Odnos Vuka Stefanovića Karadžića prema Hrvatima
Poznato je da su Srbi pet stoljeća bili pod turskom vlašću, da nisu imali nikakvu književnost na narodnom jeziku. Vuku Karadžiću je nedostajala klasična naobrazba, kao i znanje njemačkog jezika, da bi mogao sam napraviti ogroman posao oko Rječnika i tu je veliku ulogu odigrao upravo Jernej Kopitar, koji ga je opskrbio bogatim hrvatskim rječnicima i leksikografijom koju sam na početku nabrojila. Uz Kopitarovu pomoć, Vuk je preuzeo iz hrvatske leksikografije za svoj “Srpski rječnik” 1818. samo one riječi koje su Srbi razumjeli, a izostavio je tipično hrvatske. Preuzeo je i hrvatsku akcentuaciju.
Ako se govori o književnoj štokavštini, onda se mora znati da je ona živjela u Hrvatskoj prije Vuka, odnosno da je dubrovački jezik – štokavski jezik s elementima čakavštine – i Hrvatima je on bio uzor za moguće normiranje hrvatskoga jezika.
Isusovac Bartol Kašić (1575.-1650.) s tim se je bio pozabavio. Njegova Gramatika je služila kao podloga sve do sredine devetnaestog stoljeća i hrvatskim leksikografima.
Vukov stav prema Hrvatima bio je tipično velikosrpski, jer je smatrao Hrvate “Srbima rimskoga zakona”, a sadašnji jezikoslovci “katolicima srpskohrvatskog jezika” ili jednostavno pokatoličeni SrbiSrbima. To je ta srpska etika po kojoj se bogato koriste hrvatskom baštinom, u isto vrijeme negira Hrvate kao narod.
Evo što je pisao o Hrvatima: “Srbi i Hrvati” 1861. (u 31. broju “Vidovdana”), u kojem ponavlja tezu da su Hrvati “naši ljudi rimskoga zakona”. On tvrdi da Hrvata “ne samo danas nema nigdje nikako, nego da ih nigda nije ni bilo, kao naroda koji se razlikovao od Srba, već da se jedna grana Srpskoga naroda zvala Hrvatima, kao npr. danas što se zovu Crnogorci, Brđani, Hercegovci itd.” da bi na kraju ipak pristao na prijedlog podjele, i to “po vjeri ili zakonu” da se ne svađaju. Odnosno, da onaj koji je Rimskoga zakona “da kaže” da se zove Hrvat.
Po njegovim riječima točno se vidi nedostatak klasičnog obrazovanja i nepoznavanje povijesti. Hrvati i Srbi dva su različita naroda, koji imaju različitu povijest, mentalitet, kulturu i vjeru. Na samom početku napisala sam kako Srbi tumače podjelu na Istočno rimsko carstvo i Zapadno rimsko carstvo, tako su različiti Hrvati i Srbi. Hrvati predstavljaju katoličku zapadnoeuropsku kulturu, a Srbi pravoslavnu istočnoeuropsku kulturu sa nepomirljivim razlikama.
U “Kovčežiću za istoriju i jezik i običaje, Srba sva tri zakona”, Beč 1849., Vuk objavljuje, danas često citirani tekst, “Srbi svi i svuda”. Samozadovoljno stiče između ostaloga: “Mnogi stariji spisatelji ove
braće naše zakona Rimskoga pisali su Srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena nego od mnogijeh i današnjega.”
E pa logično kako su mogli pisati srpski čistije kada nije bilo srpskog jezika? Dapače na dokumentima se izrazito govori o hrvackom jeziku (Istarski razvod) Zaključak se sam nameće, naravno kada je uzeo dijelove koji su mu odgovarali iz hrvatskog jezike! Tipično istočnjačko-prevarantski! Vuk je nestrpljivo očekivao promjene u položaju slavenskih naroda (zanimao ga je osobito položaj Srbije, Hrvatske i Vojvodine) u borbi protiv Habsburške Monarhije i bio je razočaran neuspjehom. Prisustvovao je skupu Slavističkog kongresa u Pragu 1848. godine, gdje se pokazalo da svi nisu bili niti panslavisti, niti protivnici austrijske monarhije.
Hrvatima očito nikada nije bila oproštena godina 1848. godina, kada se ban Josip Jelačić stavio na stranu Beča protiv revolucije! Uništenje Habsburške Monarhije, Francuska i Oktobarska revolucija su
samo primjeri svjetskih previranja u čiju putanju nije odgovarala Hrvatska, niti kao nacionalna, niti kao katolička, niti kao zemlja privržena Austriji. Poznato je da su se Hrvati priklonili Beču, da bi
otklonili veliki pritisak koji su na njih vršili Mađari. Može se shvatiti da je i panslavenska ideja bila dirigirana od Svjetskog poretka na štetu Hrvatske, a u smjeru jačanja Srbije.
Bečki književni dogovor 1850. godine
Za Srbe povijesni dogovor, a za Hrvate odricanje od izvornog hrvatskog jezika i svog identiteta, s ogromnim posljedicama. Da bi nakon što je Vuk, iskoristio hrvatski jezik, u kreiranju srpskog jezika, 28. ožujka 1850., godine u Beču pod njegovim pokroviteljstvom pet Hrvata, predstavnika Ilirskog pokreta Ivan Kukuljević, Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter, Vinko Pacel i Stjepan Pejaković. I jedan Slovenac Franc Miklošić, potpisali dogovor o zajedničkom standardnom jeziku Južnih Slavena.
Filolozi i književnici, Dogovor su potpisali kao pojedinci, a ne kao predstavnici pojedinih naroda, jer ih kao takve nitko nije ni izabrao niti delegirao. Međutim kako je Srbima takav dogovor odgovarao oni ga smatraju povijesnim.
Zadojeni idejom južnoslavenstva vodeći Hrvati onoga vremena, Ilirskog pokreta na čelu sa Ljudevitom Gajem žrtvuju svoj identitet, svoju tradiciju, svoje rasprostranjene stare dijalekte čakavski i kajkavski, na kojima je stvorena vrijedna hrvatska književnost i na kojoj im mogu Europljani samo zavidjeti. Čak se Gaj ponosio sa sporazumom „Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan književni jezik imamo“.
E jadan ne bio, da je znao za posljedice, ne bi Bogu zahvaljivao! Upravo ovo tragično povijesno prihvaćanje štokavskog jezika u ime “bratstva i jedinstva” osvetilo se budućim hrvatskim generacijama, jer
su Srbi počeli osporavati identitet Hrvatske i Hrvata. Srbi su, naime, zadržali, ne držeći se spomenutog dogovora, i ćirilicu, i ekavicu, i fonetsko pisanje a štokavski prerađeni jezik koji je Srbima bio većinski razumljiv, prihvatili su Hrvati krnjega, tolerirajući do danas da hrvatski jezik postane ideološko oružje u rukama srpske hegemonije.
Novosadski dogovor 1954. godine
Novosadski dogovor je dokument od deset zaključaka o jeziku koji je potpisan u Novom Sadu 10. 12 1954. godine. S hrvatske strane sudjelovali su vodeći lingvisti onoga vremena: Josip Hamm, Ljudevit Jonke, Mate Hraste, a s njima su bili i književnici Mirko Božić, Marin Franičević, Jure Kaštelan. Zaključke Novosadskog dogovora koje su oni sastavili naknadno su potpisali s hrvatske strane i Josip Badalić, Antun Barac, Josip Barković, Dobriša Cesarić, Ivan Dončević, Petar Guberina, Joža Horvat, Stjepan Ivšić, Vojin Jelić, Slavko Ježić, Vjekoslav Kaleb, Slavko Kolar, Mihovil Kombol, Marko Kostrenčić, Gustav Krklec, Miroslav Krleža, Ranko Marinković, Marijan Matković, Mijo Mirković, Stjepan Musulin, Vlatko Pavletić, Novak Simić, Petar Šegedin i drugi.
Novosadskim dogovorom je i formalno potvrđena ravnopravnost hrvatske i srpske varijante, a provođenje ravnopravnosti u praksi potvrđuju i kodifikacijska djela, Pravopis 1960. i Rječnik 1967., koja su nastala kao rezultat Novosadskog dogovora: izišla su istovremeno u dvije ravnopravne verzije od kojih je jedna objavljena na ijekavici i latinici u Zagrebu, a druga na ekavici i ćirilici u Novom Sadu. U njihovoj izradi su ravnopravno sudjelovali predstavnici različitih varijanti, uključene su bile i Matica hrvatska i Matica srpska, koje su zajedno i objavile ta djela.
I Krleža je potpisao, kao što su to učinili i brojni drugi hrvatski intelektualci. Htijući, ne htijući, tako su ugledni Hrvati iz prošlosti i u novije vrijeme pripomogli Srbima da jezik postane ideološko
protuhrvatsko oružje, uz razrađenu velikosrpsku politiku, koju su podržavale dosljedno zemlje koje Hrvatskoj niti u prošlosti, niti danas nisu naklonjene. Plodovi grijeha prošlosti sručili su se na Hrvatsku kao srpska ratna agresija, jedna od najtežih u povijesti hrvatskog naroda. I ona još uvijek traje, što je dokaz upravo ovo negiranje postojanja hrvatskog jezika.
Kroz velikosrpsku politiku, posrbljavanju hrvatskog naroda kroz desetljeća, pripomogli su, nažalost, i hrvatski najugledniji pisci i znanstvenici. Novosadski dogovor nije bio po volji hrvatskih jezikoslovaca pa ni oni koji su, ne želeći mu se odmah javno usprotiviti, stavili na njega potpis. Stoga su izdali Deklaraciju, i u njoj iznijeli svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru. Dokument je potpisalo 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova, među kojima Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo i Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
(Nastavak slijedi)
