Krajem 19. stoljeća bila je u Hrvatskoj priznata književnica
U Chateau de la Sauge u Francuskoj umrla je u dubokoj starosti hrvatska književnica, sestra Iva i Luja Vojnovića, kći akademika Kosta. Rabila je umjetnički pseudonim Kristijana (Christine) Solvejgs (na skandinavskom Solvejg znači kćerka sunca, ali i jaka kuća, op., T.T.). Esih navodi da se smatrala Dubrovkinjom, iako je rođena u Splitu (22. V. 1866.), te da je krajem 19. stoljeća bila u Hrvatskoj priznata književnica. Valjalo je dodati da je živjela Gjene i u Zagrebu.
Gjene Vojnović Loiseau najveći je dio svojih pripovijedaka, uspomena, crtica i prijevoda objavila u zagrebačkom časopisu “Vijenac” u razdoblju od 1899. do 1903. kada je “Vijenac” prestao izlaziti. Nadodajem Esihu da je Šenoa kad je bio urednikom Vijenca tiskao 1880. godine Ivov prvijenac “Geranium”.
Glavne su joj pripovijesti i članci :”Suza ljubavi” (1889.), “Vrijes” (1891.), “Što obaznava zvijezdin trak”.(1893.),, “Elegija” (1893.), “Račkomu”.(nekrolog, 1894.), “Crveno ruho”.(1894.), “La Bouillabaise”.(1899.), “Listak iz crnogorske povijesti” (1896.), “Po naravi”(1901.), “Na Mihajlu – Svome ocu u spomen” (1903.) i dr. U “Vijencu” je 1899. objavila svoj prijevod francuskog romana “Fleurange” (Cvjetangja) od Cravena Augustusa.
U njezinoj prozi prevladava nježna i suptilna lirika puna psihologiziranja. Najveća joj novela nosi naziv “Crveno ruho” u kojoj prikazuje bračni par, muškarca koji voli slikarstvo i ženu koja živi samo za muziku. Mira Muhoberac pisala je da u “Crvenom ruhu” ima elemenata bovarizma, pa i feminizma. Pripovijesti joj se odlikuju realizmom, uvjerljivom analizom, često psihološki utemeljene, a gotovo uvijek pune ženske mekoće i nježnosti. Pisala je dubrovačkim dijalektom koji ne-Dubrovčanin teško može razumjeti i osjetiti (tako je inače sa dijalektima gospon Esih, op., T.T.).
“Vrijes” je pripovijest o Konavoci kojoj se muž nije vraćao 6 godina; živio je u Americi (valjda SAD). Ona odbija bračne ponude nekog čudakovića, bogatoga povratnika iz Amerike. Muž joj se vraća, a odbijeni prosac vraća velikodušno založnicu koja je teretila njezinu zemlju i kućicu.
“Na Mihajlu” sadržava lokalne obiteljske i osobne uspomene na Dubrovnik i okolicu (Lapad). Gjena je pisala češće o Strossmayeru, s kojim se i dopisivala. Udala se u travnju 1890. za pariškog odvjetnika i tajnika Advokatske komore u Parizu Charlesa Loiseaua, publicista i kasnije diplomata, koji se javljao člancima o međunarodnom životu i u našem tisku. U spomen spisu o Strossmayeru (S. Rittig, R. Maixner) objavio je C. Loiseau članak “Strossmayer et la France” (1926., str. 29. do 35.).
Gjena je nastupala kao članica kazališne amaterske družbe u Dubrovniku, tako i prigodom otkrivanja spomenika Gunduliću 1893. godine tumačila je vilu u djelu Iva Vojnovića “Gundulićev san”. Brat Lujo je tumačio ni više ni manje nego lik Gundulića (“Dubrovnik” od 12. 7. 1893., “Svečanost o otkriću Gundulićeva spomenika u Dubrovniku 25. VI. 1893.”).
Arsen Wenzelides je u “Savremeniku” o stogodišnjici smrti biskupa i književnika Mata Vodopića prikazao i književni lik Kristijane Solvejgs, tj. Gjene Vojnović Loiseau. Pohvalne su i kritike D. Prohaske, Stanislav(a) Belza(e) iz Krakova, opet A. Wenzelides (“Književne studije”, Sarajevo. 1918.). Imala je četvoro djece, svi su pored francuskoga govorili i hrvatski jezik.
Gjene je naravno bila poligot. Surađivala je i u Strossmayerovom kalendaru koji je 1907. u Zagrebu izdavao Milan Grlović. (Ivan Esih, 1956.)
