u vojničkim šarenim uniformama, zavrnutih rukava, razvaljivali jedno auto njemačkih registracija. Sav sadržaj gepeka su bili izbacili pored auta, na sve strane ga razbacali. Imalo je u njemu dva velika deterdženta u kartonskoj kutiji, paketi s dvolitarskim uljem, šećerom, slične potrepštine što su se iz Njemačke nosile kao i iz drugih evropskih zemalja. Mlad, u izlizane farmerice i bijelu majicu kratkih rukava odjeven muškarac, srednjeg rasta,  stoji mirno pokraj svoga auta. Sudeći po njegovom profilu, ukrućenom nosu i viličnim naročito izraženim kostima, Ajla pretpostavi  da je kosovski Albanac. Bivši se Jugosloveni nisu puno razlikovali po izgledu ali su imali neke posebne crte u liku da je ona lako, otkako je u Švici, prepoznavala ko je ko. Srbi su imali posebno rumenilo u obrazima, puno su pili pa su im lica bila mesnata. Njihove žene su njihale posebno izražene kukove, kao Portugalke. U većini su imali ledeno plave ili sive oči.

Sjedeći na klupi kraj jezera duge sate prvih godina boravka u inostranstvu, traćila je popodnevnih tri sata pauze za ručak, se ponekad zabavljala prepoznavajući nacionalnost prolaznika, prije nego progovore. Bošnjaka je bilo toliko malo da ih je poznavala poimence, sve redom, tako da o njima viša nije ništa zakljičivala po izgledu. Ponekad bi pomiješala kakvu Portugalku i Srpkinju, slično su nosale ravne uz kukove slijepljene do ispod koljena duge suknje, jednobojne mahom bijele košulje s kragnicama i dugmićima, kao da su školskog uzrasta pa krenule na priredbu. Kosovski Albanci su svi zaredom bili žilavi, koščati i mršavi a na licu imali te posebno izražene noseve i čvrste izražene vilice. Mogla ih je pobrkati s Italijanima, da je takvih mršavih sada bilo puno. Tako mršavi i koščati su oni mogli biti šezdesetih i sedamdesetih godina, kada su u prepunim kupeima bili pohrlili sa siromašnog juga, sa Sicilije, u Švicarsku po komad hljeba za sebe i svoju familiju. I italijanski muškarci su na privremeni rad dolazili bez žena, dobijali vize na devet mjeseci, godišnje vize, kao sad nacije što su ih odmijenile u najtežim poslovima. Tada su se najviše i skoro jedino Italijani trpali po hladnim drvenim barakama, od jutra do mraka radili po građevinama, rudnicima, probijali tunele… Sigurno su i oni tada nedovoljno jeli, odvajali od zalogaja da pošalju svojima u otadžbinu kao što naši Kosovari već desetak godina moraju da čine.

Žalosno je bilo gledati u tog Kosovara što su mu na subotičkoj granici razvaljivali auto jer se usudio ponijeti svojima sve one kućne potrpštine što svi gastarbajteri moraju u ovim zlohudim vremenima da nose, autobus u kojemu je Ajla bila je bio zakrčen sličnim namirnicama. Potom čovjeku priđe jedan od uniformisanih grmalja i opali dva šamara. Sigurno mu usput upućuje uvrijede i psovke, ne može se čuti šta mu govori. Ni uniforme okupljene oko tog čovjeka se ne mogu prepoznati. Kojoj militantnoj grupi ti što su na granici pripadaju bi se moglo poznati samo po grbovima na epoletama i na nadlakticama, ali ih Ajla više nikakao ne može jasno vidjeti. Suze joj se slivaju niz lice.

Poboja se da se ne zagrcne od plača, udahnu duboko i skrenu pogled prema podu. Radovan nešto priča sa Živkom koji sav blista od radosti otkako su ušli u srpsku državu, ne obraćaju na nju pažnu. Autobus krenu, pređe razvaljeni auto njemačkih registracija, načini dvestotinjak metara pa opet stade. Prednja vrata se bučno otvoriše i u njega uđe mlad vojnik, može mu biti tridesetak godina. Uniforma mu je mrka, od nekog glatkog kvalitetnog materijala sašivena, kao salivena za njegovo mišićavo atletsko tijelo. Na njoj nema nikakvih oznaka. Gologlav je a na vrhu nosa mu “ray ban” naočare, oštrina pogleda mu se ne može prepoznati.

– Brate Srbine! – viknu Živko ali ga ovaj na mah presječe žustrom psovkom.

– Idi ti u p… m…! i

– Mrš tamo, majmune! Sjedi!

Bradati četnik Živko posluša kao da je dječaćić i oslobodi uniformiranom i naoružanom uljezu prolaz prema sredini autobusa. Ovome kalašnjikov visi ispod desnog ramena, iz kožne braon futrole izviruje nekakav veliki pištolj.

– Da ste mi svi odmah ispljunuli po dvadeset njemačkih maraka! – čvrstim glasom komandira vojnik.  Ne bi se sa sigurnošću moglo odrediti kojoj jedinici ovaj tip pripada, arkanovim “tigrovima”, šešeljevim “bijelim orlovima” ili možda “škorpionima”. Nekoj jedinici iz zvjerinjaka mnogobrojnih pripada, na granici je, dobro je naoružan, pa može raditi šta hoće.

– Po glavi dvadeset, nema pogađanja. Jeli jasno?!

Nitko nema namjeru da se s njime cijenjka ili da raspravlja, svi su se putnici ućutali kao bube. Samo se može čuti prebiranje prstiju po novčanicima. Ne pada im na pamet da propituju o visini iznuđene sume. Ni za djecu ne smiju pitati, šta dati i koliko. Ovdje se ne radi o švicarskim prevoznim tarifama, do šest godina nula franaka, a poslije do punih dvadeset pet pola cijene. To je onima što putuju s djecom jasno i sigurno ih boli. Ajla bez oklijevanja dade plavu papirnatu novčanicu kad prema njoj pruži ruku. Ne boji ga se posebno, svjesna je da ovoga ne zanima ničija nacionalnost, po tom pitanju nije ušao u autobus.

Kad “ray ban” mladić izađe, muk se nastavi još nekoliko napregnutih minuta. Autobus odmili još nekih stotinjak metara pa u njega ugura još jedan policajac. Ovaj je veseo i čio.

– Dobar dan! – kliknu s vratiju. – Carinska kontrola! Jeste li se umorili?

– Nismo! – uzviknu namah obradovani Živko i krenu da se krsti. – U svoju zemlju kad se dođe, umor odmah prođe – ispjeva upravo smišljenu rimu čovječuljak što se progurao naprijed pa se krsti kao i Živko. I drugi prilaze carinaru i krste se, zagrajali oko njega.

Jasno se vidi da je ovaj carinar preživjeli ostatak prijašnje policijske generacije, obavlja svoj posao ali je u biti bezopasan. Već je u godinama, ima najmanje pedeset, krupan, svoje odijelo i šapku na glavi nosi kako je propisano, zakopčan je do grla iako je u autobusu vrućina. S njegovim ulaskom još jače zapuhnu talas vreline što je ulazio spolja.

– Šta imate da prijavite za carinu?

Okupljeni muškarci u prednjem dijelu autobusa se keslaju, krste, smiju grohotom, niko ne odgovara na pitanje.

– Šta ste zamrli? – ponovi pitanje i dalje vedri debeljuca. – Nemam namjeru nikoga kažnjavati. Onako, informativno me zanima šta sve ovo nosite, vidim da ste tone dovukli, svega i svačega.

– Petnaest kila kafe nosim – odvali Živko.

– Bravo, tako treba! – potapša ga po ramenu. – Niko vam ne brani da u svoju otadžbinu unosite štogod možete. Blokade nam nekakve ekonomske uvode, sve nam u zemlji fali.

– Pa evo mi nosimo koliko možemo ponijeti, ali Mađari nas mogu maltretirati, mora se paziti – kaže ohrabreni čovječuljak. – Oni znaju biti nezgodni kad pretjeramo s kafom, cigaretama, uljem i šećerom. Zadrže nas po više sati. Do gola nas znaju poskidati.

– I ja zbog njih moram paziti. Oni otuda dvogledima sad mene posmatraju radim li kako valja posao. Ako ovako samo s putnicima stojim, znaju da protestuju kod naših šefova. Ne obavljamo posao kako treba.

– Oni ne smiju da nas kažnjavaju i carinuju – kaže Radovan. – Valjda je to vaš posao.

– Ali mogu vam pobacati sve u smeće ako im se tako naredi.

– Nije valjda da to mogu? – zabrinu se čovječuljak.

– Mogli bi da im se tako naredi. Mogu da proglase autobus švercerskim i da ga vrate nazad. Samo oni tako još ne rade, s nama se dogovaraju o svemu, prijateljski su raspoloženi.

Carinik dugo ostade u autobusu, skoro pola sata, pretura po prtljazima kao da obavlja pravu carinsku kontrolu. Oni što imaju viška robe mu pune džepove paklicama cigareta, novčanicama od po deset franaka, kovanicama od pet ili dva franka, neki mu daju po flašu piva ili sok, neki neotvoreni plazma keks… Već su mu i papirnu “migros” vreću poklonili da ima sve te poklone u šta da strpa.

Šofer dade gas, pređena je granica, put se može bez brige nastaviti. Tad se veselost utrostruči. Skoro svi putnici zagrajaše od radosti, jeftino su prošli. Niko ni ne pominje onih dvadeset iznuđenih dojč maraka. Živko je pobudalio od sreće.

– Nemate vi pojma šta ja sve nosim – hvališe se. – Tri kila zlata sam otežao.

– Mogao bi nas i počastiti kojim pivom, kad si tako bogat – javlja se čovječuljak koji je sada smješten negdje pozadi, Ajla ga pozna po glasu.

– Nego što – Živko veselo dočeka prijedlog. – Cijeli autobus častim!

U zavrnutu majicu natrpa flaše s pivom i sokovima i krenu da ih dijeli po autobusu. Priđe i Ajli ali ona učtivo odbi ponuđeni sok. U autobusu je fešta, užičko kolo bi se zaigralo kad bi prostora za to imalo. Pjeva se, podvriskuje, dovikuje. Autobus sada ide malo brže, putnici će sigurno stići tamo gdje su krenuli i nije im puno preostalo do rodnog kraja.

Užareno sunce stoji navrh neba, tek je prošlo podne. Ajla je opet navukla crne naočare, ne može da gleda od zamora a tijelo joj se topi od vreline. Gazdi Petroviću, koji već više sati vozi autobus, se graške znoja slivaju niz lice, neprestano se briše papirnom maramicom. Majica bež boje mu je skroz mokra, moglo bi je se iscijediti šakama da je skine, toliko se tečnosti po njoj nakupilo. Red vozila na carinskom izlazu je višekilometarski i mahom su subotičkih registracija. Neke automobile guraju, nestašica je goriva. Većina tih vozača prelazi granicu samo da se snabdije gorivom i da kupi koji galon za šverca. Pređoše još jedno vozilo stranih registracija s trojicom kosovskih Albanaca pokraj njega – dvojica nekakvih uniformisanih likova ga pretraživahu.

– Ni jedno njihovo auto im ne promakne – jetko reče Radovan. – Kako ih samo uđane?

– Lako – reče Ajla. – Nema žena u njima, samo muškarci.

– Nisu možda znali da ih časte kojom markom, propustili bi ih kao ovo nas što su propustili.

– Možda od njih zahtjevaju mnogo više, ko zna?

– U pravu si – složi se Radovan. – Od njih mogu uzeti koliko im se ćefne. A Kosovari nek’ su sretni što im dopuštaju da ikako uđu u državu.

Kuće pokraj puta su sive i sve redom prizemne. Ulice prazne, tek poneki od užurbanih mještana povremeno prođe trotoarom. Za Suboticu se ranije govorilo da je velik i lijep vojvođanski grad, nastanjem mahom Mađarima. Ajli uzliči na neku pokislu palanku niskih ostarjelih kuća sa uskim ohanđalim prozorima. Ponada se da je mjesto što obilaze samo predgrađe, da je pravi grad drugdje i da se ne vidi s puta. Pređoše i jednu podužu kafanu žalosnog izgleda. Sa zidova na više mjesta se ljuštio sivi izrupčani malter. Primjeti i da su ranije ispod tog maltera bile crvene pečene cigle.  Naziva se “Ravna Gora”, fino uokvirena firma iznad zastakljenog ulaza s ulice je otštampana krupnim ćiriličnim slovima. I Subotica je, nažalost, postala četničko gnijezdo. Pravi Vojvođani su poraženi 1988. godine u čuvenoj jogurt revoluciji. Nije se pucalo po njima ali im se dovuklo ha hiljade mitingaša iz cijele Srbije pa im oni na horuk srušili izabrano staro komunističko rukovodstvo. Otada stanovnike ove bivše jugoslovenske pokrajine niko ništa ne pita. Naročito ne one mađarskog porijekla. U njihovo ime Milošević and Co odlučuje. I punoljetne im je mladiće prošle godine slao na ratišta u Hrvatsku, kad god je vojna policija uspijevala da ih pohvata. Ili su se, kao i ostali jugoslovenski mladići, bili zadesili na odsluženju vojnog roka u nekoj od više stotina jugoslovenskih kasarni, raštrkanih od Triglava do Đevđelije. Pa otuda nisu umjeli ili smjeli pobjeći. Potjera za ubicama svoga, do juče bratskog naroda, je u prvo vrijeme sveukupnog neslaženja, iznenađenosti i nepripremljenosti, davala fine rezultate ali je poslije zakočila i više ju je bilo skoro nemoguće pokrenuti. Mađarska granica je blizu, ovdašnji mještani poznaju svaki njen metar i prelaze je prilično lako. Tu su ovi Subotičani u velikoj prednosti u odnosu na ostale zatočenike fašističkog režima. Albanci na Kosovu nemaju kud, jednako kao i sandžački bošnjaci.  Nije lako ni mnogobrojnim drugim manjinama što su naseljavale oduvjek Vojvodinu i ostale krajeve po Srbiji, ovoj najvećoj republici bivše zajedničke države. Svima njima prijeti nestanak i svi su toga svjesni.

Autobus skreće na autoput. Službenica na rampi naplaćuje Petroviću četredeset njemačkih maraka. On kaže da će do krajnje stanice, do Pazara dakle, za prelaz morati platiti još tri puta toliko. Njegovo vozilo ima strane, švicarske tablice, njima je tarifa desetostruka u odnosu na domaća prevozna sredstva. To što u njegovom autobusu nema ni jednoga pravoga Švicarca, srbijanske vlasti ne zanima.

Na koji kilometar prije Beograda autobus staje ispred šest dobro naoružanih spodoba, ravnomjerno su raspoređeni po cijelome autoputu. Jedan tamnoputi momak smrknutog lica uđe unutra što se prednja vrata raskriliše pred njime.

– Mi smo braća Srbi! – kliknu Živko, stade pred njega i poče da se krsti.

– Kuda idete? – momak se obrati šoferu. U Živka ni ne pogleda.

– Volio bih da imam kapu kao tvoju – umiljatim glasom nastavlja Živko, kao da ga je uljez primjetio i da se njemu lično obraća. – Ja imam svakakvih simbola u sobi, značaka, šajkača, ali takvu kapu nemam. Ni tu značku s četiri ocila što ti je na kapi nemam.

Vozač odgovori vojniku gdje putuju pa se ovaj konačno okrenu prema Živku.

– Je li ti treba ovakva kapa? – upita vojnik ledenim glasom. Živku bi bilo najbolje da ućuti, lijepo se vidi da ovaj nije tu u autobusu zbog blebetanja, ali on nastavlja po svome.

– Ne, samo pitam. A imate li svi takve značke ili samo poneke jedinice?

Mladić u punoj vojnoj opremi krenu u pregled autobusa. Pogledava nezainteresovano umorne face pred sobom neki minut, ne progovori ni rječ.

– Svi ćemo imati ovakve značke – reče kad se vrati prema Živku. – U proizvodnji su.

Suvozač mu pruža šest piva. On uzima, četiri u džepove strpa, dva ponese u lijevoj ruci. Izađe iz autobusa bez rječi.

– Ni da se zahvali, pas mu mater .. cigansku ! – bubnu Živko što se zatvoriše vrata. – A neki mi Beograđanin!? Pih!

– Ćuti! – kroz zube ali jasnim glasom došapnu vozač. – Ovaj će te ucmekati kao pseto za rječ jednu.

– Šta? Što?

– Ovi su iz državne bezbjednosti. S njima se nije šaliti.

– Antidiverzanti, jeli to? Oni što zgrću na pljački i švercu milione maraka?

Mihrija Feković Kulović

Povezani članci

Njegujmo ljepotu vlastitoga hrvatskog jezika

HF

Uhićenja protiv hrvatskih interesa

HF

Progon Hrvata u tuzlanskom kraju

HF

Sve je neustavno u neustavnoj zemlji

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...