Ujesen 1994., stvorena je književna intelektualna jezgra budućega tjednika za kulturu. Njezinom je stožernom osobnošću bio Dubravko Horvatić, glavni i odgovorni urednik
Na slobodarskoj je demokratskoj crti životvorne hrvatske književne riječi i intelektualne svjedočke zauzetosti za ostvarenje istinski slobodne i suverene Hrvatske, na okomici oduhovljenoga narodnjačkoga otpora neprekinutim radovima na drobljenju nacije (u ratu za nezavisnost sudbonosno ujedinjene i spašene od i s t r a g e) i suverenitetnoga odbijanja pansrpskoga, zaplotnjački osmišljenoga i u glavnome gradu Hrvatske pripremljenoga „Plana Z-4“, stvorena u Zagrebu, ujesen 1994., književna intelektualna jezgra budućega tjednika za kulturu. Njezinom je stožernom osobnošću bio Dubravko Horvatić, glavni i odgovorni urednik, a najznakovitijim prvim istupom u javnosti ztv. Zagrebačka peticija, objavljena 16. prosinca s potpisima dvadeset i sedam hrvatskih književnika kojoj je prethodilo Horvatinčićevo i moje prosvjedno istupanje iz Uredničkoga vijeća hrvatskoga izdanja međunarodnoga časopisa „Lettere International“. Kada je, na osnivačkome sastanku, u ožujku slijedeće godine, razmotrena Horvatićeva koncepcija novoga kulturnoga tjednika i, glasovanjem nazočnih, bio prihvaćen moj prijedlog da tjednik ponese ime HRVATSKO SLOVO, a zatim, mjesec dana kasnije u središnjici Društva hrvatskih književnika bio svečano predstavljen prvi broj, o kojemu smo govorili glavni urednik Dubravko Horvatić i ja kao njegov zamjenik te ravnatelj Naklade Društva hrvatskih književnika Stjepan Šešelj (upravo tim redom), a u ime DHK pozdravio predsjednik Nedjeljko Fabrio, započela je stvarna povijest prvog tjednika za kulturu u Republici Hrvatskoj.
Krstni dan zbio se 28. ožujka 1995. godine
Krstni dan našega tjednika zbio se 28. ožujka 1995., u utorak, s početkom u 12 sati, u Zagrebu, na sastanku „suradnika novoga lista za kulturu“, u prostorijama uredništva, Pod zidom 8/IV, u zgradi koja stoji između Trga bana Josipa Jelačića i tržnice na Dolcu. Ime koje skovah u kovačnici svoje duše, prije sastanka priopćio sam samo Horvatiću u četiri oka. Na moj se prijedlog Anđelko Vuletić javio s protuprijedlogom da se naš list nazove „Književne novine“, dok je Slavko Mihalić pod upitnik stavio riječ Slovo u imenu. Glasovanje, razriješene su bile očitovane dvojbe glede imena, ali su od tada do danas opstali različiti oblici pritisaka, kojih je ciljem bilo moguće preuzimanje Hrvatskoga slova, čak po cijenu njegova gašenja kao tjednika za kulturu ili pretvaranje u politički tjednik. Činom „krštenja“ Hrvatskoga slova pobjedničkim se je očitovao, usuprot prirediteljima zaborava i prodavačima magle, Duh naroda, koji progovara riječima svoje djece koja u tome Duhu stvarački žive i pamte. Zahvalan na mojemu prinosu u pokretanju intelektualnoga otpora „kolaboraciji“ s ideolozima genocida i na izradbi strategije i taktike pobjedničkoga izlaska na pučinu ove novinske „Zvonimirove lađe“ (a ne samo na „ustupanju intelektualnoga vlasništva na ime“) koja, evo, već dvadeset ljeta uspješno plovi, Horvatić me je izabrao svojim zamjenikom i urednikom za književnost. Zahvaljujem pokojnomu Dubravku Horvatiću, svojemu prijatelju i velikomu književnom borcu za hrvatstvo i Hrvatsku u godinama i danima njihove najveće ugroze i srpskofašističke navale, što mi je, kao idejnomu supokretaču i tvorcu imena, povjerio dužnost svoga zamjenika i urednika p r v o g a broja prvoga tjednika za kulturu u Republici Hrvatskoj. (Taj je moj rad zasigurno cijenio i sam predsjednik Tuđman dodijelivši mi godine 1996. visoko državno odličje.)
Godine 2001.., svojom je pozdravnom besjedom, nagovorom savjesti, papa Benedikt XVI., želio potaknuti ne samo nazočne izabranike u HNK u Zagrebu, nego i cijeli narod, da, slušanjem istine i dobra, istinito osvjetljuju tijek, činjenice i okolnosti događaja iz vlastite povijesti. Da svetootačka riječ filozofa i teologa Ratzingera nije doprla do nekih srdaca, svjedoči žalosna činjenica da, primjerice, jedan književnik iznosi i na stranicama našega tjednika neke neistine i konfabulacije, glede povijesnoga događaja nastanka Hrvatskoga slova brišući neka imena (među inima i ime „krsnoga kuma“), dopisujući druga, i svoje vlastito, sam se kiteći lovorikama, koje drugom, neovlašten, zapravo oduzima. Unatoč svim izmišljanjima i krivotvorbama i bezobzirnim brisanjima živih ljudi, sutvoračkih zaslužnih za utemeljivanje i podizanje tako stamene zgrade kao što je Hrvatsko slovo, istina jest da je naše SLOVO ugledalo svjetlost dana „stvoreno ljubavlju i genijem odabranih za njegov život“, samopožrtvovanim radom svih urednika i suradnika svojih, da je opstalo zahvaljujući ljubavi i povjerenju čitatelja i podupiratelja. U impresumu prvoga broja, na stranici 32., stoji da je nakladnikom: Naklada Društva hrvatskih književnika, da je „za nakladnika“: Stjepan Šešelj, glavni i odgovorni urednik: Dubravko HORVATIĆ, zamjenik glavnog urednika: Mile PEŠORDA, Urednički kolegij: Ivan BOŽIČEVIĆ (književnost), Želimir CIGLAR (kazalište), Ljiljana DOMIĆ (likovna umjetnost), Pajo KANIŽAJ (humor), Jagoda MARTINČEVIĆ (glazba), Mile PEŠORDA (književnost), Mario SABLIĆ (film, TV, video), lektor; Mile MASLAČ, grafički urednik: Mirko STOJIĆ, tajnica uredništva: Nevenka ŽVAN.
Ni među tim spomenutim imenima, nema imena književnika, koji se na neki način među njih sada svrstava. U svojim sam e u r o g l e d i m a , 11. svibnja 2007.., HS br. 629, pod naslovom „Slovo od ljubavi“, napisao sljedeće:
Utemeljeno na nacionalnim i univerzalnim, svetopisamskim, vrjednotama, književnosno je Hrvatsko slovo, u duhu stvarača Zagrebačke peticije, suvereno odgovorilo projektom žive memorije na organizirani pen-zaborav, razgovorom eurohrvatskim na diktat bezosjećajni i a-nacionalni.
Povijesni izlazak, u praskozorje Bljeska, našega tjednika, također navjestitelja O l u j e kao „blistava prstena oko Knina“ (Mile Pešorda u uvodniku „Svjetlost pamćenja“, HS br. 7, 9. lipnja 1995.), dva mjeseca prije toga osloboditeljskoga čina, značio je pobjedu nad zaboravom, pobjedu koja obvezuje pred neposustalim internacionalnim premreživačima našega nacionalnoga blaga i neovlaštenim rasprodavačima hrvatskoga suverenoga puta. Glede čuda i istine Hrvatskoga slova, vjerodostojna i facta i verba govore o četvorici idejnih i stvarnih su-tvoritelja njegovih, o „gospodi Dubravku Horvatiću, Mili Pešordi, Stjepanu Šešelju i Mirku Stojiću“ (Članak 1. „Ugovora o ustupanju prava“). Posvećenom vodom s izvora okrijepljen, navodim posvetu s prvootiskanoga prvoga primjerka prvoga broja ovoga glasnika duhovno jedinstvene Hrvatske.: „Dragi Mile, živio ti i hrvatsko slovo – tj. duh. Tvoj Ante“. Tako je govorio današnji akademik Ante Stamać, kojega su, nota bene, i duh i strategija Hrvatskoga slova u predolujnom času doveli na mjesto predsjednika Društva hrvatskih književnika.
Posveta zemlji u istini riječi, i Ljubav prema neprijatelju, a ne osveta, naš je izabrani put.
Svi koji su srčano uredničko-suradnički stali pod stijeg Hrvatskoga slova, koji nisu jamili niti jamljali, nego nesebično davali sve najbolje za dobro hrvatskoga knjižtva, naroda i društva, prolazili su i još prolaze osobne kalvarije služenja slobodi i istini u okolnostima kada drugorepublikaška i „trećejanuarska Hrvatska“, već petnaestak godina sustavno „detuđmanizira“ Hrvatsku, demokratsku i nezavisnu državu hrvatskoga naroda i svih njezinih državljana. Književničke i novinarske žrtve ugrađene u kuću „Hrvatskoga slova“, podnijete za slobodu i višeglasje, za istinu, usuprot nametnutoj mentalnokomunističkoj „kulturnoj hegemoniji“, pobuđuju ne divljenje nego sažaljenje, i to tek u onih osoba koje solidarno „uviđaju i suosjećaju“. Da su u Haagu bile potvrđene kazne našim junacima i generalima Hrvatske vojske, slijedio bi završni obračun sa svim hrvatskim slobodarima i žarištima slobode, pa tako i s Hrvatskim slovom. S poligona je feralšističkoga, u godini 2000. s dolaskom dvojca Račan-Mesić na vlast, Hrvatska klevetnički proglašavana, u „teferiču“ dvojice pripadnika nove medijsko-političke yu-nomenklature, državom kojom da je, od 1990. do 2000., „vladao monstrum“, da bi, ovi difamatori kasnije bili unaprijeđeni, jedan u udarnoga jul-spisateljskoga nacifikatora Hrvatske, a drugi u „hrvatskoga“ gradonačelnika Sarajeva, grada u kojemu danas, kako bi objavljeno u „Vijencu“ da ima više akademika nego Hrvata. Na feralšističkomu je vježbalištu taj politički dvojac Komšić-Jergović, hrvatskoga predsjednika dr. Franju Tuđmana klevetao kao „monstruma“ i prikovao moje ime na listu za likvidacije, tipično staljinistički mi prilijepivši lažnu etiketu „nastavljača politike Mate Bobana“. U tome je staljinističkome zloduhu njihov pokrovitelj crne ruke P. Matvejević, suosnivač neojugokomunističke partije UJDI u Zagrebu u veljači 1989. i doživotni predsjednik londonskoga PEN-a (koji si je slavu uvećavao borbenim ozloglašavanjem Hrvata i Hrvatske i etiketiranjem obnovljenoga hrvatskoga kulturnoga zajedništva kao „ustaških sijela“), izvršio verbalni politički atentat na istinu i na mene osobno (Poimenice, još na dvojicu hrvatskih književnika, suradnika Hrvatskoga slova, Ivana ARALICU i Anđelka VULETIĆA), šovinistički me blateći u „Ju Listu“ 10. XI. 2001. kao „talibana“, kojemu da treba suditi „sud stroži od onoga u Haagu“. Nema dvojbe da je, u smrtnoj ugrozi moje egzistencije i esencije, kojoj sam brutalno izvrgnut od 2000. do danas, stanovitu ulogu odigrala bezgranična mržnja ovdašnjih jugoovisnika prema meni kao sveučilišnom lektoru hrvatskoga jezika i, humanitarno zauzetomu, osnivaču Društva francusko-hrvatskoga prijateljstva u Francuskoj te supokretaču i „krsnom kumu“ Hrvatskoga slova, koje je prema riječima Dubravka Horvatića u uvodniku prvoga broja „pridonosilo stvaranju duhovnoga društva u hrvatskom narodu“ i radilo na „reciviliziranju i rekulturalizaciji naše domovine“. „Hercegovina je sveta zemlja, najsvetija među zemljama Kristovim / tu se slavi i ime hrvatsko kao svetinja najveća“., na tu sam, zabranjenu, istinu, izrečenu stihovima Zlatka Tomičića u pjesmi „Sjaj Gospe međugorske“, podsjetio u svome uvodniku na naslovnoj stranici Hrvatskoga slova godine 1995., istodobno upozorivši na značaj bitke Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane za oslobođenje kraljevskoga nam grada Knina, a na takovo, matoševsko, pjevanje i mišljenje u ujdijevskih se ideokrata bude internacionalistički batina-refleksi.
I povijest će reći jesu li se podnijete žrtve isplatile, ali to da Hrvatska jest, zaslugom je i duhovne nacionalno-civilizacijske okosnice afirmirane na stranicama Hrvatskoga slova, koje je od svojega prvoga broja otvoreno i stranim kulturama, kako je to naravno u Hrvata bilo barem od „stoljeća sedmog“. S ponosom se uredničkim prisjećam dobijene bitke za SLOVO, za „europejstvo“ i značajnih pjesničkih i književnih hrvatskih i svjetskih imena objavljenih na stranicama našega tjednika: Slobodana Novaka, Juana Rulfa, Ranka Marinkovića, Borisa Biletića, Eliasa Canettija, Fernanda Pessoe, Hermana Brocha, S. Heaneya, R. Chara,… i svoga razgovora s Petrom Šegedinom u prvome broju. U znamenu se Hrvatskoga slova, njegova imena i posijanoga sjemena, dogodila nedavna predsjednička pobjeda hrvatske Hrvatske s novom izabranom predsjednicom gospođom Kolindom Grabar-Kitarović i poraz predsjednika s v e z a b o r a v a , koji je bježao od samoga spomena hrvatskoga naroda kao vrag od tamjana, krivotvorio u parlamentu Bosne i Hercegovine istinu Domovinskoga rata protiv okupatora i agresora, a „crvenom omčom“ vukao taj isti narod natrag u „serbobalkanski lonac“. Pobjednički nam je predah poticajem za nastaviti dalje na istome, izvornome putu i prigodom za jubilejsku čestitku i pozdrav ne samo „kapetanu“, književniku Stjepanu Šešelju, nego i svima inima koji žive i misle slobodnu Hrvatsku, nacionalno i kulturno suverenu, koja je u miru sa sobom i svijetom: SURSUM CORDA!
