Hrvatski Fokus
Feljtoni

Atentat na Stjepana Radića (1)

Iz knjige Zvonimira Kulundžića, brata Nade Štark

 

Biografiju Zvonimira Kulundžića već sam dao pišući u Hrvatskom fokusu o njegovoj knjizi “Tajne i kompleksi Miroslava Krleže”. Zvonimir Kulundžić jest jedan od naših najvrsnijih povjesničara, mudar, temeljit čovjek, koji odgovara na duboka pitanja svoga vremena, objektivan. Preopširnost je dobra jer upućuje tragove i putove za dalja istraživanja kolegama povjesničarima, dočim bi za širu čitalačku publiku njegova djela trebalo znatno skratiti. Ta bi izdanja bila vrlo popularna. U istraživanjima mu je pomoglo što je bio brat „narodne herojke“ Nade Štark, osobno pripadnik partizanskoga pokreta, ateističkoga svjetonazora, te nacionalno umjeren.

Nikada nije bio šire poznat i pametno je birao teme, kao i akademski način na koji će ih prezentirati, bez ikakve demagogije, pristrasnosti ili euforije. 

Ne “talasaj” druže bila je popularna uputa za život, podsjećam da je ozbiljnih problema imao Kulundžić pišući o Krleži, tj. da mu je u jednom trenutku rukopis od policije zaplijenjen i predat Krleži na čitanje!

“Atentat na Stjepana Radića” je djelo oštroumnoga poznavatelja života i psihologije ljudi, čita se lako poput detektivskoga romana i što je najvažnije osvjetljava cijeli niz zločinačkih likova iz okoline kralja Aleksandra koji frapiraju svojom patologijom čak i u toj izrazito razbojničkoj epohi Europe između dvaju svjetskih ratova. (Petar Živković, Mita Dimitrijević, Većeslav Wilder, Milan Stojadinović, Ninko Perić…)

Sama osoba Puniše Račića nije vrijedna dublje analize; jedan primitivni razbojnik  koji bijaše sluga Nikoli Pašiću, a kralju izvršitelj odurnoga zločina u Skupštini!

Atentat na Stjepana Radića (biblioteka Vremeplov, davna 1967. godina).

Bez ikakvoga reda nabacit ću odabrane momente, tako da ne kvarim radost čitatelja Kulundžićeve knjige.

Vrlo široka istraga autorova započinje sa stvaranjem Jugoslavije, gdje su hrvatski predstavnici opisani kao skupina naivnih malograđana i (ili) korumpiranih ljudi, te jugounitarista. U vijeću privremene Države SHS (Slovenaca, Hrvata i Srba) nalazi se 31 odvjetnik, 14 posjednika, industrijalaca i trgovaca, 10 novinara i profesionalnih političara, 9 svećenika, 6 liječnika, 3 ekonomista i činovnika, 2 radnika, 1 profesor, 1 seljak.

Stjepan Radić osim poznate zamolbe zastupnicima da ne srljaju kao guske u magli (idu u Beograd na kapitulantsko poklonjenje kralju) ustrajavao je na republikanskoj opciji, a protiv monarhizma – što je kralja Aleksandra “pogodilo u živac.”

I sama sjednica Narodnoga Vijeća SHS-a 26. 11. 1918. bila je nelegitimna, nakon što je prekinuta, kada su protivnici otišli na spavanje produžena je kasno noću sa ostatkom ljudstva.

Kulturni i umjereni ljudi u Srbiji, poput Stojana Protića (1857. – 1923.), Ljubomira Jovanovića (1865. – 1929.), Ljubomira Davidovića (1863. – 1940.) našli su se u manjini, pred snagama unitarizma koje predvode hrvatski Srbin Svetozar Pribićević (1875. – 1936.), kralj Aleksandar, i promućurni, pohlepni i potpuno neprincipijelni vođa srpskih radikala Nikola Pašić (1845. – 1926.).

Arhiv Narodnoga vijeća države SHS gotovo je u cijelosti nestao, svjedoči povjesničar Ferdo Šišić (1869. – 1940.). Već u početku nailazimo na prijevaru, laž, silu, ucjenu, bolesnu pohlepu, sve to začinjeno osobom kralja Aleksandra koji je uvjeren u svoju povijesnu misiju, koji smatra da treba osobno vladati i o svemu sam odlučivati, koji se okružio patološkim ljudima, poltronima i ljudima nižega morala.

Radikalski disident Dragiša Stojadinović tvrdio je u pismu od 20. 12. 1952. Dr. Ivanu Ribaru, predsjedniku skupštine (jugokomunističke) FNRJ da je S.Pribićević bio član Centralne uprave Crne ruke za Hrvatsku, Slavoniju i Srijem. Vidovdanski ustav iz 1921. je donesen tankom većinom, svega 223 od 419 zastupnika. Potrebne glasove za takvu relativnu većinu osigurali su režimci dajući begovima koncesije na njihov veleposjed.

Kralj Aleksandar nije obišao svoga oca na samrtnoj postelji, niti mu je došao na sprovod, (16. 8. 1921.).

Kralj osniva ORJUNA – u (fašističku Organizaciju jugoslavenskih nacionalista), u kojoj je nažalost bilo i etničkih Hrvata poput Berislava Anđelinovića.

Zatvaranja, kundačenja i premlaćivanja i samoga Radića nisu dali učinka, već su povećali broj pristaša i glasova HSS-a.

Godine 1924. prema  uputama Većeslava Wildera  (1878. – 1961.), podsekretara ministarstva unutarnjih poslova i suradnika Pribićevića, noću 1./2. veljače 1925. policija je pritvorila mnoge radićevce i republikance.

Wilder je u kasnije Londonu nastojao ocrniti A. Stepinca, optužujući ga za suradnju s Nijemcima i ustašama; jesu li ga Englezi u tomu ohrabrivali?

Godine 1925. kralj upućuje dr. Antu Trumbića i svoje pouzdanike Radiću u zatvor, da mu premlaćenom i beznadnom, u situaciji u kojoj je jasno da niti on niti hrvatski narod imaju podršku “demokratskoga” Zapada ponudi moralnu kapitulaciju; odricanje od republikanstva, prihvaćanje monarhije i Vidovdanskoga ustava. Radić naizgled zagriza mamac i ulazi u Vladu kao ministar prosvjete; ali na takav način da to smatra Kulundžić uzrokom kasnijega atentata u Skupštini. Naime, Radić se okomljuje na korupcionaše otvoreno iznoseći njihovo djelovanje, što je udar na dvorsku “elitu” i kralja osobno. Da nije prihvatio ponudu trunuo bi u zatvoru, stranka bi se raspala ili bi izgubio nad njom kontrolu, a možda bi ga i ubili

Radić također širi svoje djelovanje, kako na potlačene narode Makedonce, Crnogorce, Muslimane, tako i na srbijanske seljačke i radničke mase, gdje bi mu i djelomičan uspjeh donio većinu na izborima.

Prema  Kulundžiću “Hrvatski borac” od broju 23. od 23. VIII. 1923. navodi da je 1922. kada je Radić trebao ići u Vukovar bio sastanak novosadske ORJUNA-e na kojem ministra unutarnjih poslova (demokrat, tj. Pribićevićev čovjek, 1870. – 1939.) nudi pomoć i obilatu potporu onima koji se odluče ubiti hrvatskog vođu. Tu je bio i Vojislav Janić (1890. – 1944.), ministar vjera, razvratan i opskuran tip. Plan je propao jer je Radić za njega doznao.

Kralj je davao ogroman novac medijima, koji su trebali pripremati teren za umorstvo Radića i uvođenje diktature. Postavlja autor pitanje lista “Politika” koji koleba između komunističkih i četničkih članaka, pa i o ulozi samih osnivača, braće Ribnika. Osobito je ogavan list “Jedinstvo” kojemu je na čelu bio Vladimir Ristović (1891. – 1928.), infantilna i pokvarena osoba ubijena od hrvatskoga studenta Stjepana Šunjića, kada je nakon umorstva Radićevog Ristović demonstrativno šetao Zagrebom. Atmosfera u državi je dodatna pogoršana jačanjem fašističke Italije koja posredstvom Britanije nameće Kraljevini SHS po nju nepovoljne Nettunske konvencije. Londonski “Evening Standard” javlja da su engleski bankari (tj. Rotschild) postavili Kraljevini SHS kao uvjet za zajam (u visini jugoslavenskoga BDP-a, op., T.T.) prihvaćanje Nettunskih konvencija, stabilizaciju dinara i vraćanje ratnih dugova Francuskoj. List javlja da je i engleska Vlada intervenirala u Beogradu u prilog potpisivanja Nettunskih konvencija.

Kulundžić navodi da je Stojadinovićeva (Milan, 1888. – 1961. ) besmislena i bezrazložna opstrukcija Radićevoga odlaska u Pariz kao člana jugoslavenske delegacije 20. lipnja 1928. daje protumačiti samo namjerom umorstva u Skupštini. Stojadinović kao fašist, kockar, ženskar imao je i reputaciju “velikog” ekonomista, kao i Hjalmar Schacht u Njemačkoj.

Puniša Račić (1886. – 1944.) je i izabran u kotaru Andrijevica zato jer je bio drugi na Stojadinovićevoj listi. U svojoj “karijeri” Radićev ubojica Puniša Račić istakao se već kao gimnazijalac kao urotnik protiv crnogorskoga knjaza Nikole. Poslije je doušnik protiv crnorukaša i sudionik Solunskoga procesa kojega kralj Aleksandar organizira protiv Dimitrijevića Apisa (1876. – 1917.). Organizator je i atentata protiv bugarskoga, grčkoga i crnogorska (opet!) kralja, te protiv njemačkoga cara. Iako se u ratu nije izlagao u miru je kao četnik pljačkao po Kosovu i drugdje, čak i manastirske šume. Klasični balkanski razbojnik o kojem ne ćemo trošiti više riječi.

(Nastavak u sljedećem broju)

Teo Trostmann

Povezane objave

Uloga Srbije u Sarajevskom atentatu (4)

HF

Rječnik pojmova Miroslava Krleže (6)

HF

Stjepan Lozo o Stevanu Moljeviću (3)

hrvatski-fokus

LAŽ NA LAŽ – Obespravljeni Hrvati, povlašteni Srbi(janci) (5)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više