Umberto Eco o nedostacima i prednostima smrti

Ja sam jedan od onih koji ne žale za mladošću…

„Sigurno svatko od nas (i filozofi) želi stići do te točke bez patnje, jer naša životinjska priroda ne trpi bol. Neki bi željeli doživjeti taj trenutak, a da toga ne budu svjesni, drugi bi se radije dugo i svjesno približavali krajnjem času, a treći bi pak željeli odlučiti datum. No tu su psihološki detalji, središnji problem je neizbježivost smrti, i filozofski je stav taj da se za nju pripremimo. […] Tekst koji je Umberto Eco napisao prije nekoliko godina je prividno šaljiv no smatra da je i više nego ozbiljan:

Nedavno me jedan ozbiljan učenik (neki Kriton) upitao: 'Učitelju, kako se možemo dobro pripremiti za smrt?' Jedini način da se pripremimo za smrt, odgovorio sam, jest uvjeriti se da su svi ostali kreteni. Kad se Kriton začudio, objasnio sam. Vidiš, rekao sam, kako možeš pristupiti smrti, mada si vjernik, ako pomisliš na to da, dok ti umireš, poželjni mladići i djevojke plešu u diskoteci i ludo se zabavljaju, prosvijetljeni znanstvenici prodiru u posljednje tajne svemira, nepodmitljivi političari stvaraju jedno bolje društvo, novine i televizija daju nam samo važne vijesti, odgovorni se poduzetnici trude da njihovi proizvodi ne unište okoliš i nastoje povratiti prirodu s pitkim potocima, pošumljenim obroncima, čistim i vedrim nebom zaštićenim brižljivim ozonom, mekanim oblacima iz kojih kapa i više nego slatka kiša? Pomisao da ti odlaziš dok se događaju sve te čudesne stvari bila bi nepodnošljiva.

No, pokušaj samo zamisliti da, u trenutku u kojem osjećaš da napuštaš ovu dolinu [EU i inih laži], imaš nepokolebljivo uvjerenje da je svijet (7 milijardi ljudskih bića) pun kretena, da su kreteni oni koji plešu u diskoteci, kreteni znanstvenici koji vjeruju da su riješili tajne svemira, kreteni političari koji predlažu univerzalni lijek za sve društvene boleštine, kreteni oni koji pune stranice i stranice bezličnim marginalnim tračevima, kreteni samoubilački proizvođači koji uništavaju planet. Ne bi li tu tom trenutku osjetio sreću, olakšanje, zadovoljstvo što napuštaš ovu dolinu kretena?

Kriton me onda upitao: 'Učitelju, no kada moram početi tako razmišljati?' Odgovorio sam mu da ne smije početi prerano, jer onaj koji s dvadeset ili čak trideset godina misli da su svi kreteni, sam je kreten i nikad ne će doći do mudrosti. Morali bismo započeti mišlju da su svi bolji od nas, zatim se malo pomalo razvijati da ih dostignemo, doći do prvih slabih sumnji kad nam je četrdesetak godina, početi s preispitivanjem naših pogleda između pedesete i šezdesete, te postizavati sigurnost dok koračamo prema stotici, a istodobno uvijek biti spremni sve zaokružiti čim stigne pozivni telegram. Uvjeravanje samoga sebe da su svi oko tebe (sedam milijardi) kreteni stvar je suptilne i inteligentne vještine, i nije na raspolaganju prvom Kebesu s prstenom u uhu (ili u nosu) koji naiđe. Potrebno je učenje i trud. Ne smije se brzati pritom. Treba stići do toga nježno, upravo na vrijeme da možeš mirno umrijeti. No dan prije toga valja još uvijek misliti na to da netko koga volimo i kome se divimo nije baš kreten. Mudrost se sastoji u tome da priznamo samo u pravom trenutku (ne prije) da je i on kreten. Samo onda možeš umrijeti.

Stoga je velika vještina proučavati malo pomalo univerzalnu misao, promatrati promjene običaja, svakodnevno pratiti masmedije, tvrdnje samodopadnih umjetnika, apoftegme [suludo-izričaje]koje političari valjaju bez prestanka, filozofeme apokaliptičkih kritičara, aforizme karizmatskih heroja, proučavajući teorije, prijedloge, pozive, slike, pojave. Samo ćeš onda, na kraju, doći do neodoljivog otkrića da su svi kreteni. U tom ćeš trenutku biti spreman za susret sa smrću. Sve do kraja morat ćeš se opirati tom nepodnošljivom otkriću, uporno ćeš misliti da netko govori razumne stvari, da je neka knjiga bolja od drugih, da neki vođa stvarno želi opće dobro. Prirodno je, ljudski, tipično za našu vrstu odbijati uvjerenje da su svi drugi kreteni, bez razlike, jer zašto bi se inače isplatilo živjeti? No na koncu ćeš shvatiti zašto je sve to bilo vrijedno truda i zašto se isplati (štoviše, zašto je sjajno) umrijeti. Kriton mi je tada rekao: 'Učitelju, ne bih želio doći do preuranjenih odluka, no počeo sam sumnjati da ste vi kreten'. 'Vidiš', rekao sam mu, 'već si na pravom putu'. […]

Ja sam jedan od onih koji ne žale za mladošću (drago mi je da sam je proživio, no ne bih želio sve opet iznova), jer se danas osjećam bogatijim nego prije. Međutim, pomisao da će se u trenutku kad umrem sva ta mudrost izgubiti stvara patnju i strah. […]To je pravi nedostatak smrti, i čak je i filozof tužan zbog toga. Do tolike mjere da svatko od nas pokušava posvetiti svoj život rekonstrukciji iskustva koje su drugi raspršili svojom smrću.“ (Umberto Eco, O nedostacima i prednostima smrti, u knjizi: Rakovim korakom, Vrući ratovi i medijski populizam, Izvori, Zagreb, 2010., str. 335.-337.).

Izvatke odabrao: Đivo Bašić