Na osami tuđišta
Nemamo više
Ni svoja ljeta,
Ni svoje zime,
A nekima smeta
Čak i naše ime.
Pjesme od jučer
Ne čujemo više.
I nisu nam dobrodošle
Ni tuče
Ni kiše.
Na osami tuđišta
Zaborav prijeti.
Pa zar više
Ne ćemo smjeti
Voljeti
Ni svoje Veliko Ništa?
I hoćemo li znati
Čežnji odoljeti,
Snivati
I makar u snu,
Kad brige se
U klupko boli zgusnu,
Dom svoj prepoznati
I sve sretniji bivati?
Ni rominjanje kiše
Ne čujemo više.
Daleko je.
Suviše.
I u tuđini kiša lije,
Ali srce
Sve tiše,
I tiše
Bije.
