Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski je sabor 1847. donio zaključak o uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga jezika
- Faust Vrančić
Faust Vrančić (Šibenik, 1551. – Padova, 1617.) rođen je u Šibeniku, a školovao se u Padovi, Beču, Veneciji i Rimu. Zaredio se kad mu je umrla žena i ubrzo nakon ređenja postao biskupom. Nakon odlaska iz Ugarske nastanio se u Italiji. Umro je u Veneciji, a pokopan je u Prvić Luci kod Šibenika. Interesirali su ga tehnika i humanističke znanosti. U djelu Novi strojevi (1595.) opisao je nekoliko tehničkih izuma. Poznati su mu tekstovi Nova logika i Kršćansko ćudoređe (1616.). Autor je nabožne knjige Život nikoliko izabranih divic (1606.) i jednoga članka o slavenskim narodima.
Najvažnije mu je djelo Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae (1595.), u prijevodu: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika. Rječnik je posvećen Španjolcu Alfonsu Carrillu, provincijalu austrijske isusovačke provincije. Knjiga je mali kvart-format, ima 6 predgovornih stranica i 128 stranica rječnika, hrvatskih riječi ima oko 3800. Na posljednjih šest stranica donosi na pet jezika tekstove Deset Božjih zapovijedi, Vjerovanja, Očenaša i Zdravomarije.
To se djelo može smatrati pravim početkom hrvatske leksikografije. Iako je hrvatski stupac (dalmaticae) na četvrtome mjestu, rječnik je važan za proučavanje hrvatskoga jezika Vrančićeva doba.
- Bartol Kašić
Bartol Kašić (Pag, 1575. – Rim, 1650.) postaje 1590. g. pitomac Ilirskoga kolegija, a 1595. stupa u isusovački novicijat. Godine 1598. imenovan je učiteljem gramatike u isusovačkome Rimskom kolegiju. Za svećenika je zaređen 11. ožujka 1606., a mladu misu služio je 12. ožujka iste godine. U prvu dubrovačku misiju polazi 1609., a ostaje do 1612. U Dubrovniku propovijeda, poučava djecu početcima gramatike, angažiran je tijekom korizme kao ispovjednik. Godine 1612. papa ga šalje na misijsko putovanje u krajeve pod turskome vlašću (Bosna, smederevski sandžakat, Beograd, Srijem, Vukovar, Osijek). Ispovjednikom u Loretu postaje 1614. i na toj dužnosti ostaje sve do 1618. godine. U toj godini polazi na drugo misijsko putovanje (Osijek, Valpovo, Beograd, Srijem, Temišvar). Od 1620. do 1633. boravi u Dubrovniku. Od 1634. nalazimo ga opet na dužnosti ispovjednika u Loretu. U Rim stiže 1635., gdje i umire 1650. g. Pokopan je u crkvi sv. Ignacija.
Pisac prve hrvatske gramatike Institutiones linguae Illyricae (1604.)
Gramatiku Institutiones linguae Illyricae ( Osnove ilirskog jezika) napisao je Kašić 1604. kao mladi učitelj gramatike u isusovačkome Rimskom kolegiju, a po naredbi generala reda Klaudija Aquavive.
Naziv jezika ilirski, koji figurira u naslovu, uobičajen u ono vrijeme, a preuzet iz antičke latinske tradicije, činio se Kašićevim poglavarima preciznim kada je trebalo imenovati narode i njihov jezik na širokome južnoslavenskom prostoru, u nevjerničkim krajevima, kamo se upućuju isusovački misionari, za koje se osniva Ilirska akademija i piše gramatika jezika koji se isto tako mora zvati ilirski.
- Pavao Ritter Vitezović
Pavao Ritter Vitezović (Senj, 1652.– Beč, 1713.) školovao se u Senju i u zagrebačkoj isusovačkoj gimnaziji, gdje mu je predavao J. Habdelić, a 1670. otišao je u Rim, gdje se upoznao s I. Lučićem. Svojim je povijesnim, književnim i grafičkim radovima obilježio zadnja tri desetljeća sedamnaestoga stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj. Potaknuo je rad Zemaljske tiskare u Zagrebu, zaslužan je za kupovanje Valvasorove biblioteke, koja je u temeljima kasnije osnovane Metropolitanske knjižnice zagrebačkoga Kaptola.
Lexicon Latino–Illyricum (rukopisni rječnik) svezak je od 566 listova, formata 21 x 66. Tekst je rječnika, uključujući i mnoštvo dodataka na marginama, uredno pisan i teče od lista 2 do 527.
Prema Vitezovićevu svjedočenju, postojao je i prvi dio rječnika, hrvatsko-latinski u dva sveska. U izradi Lexicona, Vitezovića vodi briga za izvornost hrvatskoga jezika. Svojim rječnicima kanio je ponuditi leksički fond ilirskoga jezika.
Zalagao se da osnova hrvatskog pravopisa bude fonetska tj. da svaki glas ima svoje, uvijek jednako, slovo. I to više od 100 godina prije Vuka, pa je lako zaključiti od kuda Vuku to rješenje. Predlagao je i uporabu dijakritičkih znakova u hrvatskom pravopisu i tako bio ispred svog vremena. Pokazalo se da je svojim radom bio preteča Ilirskog preporoda
Naziv ilirsk je sinonim za slovinski, odnosno hrvatski. Taj naziv označuje tronarječnost hrvatskog jezika, pa su u rječniku sustavno uvrštavane leksičke potvrde iz svih triju hrvatskih narječja: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga.
- Josip Voltić
Josip Voltić (Voltiggi) (Tinjan, 1750. – Beč, 1825.) istarski je odnosno hrvatski jezikoslovac. Diplomirao je pravo u Beču, gdje je i živio najveći dio života. Radio je različite poslove, a njegov je jezikoslovni i prevoditeljski rad podupirao mecena barun Carnea-Steffaneo, kojega je podučavao hrvatskomu jeziku. Pred kraj života bio je u nemilosti vlasti. Objavio je naime epistolarni zbornik Bečka pisma (Lettere viennnesi, 1789.godine. u kojem kritički promišlja o potrebnim reformama države i društva. Ništa čudno, jer to niti jedna Vlast ni dan danas ne voli.
Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika (1803.)
Voltićevo je glavno djelo , koji sadržava latinski predgovor, gramatiku hrvatskoga jezika i trojezični rječnik. U rječniku polazni je jezik hrvatski, a talijanski i njemački odredišni su jezici. Autor se služi tzv. slavonskom grafijom, ali donose riječi iz svih triju narječja čakavskom, kajkavskom i štokavskom.
- Antun Mihanović
Antun Mihanović (Zagreb, 1796. – Novi Dvori kraj Klanjca, 1861.) hrvatski je pisac i političar. Filozofiju i pravo studirao je na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu. Kao pravnik radio je 1813. pri Banskome stolu u Zagrebu, 1815. – 1821. bio je vojni sudac, pretežito u Italiji, potom upravni činovnik u Rijeci, a 1836. – 1858. radio je u austrijskoj diplomatskoj službi (u Beogradu, Solunu, Smirni, Carigradu, Bukureštu).
U Veneciji je 1818. g. pronašao jedan od rukopisa Gundulićeva Osmana te je objavio proglas Znanostih i narodnoga jezika prijateljom, u kojemu nastoji javnost potaknuti na izdavanje toga djela. Pisao je ljubavne i domoljubne pjesme. Dio njegove glasovite pjesme Horvatska domovina, koja je tiskana u Danici 1835., postao je hrvatskom himnom pod naslovom Lijepa naša. U slavistici je poznat po otkriću spomenika rane slavenske pismenosti (Zografsko evanđelje, Mihanovićev odlomak apostola). Autor je brošure Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku (1815.), koja idejno prethodi ilirskomu preporodu.
Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku (1815.)
Jedini primjerak prvoga izdanja knjižice Reč domovini čuva se u zagrebačkoj Metropolitanskoj knjižnici (MR 1171), a izdana je u Akademijinoj Građi za povijest književnosti hrvatske 12 iz 1933. godine.
- Ivan Kukuljević Sakcinski
Ivan Kukuljević Sakcinski (Varaždin, 1816.‒ Puhakovec -Hrvatsko zagorje, 1889.) gimnaziju je završio u rodnome Varaždinu, a filozofiju studirao u Zagrebu. Prekinuvši studij, odlučio se za vojnički poziv te polazio kadetsku školu u Kremsu. Tijekom školovanja počeo se baviti književnim radom na njemačkome jeziku. Premda je mlad postao časnik u Beču, upoznavši se s Gajem, postao je oduševljeni ilirac, tako da je brzo napustio časničku službu kako bi se vratio u Hrvatsku i uključio u politički život, boreći se protiv mađarizacije i cenzure.
Godine 1842. u članku Die Nationalität in Kroatien und Slavonien (Luna, br. 77.–78.) iznio je svoj politički program, čije su temeljne točke:
- uvođenje narodnoga jezika u javni život,
- osnivanje hrvatske vlade neovisne o Ugarskoj,
- prosvjećivanje „ilirskoga” naroda i zaštita hrvatskih prava i narodnosti.
Taj je politički program izrekao na zasjedanju Hrvatskoga sabora 2. V. 1843. u znamenitome govoru na hrvatskome jeziku, koji se drži prekretnicom u povijesti razvoja hrvatske nacionalne svijesti (M. Kurelac). Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski je sabor 1847. donio zaključak o uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga jezika. Od 1851. pa do 1858. Kukuljević je bio predsjednik Matice ilirske. Godine 1863. utemeljio je Samostalnu narodnu stranku i pokrenuo stranački list Domobran. Gotovo trinaest godina poslije (1876.) bio je prvi predsjednik Matice hrvatske. Na toj je dužnosti ostao do svoje smrti.
(Nastavak slijedi)
