U cijeloj zgradi iznad zemlje nije bio nikoga, a noću su se automatski gasila i palila svjetla u pojedinim prostorijama
(Priča tiskana u knjizi “Uvrnute priče”, Književni klub HKUPD “Stanislav Peprek”, Novi Sad, 2018.)
Na Savršeno ravnom krovu našeg Savršenog nebodera, najvišoj zgradi na svijetu, našao sam se zahvaljujući prevelikoj znatiželji. Naime, u našoj Savršenoj zemlji vršena je propaganda da je pogled sa našeg Savršenog nebodera savršeno nezaboravan i ja sam podnio molbu našoj Agenciji za savršene poglede da me uvrsti na Listu čekanja. Interesovanje je bilo veliko i na odlazak na Savršeni neboder, s obzirom na broj ljudi koji je mogao stati na Savršeno ravan krov, čekalo se dugo, s tim da se pričalo da mogima nije ni odobren.
Međutim, ono što nitko nije znao bilo je to da su na Savršeno ravan krov našeg Savršenog nebodera mogli dospeti samo oni čija se biografija ne uklapa savršeno u naše Savršeno uređeno društvo. Čekanje na red je ustvari bilo vreme za koje je našem Odsjeku za savršene biografije bilo potrebno da do savršenstva ispita svaki detalj u životu podnosioca molbe za odlazak na Savršeno ravan krov, kao i stupanj znatiželje kako izgleda najsavršeniji pogled na svijetu.
A drugo, što također nitko nije znao, bilo je to da sa Savršeno ravnog krova nije bilo povratka i da je to bio samo jedan od bezbroj savršenih načina da se naše Savršeno uređeno društvo oslobodi svojih nesavršenih građana.
U ljudskoj prirodi je usađena znatiželja, ali suviše izražena znatiželja predstavljala je opasnost za naše Savršeno uređeno društvo i propagandom za odlazak na Savršeno ravan krov rešavalo se pitanje suviše znatiželjnih građana. Iako suviše izražena znatiželja spada u najniži rang opasnosti po naše Savršeno uređeno društvo i nije spadala u redovne istražne radnje Unutrašnjeg odsjeka za ispitivanje savršenih biografija, nađen je ovaj princip pronalaženja velikih znatiželjnika na dobrovoljnoj bazi.
Čim sam predao molbu, u roku od sat vremena su me na radnom mjestu posetili agenti Agencije za savršene poglede i ispunio sam Upitnik za odlazak na Savršeno ravan krov. Ova savršena brzina me je iznenadila jer sam znao da se na odlazak na Savršeno ravan krov čeka dugo, ali još više su me iznenadila neka od pet stotina pitanja iz Upitnika Unutarnjeg odsjeka za ispitivanje savršenih biografija.
Jedno od njih je bilo da li bih volio znati i to da li naš Savršeni vođa nosi donji veš sa ili bez vezenih inicijala na njemu. Kako je pitanje bilo i duhovito, a zašto i da ne znam kakav donji veš nosi naš Savršeni vođa, odgovorio sam potvrdno. Tada nisam znao da je ovakav odgovor vjerojatno bio i presudan da definitivno dospem na Savršeno ravan krov.
Sasvim sam zaboravio na molbu i upitnik za odlazak na Savršeno ravan krov, kada se nakon godinu dana, usrijed noći, pred mojom kućom zaustavio kombi Agencije za savršene poglede. Dvije savršene ljepotice, jedna plavuša i jedna crnka, razvalile su bravu na mojim ulaznim vratima i ljubazno me probudile u mojoj spavaćoj sobi. Rekle su da su došle po mene i da me iz ovih stopa vode u Savršeni neboder, gdje ću biti obrađen i već ujutro ću sa Savršeno ravnog krova vidjeti svitanje.
Vrijeme dolaska, u pola noći, kombija Agencije za savršene poglede s obzirom na tako dugo čekanje, ljubaznost ljepotica, ali i urgentnost mog pakovanja za odlazak na Savršeno ravan krov, jako su me iznenadili, ali posebno naređenje da pertle iz svojih cipela ostavim kod kuće, a da sa sobom ponesem četkicu za zube.
– Što četkicu za zube? – upitao sam veselo.
– Da ne kvarite ostalima jutarnji pogled sa Savršeno ravnog krova svojim jutarnjim zadahom. – još veselije su odgovorile ljepotice iz Agencije za savršene poglede i uz osmijeh su mi na ruke stavile lisice i ugurale me u kombi.
Tog momenta sam shvatio da oko savršenog pogleda sa Savršeno ravnog krova našeg Savršenog nebodera nešto savršeno nije u redu. A brzo sam i uvidio o čemu se radi.
Savršeni neboder je bio opasan visokim zidom, a izbetonirani prostor između zida i zgrade bio je pun velikih crvenih fleka. U cijeloj zgradi iznad zemlje nije bio nikoga, a noću su se automatski gasila i palila svjetla u pojedinim prostorijama i izdaleka je izgledalo da je neboder pun života.
A u podrumu našeg Savršenog nebodera su me presvukli u neku prugastu odjeću, dali mi jednu deku i onda helikopterom prevezli na Savršeno ravan krov. Helikopter se nije spustio na Savršeno ravan krov, već su me sa visine od oko tri metra jednostavno izbacili iz njega, jer se desetine znatiželjnika na krovu pokušavalo dočepati helikoptera, uz kuknjavu i lelek da ih pilot helikoptera vrati kući, jer su mnogi tu već godinama.
Odmah sam saznao i da helikopter tako dovozi velikim znatiželjnicima i hranu i sve drugo i da se nikada ne spušta na Savršeno ravan krov, kao i da naš Savršeni neboder nema ni stepenište, a kamoli dizalo, te da se sa njega može otići samo skakanjem u ambis. Kada se netko odluči na to, helikopter na Savršeno ravan krov donosi sljedećeg znatiželjnika.
I sve sam mogao nekako razumjeti, s obzirom na naše Savršeno uređeno društvo, ali najviše me je razočaralo to što se sa Savršeno ravnog krova ne vidi ama baš ništa jer je naš Savršeni neboder toliko visok da je stalno u neprozirnoj magli.
