Hrvatski Fokus
Gospodarstvo

Ombla, Srđ, voda, krš, potresi i besmislenost ugrožavanja okoliša velikim golf-terenima

“Program istraživanja (potresa) nailazio na otpore nedovoljno informiranih nadležnih za odobravanje programa istraživanja”

 

„Analizom sliva Omble utvrđeno je da je osnovni prihranjivač ovog vrela neposredni sliv, dok je utjecaj poniranja iz korita Trebišnjice, s aspekta ukupnih rezervi izdani, neznatan. Za potpuno iscrpljenje rezervi karsnog [kraškog] kolektora Omble bilo bi potrebno 470 dana. […] Izdašnost vrela u prirodnim uvjetima nikada u minimumu ne pada ispod 4 m3/s dok u maksimumu daleko prelazi 100 m3/s. […] Neposredno uz sliv Omble nalazi se sliv povremenog vrela Zaton. Hidrogeološki parametri kolektora Omble i Zatona su isti. Razlika je u geometriji kolektora i veličini sliva. Kolektor Zatona je hidrogeološkom barijerom potpuno izoliran od zaleđa i posrednog utjecaja drugih slivova. Izdan, odnosno njene dinamičke rezerve koje se u vrijeme padalina akumuliraju u zoni sezonskih oscilacija razine podzemne vode, vrelo prazne brzo. […] Na području koje je zahvaćeno analizom avio-snimaka (ne računajući ponore u koritu Trebišnjice), registrirano je preko 120 jama i pećina. Sve ove forme su vezane za razlome. […] Barijera u zaleđu također je imala utjecaj na evolucijski proces jer je narušavala kontinuitet karsnog [kraškog] kolektora, tj. onemogućila je direktnu podzemnu vezu posrednog i neposrednog sliva Omble. […] U slučaju ekstremnih padalina, niže razine ove zone, u dijelu kolektora između Trebišnjice i Omble, mogu se aktivirati i u kratkom vremenskom razdoblju biti ispunjeni dinamičnim rezervama izdani. […] Zbog toga se u razdoblju malih voda cirkulacija prema Ombli obavlja ispod razine Popovog polja, odnosno ispod korita Trebišnjice. […]

Razdoblje promatranja pijezometara je kratko (1971.-1974.), ali ipak pruža dosta podataka za uočavanje osnovnih karakteristika režima podzemne vode. […] Budući je propusna moć ovog karsnog [kraškog] ‘koridora’ ograničena, a izdan u razdoblju padalina dobro hranjena, razina podzemnih voda vrlo brzo raste. Pri visokim vodama aktiviraju se karsni [kraški] kanali u višim dijelovima kolektora tako da se jedan dio izdani preljeva u susjednu izdan i prazni preko vrela Zavrelje. To je dokazano bojanjem ponora Pridvorci pri visokim vodama. Tada je utvrđena podzemna veza sa Omblom i Zavreljem. U ovakvim razdobljima razina izdani u dijelu kolektora između Trebišnjice i Omble ima veoma visok položaj. Tada se on može promotriti u pojedinim jamama, 10 – 12 km u zaleđu, i to na dubini koja se kreće 10 – 20 m ispod površine. Bojanjem pri malim vodama utvrđena je podzemna veza isključivo sa Omblom. […] U vlažnom razdoblju reakcija izdana na padaline javlja se već nakon 10 – 15 sati, a pri naglim i obilnim pljuskovima i ranije. Brzina porasta razine također ovisi od intenziteta padalina. U roku 24 sata razina može ‘skočiti’ 42 m ili, kad su padaline velike, 89 metara za 24 sata, odnosno u prosjeku 370 cm svakog sata. […]

Od ponora Pridvoraca do Omble obilježena voda je pri visokim vodama putovala 69 sati (prosječno 6,54 cm/s), a pri niskim 137 sati i 50 minuta, tj. 3,2 cm/s. Od ponora Mlinice kod Poljica kretala se prema Ombli brzinom 6,7 cm/s tako da je za 75 sati prevalila 18 km. Pri niskim razinama izdani obilježeni val je prevalio put od 11.300 m (Kočela – Ombla) za 190 sati krećući se brzinom 1,9 cm/s. […] Osnovni prihranjivač izdani Omble su padaline. Osim toga, izdan Omble se, kako je već rečeno, hrani i vodom koja ponire kroz brojne ponore u koritu Trebišnjice na potezu Gorica – Poljice, u dužini od cca 30 km. Sva voda koja ponire u ovom dijelu korita gravitira Ombli, što je dokazano bojanjem. Naročito je interesantna zona Dobromani – Poljice. Voda koja ponire u ovoj zoni teži što prije stići do relativno bliskog apsolutnog erozijskog bazisa. Međutim, debela dolomitska barijera onemogućava vodi najkraći put. Tražeći put voda je formirala pravce cirkulacije duž barijere, krećući se u skoro suprotnom smjeru  od onog koji je imala u površinskom toku. […] U razdoblju visokih voda, kada se u prirodnim uvjetima formira tok čitavom dužinom Trebišnjice, situacija na dionici Gorica – Poljice je toliko složena da je postojećom mjernom tehnikom praktično nemoguće utvrditi točne količine koje poniru u koritu. […] U sušnom razdoblju tok egzistira do Dražin Dola. Ovaj dio toka se formira od vode koja se zbog biološkog minimuma za grad Trebinje (konstantno kod brane Gorica) najčešće varira oko 4,5 m3/s, a u određenim slučajevima pada i na 2 m3/s. Čitava količina predstavlja dotok u izdan Omble. […]

Prave dinamičke rezerve su posljedica padalina. Izdašnost vrela preko 35 m3/s također je isključiva posljedica padalina na području neposrednog sliva. […] Naglo povećanje kapaciteta vezano je isključivo za obilne padaline. Dok protok Trebišnjicom kod Dobromana varira između 10 i 30 m3/s, kapacitet Omble se u istom razdoblju povećava do 75 m3/s. […] Očito da je utjecaj vode iz korita rijeke na izdan Omble u sušnom razdoblju limitiran kapacitetom ponorskih zona. […] Ovako visoke vrijednosti govore da se analizirani objekti nalaze u dijelu kraškog kolektora sa hidrogeološkim parametrima koji omogućuju vrlo prisnu hidrauličnu vezu. Cirkulacija vode se odvija kroz međusobno dobro povezan sustav kraških kanala i kaverni velike propusne moći s indicijom da se radi o hidrauličnom sustavu pod pritiskom. […] Koeficijent α3 karakterizira pražnjenje onih rezervi koje samo uvjetno možemo obuhvatiti terminom izdan. Ove rezerve su u ovisnosti od lokalnih hidrogeoloških karakteristika nepravilno raspoređene u čitavom masivu kolektora. One su akumulirane u sustavu pukotinske poroznosti, u pjeskovito-glinovitom materijalu deponiranom u fosilnim kanalima i kavernama, u lokalnim visećim izdanima i bezbrojnim sifonskim dijelovima kanala. Određeni udjel u formiranju ovih rezervi vezan je i za kondenzaciju vode u nadizdanskoj zoni. Prilikom ispitivanja pojedinih pećinskih kanala koji se nalaze između Trebišnjice i mora, a leže visoko iznad razine Popovog polja, i iznad maksimalnih razina podzemne vode, konstatirano je postojanje manjih tokova. […]

U. Özis je postavio pitanje kako je dobivena brzina podzemnog toka od 1600 m/sat. Ova brzina je utvrđena terenskim eksperimentima u Popovom polju, korištenjem radioaktivnog izotopa Br-82 kao trasera. Ispitivana je cirkulacija vode koja ponire u ponore ‘Ponikvu’ i ‘Žiru’ prema nizvodnim vrelima. Dolazak obilježenog vala utvrđen je u dvije bušotine. […] Prilikom bojanja istog ponora sa Na-fluoresceinom utvrđena je podzemna veza sa 18 – 20 km udaljenim vrelima. Prosječna brzina na ovoj relaciji se kretala između 150 – 300 m/sat. Brža cirkulacija u zoni bliskoj ponoru objašnjava se većim gradijentima i razrađenijim kanalima u ovoj zoni. […] Prilikom svih dosadašnjih bojanja utvrđeno je da su brzine uvijek veće u razdoblju velike vode, a manje u razdoblju male vode. Ipak, može se reći da se najčešće radi o brzinama između 1 – 7 cm/s. Ovo se odnosi na kraško područje istočne Hercegovine.“ (Petar Milanović, Režim voda u dubokom karstu na primjeru sliva vrela Omble, str. 131., 134., 136.-140., 143., 145., 150.).

U prvu kategoriju uključen je sliv izvora Grab i Ruda u kojem se nalazi veliko kraško polje Buško blato, gdje kod zasićenog podzemlja ili pak uslijed kapaciteta poniranja, dolazi do površinskog akumuliranja vode. U svakom slučaju je poplava u Buškom blatu dobar indikator zasićenosti podzemlja, obzirom na veoma snažan kapacitet ponorske zone na južnom i jugozapadnom rubu polja. […] Na temelju geološkog sastava neposredni sliv izvora Grab i Ruda zaprema površinu od 385 km2. […] Temeljne stijene na kojima počiva Buško blato sastoje se od vapnenca neutvrđene dubine, a pokrivene su aluvijalnim odnosno jezerskim sedimentima, debljine i do 40 m. U centralnom dijelu naslage su veoma nepropusne, dok se prema rubovima stanjuju i pogoduju jačoj propusnosti. Vode iz Buškog blata ne mogu podzemnim putem otjecati prema jugo-jugozapadu na liniji Jabuka – Aržano, jer ih u tome sprječava pouzdana barijera lijaskih dolomita, a djelomično i vertikalnim odnosno vrlo strmim položajem slojeva. […] Maksimalno vremensko zaostajanje presušenja Ričine na ponoru Kovači prema izvoru u Buškom blatu je 28 dana, a ima i obratnih slučajeva da do presušenja dođe prije na ponoru nego na izvoru, kao što prikazuje sinoptički prikaz presušenja. […] Prema tome, visinska razlika ulaza i izlaza vode iz podzemlja je veoma važan faktor u ovoj problematici. […]

Diskusija – Pavo Ramljak: U sistemu HE Trebišnjice vršili smo probno zatvaranje povremenog vrela Obod u Fatničkom polju s namjerom da smanjimo dotok u polje, a time i poplavu u polju i da eventualno ne gradimo tunel Fatničko polje – Bileća..U čep smo ugradili manometar koji je pokazivao pritisak od 12 atmosfera. Nakon zatvaranja vrela i nadolaska kiša pritisak se popeo na 12 atmosfera za 10 sati i voda je izlazila na oko 120 m iznad Oboda, odnosno postupno su se pojavljivali izvori najprije na visinama skoro istim kao Obod, pa su se postupno penjali do visina 120 m iznad Oboda. Nakon miniranja čepa u roku od 1 sat sva vrela iznad Oboda su prestala raditi jer je njihov rad uzrokovan jedino zatvaranjem vrela Obod, pa je voda nastavila istjecati samo preko vrela Obod koji je radio po istom režimu kao i prije zatvaranja. Na osnovi toga zaključujem da je u ovom slučaju podzemna akumulacija beznačajna. Ovim probnim zatvaranjem uspjeli smo smanjiti dotok u polje za oko 50 m3/s jer je okolo Oboda na preljevnim vrelima izlazilo oko 12 m3/s, a prema našoj ocjeni da Obod nije zatvoren izlazilo bi oko 60 m3/s. Međutim, i pored dobrih rezultata nismo ovaj projekt dalje razrađivali zbog velikih obeštećenja budući se vrelo Obod nalazi između dva sela u kojima su se pojavili izvori. Put iznad Oboda je razrušen te dalekovodi i ostalo, tako da se odustalo od ovog zahvata. Dobro bi bilo razmotriti da se ugradi regulacijski zatvarač, pa bi se smanjio dobrim dijelom dotok u polje, a da se ne izaziva pojava izvora u selima iznad Oboda.“ (Antun Stepinac, Studija zapremina šupljina u kršu na bazi konkretnih primjera, str. 288., 291., 300., 310.-311.).

„Neka istraživanja u inozemstvu su ukazivala također da akumulacije mogu biti uzročnici seizmičke aktivnosti. Izgradnja brane Grančarevo pružala je mogućnost za proučavanje ovog fenomena, uzrokovanog akumuliranjem vode, u uvjetima krša. Mora se istaći da je program ovog istraživanja nailazio na manje ili veće otpore nedovoljno informiranih stručnjaka, ali nadležnih za odobravanje programa istraživanja. […] U razdoblju poslije zatvaranja obilaznog tunela (20. 8. 1967. g. do 31. 10. 1973. g.) registrirano je oko 8.000 potresa […] Sa sigurnošću se može istaći da je povećana seizmička aktivnost u području akumulacije uzrokovana punjenjem akumulacije i njenim utjecajem na stjenski masiv. […] Novija saznanja ukazuju da visoke brane i umjetne akumulacije mogu uzrokovati potrese jednog i drugog karaktera. U ovim seizmičkim pokretima brana i akumulacija su ‘aktivni činitelji’ koji utječu na seizmičke procese u zemljinoj kori. […] Za povećanu seizmičku aktivnost u području akumulacije Bileća može se reći da je uzrokovana punjenjem akumulacije i njenim utjecajem na stjenski masiv. Međutim, teško je tvrditi da je to jedini činilac. Naime, podizanjem razine vode u akumulaciji mijenjaju se prirodni hidraulički uvjeti otjecanja duž pukotina i podzemnih kanala u kršu u širem području zaleđa akumulacije, te uvjeti istjecanja na izvorima rijeke Trebišnjice koji su potopljeni oko 77 m. Uslijed toga se vjerojatno stvaraju zračni i vodni udari koji, gdje se pojave, izazivaju elastične valove koji se manifestiraju kao lokalni potresi. Više takvih zvučnih pojava sa sigurnošću je uočeno neposredno uzvodno od brane. […]

Prema geofizičkoj interpretaciji ostali su potresi pretežno uzrokovani miniranjem i ako se dopušta rezerva: ‘… nije isključeno da se radi o mikro-potresima čije amplitude odgovaraju amplitudama koje se dobivaju miniranjem …’. Iskop temeljne brane je najvećim dijelom završen u 1964. godini, te se teško može prihvatiti pretpostavka o uzroku pojeve tako brojnih potresa, naročito u radijusu do 5 km – 407 potresa. Pojava brojnih potresa u radijusu do 1 km (273 potresa – 1965. g.) može biti uvjetovana ne samo direktnim miniranjem, nego i grubim narušavanjem prirodne ravnoteže, ‘oslobađanjem napona’ uslijed rasterećenja stijene (temeljna jama). Prethodne činjenice upućuju na zaključak da seizmološka promatranja moraju početi prije bilo kojih radova na pregradnom profilu i da se miniranja moraju staviti pod kontrolu onih koji proučavaju seizmičke pojave. […] Najveći broj potresa u jednom mjesecu registriran je u ožujku 1969. godine – 335 potresa. […] Najveći broj potresa u jednom danu registriran je 25. 8. 1969. godine – 51 potres, od toga 31 u radijusu 30 do 75 km – i to u razdoblju pražnjenja akumulacije (378 – 368 m n. m.). […] Odmah je uočljivo da je po broju potresa na površini od 1 km2 najaktivnije područje neposredno uz branu. Međutim, po oslobođenoj energiji na istu površinu najaktivnije je područje u radijusu od 30 – 75 km. […] Punjenje i pražnjenje akumulacije Bileća uzrokovalo je promjenu prirodne seizmičnosti ovog područja. Seizmička aktivnost, kako po broju potresa tako i po emitiranoj energiji, bila je naročito izrazita u prva tri ciklusa punjenja do normalne kote uspora 400 m n. m. […]

Napominjem da je u razdoblju nakon pisanja ovog referata detaljnije obrađeno vremensko razdoblje od instaliranja seizmografa (6. 2. 1965.) do početka punjenja akumulacije (21. 8. 1967.) koji se pokazao naročito interesantan iako to nije izgledalo u trenutku pisanja ovog prikaza. Naime, detaljnijim pregledom registriranih pojava u tom vremenu utvrđeno je da je bilo preko 2.200 ‘udara’ koji su geofizički inženjeri tretirali uglavnom kao miniranja. Ovo se teško može prihvatiti jer miniranja tolikog broja sigurno nije bilo. […] Budući sam bio upoznat s rezultatima istraživanja prof. Caloia u Italiji (brana Vajont) mi smo željeli seizmološku stanicu instalirati prije početka radova na iskopu temeljne brane. Nažalost, to nismo uspjeli iz razloga koje sam istakao u referatu. Poteškoće su se pojavile i kod nastojanja da se instalira veći broj stanica i to najmanje još jedna (na izvorima rijeke Trebišnjice). To je donekle razumljivo kada se ima u vidu da su ovakva istraživanja tada bila još neuobičajena iako su počela dosta ranije (brana Boulder – USA).“ (Petar Stojić, Uticaj akumulacija na pojavu potresa – primjer akumulacije Bileća, str. 489., 491.-492., 495., 497., 500.-502.).

„Učinjen je pokušaj kako bi se odredilo da li se mjerenja temperature plitkog tla dobivena na 1 do 2 metra ispod površine zemlje mogu koristiti za otkrivanje postojanja poznatih suhih i djelomično vodom ispunjenih pećina lociranih na 10 do 33,3 m ispod površine. […] Na osnovi ispitivanja može se zaključiti da se pećine i kanali napunjeni vodom mogu otkrivati geotermalnim sredstvima koristeći se mjerenjima plitkog tla […] Jači toplotni kontrast između srednje godišnje temperature pećine i površine bi omogućio otkrivanje dubljih pećinskih sustava. Ovaj uvjet bi mogao biti normalan u podzemnim kanalima između kraških polja i izvora u ex-Jugoslaviji, gdje se velike zapremine vode dreniraju putem sustava podzemnih kanala u toku proljeća. […] Ovo bi nas moglo voditi prilikom postavljanja istraživačkih bušotina koje se buše s namjerom prodiranja u sustav kanala. Ova metoda istraživanja treba imati veliki potencijal kod pokušaja lociranja plitkih podzemnih kanala i pećina ispod aluvijalnih ispuna. […]

Istraživana je i druga geofizička metoda kako bi se utvrdilo da li je moguće otkrivati sustave podzemnih kanala u karbonatnim stijenama. […] Elektromagnetometar veoma niske frekvencije (VLF), Ronka EM, je kvalitativno testiran na poznatim kanalima na lokalnim karbonatnim terenima i utvrđeno da je koristan pod određenim uvjetima za otkrivanje pećina i litoloških promjena u Pennsylvaniji. Ronka EM 16 elektromagnetni sustav se koristi transmisijama VLF radio stanica kojima upravlja američka mornarica za potrebe komuniciranja s podmornicama. […] Poduzeta su nova istraživanja kako bi se ispitala mnogostranost ove relativno nove tehnike geofizičkog predviđanja. Izgleda da se najbolje može primjenjivati u otkrivanju relativno dugih, linearnih tijela, kada se izvrše poprječna mjerenja na položaj tijela. Njena potencijalna primjena u otkrivanju dubokih sustava kanala (100 do 300 metara ispod zemlje), kao što se pojavljuju na kraškim terenima ex-Jugoslavije, nije poznata, ali bi bilo vrijedno istražiti. Oprema je lako prenosiva, relativno nije skupa, očitanja se mogu vršiti u individualnim stanicama za nekoliko minuta, mreža za komuniciranje s podmornicama američke mornarice je rasprostranjena po cijelom svijetu i počiva na broju zemljopisnih raspoređenih stanica […] Na sustav utječu površinski vodeni tokovi, ribnjaci, vodotoci, izvori itd., ali se mjerenja mogu vršiti nad kraškim poljima u suhom razdoblju ili na visoravnima visokih planina u bilo koje doba godine. […] Naime, kraški masiv izgrađen od krečnjaka i dolomita, s jedne strane, i vodotok, s druge strane, mogu izazvati geotermalne anomalijske efekte mjerljive na površini terena. […] u područjima razvijenog dinarskog krša objektivno postoje realne predispozicije za uspješnu primjenu standardne površinske geotermalne prospekcije u cilju detekcije, čak i duboko ležećih, podzemnih vodotokova. […] Zakonitost pojave anomalija, kako po mjestu tako i po fizičkom karakteru, navodi na realnu pretpostavku i zaključak da je uzročnik anomalijskih temperaturnih pojava kraški vodotok i da je on značajnih dimenzija.“ (V. F. Ebaugh – R. R. Parizek – R. Greenfield, Određivanje prostornog položaja podzemnih kanala u kršu, str. 519., 525., 527., 529.-530.).

„Velika propusnost tla na kršu izazvala je u toku i poslije [II. svjetskog] rata nekoliko snažnih epidemija tifusa koje su nastale zagađenjem izvorišta (Sarajevo, Omiš i Kiseljak itd.). Nastanku ovih epidemija prethodile su obilne padaline s jakim pljuskovima. […] Brže širenje epidemije i masovnija pojava oboljelih bila je tamo gdje se nije uvela u praksu redovna i pouzdana dezinfekcija vode. Neadekvatno poduzimanje energičnih mjera za sanaciju izvorišta voda i objekata za opskrbu vodom uz loše higijenske prilike pogodovale su izbijanju i širenju opasnih epidemija. Na kraškom području ex-Jugoslavije registrirano je od 1925. do 1973. godine 75 epidemija tifusa – paratifusa s 6.676 oboljelih osoba. Budući je tifus u tim krajevima endemo-epidemičan, cijeni se da je broj oboljelih u istom razdoblju iznosio preko 30.000 slučajeva. […] Poteškoće nastaju ne zbog nedostatka vode, nego radi svakodnevne kontaminacije površinskih i podzemnih voda i njihovih izvorišta različitim otpadnim materijalima. […] Kraška podzemna voda, koja izbija na izvoru, može eventualno primiti priliv s površine, dakle i zagaditi se, kroz istu pukotinu kojom protječe, možda čak i neposredno prije nego što se pojavi na izvoru. Da se to zaista događa vidi se po tome što se gotovo na svim izvorima krša javlja mutna voda gotovo neposredno nakon jače kiše. […]

Kontaminirana voda je otkako se registriraju crijevne infekcije odigrala veliku ulogu u širenju velikog broja eksplozivnih hidričnih epidemija trbušnog tifusa i kolere (Hamburg – kolera 1822., Petrograd – kolera 1908.-1909., Rostov na Donu – tifus 1926., Ogulin – tifus 1945.-1946., Sarajevo – tifus 1942.-1943. i Split – tifus 1948. g.). Te epidemije se danas [1976.] pojavljuju tamo gdje nije svladano uvođenje u praksu redovnog i pouzdanog kloriranja vode i poduzimanja energičnih mjera za sanaciju izvorišta za opskrbu vodom. […] U proteklih 20 godina [od 1976.] izbilo je preko 120 epidemija crijevnih zaraza u raznim krajevima ex-Jugoslavije, izazvanih neispravnom vodom za piće. […] Još uvijek [1976.] svaki deseti grad i svaki deseti gradski stanovnik ne opskrbljuje se vodovodnom vodom. […] Gubici vode uslijed neispravne mreže kreću se 23 %. […] Tako su ranije epidemije tifusa u Ogulinu bile izazvane prodorom fekalnih masa u samu kaptažu izvora koji opskrbljuje gradski vodovod. Epidemija tifusa u Bakru 1933. godine nastala je uslijed zagađenosti vrela Lovrinac samo desetak metara prije izbijanja vode na površinu. […] Po broju oboljelih i umrlih dosad je najveća tifusna epidemija hidričnog podrijetla izbila tijekom [II. svjetskog] rata u Sarajevu i trajala od 20. 11. 1942. do 31. 1. 1943. godine. Ukupno je oboljelo 1.233 osobe i umrlo 98 osoba. […] U to vrijeme Sarajevo se opskrbljivalo vodom za piće iz devet izvorišta […] dok je centar grada, koji je naravno i najgušće naseljen, opskrbljivan mješavinom vode iz [izvora] Mošćanice i Prače. […] Na području grada koje vodom opskrbljiva Mošćanica oboljelo je 90% stanovnika, dok na ostali dio grada otpada 10% oboljelih. […] Geološki sastav terena čini to da poslije velikih kiša sva površinska voda s oborinskog područja Mošćanice ponire bez filtracije kroz velike vrtače i tako zamućena i zagađena fekalijama ljudi i životinja dolazi u kaptirano vrelo. U kritično vrijeme klorinator nije bio ispravan. […]

Tijekom hidrične epidemije tifusa u Kiseljaku 1958.-1959. godine u namjeri za osigurati stanovništvu dovoljne količine vode pristupilo se izgradnji vodovoda ‘Vrbovnik’ radi velike izdašnosti izvorišta od cca 4 l/s. […] Poslije obilnih kiša s pljuskovima koje su trajale od 13. – 19. 12. 1958. izbija epidemija tifusa koja je počela 24. 12. 1958. i trajala do 20. 1. 1959. godine. Ukupno je oboljela 61 osoba. […] Zagađenje je nastupilo na samom izvoru ‘Vrbovnik’ miješanjem zagađene površinske vode s izvorskom preko neke podzemne pukotine u stijeni. […] Iako je vodovod imao otopinski klorinator, kloriranje nije vršeno od srpnja 1958. godine. Vodovod ‘Vrbovnik’ izgrađen je malim investicijskim troškovima i u nastojanju izgradnje i predaju vodovoda na korištenje, ostao je niz slabih mjesta na novoizgrađenom vodovodu koji su tek nakon niza godina otklonjene i dovedene u ispravno stanje. […]

U danima 20. i 21. 10. 1961. godine pale su velike količine kiše na području Omiša i okolice zbog čega je došlo do vidnog zamućenja vodovodne vode. Lokalni ljekari su primijetili u narednim danima neobičnu pojavu za to razdoblje godine – veliku učestalost dijarejalnih oboljenja [proljeva] kod stanovnika Omiša i okolice. Prvi slučajevi tifusa manifestirali su se početkom studenog. U razdoblju od 8. – 12. 11. 1961. godine oboljelo je 14 osoba, tj. oko 20 dana poslije pljuskova. Poslije toga su skoro svakodnevno otkrivani novi slučajevi koji su se nastavili sve do 9. 12. 1961. Oboljelo je od tifusa ukupno 65 osoba. […] Voda iz izvora G. Sedra potječe iz viših površinskih slojeva na nadmorskoj visini preko 60 m, ali ima veze s vodom iz rijeke Cetine, i s površinskim vodama iz mjesta Gata kojem je trbušni tifus endemičan i u kojem je u 1959. godini bila manja epidemija tifusa. Voda je prema bakteriološkim rezultatima uvijek loša. Do pogoršanja vode došlo je poslije izgradnje tunela za pogon hidrocentrale u Zakučcu. Poslije kiša voda bi isprala veliku kavernu u kršu koja je bila zagađena fekalijama radnika zaposlenih na izgradnji tunela. Ova voda s protokom od nekoliko litara, pa čak do 2.000 l zimi, ulazi u vodovodnu mrežu sa zapadne strane kroz Zakučac u Omiš. […] Kvaliteta ovih voda pogoršava se poslije jačih kiša, ali najopasnija je voda iz G. Sedre koja se uz to nije klorirala. Ova epidemija opominje na slijedeće: – Ne smije se odobriti nestručna izgradnja vodovoda počevši od kaptaže, pa do priključka vodovodnoj mreži, jer time se masovno ugrožava javno zdravlje; – Ne smije se prepustiti uprava i nadzor javne vodoopskrbe nestručnom osoblju (opasnost hiperkloriranja, dobar dio dana neklorirana). […] Posljednja hidrična epidemija u Omišu izbila je krajem srpnja i trajala do kraja kolovoza 1969. godine. Ukupno je oboljelo 355 osoba. […] Epidemiološka analiza načina vodoopskrbe, ekspozicije [izloženosti] izvora Priko kontaminaciji i analiza kvalitete same vode, omogućile su da se dođe do zaključka da je izvor epidemije bila kontaminirana voda na izvoru Priko. Na našem kraškom području s obzirom na njegovu unutrašnju konfiguraciju, velika većina voda ne odgovara kvaliteti pitkih voda i u bakteriološkom pogledu su skoro uvijek zagađene. U ovoj epidemiji kloriranje vodovodne vode nije bilo kontinuirano i adekvatno. […]

Vremenski razmak ‘padaline – izbijanje epidemije’ upućuje na zaključak da je kretanje vode kroz kraško tlo kratko i da nema filtarskog efekta. Prosječno obolijevanje od crijevnih zaraza veće je na području gdje je opskrba vodom loša i nepravilno uklanjanje ljudskih izlučina. […] Opisane epidemije trbušnog tifusa su nastale kontaminacijom vode fekalnim tvarima samih izvorišta, nakon obilnih kišnih razdoblja.“ (Božidar Pokrajčić, Hidrične epidemije na kršu Jugoslavije nastale zagađivanjem izvorišta, str. 565.-567., 569.-574., 576.).

„Već izgrađeni standardni uređaji za čišćenje vode za piće u našem kraškom području gotovo u pravilu imaju niz poteškoća, upravo s prihvaćanjem vala zagađenja i njegovim uklanjanjem jer se ne mogu na vrijeme pripremiti za rad, tako da mikro-pahuljice koje nisu dovoljno taložljive zagušuju filtere – a konačni efekt je nedovoljno čista voda. […] Iako je to zamućenje iznenadno i vremenski ograničeno, za njegovo uklanjanje u pravilu se za potrebe opskrbe vodom u sklopu vodovodnih sustava izgrađuju uređaji za kondicioniranje voda. […] Mutnost vode u najvećem broju slučajeva izazivaju koloidne tvari za koje je poznato da se ne talože, lebde u vodi i posjeduju električni naboj na svojoj površini. Za njihovo uklanjanje koriste se sredstva koja su u stanju izvršiti neutralizaciju električnog naboja, aglomeraciju [nagomilavanje] i na taj način taloženje. Od kemijskih taložnih sredstava za kondicioniranje vode za piće, kod nas se najviše koristi aluminij-sulfat radi njegovih prednosti izraženih u efektu uklanjanja mutnosti i mogućnosti nabavke. Iako je upotreba ovog sredstva starija od 100 godina, još uvijek su prisutne studije o ponašanju aluminij-sulfata u vodama raznih fizikalno-kemijskih karakteristika.“ (Nevenka Preka-Lipold, Prilog metodici kondicioniranja vode za piće na krškom području, str. 585., 589.). (Izvor: Hidrologija i vodno bogatstvo krša, Zbornik Jugoslavensko-američkog simpozijuma, Dubrovnik, Juni [lipanj] 1975., Sarajevo, 1976.).

„Posebnu važnost za ostvarivanje zaštite okoliša imaju odredbe čl. 156. ZOO [Zakona o obveznim odnosima] o zahtjevu za uklanjanjem opasnosti štete. Odredbama tog članka daje se pravo svakom da podigne zahtjev kojim će sebe ili određen broj osoba zaštititi od izvora opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta ili od djelatnosti od koje proizlazi uznemiravanje ili opasnost štete, a kako se odnosi i na slučajeve kad prijeti šteta za okoliš, naziva se i ekološkom tužbom. Zahtjev iz čl. 156. ZOO može podignuti svatko, pa i onaj tko nije izravno ugrožen, drugim riječima svatko može zahtijevati poduzimanje odgovarajućih mjera kojima se sprječava nastanak štete na okolišu odnosno uklanjanje izvora opasnosti za okoliš. Upravo zbog širine aktivne legitimacije omogućeno je dakle da tužitelj bude svatko, tužba iz čl. 156. ZOO ima značenje tzv. narodne, popularne tužbe (‘actio popularis’). […] Odredbama čl. 49. Zakona o zaštiti okoliša u skladu s načelom javnosti i sudjelovanja u odlučivanju, određenim čl. 17. tog zakona, propisana je obveza davanja podataka važnih za zaštitu okoliša. […] Uza sva navedena ograničenja ekološka tužba iz čl. 156. ZPP [Zakona o parničnom postupku, zapravo Zakona o obveznim odnosima (ZOO)] prikladna je za preventivno postupanje protiv štetnih djelovanja na okoliš. Njena je nesumnjiva prednost što svatko ima pravno na njeno podizanje, čime se bitno širi krug osoba potencijalnih skrbnika okoliša i njegove zaštite. […]

Dok su se stariji međunarodni ugovori odnosili na granične dijelove zajedničkih vodenih tokova, noviji ugovori proširuju područje svoje primjene na cijele slivove, uključujući i pritoke odnosno cijele vodne sustave površinskih i podzemnih voda povezanih s međunarodnim vodotokom, što je nužan preduvjet djelotvorne zaštite. […] Iako se Vijeće Europe od šezdesetih godina [XX. stoljeća] bavi problematikom zaštite i gospodarenja vodenim tokovima (Vijeće Europe još je 1968. usvojilo Europsku povelju o vodama), prva regionalna konvencija u Europi o toj materiji, Konvencija o zaštiti i uporabi prekograničnih vodotoka i međunarodnih jezera, zaključena je 1992. u Helsinkiju pod okriljem Gospodarske komisije UN za Europu. […] Stranke Konvencije obvezuju se sprječavati, nadzirati i smanjivati svaki štetni prekogranični utjecaj. U tu se svrhu one obvezuju sprječavati i nadzirati onečišćenje na samom izvoru, te osigurati razumnu i pravičnu uporabu vodotoka, rukovodeći se pri tomu načelom opreza, načelom ‘onečišćivač’ plaća i načelom očuvanja mogućnosti budućim generacijama da zadovolje svoje potrebe (čl. 2). Konvencija predviđa sustav prethodnih dozvola nadležnih nacionalnih tijela za izlijevanje otpadnih voda u vodotokove, izradu procjene utjecaja na okoliš, izradu planova hitnih mjera u slučaju nezgode, obvezu promatranja (monitoring) stanja prekograničnih vodotokova, suradnju u znanstvenom istraživanju i obvezu razmjene informacija (čl. 3.-6.).“ (Grupa autora, Osnove prava okoliša, Organizator – Državna uprava za zaštitu okoliša – Pokret prijatelja prirode „Lijepa naša“, Zagreb, 1997., str. 163., 166., 215.-216.).

Očito je da nikad neće biti golfa iza Srđa, a pravi je povijesni propust i dopust da se takvo nešto uopće dogodilo odnosno iskristaliziralo čak i kao prijedlog. Problematike upravljanja odnosno raspolaganja vodama i otpadom oduvijek su bile ključne, ne pak kao ključ neba koje se može posramiti idejama zemljana, već kao ključ budućnosti ozemlja i pitkih vodotokova bez kojih nema života: loše ideje treba reciklirati na način vječne reciklaže i vraćanja u smeće „gospodarenja otpadom“, a palica napretka zasigurno neće biti ona golferska bez koje itekako ima života.

Izvatke odabrao [i ponešto kroatizirao]: Đivo Bašić

Povezane objave

Donji horizonti i oko njih

hrvatski-fokus

Centar znanja i aktivnosti za energetsku učinkovitost

HF

IN2 pobjednik natjecanja IEDC-a

HF

EM – električni automobil godine

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više