Dolasci u Čiprovce i okolinu u dva su se navrata događali u različito vrijeme
Za Petra se zna da je umro u Prizrenu u 1419. (ili 1423. – prema Ferdi Šišiću). Krajem XIV. stoljeća, kada su bugarski carevi izgubili svoju neovisnost, Petrov je sin – Nikola II. pobjegao u ugarske krajeve i pod kraljem Sigismundom I. (1387.-1437.) sudjeluje u pohodima protiv Turaka.[13] To bi se moglo smatrati pouzdanom informacijom, jer se zna da još car Ivan Šišman pokušavao dobiti potporu Sigismunda za otpor protiv Osmanlija, a zatim i drugi, oslanjajući se na njegovu blagonaklonost, traže pomoć od Zapada. Zna se da je između 1406. i 1408. sam Sigismund uložio ozbiljne napore iskoristiti daljnje svađe oko osmanskog prijestolja i organizirati koaliciju balkanskih vladara protiv osvajača.
Nakon neuspješnih zajedničkih akcija Nikola II. se naselio na području današnje Albanije i Crne Gore, gdje se sredinom XV. stoljeća rodio njegov sin Gyoni (Gyoni, je albanski ekvivalent za Joana ili Ivana). Etimologija imena u velikoj mjeri ulijeva povjerenje da su ti događaji realni i da su se dogodili točno u Albaniji.
U bugarskim predjelima povijest obiteljske kuće Parčević – Knežević – Pejačević najuže je povezana s Čiprovcima i eksploatacijom obljižnih rudnika, trgovinom, širenjem katoličanstva. Samo ću spomenuti da je daleki potomak Ivana Parčevića, Marcianopolski nadbiskup Petar Parčević (1612.-1674.) te potomak Stefana I. Kneževića, Sofijski nadbiskup Stefan Knežević (1623.-1691.).
Logično je postaviti pitanje kada se pojavljuju prvi predstavnici obitelji na području Čiprovaca, tko su oni i što se dalje događa. Nažalost, nakon poraza Čiprovskog ustanka, u spaljivanju i uništavanju sela, sve što je postojalo kao povijesni dokaz o njihovom dolasku i boravku na tom području, potpuno je uništeno. Što se tiče obiteljskog pamćenja, ono je sačuvalo vrlo malo stvari koje ne bacaju mnogo svjetla na ispitivanje problema. A kolektivna svijest pamti samo Pejačevićevo sudjelovanje u organizaciji i vodstvu pobune i smrt oca Matije u okolini grada u jesen 1688.
Dolasci u Čiprovce i okolinu u dva su se navrata događali u različito vrijeme. Smatra se da se još Nikola I. Parčević (sudionik u bitci kod Černomena u 1371.), Parčijin sin, nakon što je ostao neko vrijeme u Knežu, doselio u okolinu Čiprovaca. Vjerojatno se Nikolino premještanje desilo nakon što je Ivan Sracimir izgubio svoju neovisnost od Turaka krajem XIV. stoljeća.
U XIV. stoljeću su se oko Čiprovaca već naselili rudari iz Saksonije, prenijeli su na mještane tehnička znanja i vještine u rudarstvu i prerađivanju; od bitnog je značaja njihov doprinos za gospodarski prosperitet područja. Ti su Saksonci u kratko vrijeme uspjeli barem djelomično doprinijeti uvođenju i širenju katoličanstva u sjeverozapadnoj Bugarskoj. Dakle, naselje pruža uvjete za život ljudima koji dolaze s područja s razvijenim rudarstvom i trgovinom, ljudima kojima nije strana katolička vjera. tj., uvjeti su bili povoljni za potencijalne političke izbjeglice, koje su već živjele u mjestima sa sličnim ekonomskim i vjerskim uvjetima.
Pretpostavlja se da su zajedno s katoličkim misionarima iz Bosne u drugoj polovici XIV. stoljeća, u sjeverozapadne bugarske zemlje ušli i politički emigranti, koji bježe iz dvora Kotromanića. Prema nekim autorima, to su, možda, bile političke izbjeglice iz obitelji Parčije Kneževića, koja se potom podijelila u četiri grane. Kako stoje stvari? Po pisanim izvorima i arheološkim podatcima smatra se zasigurno da se u 1367. osam redovnika iz bosanskog samostana Olova, koji pripada katoličkoj franjevačkoj provinciji Bosni Argentini, naselilo u Čiprovcima.[14] Mogu li se ti misionari izravno povezati s bijegom Parčevićevih-Kneževićevih iz Bosne? Moglo bi se dopustiti, ali konkretnih dokaza nema. Ja sam, osobno, sklona misliti da Parčevići-Kneževići dolaze prvi put u okolinu Čiprovaca kasnije, ne istovremeno s redovnicima iz samostana Olova. Ali im je njihova aktivnost definitivno bila od koristi.
U kratko vrijeme su franjevci krstili mnoge ljude, a potrebni su bili novi redovnici kako bi nastavili djelatnost jer je bilo više onih koji su htjeli prihvatiti kršćanstvo.[15] Uskoro su mještani počeli graditi crkvu, za koju ima utvrđenih činjenica i dokaza da je dovršena 1371. Istraživači prikupljaju dovoljno argumentiranih dokaza o čudotvornoj ikoni Djevice Marije, koja je prenijeta u novi hram o posvećenju hrama, kada mu je ime dato. U ovim krajevima i dan danas kolaju legende.
O aktivnom sudjelovanju bosanskih franjevaca u privođenju Bugara oko Čiprovaca katoličanstvu i to tijekom i odmah nakon kratkog ugarskog osvajanja sjeverozapadnih bugarskih krajeva piše i Ivan Dujčev.[16] Ove činjenice ne ukazuju na vrijeme naseljavanja u Čiprovcima, ali podržavaju pretpostavku da nisu Parčevići i oni, što su ih pratili, slučajno odabrali to područje. Tu su uvjeti pogodni iz nekoliko razloga: jezik je preblizak; rudarstvo i katoličanstvo su im dobro poznata. S njima dolaze i drugi – vojska, rudari.
U vrijeme kada se pretpostavlja da su se Pejačevići doselili u Čiprovce (krajem XIV. stoljeća), gospodarstvo tog područja bilo je u procvatu, a ljudi bogati; neki proizvodi su se izvozili, druge je upotrjebljavalo lokalno stanovništvo, a prije osmanskog osvajanja i bugarska država. Morala bih spomenuti još jednu činjenicu od lokalnog značaja – postoje dokazi u dubrovačkim dokumentima da su dugo vremena prije pada pod osmanlijsku vlast naselje Čiprovci, utvrda Gradište, neka sela u okolini, zlatni i srebrni rudnici bili u vlasništvu obitelji Sojmirovića. Trgovina s Venecijom bila je pouzdan izvor prihoda te su od dobivenog srebra, zlata, bakra nesumnjivo profitirali i posljedni bugarski carevi – Ivan Aleksandar i Ivan Sracimir.
U toj situaciji postavlja se pitanje ne samo kada, nego i zašto su se Parčevići – Kneževići doselili na područje oko Čiprovaca i kako su uspjeli dobiti (ili povratiti) zemljišta, rudnike, ovladati proizvodnjama, postati trgovcima i suvlasnicima u tom bogatom kraju zajedno s uglednom plemićkom obitelji Sojmirovića ili do toga dolazi u vrijeme kada su se Sojmirovići već presjelili u Dubrovnik?[17] Ili su možda Parčevići – Kneževići uživali nekakvu posebnu zaštitu od strane cara Ivana Aleksandra i njegovog sina Ivana Sracimira u zamjenu za to da čuvaju granicu ili sudjeluju sa svojom vojskom u borbama protiv napada Osmanlija, poboljšaju iskopavanje i proizvodnju plemenitih metala, za kojima carevi imaju sve veću potrebu? Sve je to sasvim moguće, a podržano je i nekim već spomenutim podatcima. Pretpostavku da su im bugarski carevi bili pokrovitelji te ih nagrađivali (sigurno za neke usluge) neizravno potvrđuju dokumenti drugačije prirode – uglavnom diplome austrijskih careva, u kojima se navodi pripadnost obiteljske kuće Parčevići – Kneževići – Pejačevići starom bugarskom plemstvu. Ubrzo nakon eventualnog prvog dolaska na to područje oni ponovo nestaju. Povijesno pamćenje ne daje nikakve informacije što se događa s njima, zašto odlaze,a ni gdje idu. Prema obiteljskom pamćenju tijekom vremena, oni se opet pojavljuju u Čiprovcima. Kada se to dogodilo?
Da bih razjasnila to pitanje, opet ću se vratiti Gyonu, sinu Nikole II., o kojem ima podatak da je bio u okruženju vladara Crne Gore, Ivana Crnojevića (Maramontea) koji vlada između 1464. – 1490. Zajedno s Maramonteom, Gyoni sudjeluje u kampanjama protiv Osmanlija.[18] Između 1480./1481., osmanlijska vojska provaljuje u planinsku zemlju Ivana Crnojevića i on je prisiljen pobjeći. Vjerojatno je s njim i njegovom vojskom pobjegao i Gyoni. Dakle, upravo u tom trenutku, iskoristivši svađe nakon smrti Mehmeda II. Osvajača i njegovu zamjenu Bayezidom II. Gyoni je, uz pomoć Ivana Crnojevića, povratio stara obiteljska imanja između rijeka Skat i Ogosta, zanemarena i napuštena tijekom niza prethodnih bijegova; a postupno je stekao i nova. Ivan Crnojević se vratio u Crnu Goru krajem 1481., a Gioni ostao u bugarskim zemljama.
Prema obiteljskoj povijesti Juliana grofa Pejačevića je negdje oko 1481., najkasnije do oko početka XVI. stoljeća, Gyoni podijelio povraćena i novostječena imanja (vjerojatno u sjeverozapadnim bugarskim predjelima) među četvoricom sinova. Tako se stavlja početak četiri velike obitelji. Najstariji sin Joan (Ivan) dobija dvorac Cserka (Čerka) i zadržava obitelj Parčević. Dimitar stječe dvorac Pejačevo i po tome se počeo prezivati Pejačević.[19] Te dvije utvrde K. Irechek lokalizira ovako: "utvrda Pejačevo u planinama Prvog Bugarskog Carstva, Cserkiczy (utvrda Cserka u Drugom Bugarskom Carstvu)".[20] Stefan I. zadržava dvorac Kneže i ime Knežević. Toma stavlja iza svojega imena ime oca i tako bilježi početak obitelji Tomagyonovića, koja je postojala sve do sredine XVIII. stoljeća. Njegovi se posjedi teško mogu lokalizirati. Kasnije će se jedan dio potomaka Joana (Ivana) Parčevića doseliti u Čiprovce, a drugi će ostati oko dvorca Cserka i dobiti prezime Cserkiszy-Cserkich (Čerkić).
Tijekom osmanlijske vladavine, upravo zbog rudarstva, proizvodnje zlatnih i srebrnih ukrasa, iskusnih obrta i široke trgovinske djelatnosti, područje Čiprovci dobiva poseban status. Proglašen je Sultan Hassom i poklonjen sultanovoj majci. Vjerojatno je to učinjeno već u prvim desetljećima osvajanj.[21] Postao je također glavni grad Vojvodine. Stanovnici su oslobođeni mnogih poreza i pristojbi, imali su obaveze samo prema sultanovoj obitelji. Bogatstvo Čiprovčana i dalje raste. Ima zaposljenja i zanjimanja za sve. Turcima nije dopušteno noćiti u gradu, osim u jednoj određenoj kući. Broj Turaka u stalnom boravku nije bio veći od dvojice-trojice. Za to su se u Čiprovce počele dosjeljivati plemičke obitelji iz okoline, kao što su bili Parčevići, Putini, Tomagyonovići, Kneževići, Pejačevići, Marini, Pejkići.[22] Najmanje na dva mjesta u svojoj povijesti Irechek spominje da su se te obitelji preselile u Čiprovce nakon turskog osvajanja, nakon stavljanja grada pod pokroviteljstvo Khanum Valide i nakon dodjeljivanja povlastica. Ove informacije u osnovi prihvaćaju i neki od lokalnih istraživača. To je već konačni povratak obitelji koje nas zanimaju, u to područje.
Prema informacijama koje vođa Čiprovskog ustanka Đuro Pejačević daje u svom izlaganju austrijskom caru Karlu VI., 18. lipnja 1716. zajedničke posjede i dvorce Pejačevo, Kneže, Cserku itd., koji su vlasništvo roda Pejačevićevih i drugih njemu srodnih obitelji i koji se nalaze u povlaštenoj vojvodini Kiprovec, zadesila je loša sudbina, srušeni su i opljačkani u vrlo staro doba. Isto je bilo i s njihovim posjedima koji se nalaze u Vidinskom kraju. Za to se te obitelji tako često premještaju, ali se uvijek naseljavaju u sjeverozapadnim bugarskim zemljama blizu Čiprovaca.[23]
U kasnijim godinama ropstva obitelji su se, zahvaljujući povlasticama, opet obogatile i pred sam ustanak Pejačevići posjeduju rudnike zlata i srebra, organiziraju proizvodnju nakita, crkvene utvari, finih predmeta za život bogatih Bugara, koji se bave trgovinom.[24] Općeprihvaćeno je da se u ono vrijeme u Čiprovcima bogati bave trgovinom; siromašni ispiranjem zlata ili postaju dobri obrtnici. Desetljećima prije Čiprovskog ustanka Parčeviće, Kneževiće, Pejačeviće prati glas da su najbogatiji i najutjecajnije obitelji na tom području. Nema izravnih podataka o njihovim konkretnim aktivnostima, o njihovim trgovačkim poslovima, o vezama s drugim narodima i zemljama, ali neizravni dokazi govore da je njihova gospodarstvena, vjerska i kulturna prisutnost u regiji značajna.
Bilješke: