Hrvatski Fokus

Bilo je puno bolje i efikasnije nakon potresa 1880. godine

 

Svi mi koji nismo direktno na sebi ili svojoj imovini osjetili i doživjeli posljedice potresa, koji je 22. ožujka  2019. pogodio Zagreb i okolicu, gotovo se više i ne sjećamo tog nemilog događaja. Naši sugrađani kojima su oštećene i porušene kuće ili stanovi tu nepogodu još uvijek osjećaju i zbog nje trpe posljedice. Mnogi su još uvijek u kontejnerima ili prinudnom smještaju u nekom domu, hostelu ili hotelu i tako će dočekati i ovaj Božić što je pred nama. To je već drugi Božić kako nisu u svojem domu i na svome. Netko je za to ipak kriv i trebao bi odgovarati. Nije dovoljno postaviti neki porušeni dimnjak, ukloniti dio fasade koja je prijetila rušenjem po prolaznicima, sanirati neki krov i već skoro dvije godine baviti se papirima potrebnim za sanaciju ili izgradnju porušenog. Postoji ministarstvo i ministar zaduženi za saniranje posljedica potresa. Postoji i Fond za istu stvar, čiji je čelnik nedavno podnio ostavku, rekavši da je njegov posao u Fondu završen, prema dogovoru s aktualnim premijerom. Fond je uz ostalo, ustrojen po ISO 37001  (sustav menadžmenta protiv mita i korupcije). Možda je zbog tog sustava sve usporeno i nikako da krene. Obnova Zagreba i okolice, kao i Banovine, predstavlja veliku i duboku platformu za mito i korupciju, bez čega u nas nema nikakvog posla i projekata, posebice u organizaciji i vlašću HDZ-a. Međutim, treba i mora se u tom poslu posebno misliti na OLAF, koji će svaku muljažu s europskim novcem istražiti i kazniti počinitelje. Naša svakodnevna praksa u kojoj dominira podmićivanje trebala bi se i morala ustrojiti na posve novi način, u kojemu ta nezakonita radnja u kojoj pojedinac radi i djeluje u zamjenu za osobnu korist, koristeći novac, usluge, putovanja, ljetovanja, zimovanja, zapošljavanja, stječući materijalnu korist za danu informaciju, uslugu i pogodovanje. Svako podmićivanje vodi u korupciju. Posljedice svega toga direktno i indirektno utječu na kvalitetu života građana  i na rast i razvoj društva i države, što je očigledno u našoj stvarnosti. Čini se ponekad da mi bez podmićivanja i korupcije ne znamo i ne možemo živjeti. Da bi se tome stalo na kraj moramo se pod hitno svi promijeniti i zaboraviti dosadašnju uobičajenu praksu djelovanja i življenja. Moramo u sve  uvesti transparentnost i povjerenje kao temeljne elemente kredibiliteta svakog posla, u čemu se ogleda kultura integriteta, usklađenosti, transparentnosti, povjerenja i vjerodostojnosti. Toga svega je očito bilo 1880. godine kada je Zagreb, 9. studenoga 1880. u 7 sati i tri minute pogodio razorni potres 6,3 stupnja po Richteru, s epicentrom na području Medvednice. Tada je u Zagrebu bilo oko 30.000 stanovnika, 2483 stambene jedinice i 1187 gospodarskih objekata. Veći dio stanovnika je otišao u druge gradove Austro-Ugarske monarhije. U gradu je ostalo manje imućno stanovništvo i sirotinja. Odmah se organizirano počelo raditi na saniranju ruševina. Gradski senator pisac August Šenoa ostao je uz narod i pomagao u saniranju grada. Sam car Franjo Josip je dao veliku donaciju za obnovu. Donacije su dale mnoge države i europski gradovi. Politički vrh reagirao je brzo. Hrvatski ban Ladislav Pejačević je posebnom uredbom sve državne inženjere stavio u službu obnove i dao gradu na raspolaganje. Arhitekt Hermann Bollè projektirao je obnovu diljem Zagreba. Nikle su nove palače, parkovi, fontane… Dok se zemlja još tresla od potresa započela je sanacija i obnova. U 24 sata nakon prvog glavnog udara do jutra, gradske službe su počistile ulice, tako da potresu nije bilo traga. U mjesec dana sanirane su sve javne zgrade, škole, zavodi. Većina stambenih objekata stavljena je u uporabno stanje. Što reći? Vladao je red, rad i disciplina, uz nužno potrebno znanje, sposobnosti, vještine i kulturu, čega danas nema, niti u tragovima.  To uopće niti ne čudi imali li se u vidu što je Zagreb danas. Devastiran, pokraden, neurban, zapušten, ruiniran, omasovljen, grad, u kojemu su se udomaćili razne pridošlice, sa svojom ruralnom kulturom, balkanskom civilizacijom, bizantijskom filozofijom i osmanlijskom trgovinom, preuzevši gospodarenje i upravljanje gradom proteklih 20 godina.

Saniranje i obnova grada je za njih predstavljala izvanrednu prigodu za  biznis, protkan mitom i korupcijom. Tražili su samo načine da se to planirana, programira i ukalkulira. Očito, to više ne će moći. Ovdje danas pušu neki novi vjetrovi. Sredstva za sanaciju i obnovu su iz europskih fondova i ne može ih se upotrebljavati kako kome paše. To su namjenska sredstva, pri čemu se svaki cent mora opravdati ili će se morati vratiti, što je lako moguće, jer rokovi istječu.

Evidentno je da nam nedostaju stručnjaci za povlačenje europskog novca, kao i za projekt sanacije i obnove. Skoro dvije godine bavili su se samo papirima. Gospodin Vanđelić je ustrojio fond kojemu je bio na čelu i otišao je. Pita li se itko zašto je otišao. Stručnjak nije mogao raditi s amaterima, posebice političkim. Dovoljno je samo pogledati nastup i izlaganje glavnih aktera zaduženih za obnovu grada, da bi se uočilo kako pojma nemaju. Pričaju nam puste bajke, Viču, galame i sto riječi koriste, tamo gdje ih je dovoljno deset. To sve govori o njihovom znanju i sposobnostima. Galamom, vikom i epskim pripovijedanjem se prikriva nesnalaženje i neznanje.

Bilo kako bilo, dobro nije, posebice za one naše sugrađane koji će već drugi Božić dočekati i provesti u određenom progonstvu, a ne u toplini svojeg doma. Kontejneri, hostelske, domske i hotelske sobe nisu i ne mogu biti ničiji dom. Peče li ikoga imalo savjest, zbog toga. Ima li i trunke srama u nadležnih zbog toga. Očito nema. U dvije godine se mogao od temelja izgraditi cijeli jedan grad, a ne samo porušene kuće i devastirani stanovi.

Izgovora za taj nemar nema. Novac nije problem. Problem je u nadležnima, birokratima i ministrima, koji ne služe, već očekuju da se njima služi, te nam sa svoje ministarske visine dociraju, uglavnom zaobilaze istinu, zapliću se kao pile u kučine.  Nisu svjesni da nas više ne mogu obmanuti. Nitko im više ništa, nigdje ne vjeruje. Kakvi su to ljudi koji svoj glavni grad već dvije godine mirne duše i “čista” obraza gledaju u ruševinama. Još do nedavna su ulice bile zakrčene i pune raznog otpada od rušenja. S mnogih krovova i fasada svakodnevno prijete razne opasnosti od padanja odlomljenih i potrganih dijelova zgrada. Car Franjo Josip bi to već odavno sredio, sanirao i obnovio, uz sposobnu domoljubnu gradsku i državnu vlast.

Mi danas živimo u suverenoj, nezavisnoj, demokratskoj, slobodnoj i modernoj državi, a ponašamo se kao da nam ni do čega nije stalo, napose do naših sugrađana i ostalih stanovnika, koji su na bilo koji način ostali bez svojih domova i čekaju Božić, u nekim nužnim smještajima. Nije dovoljno govoriti i pisati projekte. Treba raditi i to konkretno i planski. Za to je nužno  potrebno znanje, volja, hrabrost, domoljublje i odgovornost. Članska knjižica, bilo koje boje tu ne pomaže, osim u zaštiti nesposobnih i podobnih, kojih je previše na ovim našim prostorima i u Zagrebu.

Ankica Benček

Povezane objave

Teško je mrziteljima svega hrvatskoga

HF

Kako i za koga glasovati na idućim parlamentarnim izborima

HF

Svjedok istine i glas savjesti

HF

Strossmayerova vizija ujedinjenja kršćanskog istoka i zapada

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više