Hrvatski Fokus
Hrvatska

Neprestana agresija SPC-a na hrvatski narod, njegov identitet, vjeru, jezik, kulturnu i povijesnu baštinu

Srbi su poturice koji su pravoslavlje iskoristili za klanja svih svojih susjeda

 

Povijesna činjenica je da je Srbija bila pod turskom vladavinom od 1459.-1804. godine i da nije postojala kao država. Ustvari kao samostalna država priznata je na Berlinskom kongresu 1878. godine.

Povijesna činjenica je da su se srpski vladari proglašavali carevima „Srba i Grka“ (car Dušan) i za druge narode, a ne samo Srbe.

Povijesna činjenica je da se Srpski patrijarh proglasio “patrijarha srpskih i pomorskih zemalja” Kojih pomorskih zemalja, kada Srbija nikada nije imala more?

Povijesna činjenica je da je SPC osnovana 1219. godine, a da su Hrvati pokršteni i priznali Vatikan po Sv. papi Agatonu 679. godine  (De administrando imperio, 31) “…To je stoga jer su poslije krštenja Hrvati napravili jedan ugovor, potvrđen njihovim vlastitim rukama i čvrstim obećanjem, i jamstvom u ime svetoga Petra apostola, da oni nikada neće poći protiv neke strane zemlje i s njom ratovati, nego će radije živjeti u miru sa svima koji su voljni jednako tako postupati, i oni su od istoga rimskoga pape primili blagoslov za taj čin, a to je (poruka) ako bi bilo koji stranci pošli u rat protiv zemlje ovih istih Hrvata i nametnuli im rat, tada će moćni Bog ratovati za Hrvate i zaštititi ih, a Petar, Kristov učenik, dat će im pobjedu.“

Činjenica je da su se zbog agresivne politike Osmanlijskog carstva prema Europi vodili mnogi ratovi. Europa je branila svoj kršćanski identitet, pred turskom invazijom, pa su na udaru bili upravo hrvatski teritoriji pod Austrijskom monarhijom. U jednom povijesnom trenutku turska je vojska stigla i do Beča 1683. godine.

U tom nadiranju turske vojne sile Srbi, koje su Turci pokorili 1459. godine,  su bježali u Austriju, odnosno Ugarsku i naselili Vojnu Krajinu. U srpskoj vikipediji navedena je gomila netočnih i proizvoljnih podataka, mitova i laži o samom doseljavanju Srba  na Jadransko more, Dalmaciju i Istru, pa ću uzeti samo nekoliko primjera kao dokaz neodrživosti tih teza.

Procijenite istinitost dokaza kako su Srbi naselili Dalmaciju iz ove rečenice: https://sh.wikipedia.org/wiki/Srbi_u_Hrvatskoj

„Argumenti drevnog prisustva Srba su u predajama Krajišnika. Apostol Pavle putovao je kroz rimsku provinciju Dalmaciju i zatekao kolonizovane Rimljane u primorskim i posavsko – podunavskim gradovima. U selima je sreo unuke domorodaca, desetkovanih u Panonskom ustanku 9. godine. Pavlova propovijed Jevanđelja je većinu domorodaca okrenula Hristu i ostavila dubok trag u predanju našeg naroda. Do ovih dana Krajišnici u blizini Kistanja su pokazivali kud je apostol Pavle prolazio“

Zamislite, argumenti!? Nešto tako glupo napisati kao argument je ispod svake razine pismenosti i opće kulture! Pa da i“ Isus je bio Srbin“!? Zašto ne? Jadno da jadnije ne može biti! I Srbe nije sramota tako nešto napisati! To je ono što ne mogu i nikada neću moći razumjeti! Samo logičnim razmišljanjem postavlja se pitanje koliko je brojčano trebalo tada biti Srba da budu fizički u svim tim“  svetim srpskim zemljama“!? Koja je svrha komentirati ovakve nebuloze, mitomaniju i lažnu povijest? Svrha je istina, samo istina!

Nikodim Milaš, pravoslavni episkop dalmatinski i istrijski

Osvrnut ću se na Bukovinsku metropoliju i pravoslavnog biskupa Nikodima Milaša, koji se potpisivao kao srpski pravoslavni episkop dalmatinski i istrijski.

Ovo istrijski mi je iskočilo kao nešto nemoguće, jer srpskog pravoslavlja definitivno u povijesti Istre nema.

Nikodim Milaš je srpski pravoslavni teolog, koji naravno svugdje nalazi srpsko pravoslavlje. Napisao je knjigu“ Pravoslavna Dalmacija“ ili latinski„: „Documenta spectantia historiam orthodoxae dioeceseos Dalmatiae et Istriae a XV usque ad XIX saeculum“ („Spisi o dalmatinsko – istrijskom vladičanstvu od 15. do 19. stoljeća“)

Naravno da je njegovo djelo naišlo na veliki odjek i otpor Katoličke Crkve, jer negira njeno postojanje na tom teritoriju, s tezom da je od apostolskih vremena pa do druge polovine 9. stoljeća pravoslavna vjera bila jedina na tom tlu!? Tu tezu se lako opovrgne samo usporedbom godina nastanka Srpske svetosavske Pravoslavne Cckve i dokumenata, arheoloških nalaza i godinama izgradnje Katoličke crkve.

Kao što na stranici Srpskog veleposlanstva piše, jedina institucija kojoj se moglo uteći od turskog terora, srpski narod bila je SPC. U tom teškom položaju u kojem se nalazio narod je duhovno opstao na srpskoj mitologiji velikog i  silnog cara Dušana: Srpska crkva je u svijest naroda usađivala tekovine Dušanove države, a kroz čuvanje te tradicije i uspomene na slavnu srpsku državu, uspjela je uz sebe vezati srpski narod te ga pridobiti za trajnu aktivnu suradnju, što je postalo ključno u borbi za oslobođenje od osmanske vlasti. Pored toga, značajan je utjecaj srpskog klera na kreiranje ideologije kojom će srpski narod biti vođen do današnjih dana.

Međutim to nije nikakvo opravdanje za svojatanje i negiranje tuđeg naroda, jezika i njegove kulturne i povijesne baštine. To je čista agresija! Istra nema pravoslavnu prošlost. Srbi nisu živjeli u Istri dok nisu došli sa JNA poslije Drugoga svjetskog rata, kao i članovi njihovih obitelji. U članku predsjednik Udruge Srba Istre Miomir Jeremić kaže da su se Srbi počeli naseljavati u Istri 60-ih godina prošlog stoljeća, što i odgovara istini. Međutim protojerej-stavrofor Goran Petković izjavljuje: “Sama povijest srpskog naroda u Puli počinje 1583. godine. Istra je u srednjem vijeku bila zahvaćena kugom i kolerom, a u većini slučajeva postoje pisani tragovi da su istarske vlasti pozivale ljude iz regije i okolnih zemalja koji nisu imali priliku doći u Istru gdje bi im dali zemlju“ I dalje nastavlja: “U Istru je, među ostalima, došlo stotinjak ljudi s Cipra i Napulja, današnjeg Peloponeza, nastanili se u Puli i darovali starokršćansku crkvu, posvetili je kao crkvu sv. Nikole, obnovili, o čemu postoje pisani tragovi, a od godine 1583. pa do kraja 17. st. tom crkvom upravljaju grčki svećenici. Sve je više ljudi dolazilo s područja današnje Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a drugo doseljavanje naših ljudi počelo je 1657. godine u Peroju kada je sa područja Crne Gore došlo oko 70 ljudi sa svojim svećenikom. Do danas su se ovdje sačuvali vjera i običaji, a crkva je sagrađena 1788. godine, a u današnjem obliku dovršena je 1834. godine“. https://srbi.hr/srbi-u-puli-cuvanje-identiteta-na-krajnjem-zapadu-republike-hrvatske/

Znači u Istru su se naselili Grci kojima je u dogovoru između puljskoga biskupa Barbabianca i providura G. B. Calba 1579. godine ustupljena bratovštinska crkva sv. Katarine kraj Kaštela, u blizini katedrale, koja je nakon prostornoga preuređenja i posvećenja sv. Nikoli 1583. zajedno sa zvonikom i grobljem uknjižena kao vlasništvo Grčke pravoslavne crkve u Puli. Crkva se do sredine 20. stoljeća tradicionalno naziva San Nicolo dei Greci (Sveti Nikola grčki). Iznad prozora su ploče s natpisima: jedna na latinskom, jedna na grčkom. Isklesani latinski tekst spominje obnovu crkve u doba puljskog podestata Marina Malipiera i dužda Nikole da Pontea, 1583. godine. Natpis definira da je crkva Sv. Nikole namijenjena izbjeglicama pred turskim osvajanjima iz Nauplije (grad na Peloponezu, osvojili su ga Turci 1540.) i Cipranima (otok pada pod tursku vlast 1571.)

U Peroj su se naselili Crnogorci, koji su do danas sačuvali svoj govor i tradicijske običaje. Gdje su tu Srbi? Jesu li Grci Srbi? Jesu li Crnogorci Srbi, da povijest srpskog naroda u Istri počinje 1583. godine?  Eto to je tipičan primjer manipulacije i laži SPC-a!

Svojatati teritorij i proglasiti se kao srpski pravoslavni episkop dalmatinski i istrijski, Nikodim Milaš, na osnovu čega? Grčkih i crnogorskih doseljenika, kojima je darovana Katolička Crkva, a kao  vlasnik se uknjižila Grčka pravoslavna crkva!

Grčka je zajednica, uz povremena nerazumijevanja i nesporazume lokalne sredine, opstala do smrti posljednjega svećenika Zuanne Mosconasa 1785., kada je brigu o tim pravoslavnim vjernicima preuzela novoosnovana Crnogorska pravoslavna crkvena općina iz Peroja, koja je prešla u sastav Srpske pravoslavne crkve. po dekretu Aleksandra Karađorđevića 1920. godine.

U “Glasniku”, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve od 14. srpnja 1920. godine, objavljena je odluka Aleksandra Karađorđevića, donesena 17. juna 1920. godine, o “Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu SHS”. Sada s pravom postavljam pitanje na osnovi čega se Nikodim Milaš (Šibenik, 16. travnja 1845. – Dubrovnik, 20. ožujka 1915.) potpisivao sa srpski pravoslavni episkop dalmatinski i istrijski, kada je Crnogorska pravoslavna crkva po dekretu kralja Aleksandra pripojena Srpskoj pravoslavnoj crkvi tek 1920. godine? Na taj način SPC prisvaja i druge katoličke crkve i pretvara sve u svete srpske zemlje?!

Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, dijelovi iz knjige – Milorad Tomanić http://www.bosnafolk.com/pdf/spc.pdf

Srpska crkva dugoročno se pripremala za raspad Jugoslavije. Trebalo je ostvariti „novi srpski poredak“ ili Veliku Srbiju sastavljenu od „avnojevske“ Srbije, Crne Gore i s njima „anšlusiranih“ dijelova drugih republika bivše SFRJ. Prvo nastupa intelektualna elita, potrudi  se da u narodu „provre krvca“ koristeći pri tom mitove, bajke, epske pjesme, ili drugim riječima lažima i poluistinama izazove reakciju u oružju (ubojstva srpske dece, klanja, vađenja očiju, silovanja, masakriranja, genocid, preko dva milijuna ubijenih Srba…). Tada nastupa nasilje, uz dosta muke, krvi i bola, trebala bi se izroditi nacionalna država. Bez ovih psihofizičkih priprema koje je srpski narod prošao 80-ih, devedesete ne bi bile ispunjene zvjerstvima i rušenjima, stradanjima i patnjama srpskog i drugih naroda sa prostora bivše SFRJ.

„Kosovska tragedija“i čuveni odlazak Slobodana Miloševića u Kosovo polje 27. ožujka 1987. godine: „Ovaj narod niko ne sme da bije“, podržali su SPC, a naročito mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije Jeftić, koji je svojom knjigom „ Od Kosova do Jadovna“ 1984.godine, pokrenuo problem Srba na Kosovu i problem ustaškog genocida(???) nad srpskim stanovništvom u NDH.

Popularnost koju je stekao pričom o genocidu i kosovskom zavjetu, početkom 90-ih vladika  Atanasije Jeftić je podigao na svjetski nivo. Strpljivim, upornim i temeljitim radom tijekom 80-ih godina, postigli su fantastične rezultate. Pravoslavno svećenstvo pokazalo je izuzetnu sposobnost za dugoročno planiranje. Prva decenija rada na ostvarenju “novog srpskog poretka“ uspješno je završena. Psi rata bili su raspomamljeni. Udruženje književnika Srbije, SANU-a i SPC-a režeći, iskešenih zuba, trgali su lance kojima su bili vezani. Kao što se sve vrijeme i očekivalo. Početak 90-ih značio je prelazak na ostvarenje druge faze plana zvanog „novi srpski poredak“ Psi rata napokon su pušteni sa lanca i krenuli su u čerečenje plijena, Vukovar, Sarajevo, Srebrenica najpoznatije su i najveće žrtve tih deset godina nahuškanih zvijeri.

Patrijarh srpski iz devetog kruga

Za „istorijske dane“ koji su bili pred srpskim narodom i srpskom državom, Srpskoj pravoslavnoj crkvi bio je potreban zdrav poglavar koji će je povesti putem uspjeha i spasenja. Iz tog razloga smrt aktualnog patrijarha nije se više mogla čekati. Srpskim episkopima se žurilo. Smjenom patrijarha Germana sa scene je otišao duhovni pastir koji je na prijestolju svetog Save proveo pune 32 godine (1958.-1990.)

Dakle, u decembru 1990.godine, srpski nacionalni brod je dobio svog novog duhovnog kormilara u ličnosti patrijarha Pavla. Vikarni  episkop moravički Irinej Bulović izabran je za episkopa bačkog. Dotadašnjeg episkopa banatskog Amfilohija Radovića, Sabor je izabrao za mitropolita crnogorsko-primorskog.

Slijedeće godine, na redovnom zasjedanju Sabora održanom u svibnju 1991. godine izabrani su da upotpune ekipu: Arhimandrit Artemije Radosavljević, nastojatelj manastira Crna Reka, izabran je za episkopa raško-prizrenskog, a arhimandrit Atanasije Jeftić, dekan Bogoslovnog fakulteta u Beogradu, izabran je za episkopa banatskog.

Njih četvorica, uz patrijarha Pavla, predstavljali su „idejni sinod“ Srpske pravoslavne crkve koji je tijekom 90-tih godina predvodio srpsko pravoslavno stado.

Kada, koga, zašto i kako treba da ubije pravoslavni Srbin

Kada  treba ubijati? Odgovor na ovo pitanje je najlakši, jer nam ga je dao sam Atanasije Veliki, i glasi u ratu. Ubistva počinjena u ratu nisu uzimana za grijeh ni sveštenim licima kojima je po kanonima pravoslavlja takvo nešto izričito zabranjeno. I ne samo to, mnogi od sveštenika ratnika proglašeni su i za svece. Pojedinci, kojima ubijanje ni od ranije nije bilo strano’, zbog učešća u ratu i borbe za “nacionalne interese” često su od kriminalaca postajali nacionalni heroji. Željko Ražnatović Arkan je najbolji primer za to. Vladika Atanasije Jevtić je za Arkana jednom prilikom rekao: “Znam ko je Arkan bio: ali on je  sada junak i to treba da bude.”

Koga treba ubijati? Odgovor je jednostavan i može se izraziti u samo jednoj riječi – Nesrbe (tj. sve one koji nisu Srbi, ali prvenstveno Hrvate, Muslimane i Šiptare). Zbog takvog ponašanja srpskih episkopa neki su komentarisali da redosljed riječi u nazivu “Srpska pravoslavna crkva” u potpunosti oslikava red vrijednosti koji vlada u SPC-u, tj. da je na prvom mjestu Srpstvo, potom pravoslavlje, a tek na kraju, ukoliko za njega ostane nešto mjesta, hrišćanstvo.

Zašto treba ubijati? Za spas sopstvenog života i imovine, pravoslavni kanoni ne preporučuju ubijanje, čak ga i kažnjavaju, ali u borbi protiv “polumjeseca, islamskog agresivnog” (Atanasije Jevtić), “za krst časni i slobodu zlatnu”, za “Veliku Srbiju” i za “spas krsta sa tri prsta” nesumnjivo je trebalo ubijati. Interesi Srpske crkve, srpske države i srpskog naroda (onakvi kakvim ih tumači SPC) bili su jedini razlozi zbog kojih je pravoslavni Srbin mogao “zakonito” da ubija i da pri tome ne strepi od Sudnjega dana.

Kako treba da ubije pravoslavni Srbin? Precizan odgovor na ovo pitanje daje patrijarh Pavle: “Ni prema neprijatelju ne smijemo postupati nečovječno. Ako on bude uhvaćen, bezdušno ga mučiti i masakrirati, to ni po koju cijenu. Pogotovu nedužne žene, starce i djecu. Ondje gdje se tako „ne postupa, tu nema ni čovjeka ni junaka. Tu je na djelu zločinac koji junak nikada nije bio niti će biti. A zločinci i zločinstvo nikada ne mogu donijeti dobro nikome, ni sebi, ni svome narodu, nego samo beskonačnu sramotu i nesreću.”

Je li rat koji su Srbi vodili protiv skoro svih u bivšoj SFRJ, a potom protiv skoro svih u svijetu, zaista bio “obramben i oslobodilački”? Je li se srpski vojnik borio “viteški i časno”? Je li “bezdušno mučio i masakrirao” one koje bi uhvatio, ili se ponašao “humanije. I konačno, jesu li ljudi “bogate prošlosti”, koje su pojedini episkopi SPC-a proglašavali junacima, krstili njihove paravojne formacije i koristili ih kao svoje lično obezbeđenje, mogli donijeti Srbima i Srbiji ikakvog dobra? Odgovor se sam nameće. Je li to kršćanska crkva, koja treba propovijedati evanđelje!? Isti se odgovor sam nameće!

I za usporedbu propovijed kardinala Franje Kuharića. Njegove riječi snažno su svjedočanstvo djelovanja Katoličke Crkve tijekom Domovinskog rata i njezine brige oko promicanja ljudskih i nacionalnih prava i sloboda, te evanđeoskih vrijednosti!

Povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja objavljujemo ulomak iz propovijedi kardinala Franje Kuharića koju je izgovorio 24. kolovoza u Hrastovici kraj Petrinje, na oslobođenom području: „U iskušenju rata može i kršćanin doći u veliku napast da, kad je nepravedno napadnut, nepravedno progonjen, padne u napast mržnje, u napast osvete, da zapravo u sebi doživi razaranje svoje duše, svoga srca. Baš u kušnji, u nevolji treba izdržati, treba gorjeti kao svijeća koja i u tami svijetli i ne da se ugasiti.

Zato smo i kroz ovaj rat pozivali naše branitelje, naše ljude da ne padnu u napast mržnje, u napast osvete, da ne vraćaju zlo za zlo, nego da budu pobjednici koji zlo pobjeđuju pravednošću, dobrotom, mirom.

Neka mi bude dopušteno da ponovim ono što sam govorio pred tisućama hodočasnika na blagdan Velike Gospe u Mariji Bistrici 1991. godine. Već je onda terorizam planuo u rat! Već se onda moglo predviđati nesreće, razaranja, smrt. Što sam poručio onda, ponovit ću sada: Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. Zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete! Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko.

Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji, a to sam kazao u Petrinji na blagdan sv. Lovre 10. kolovoza 1991., kratko vrijeme prije nego što je pala Petrinja, i to sam ponovio pet dana kasnije u svetištu Majke Božje Bistričke: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja! Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira a ne rata!“ (Franjo Kuharić: Mir je djelo pravde, Zagreb,1995., str. 162.-163.).

Četiri su godine prošle. Što se sve događalo kroz te četiri godine! Ima li smisla sada to ponoviti? Mislim, braćo i sestre, da ima. Oslobođenje područja na kojem se sada nalazimo, svi suci svijeta, ako su pravedni i pošteni, smatrat će pravom hrvatskog naroda i pravom hrvatske države. Dakle, obrana i oslobođenje je djelo pravednosti. Ali ponovno naglašavam: to se djelo pravednosti ne smije okaljati nepravdom. I u sukobu se susrećemo s čovjekom. A taj čovjek, kakav god on bio, čovjek je na kojega Bog misli, kojega Bog želi spasiti!“

Lili Benčik

Povezane objave

Ajte gospodo pa ratujte a ne uvozite rat u Hrvatsku

hrvatski-fokus

Neka nas se boje

HF

AFORIZMI – I Hajduk igra u Europi zahvaljujući EU-u

HF

Mustafa Golubić – musliman velikosrbin

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više