“Prosvietljenje u Turskoj najgore zaostalo je! Turci deržeći se svoje svete knjige Alkorana, koji ne savietuje na učenje, nisu dalje dotierali od čitanja, pisanja, računanja…”
Ivan Franjo Jukić (Banja Luka, 1818. – Beč, 1857.) školovao se kod fojničkih franjevaca, filozofiju studirao u Zagrebu, teologiju u Veszpremu (Mađarska) i Dubrovniku. Oduševljen ilirizmom potiče narodni preporod u Bosni, tiskare, knjižnice, muzeje, čitaonice i dr.
Prihvatio Gajevu reformu pravopisa, ali zbog nespretnoga veličanja Omer paše Latasa (1806. – 1871., pravoslavni Ličanin, kartograf i sposobni časnik, prešao na islam, u ime sultana i centralizma razbijao bošnjački separatizam) zatočen u Carigradu 1852. godine.
Jukićeve narodne pjesme koje objelodanjuje s bliskim mu fra Grgom Martićem, zemljopis i povjesnica Bosne, knjiga “Progonstvo iz Sarajeva u Carigrad” ne ćemo u ovom feljtonu dotaći, kao ni zanimljivo pitanje odnosa fra Jukića prema Beču, Zagrebu, Srbima te silnice koje su stajale iza ilirske ideje, kao i velikosrpske ideje. (knjige Tekelije (Sava, 1761. – 1842.) i Jovana Rajića (1726. – 1801.) tiskane u Beču, ideje francuskih masona, djelovanje Zacha (František, 1807. – 1892.) i Czartoryskoga (Adam 1780. – 1861.) u Srbiji, Načertanije, Vuk – Kopitarov pravopis i dr.)
Prvi broj “Bosanskoga prijatelja” izlazi 12. svibnja 1850., časopis “saderžavajući potriebite koristne i zabavne stvari”, urenik Ivan Franjo Jukić Banjolučanin, troškom dr. Ljudevita Gaja.
Je li Gaj mogao raditi bez austrijske potpore, a fra Jukić bez dopusta Vatikana i zagrebačkoga kaptola, ali i franjevačke provincije. Bezbeli da ne!
Na prvoj stranici je (Horatius) Horacijev citat, na latinskom u kojem piše “Mi ćemo ubrzati ovo djelo, ovaj mali studij, hitajmo i širimo ako želimo svoju zemlju, ako volimo živjeti.” Na drugoj je posveta Josipu Jurju Strossmayeru, presvietlomu i prepoštovanomu gospodinu biskupu bosanskomu iliti đakovačkomu i sriemskomu, slobodnih umietnostih i mudroljublja, kao također i bogoslovja naučitelju, cerkve i narodnosti slavjanske verlomu zastupniku u znak zahvalnosti urednik Bosanskog prijatelja.
Ugodni miris cvietja narodnoga knjižestva
U predgovoru fratar hvali zakonitoga vladara Bosne “pod blagim i mudrim upravljanjem našeg čestitog cara i gospodara sultana Abdul Medžida, komu Bog svaku srieću dao!” pod kojim kršćani lakše dihaju (dišu), te navodi primjer Bugara koji sada imaju dvije novine i 50 učionica. Sve države sultanove su se “prenule iz dubokoga sna neznanja i nemarnosti, sama Bosna još sladko spava! Oko nas srodni narodi nasladjuju se ugodnim mirisom cvietja narodnoga knjižestva, a mi ni primirišit nehtiedosmo? već jednako pievamo : Dolce far niente. (tal. Slatko je ne raditi ništa)”,
Naglašava da je isprika u domaćim smetnjama, “ali uzdamo se najpred u Boga, pak onda u našega čestitoga cara (sultana, op., T.T.) da će jednoč već skeršiti silu i nepravdu bosanskih jenjičarah?
Nadamo se od hrabrog Omer paše, koji je znao svladati ubojite Arnaute (Albance) i kervoločne (!) Kurde (siroti Kurdi, toliko su “krvoločni” da njih 45 milijuna još nema svoju državu, op., T.T.), da će i neposlušne bosanske Turke (zar tako nazivaš fratre braću Bošnjake, op., T.T.) naučiti štovati carske naredbe i nas biedne od njihova samosilja zaštititi.” ( sultan je primoran od velesila na reforme, Rusi pritiskaju i otimaju njegove zemlje, Arapi, Albanci, Bošnjaci, Srbi idr se bune. Osim toga sultanova država ima velike vanjske dugove.
Tek intervencijom Engleske i Francuske koje su napale Rusiju u tzv. Krimskom ratu 1853. godine. Osmanska carevina je spašena nakratko od rasula op., T.T.)
Žali se fra Jukić da su mu priječili osnivanje čitaonice, pa i Društva u kojemu su vlasti gledale zapadnu propagandu, karbonare (talijanski revolucionari masoni), ruski ili engleski utjecaj.
Fra Jukić poziva u kolo bratimsko sve domorodne Bošnjake, da mi u ovom poslu narodnomu budu pri pomoći. (očito se nije ni Omer paša oduševio ilirstvom, nekmoli muslimani bosanski, op., T.T.)
Fra Jukić poziva svu slavensku braću da pomognu izlaženju lista kojemu je jedina svrha Bošnajke “osviestiti”.
Zamislite Ruse kako se bore sa Turcima, Bošnjake kako čuvaju zadnje krpice svojih privilegija i autonomije pred reformama centralne države i fra Jukića koji panslavenske snove sniva.
Slijedi pjesma u kojoj fratar mora lukavo veličati nekdanju moć slavenskoga svijeta, čestitoga turskoga cara, te zoru buduću slavenskoga puka.
Je li stvarno Ivan Franjo Jukić vjerovao :”Moja bratjo sivi sokolovi!
Jedne viere i jednog plemena, jednog roda i jednog združenja, a u Bosni zemlji ponositoj”?
Zanimljiviji daleko od epske pjesme je “Zemljo – deržavopisni pregled turskog carstva u Europi”.
Dinarsko gorje zove Ilirske planine, pružaju se od Julijskih Alpa do Bosne. Balkanske planine dijele Tračku (Trakiju) od Bugarske.
Razlikuje tople vode (toplice) od mineralnih (kiseljaci).
Navodi rudokope, tvornice, rijeke, jezera, te ističe da Turci nemaju pojma koliko bi obilatu trgovinu mogli imati uslijed svoga položaja. Ističe da nema valjanih cesta, da se rijeke slabo koriste, da se nepotrebno uvozi strana roba.
“Prosvietljenje u Turskoj najgore zaostalo je! Turci deržeći se svoje svete knjige Alkorana (Kurana, ovo je smiono i bezobrazno od fra Jukića), koji ne savietuje na učenje, nisu dalje dotierali od čitanja, pisanja, računanja, poznanja svog vierozakona poveršno: tko zna niekoliko surah iz Alkorana na izust, njega zovu odmah mulom, ćamilom i al hafisom. (hafiz zna Kuran napamet, op., T.T.) to su stupnji od doktorastvah – naučiteljah!
Ostali stanovnici hristjani još manje znadu od Turakah”, jer nisu imali svojih učionica.
Doduše Turci imaju u Carigradu mjernike, inženjere, doktore, tiskare,
turska gospoda uče francuski. Muslimanske škole imaju državnu potporu, kršćanske ne.
Fra Jukić iznosi precizno vojne snage i prihode Osmanske carevine, ali nas to ovdje ne zanima.
Osmansko carstvo dijeli se na 15 jedinica od kojih je jedna Serpska.
(Srbija je tad autonomija u okviru carevine)
Hercegovinu i Cernu Goru Turci drže dijelom bosanskoga ejaleta.
Slavjana Ilira ima 6.240.000 od čega 4,5 milijuna Bugara, 1.160.000 Srba, 1.080.000 Bošnjaka (sve stanovnike BiH naziva Bošnjacima!)
Albanci (za Jukića Arnauti) sebe zovu Skipetari i Albanit.
Makedonce smatra Bugarima, Crnogorce Srbima, Cincare naziva Rumunjima. Židova (Čifuti, tj. Jahudije) ima 180.000.
Cigani sebe zovu Romničel, turski Gurbetii Firauni (faraoni, kao da su Egipćani), arbanaški Gift i Madiip, grčki Gifthos. Ima ih oko 150.000.
Jukić navodi da su došli sa mongolskim vođom Timurlanom 1409. iz Hindustana. (tj. Indije)
Životopis biskupa biogradskog (Beograd) fra Mate Benlića (1609. – 1674.) nam nije zanimljiv osim što svjedoči o više stotina trgovaca katolika iz Banja Luke i Dubrovnika u Beogradu.
Stare bosanske povelje koje fra Jukić donosi nam također nisu predmet zanimanja ovdje.
(Nastavak slijedi)
