Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Predstavljena knjiga “Moliški Hrvati: Filić-Kruč-Mundimitar” fra Petra Milanovića Trape

Doktorski rad člana Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu

 

Knjiga na hrvatskom i talijanskom jeziku „Moliški Hrvati: Filić-Kruč-Mundimitar” autora fra Petra Milanovića Trape, u izdanju KBF-a Split i CuS-a predstavljena je od 10. do 12. prosinca 2021. godine u tri mjesta pokrajine Molise u Italiji.

Knjiga „Moliški Hrvati: Filić-Kruč-Mundimitar” je doktorski rad člana Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, fra Petra Milanovića Trape. Ovaj doktorski rad nastavak je i proširenje magistarskog rada, koji je fra Petar obranio u Rimu na Papinskom lateranskom sveučilištu 1998. godine, pod naslovom „Moliški Hrvati (Kruč): Uloga starih predaja u ‘prenošenju vjere’“.

U središtu ovoga znanstvenog istraživanja je povijest triju župa talijanske Biskupije Termoli-Larino: Župe sv. Marije Carigradske – Filić (S. Maria di Costantinopoli – San Felice del Molise), Župe sv. Marije Ester – Kruč (S. Maria Ester – Acquaviva Collecroce) i Župe sv. Lucije Djevice i Mučenice – Mundimitar (S. Lucia Vergine e Martire – Montemitro), u kojima oko pet stoljeća žive moliški Hrvati.

Živeći i djelujući među moliškim Hrvatima 17 godina (1983.–1996., 2008.–2012.) fra Petar je uočio demografsku problematiku, problem velikog pada nataliteta i iseljavanja te činjenicu da se od njegovog prvog dolaska u Molise prije 38 godina do danas stanovništvo gotovo prepolovilo.

Biskupija Termoli-Larino ima sveukupno pedeset i jednu župu s oko 110 tisuća stanovnika. Nalazi se u južnoj Italiji, u Regiji Molise, provinciji Campobasso. Regija Molise je sa stotinu trideset i šest općina najmlađa i jedna od najmanjih talijanskih regija, kojih je sveukupno dvadeset. Ta regija se 1963. odvojila od Regije Abruzzo. Granice triju župa u kojima živi i djeluje hrvatska manjina preklapaju se s granicama općina. Sve tri zajednice u prošlosti su bile izolirane i slabo poznate, bilo od strane Hrvatske, zemlje njihova podrijetla, bilo od strane Italije, zemlje koja ih je primila, te su vrlo teško izražavale svoj povijesni i kulturni identitet. No zahvaljujući upravo prostornoj izoliranosti i snažnoj usmenoj predaji, moliški Hrvati su u vrlo teškim okolnostima uspjeli sačuvati katoličku vjeru, običaje i jezik (na našu, na našo, naš jezik).

Svojim radom fra Petar je želio od zaborava sačuvati specifični moliški jezik, pjesme, sjećanja i stare tradicije moliških Hrvata, obuhvaćajući gotovo pet stoljeća njihove prošlosti i sadašnjost. U radu se služio materijalom skupljenim u arhivima župa i biskupija; sakupljajući knjige, članke kao i usmenu predaju koja još uvijek živi, osobito među starijima. Kako je i sam naveo, dodatni razlog za tako obuhvatnu studiju jest nedostatak pisane povijesti triju župa. Budući da se mali broj pisaca, i s hrvatske i s talijanske strane, bavio tom problematikom, izvori i literatura su prilično ograničeni.

„Glavnina do ovoga trenutka objavljenih radova vezanih uz tri moliško-hrvatske zajednice odnosi se ponajprije na njihov jezik, običaje i tradicijsku baštinu, dok je vjerski život slabije istraživan. Zbog toga je potrebno da hrvatska javnost, i ne samo hrvatska, bolje upozna i taj aspekt moliško-hrvatskih zajednica. Budući da sam, obavljajući župničku službu, medu moliškim Hrvatima živio sedamnaest godina (1983. – 1996., 2008. – 2012.), imao sam prigodu bolje upoznati te male zajednice, njihov jezik, kulturu, tradicije, društveni život i religioznost. Bio sam često u prigodi ići od kuće do kuće, od osobe do osobe, pitajući, slušajući, razgovarajući i bilježeći sve ono što sam čuo i vidio od većinom starijih osoba. Imajući na umu kako se broj moliških Hrvata ubrzano smanjuje, smatrao sam važnim i korisnim nešto o njima napisati“, rekao je fra Petar.

Knjiga je podijeljena na šest tematskih cjelina koje daju obuhvatan pregled moliških Hrvata u religiji Molise. Uvodni dio donosi sumarni prikaz znanstvenog zanimanja za moliške Hrvate, njihov jezik, tradicije te vjerski i pastoralni život.

U prvom poglavlju predstavljena je ukratko regija Molise, u koju su se krajem 15. stoljeća pod pritiskom osmanskih osvajanja doselili Dalmatinci. Zatim slijede glavni podatci o svakom pojedinom mjestu, tablični prikaz demografskih kretanja te osnovni podatci o kulturnom i društvenom životu u tim mjestima, utjecaju iseljavanja i nezaposlenosti na ta područja.

Drugo poglavlje obrađuje moliško-hrvatski jezik i običaje koji su dosta istraženi od strane jezikoslovaca i etnologa. Jezik se sačuvao do danas usmenom predajom, ali ga nisu znali čitati ni pisati, nego samo govoriti. Sačuvano je oko 2500 riječi, uglavnom vezanih za život u obitelji, poljodjelstvo i stočarstvo. Tek su u novije vrijeme, šezdesetih godina 20. stoljeća, moliški Hrvati počeli učiti hrvatski jezik odlazeći u Hrvatsku na ljetne tečajeve hrvatskog jezika i folklora, a danas se hrvatski jezik i povijest poučavaju u njihovim školama. Zahvaljujući geografskoj, socijalnoj i kulturnoj zatvorenosti moliških Hrvata sačuvane se i stare tradicije koje su se s koljena na koljeno prenosile usmenom predajom. U pitanjima očuvanja njihove kulturne baštine, posebnu ulogu odigrale su same hrvatsko-moliške obitelji koje su čuvale svoj povijesno-kulturni identitet.

U trećem, četvrtom i petom poglavlju predstavljene su tri moliško-hrvatske župe Filić, Kruč i Mundimitar na način da je donesena kratka povijest svake župe, župnici, opisane su crkve, popisane matične knjige te opisani različiti aspekti pastoralnog i liturgijskog života u župama. Osobita pozornost posvećena je župskim blagdanima. U dugoj povijesti moliških Hrvata posebno važno mjesto i ulogu imala je i ima Katolička crkva. Pastoralno djelovanje od samih početaka pa sve do Drugoga vatikanskog sabora obilježeno je pučkom religioznošću, koja je dolazila posebno do izražaja u vjerskim blagdanima i proslavama. U sva tri naselja, Filiću, Kruču i Mudimitru župna je crkva smještena u središte mjesta te se sav vjerski, socijalni, kulturni i sportski život odvijao u crkvi ili oko nje. U iznošenju starih tradicija pokazalo se kako religiozni (vjerski) život prati čitavo postojanje, od rođenja do smrti. U starim običajima i slavljima utvrđeni su poganski i magijski elementi, koje je potrebno pročistiti kako bi se povijesno-kulturno i religiozno blago vrednovalo u svojoj najautentičnijoj dimenziji. Pod kulturnim vidom pučka religioznost može biti shvaćena kao dragocjeni rezervat humanosti, dok se pod crkvenim vidom može shvatiti kao autentično „teološko mjesto“ koje treba vrednovati kako bi pastoral postao djelotvorniji.

U šestom poglavlju predstavljen je doprinos Katoličke crkve u Hrvata u čuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta triju moliško-hrvatskih zajednica u razdoblju od 1967. do 2020. godine. Naglasak je stavljen na pastoralni, liturgijski, kulturni i društveni rad franjevaca iz Splita u moliško-hrvatskim zajednicama kroz dva vremenska razdoblja, prvo od 1983. – 1996., a drugo od 2008. – 2012. godine. Rad franjevaca bio je potpomognut od Veleposlanstva Republike Hrvatske u Rimu. Katolička crkva snažno je utjecala, a još i danas utječe na pojedince, od rođenja do smrti, na čitavo stanovništvo i na njegov povijesni identitet. Svoj značajan doprinos dala je Katolička crkva u Hrvata sa svojim kardinalima, biskupima, svećenicima i časnim sestrama. Pri tome je važna bila aktivna suradnja hrvatskog Veleposlanstva u Rimu s moliškim Hrvatima na očuvanju njihovog povijesnog identiteta. Katolička crkva u Hrvata i hrvatsko Veleposlanstvo u Rimu uspješno su gradili suradnju između Hrvatske i moliških Hrvata te moliških Hrvata i Hrvatske. Nakon II. vatikanskog sabora osjetila se snažnija promjena na pastoralnom, liturgijskom i katehetskom planu. Tada su laici dobili više prostora i mjesta u crkvi, posebno u župama, u kojima su se aktivno uključili u vjerski život i život župskih zajednica.

Uspostavljena je suradnja između moliških Hrvata i drugih hrvatskih manjina u Austriji, Slovačkoj i Mađarskoj. Suradnja je uspostavljena i s talijanske strane, svećenici i biskupi iz biskupije Termoli-Larino često su posjećivali Hrvatsku, upoznavali hrvatski narod, Katoličku crkvu u Hrvatskoj, a za vrijeme Domovinskog rata su joj pružili i moralnu i materijalnu pomoć. Probuđeni interes za vlastiti kulturni identitet od strane moliških Hrvata posebno je do izražaja došao 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća, kada su se profesori i nastavnici iz naroda moliških Hrvata pred talijanskim državnim institucijama snažno zauzimali za prava hrvatske jezične manjine. Italija je 1996. na koncu priznala postojanje hrvatske jezične manjine u Molisama.

Zaključno rad donosi promišljanja o neizvjesnoj budućnosti moliško-hrvatskih zajednica, odabranim prilozima važnim za povijest triju moliško-hrvatskih župa te popisom korištenih vrela i literature.

„Ova će knjiga pomoći boljem poznavanju sudbine hrvatskog naroda koji sada ima svoju državu, ali i mnoštvo raspršenih manjih ili većih grupa sunarodnjaka po cijelom svijetu. Pomoći će zbližavanju moliških Hrvata s korijenskom domovinom. Bit će važni izvor znanja za sve koji će odlaziti u Molise proučavati jezik, običaje, razvoj i način života moliških Hrvata ili jednostavno iz znatiželje htjeti otići i susresti se s dalekim rođacima iz iste domovine.

Kad netko srcem prihvati temu koja mu se živom nametne, onda i tema i srce progovore jezikom od kojega mnogi imaju koristi. I za ovaj rad vrijedi rečenica: „Ta iz obilja srca usta govre!“ (Mt 2,34).“ Napisao je fra Ante Vučković u predgovoru knjige.

Petar Milanović-Trapo, OFM, živi i djeluje u Samostanu o. fra Ante Antića u Splitu. Rođen je u Otoku Dalmatinskom 1949., u obitelji oca Vinka i majke Ane, rođene Norac-Kljajo. Filozofiju je završio na Franjevačkoj visokoj bogosloviji Makarska-Dubrovnik, a teologiju na Franjevačkom međunarodnom teološkom fakultetu u Jeruzalemu 1975. Poslijediplomski studij na Katoličkom katehetskom institutu u Parizu završio je 1977., a 1988. magistrirao je iz pastoralne teologije na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu. Za đakona je zaređen u Betlehemu 1974., a za svećenika ga je u Rimu 1975. zaredio papa Pavao VI. Od 1977. do 2016. obnašao je razne crkvene službe: bio je župni vikar, katehet i magistar bogoslova u svetištu Majke Božje Lurdske u Zagrebu te župni vikar i gvardijan u Gospe od Zdravlja u Splitu. U Moliseu je s prekidima i u razdoblju od 17 godina, obnašao službu župnika u župama sv. Marije Ester u Kruču i sv. Lucije djevice i mučenice u Mundimitru, te upravitelja župa u župi Madonne La Nuova u Palati i sv. Marije Carigradske u Filiću. Bio je provincijski vikar u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja u Splitu, župnik u Bristivici te gvardijan i magistar bogoslova u klerikatu i samostanu o. fra Ante Antića u Splitu.

Nives Matijević

Povezane objave

Dragica Krog-Radoš – hrvatska glumica i operetna pjevačica

hrvatski-fokus

Žigmanove, Hrvati su u Srijemu od pamtivijeka!

hrvatski-fokus

Vrijednih osam kratkih priča

HF

Prisjećanje na Niku Grškovića

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više