Hrvatski Fokus
Feljtoni

Starci u zlatnom kafezu (13)

Tama i svjetlost

 

Tri godine ranije

Ljeto je na izmaku. Sivi dan se mučno probija kroz talase kiša što nalijeću uz hučanje hladnog  vlažnog vjetra. Amina pripija jaknu uz tijelo dok hita prema željezničkoj stanici. Pogleda na visoko podignuti časovnik pred kompanijom Gaz i potrča. Ako voz ne bude kasnio neće imati vremena da kupi kartu.

Tako ona stalno trči. Jutros je žurno obukla mlađeg sina dok je stariji, lijeno pospano navlačio glavu na rukav, pa čarape naopačke – pete su mu stalno s prednje strane,  pa se svojoj gluposti dugo smijao. On ima čaroban osmijeh ali Amina ga je propisno izgrdila zbog njegovog «keslanja», povukla ga za ruku i da ne bi duljila i njega je brzo spremila i izvela napolje.

Srećom da Hava, izbjeglica koja ih već godinu dana čuva, stanuje samo tri ulaza poviše njihovog.

  • A poljubac?! – uzviknuo je Ahmed kad ih je uvela u Havin stan.
  • I ja, i ja! – zagalamio je i trogodišnji Hamza.
  • Mujo će doći po njih u pola pet …u kesi imaš šta treba…odoh…već kasnim! – zadihano je izgovorila pošto je poljubila djecu i stuštila niz stepenište.

Kad je zasjela u kupe – voz je kasnio minut pa je i kartu uspjela da kupi – upita se po ko zna koji put zašto joj nikad ne uspijeva da sve poradi na vrijeme već stalno mora da trči.

Nataša joj priđe:

  • Ti nikoga ne vidiš. Šta ti je, što tutnjiš kao uragan?
  • Kad bih htjela da sve uradim bez stresa trebala bih probuditi djecu u pola sedam najkasnije, ali mi ih je žao tako da im obavezno poklanjam još dvadeset minuta sna. Tako da mi glava ni jedno radno jutro ne zna gdje udara.

Nataša izvadi kožni neseser s šminkom i stavi pred sobom na krilo.

  • Dobro je da uopšte stižeš – izvadi ogledalce i karmin i namaza usne. – Ja se samo istuširam i popijem kafu. Reci mi jesi li čula za Međugorje… to bi trebalo biti u tvojoj zemlji?
  • Kako da nisam?! Neka djeca vidjela Bogorodicu, šta li? Hoćeš da ideš tamo na hodočašće?
  • Hoću. U aprilu sam bila u Lourdes-u. Imam sad u oktobru jednu sedmicu odmora pa mi se ide još i u Međugorje. Ima li još opasnosti od rata u Bosni?
  • Možeš slobodno ići.
  • Rastala sam se s mužem – reče ravnodušno Nataša. – Od mog poslednjeg spontanog pobačaja naši odnosi su sišli na nivo ispod nule. Sad više nema nade da bi dijete išta moglo popraviti.

Amina pogleda kroz prozor:

  • Cijeli dan će kišiti. Koje grozno sivilo!- reče. Premišlja da li bi izrazila žaljenje ili zadovoljstvo novinom što joj je Nataša povjerila. Za gubitak djeteta je već znala. – Pa, kako se sad osjećaš? – posluži se pitanjem.
  • Ne znam – otegnu. – Kao ovaj dan sam. Zato mi i treba molitva, prisutnost mase ljudi koja se moli. Tebe to ne privlači?
  • Masa ljudi? Ne, ja se toga grozim. Čim se pomene neko okupljanje mene obuzima želja za bjekstvom.

Ispriča joj kako se juče našla pred «Migros-om» tri sata poslije zločina – nije još bila čula da su se dvije bande mladih ljudi sukobile i poklale noževima u samom centru grada – i da se začudila broja ljudi koji su stajali pred ulazima Credit Suisse i Dossenbach.

  • Jedan starac uplaćuje na kiosku loto listić i govori: «Crni mladići napali bijele mladiće, jedan mrtav, jedan teško ranjen, meni je žao pitbul-a, on je jedini od svih bio Švicarac».
  • Šta si mu ti rekla? – upita Nataša.
  • Ništa. Šta se može reći čovjeku koji priznaje da mu je žalije švicarskog psa nego mladića koji je, pored svega stradao ni kriv ni dužan – slučajno se tu bio našao?

«Glavni šef jutros ima manje naduveno lice nego obično» – pomisli Amina. On je sjedio na visokoj okrugloj stolici za šankom i pio svoju prvu jutarnju kafu. Ona smrmlja pozdrav i ne očekujući odgovor pođe prema podrumu.

  • Gospođo, vi ste mi govorili da bi rado prešli u noćnu smjenu? – zaustavi je šef.
  • Da, gospodine – reče Amina okrenuvši se. – To bi mi odgovaralo.
  • Ako vam je dovoljno dvanaest noći, sutra počinjete.
  • Dogovoreno – reče Amina suzbijajući radosno kliktanje. – Hvala, gospodine.

Zatekne u podrumskom lokalu Francoise koja čita naglas Luciji i Dani poslednje vijesti. Svako jutro dolazi na posao pola sata prije vremena i čita «Le matin».

  • Evo ko će nam iz prve ruke sve pojasniti – reče Francoise i složi novine. – Kod tebe u Vevey-u zločin za zločinom. Prvo manijak koji napada nedužne žene, a sad ovaj užas.
  • Napuštam vas!– uzviknu Amina i prsnu u smijeh. – Konačno su mi dali noćnu smjenu.
  • Moraš prvo popričati s Victorom – reče Dani.- On ti bez borbe neće dozvoliti da zbrišeš.
  • Victor se već složio – reče Lucia.- Juče su o tome raspravljali. Frka im je. Za dva dana svakako nikog ne bi mogli naći. Imaš vrašku sreću!
  • Šta se dogodilo s paziteljicom koja je počela da radi prošle sedmice? – upita Amina.
  • Gospođica je poslije dvije noći vjerne službe sve znala o falinkama u kući. Koliko i ja poslije šest godina – poče da priča Lucia. – Naravno u tome nije problem. Svi svakako sve odmah saznaju ako ne znaju – kako smo na lošem glasu – i prije nego što dođu prvi put na posao. Nije problem ni u tome što je ujutru poslije završene smjene svratila u naš lokal i svašta nešto pričala, svi ionako na sva usta sve kritikuju …
  • Pređi na stvar, detektivu! – umiješa se Dani. – Dosta je bilo začinjavanja priče. Šta je ta gospođica rekla? Nešto protiv Manitua? Ko ju je ocinkao? To hoćemo da znamo!
  • Otkud znam šta je pričala? Niko u kući ne zna puno o tome. Osim nje samo je još jedna osoba bila prisutna – Lucia zastade i pogleda radoznalo slušateljstvo. – Koliko kafa plaćate da saznate kome se ta ludača ispovjeravala?
  • Koliko god hoćeš! – povikaše Dani i Amina uglas, pogledaše jedna drugu i zasmijaše se.
  • Kantonalnoj inspektorici rada! – kliknu pobijedonosno Lucia. – Sve svoje primjedbe je izbiflala pred tom ženom. Nastavak feljtona možete zamisliti.

Poslije jutarnjeg raporta počele su, kao i obično, s jutarnjim toaletama. Istina, Amina je osjećala naelektrisane živce što su joj milili kao crvići po rukama – plod neprestanog straha od bilo kojih važnih promjena, ali joj nisu mogli pokvariti zadovoljstvo od neočekivanog uspjeha.

  • Lucia, ti se jutros okupiraš s Francheskom? – upita kolegicu kad je srete u hodniku.
  • Da, što pitaš.
  • Prepusti mi je. Uzmi koga hoćeš iz moje grupe.
  • Da ti jutros nemaš groznicu? – Lucia priđe i dotače joj čelo. – Da nisi na putu da prolupaš? Reci svojoj seki šta se to s tobom dešava?
  • Hoću nešto da isprobam…jedan novi metod. Pričaću ti kasnije.

Francheska je za osoblje nerješiv problem. Već pune dvije godine sipa kao iz rukava jedne iste uvrijede i pogrde, čupa za kosu, vrišti, grebe i ujeda, udara i nogama i rukama dok je tuširaju tako da plastičnu stolicu s naslonima na kojoj  tad sjedi moraju okretati  prema zidu. Kad joj negovateljica priđe i ponudi se da joj pomogne ustati iz kreveta – ona ima samo trideset i pet kila ali je žilavo snažna i pokretna – ona otpočinje svoj monolog koji pokušaj prekidanja ljutnjom, upozoravanjem da se takvo ponašanje ne može trpjeti, uzvicima «dosta više!», «prestanite!» i slično samo začinjavaju i razgorijevaju.

  • Pardon, ja vas ništa ne razumijem! – jetko kaže Francheska.
  • Da vam pomognem da ustanete? – kaže Daniele, studentica treće godine medicine.
  • Pardon, zašto vi niste išli u školu pa naučili francuski? – koči tijelo i njegovateljica je s naporom posjeda na krevet.
  • Ta ja sam švicarkinja, odlično pričam svoj jezik!
  • Pardon, ali vi ne znate da pišete i sasvim slabo govorite.
  • Šta?
  • Pardon, zašto niste ostali u svojoj zemlji i nastavili da čuvate koze? – zastane malo i ponjuši okolo. – Vi smrdite na kozje mlijeko.
  • Gospođo, zabranjujem vam da mi tako govorite! To je nečuveno!
  • Pardon, čuvarica koza nema kome šta zabranjivati.

Daniele izlijeće iz sobe kao poparena.

  • Ja ovo ne mogu podnijeti! – utrči u biro. – Ta žena je užasna!
  • Je li te udarila, povukla za kosu? – pita Victor.
  • Nije! Da je samo čujete kako priča!
  • Slušamo je mi već pune dvije godine, Daniele. Zar te koleginice nisu upozorile šta te u toj sobi čeka?
  • Pričale su mi o njoj. Francoise mi je ponudila zamijenu za neku drugu štićenicu ali ja sam htjela da se suočim s agresivnošću, da svoje studije obogatim praktičnim stvarima, ali je ovo prevršilo svako očekivanje… način na koji te ona fiksira tim sitnim škiljavim očima…otrov koji iz nje bije…smlati te pogledom…

****

Francheska je posjedovala temperament koji je i najstrpljiviju osobu izvodio iz takta. Amina je iz njene sobe izlazila iscijeđena kao sunđer, napunjena negativnim zlim mislima. Kad je god mogla izbjegavala je staričin pogled pun prezira i nipodoštavanja. Nije mogla da pojmi kako je ta žena do te mjere sasušila sopstvenu dušu. Iz svakog njenog koraka, načina na koji podiže ili okreće glavu vrcala je gola, zlokobna mržnja. Ni svoj rođeni porod nimalo nije pošteđivala. Kad joj je ćerka, koja je po svaku cijenu nastojala da održi bilo kakav kontakt, dolazila u posjetu – odmah joj je pokazivala da joj je njeno društvo suvišno, činila je sve što je u njenoj moći da je otjera. Optuživala je da joj dolazi jedino zbog nasljedstva. Da može slobodno da ide odakle je došla jer ona je odavno prozrela njene namjere i neće joj dozvoliti da je prevari. Kćer koja je putovala vozom iz Barcelone dvadeset četiri sata, naručja punog kutija sa slatkišima, nije mogla dokazati majci da je nije zaboravila ni napustila. Poslije sata provedenog uz nju ona se diže, posrće dok korača sagnute glave, crvenog lica, suze lipću – ići

će u hotel, kaže, odspavati malo ako bude mogla…ona je takva…trebala sam već davno oguglati na to ponašanje…previše sam osjećajna…možda zato što mi je muž puno bolestan…biće da je to…Sin je jedno vrijeme svraćao ali je, zasićen nezasluženim uvrijedama, skoro u potpunosti odustao od redovnog dolaženja.

Amina uđe u zamračenu sobu zasićenu ustajalim zrakom. Povuče teška balkonsa vrata i diže  roletne pa priđe krevetu. Francheska je pogleda oštrim nezadovoljnim pogledom i navuče čaršaf do brade.

  • Pardon, gospođo, vrijeme je za ustajanje! – uzviknu Amina i pruži ruke prema njoj da joj pomogne da se digne.
  • Pardon, ja… – poče Francheska, ali Amina je preduhitri, brzajući uzvicima i pokretima:
  • Pardon, gospođo, ja vas ništa ne razumijem!
  • ..
  • Pardon, koji vi to jezik govorite?! – diže je svu ustreptalu od silom bujice riječi prigušenog protesta. Amina je gleda pravo u usta da bi je mogla prekinuti što ih otvori da nešto kaže.
  • ..- proba opet starica ali je protivnica istog momenta ušutka: – Pardon, gospođo, ali to što govorite nije francuski. To je vjerovatno talijanski, vaš maternji jezik. Kako to da tako loše govorite francuski mada ste u Švicarskoj šezdeset godina?
  • Pardon, to nije istina – uspije da izusti Francheska dok joj je Amina vezivala pertle na platnenim patikama.
  • Pardon, nije istina da ste u Švicarskoj više od pola vijeka a ne znate da pričate? Zašto niste učili da pišete i čitate? Šta ste vi radili čitavo vrijeme? …Pardon, vi ste trebali ostati u vašoj zemlji i čuvati koze, gospođo! S kozama ne morate pričati jezik koji ne znate.

Amina se zahuktala od naprezanja da izbifla dva puna dana smišljani monolog ne dozvoljavajući joj da dođe sebi i ospe uobičajenu, svakodnevnu paljbu uvrijeda. Francheska se ukrutila od nerazumijevanja situacije koja se preokrenula na njenu štetu. Njegovateljica je povede do kupatila, obavi uobičajenu toaletu ne prekidajući brzo i oštro sipanje ispraznih riječi. Iskrzana gramofonska ploča škripi i zuji punih dvadeset minuta pred očima od čuđenja i nesnalaženja zanijemele starice. Savladana sopstvenim efikasnim oružjem, jedinim koji posjeduje, Francheska se predade, zavuče u potpuno ćutanje.  Amina je obuče, povede do stola i posadi na fotelju.

  • Zar se vi ne stidite posla koji ste radili čitav život? Čuvati koze?! Pardon, gospođo, ali meni nije jasno kako ste kozama mogli posvetiti čitavo postojanje?

Ne dobi ni pokušaj otvaranja ustiju umjesto odgovora. Izađe iz sobe.

Pobijedila je. Trebalo bi da je preplavi zadovoljstvo, a ne gorčina što je, kisela i teška od kajanja najednom svu obuze.

      «To je to gnjilo voće s kojim se starica hranila ko zna koliko dugo» – pomisli. «To je taj najbrži put gubljenja veze s ljudskošću». Prepadne se uloge koju je sebi nametnula tek koliko da zaliječi povrijeđenu sujetu. Dozvolila je ispraznom trubljenju jednu zlobne starice da u dubini njene duše – za koju je tašto vjerovala da je čista kao suza – nagnoji otrovnu klicu njoj nedostojnih osvetničkih poriva.

  • Je li ti uspio pokus? – upita je Lucia kad je srete u hodniku.
  • Ma kakvi – odmahnu rukom. – Neke stvari treba ostaviti onakvima kakve jesu.
  • Šta to? Pričaj! – zainteresova se radoznala Lucia.
  • Ma, ništa…- Amina poče da se izvlači zamuckivanjem. – Glupo je misliti da nju neko može istinski uzmrdati pričanjem.
  • Šta, zar si probala da je mijenjaš? Ti, jadna moja, još vjeruješ u čuda – otpuhne. – I zato ti je trebalo da sebi pokvariš zadnji dan s nama? Dođi, vrijeme je da siđemo na pauzu.
  • Već? – iznenadi se Amina. – Još nisam bila kod Paul-a.
  • Ići ćeš poslije. Svakako mu naša njega više ne može pomoći.

Smrt je često kao svijeća čiji je plamen dogorio do konca što skvrčen stoji u voštanoj žutoj lokvi. Ne zna se jeli plamen još tinja ili je to samo bljesak u polumračnu sobu zalutalog sunčevog zraka. Treba prići, dodirnuti meko vrelo tijelo, ustuknuti, opet prići i dotaći puls iako od lupanja sopstvenog srca  se drugo ništa ne može čuti.

Amina stoji pored tijela u kome se ugasio život. Smrtna prašina se digla i gusto raspršena ispunila čitavu sobu. Neshvatljiva granica je bila tu negdje pred njegovateljicinim zastrašenim očima. Ako napravi korak upašće u ponor ništavila, čini joj se da osjeća kako se svaki damar njenog preneraženog tijela ispunjava slabošću. Ne uspijeva napraviti korak naprijed da bi probala da uradi ono što se u tim situcijama treba uraditi – kako da golim rukama dotakne mrtvo tijelo? Ne uspijeva zakročiti unazad i dati se u bjekstvo. Ona nije prekaljena jer je imala  tu rijetku pogodnost da se najčešće zatiče na drugom mjestu kad neki od štićenika umre. Kako je nije mučila radoznalost nikad nije išla s koleginicama da postoji pored već pripremljenog mrtvaca. Istina, Sonja ju je jednom bila pozvala da joj pomogne odvući krevet s jednom tek preminulom štićenicom i ona je pristala iako je imala pravo odbiti. Gurala je donju stranu kreveta i saginjala glavu da ne gleda bijelim čaršafovom pokrivenom lešu u uzdignuta stopala. Da ju je neko upitao da li je vidjela lice morala bi priznati da nije jer se svojski potrudila da, kad povremeno podigne pogled,gleda samo u hodničke zidove ili u oštre ivice lifta koji je bio jedva koji centimetar širi od kreveta. Koleginica je primijetila njeno uzdržavanje i što su stigle u sobu u kojoj su najčešće nošeni mrtvaci, rekla joj je da može otići.

«Kako da te ostavim samu?» – uzvratila je Amina.

 «Samo ti idi i popij čašu vode. Pozeljenela si od muke» – rekla je Sonja  brižnim glasom.

Otada je prošlo više od godine dana i nije joj se pružila niti je tražila drugu priliku da vidi nekog mrtvaca. Zato je sad  stajala kao ukopana u mjestu, pokorna i uzdrhtala pred saznanjem u koje se utopila bez svoje volje, bez opiranja i želje za pobunom, bez snage da se da u bjekstvo pred silnom istinom što joj se, ogoljena i jasna, davala da je spozna u svoj neminovnosti i veličini. Taj trenutak saznanja je učinio da konačno progleda, da uvidi razliku što je zaslijepio njeno sebično čovječje vjerovanje u mogućnost zaslušenog izuzeća od strašnog kraja.

Polako – ne bi mogla odrediti poslije koliko vremena – tijelom joj prostruja nadolazeća snaga. Priđe zvoncetu i pritisnu ga. Zatim zaobiđe krevet da razgrne zavjese i otvori prozor.

  • Šta se desilo? – upita s vratiju Francoise. – Zašto zoveš?
  • Paul je mrtav – reče mirno Amina. – Mislim da sam upala u sobu koju sekundu pošto je iz njega izašla duša.
  • Nisi, dakle, čula poslednji hropac?
  • Nisam, pretpostavljam da ga nije ni bilo. On se sigurno ugasio tiho.
  • Da zovnemo Victora? – zabrza Francoise. – Da opipam puls…ne…zvaćemo šefa nek on to učini…bolje je tako nego da se prevarimo u sudu.

Victor je ponudio Amini da s njime opremi mrtvaca.

  • Kako od sutra počinješ da radiš u noćnoj smjeni bolje ti je da stekneš malo iskustva.
  • Hoćeš da kažeš da se to može prevazići iskustvom? – pita ga Amina sumnjičavo. – Ne može se tek tako navići na smrt.
  • Može, vidjećeš da može. Jednoličnost našeg posla kad tad natjera na profesionalnu ravnodušnost. Kod nekih to traje duže ali na kraju svi, kad tad, navuku na sebe neprobojni oklop. U svemu je tako. Kad čovjek uspijeva da prihvati sopstvenu zašto bi se toliko sekirao oko smrti tuđih ljudi? 

Amina navlači rukavice i misli kako je Victor vjerovatno u pravu, ali da je ona sama po svoj prilici izuzetak od pravila. Vršcima prstiju dodirnu tijelo koje se već dobro ukočilo i prože je jeza od glave do pete. Pokuša da misli na nešto drugo, da se suprotstavi osjećaju nemoći što pokušava da je svu preplavi. Pokuša da jakom koncentracijom prikupi mrvice snage što su se rasplinule po olabavljenim mišićima i ponovo zagospodari njima. Ruke zategnute od naprezanja joj drhture.

Muklo bubnjanje u sljepoočnice se polagano utišava. Njeno naprezanje da ono nepojmljivo, nesvakidašnje prihvati kao prirodno potraja dugo. Victor je, dok je ona ukočeno stajala pripremajući sebe, prinuo posudu za pranje, peškire i čaršafe. Vjerovatno bi njena poluodsutna svijest još duže lutala da Victor ne zavrnu rukave i otpoče s posmrtnom toaletom.

  • Tvojoj djeci će biti od sutra puno bolje – primijeti šef. – Nećeš im morati prekidati jutarnji san.
  • Biću i manje odsutna od kuće. Dvanaest noći nije tako puno.

Gumene rukavice ublažavaju dodir hladne kože. Amina pridržava tijelo dok Victor obavlja posmrtnu toaletu. Pomisli da je velika šteta što u zdrastvu nema više ljudi kao što je on. Stručan i sposoban a pun razumijevanja za sve. Jedina mu je mana što se nije oslobodio kompleksa manje vrijednosti. Što već jednom nije bacio pod noge činjenicu da ima crnu boju kože i da se zbog toga treba zadovoljavati s puno manje nego bijeli ljudi.

  • Gospodin Paul je uspio u nakani da se ubije – izusti tiho Amina. – Niko ga nije mogao u tome spriječiti.
  • Mi smo odradili pošteno ono što je bilo do nas. Pokušali smo na sve načine da ga odgovorimo od samoubilačkog ponašanja – reče Victor.- Na to više ne treba misliti.

Sićušni David je nadmudrio oholog Golijata što u kašiki hrane i pedeset koraka šetnje vidi život koji se tek tako ne smije napustiti. Borio se žilavo i hrabro protiv ustaljenog vjerovanja o neophodnosti strpljivog postojanja do poslednjeg, sudbinom određenog časa. To vjerovanje je jedini put koje je osoblje moglo i htjelo slijediti. Ni u jednom trenutku se nije upitalo odkud potiče to silno ubijeđenje da se život mora otaljavati minut po minut, sat po sat, dan po dan, sve dok mu ne dođe prirodni kraj. Osoblje ne želi da preispituje ono što je očigledno i neće da uzme udjela u podržavanju različitog. Bilo je jasno da gospodin Paul nije došao da živi u staračkom domu niti bilo gdje drugdje na svijetu i da mu je jedini cilj da to bitisanje okonča. Njegova jasno izražena mržnja prema svim spoljnim znacima življenja u osoblju nije mogla izazvati kolebanje jer oko postojanja po svaku cijenu nije moglo biti pregovaranja. Mogao je on biti nesretan koliko mu je volja ali je morao da živi. Otkud mu pravo da logiku na kojoj je zasnovan sav njihov mukotrpan trud dovodi u pitanje? Zašto je dozvolio da ga kćer izvede iz njegove rođene kuće i utjera u dom ako mu je toliko stalo do umiranja? Nek je ubijedi da ga vrati tamo odakle je došao pa nek se ubija kako zna i hoće! Osoblje se ljutito i ponosno ograđuje od učestvovanja u jednom takvom gnusnom činu. Ono se svesrdno trudi da to neprihvatljivo preduprijedi i spriječi. Gospodin Paul, sviđalo mu se to ili ne, mora prihvatiti njihove uslove, njihovu vodu i hranu i pomiriti se s polaganim staračkim umiranjem.

       –     Ko vam je dozvolio da dižete roletne?! – uzviknu Paul podižući glavu s jastuka. Glas mu je opor i jak, nabijen prijetnjom.

  • Vrijeme je za ustajanje, profesore. Donijela sam vam doručak – odgovari hladno Amina, diže roletne i razgrnu zavjese. – Prelijep je dan. Oraspoložićete se uz toplu kafu i kroasane. Djevojke su vam iscijedile i narandžin sok.

Priđe krevetu i otkri ga.

  • Pomoći ću vam da ustanete.
  • Nosi se do vraga! – odbrusi jetko gospodin Paul i pruži ruku sa skvrčenom šakom da dohvati čaršaf. – Ne zanima me tvoj dan niti tvoj doručak! Zamrači mi sobu i izlazi da te više moje oči ne vide!
  • Vaše oči će me gledati, još kako će me gledati! – uzvrati Amina. – Vi ćete ustati i sjesti za sto, pojesti doručak i biti ljubazni s ljudima koji vam nisu ništa skrivili.
  • Ti ćeš me na to primorati, jadni ljudski mravu?! – nasmija se zlobno i glasno starac.

****

Već je odavno prošlo uobičajeno vrijeme prilagođavanja na dom, na starenje pod budnom paskom ljudi koji o tom periodu puno znaju i iz teorije i iz iskustva ali se Paul, mračan tegoban i tvrdoglavo uporan, oboružan psovkama i mržnjom bacaka prema visokoj ogradi njihovog znanja o njima – starcima koje vrijeme i neizbiježnost polome kad oni sami to odbiju da uvide. Zabada razjareno oštre nokte u sveprihvaćenu sigurnost o onome kako treba i mora da se odvija život u predvorju smrti i svakim novim danom rovi i kopka, razgrće po njoj kao da će na taj način probiti gnojni čir iz koga će konačno i posve iscuriti taština. Hoće li se iza razjedene rane zabijeliti sumnja? Hoće li negdašnjem visoko cijenjenom profesoru uspijeti poslednji sopstvenom krvlju i žljezdama pisani tečaj o nesalomivosti ljudske volje?

Borba je i ovaj put neravnopravna. S jedne strane stupa starac, slabe fizičke snage, deformisanih udova, polupokretan. Naspram njega je vojska mladih snažnih ljudi nespremnih da odstupe ni korak od svoga ubijeđenja. Hrvaju se i dan i noć, vuku i psuju – i on i oni su već odavno odustali od objašnjavanja riječima – umaraju i znoje, ali se posustajanje ni ne nazire.

  • Gospodin profesor je svoj rječnik sveo na sasvim malo ružnih riječi! – reče Amina. – Uskoro će vam ponestati i psovki.
  • Nek te sotona ponese, vještice! – vrisnu ciktavo Paul. – Nek razdere posred srca tebe i tvoje vražje društvo! Nek nema na svijetu takvih nerazumnih spodoba!
  • Oho-ho! Takav mi se sviđate! – nasmija se njegovateljica. – Sad ću vas dići iz kreveta, profesore.
  • Neću se ni prstom maći da vam pomognem, gaduro! – Paul se dohvati za drvenu krevetnu ogradu i obujmi je obema rukama. Žilavo se oduprije njenom silovitom pokušaju da mu pomjeri tijelo na drugu stranu.
  • Treba li da zovem kolege u pomoć ili ćete se odlijepiti od te ograde? – upita njegovateljica. – Izaberite.
  • Ostavite me da krepam kao čovjek. Dopustite mi da umrem danas umjesto sutra – reče mirno Paul i zavuče glavu među ogradu. – Poštujte moj izbor vi što ništa ne znate da poštujete. Oh, vi okrutni đavole!
  • Ne, gospodine, vi nećete umrijeti ni danas ni sutra – odvrati njegovateljica i pritisnu na zvonce. – U vama ima previše života da bi vas mogli bez griže savjesti prepustiti umiranju.

Mogla bi mu ponoviti lekciju o njegovom bivšem privilegovanom položaju, o svemu onome čega je on za duga života bio lišen, o čemu nije morao ni da zna pa sad neće da shvati da je starost i nemoć jedino što mu je dato da od tegoba i patnje upozna, sasvim mali dio, uostalom, neuporedivo malo patnje u odnosu na podarenu životnu sreću, rijetku ljudsku sreću da se ima skoro sve ono što čovjek poželi. Mogla bi mu još jednom pričati o tegobama kroz koje su prolazili toliki ljudi na koje se on svojevremeno nije osvrtao, mogla bi još jednom pokušati da mu pojasni sopstveno vjerovanje o neophodnosti prelaženja čitavog puta, gaženja po ružama kad je njima posut a po trnju kad ga se ne može zaobići. Mogla bi ona puno o čemu pričati kad je on ne bi prekidao psovkama ili neslušanjem, stiskanjem ušiju dlanovima da je ne bi čuo, vjerovanjem da je jedino i samo njegova lična volja mjerodavna.

«Vi niste sebe ni stvorili ni rodili pa da imate pravo na samouništenje» – odbrusila mu je jednom kad joj je sasipao u lice svoju i jedinu istinu o potrebi dostojnog kontrolisanog umiranja. «Ma koliko da ste visoko mišljenje o sebi kroz život stekli to vam je preostalo da shvatite, sad vam je dozvoljeno da tog saznanja dođete i prihvatite dar kojim je svaki čovjek vrijedan ljudske naobrazine počašćen, dar zbog kojeg se jedino ciničan, vaš um pun sebe, buni!». On ju je tad pogledao mutno, umorno usisavši tankim čvrsto stisnutim usnama nekoliko kapi narandžinog soka. «Vi ste budala, djevojko» – odgovorio joj je rezignirano. «Samo mladi ljudi mogu da cjepidlače oko takvih očevidnih istina. Samo oni što nikad nisu sreli u ogledalu rugobu sopstvenog ostarjelog lica mogu da naglabaju tako kao vi, djevojko. Koliko samo mudrosti ne stane u glavu mladog čovjeka! Za svaku od njih bi ruke u vatru stavio, nije li tako?!»

Koliko je toga imala da mu kaže, koliko egocentrične njegove nepravičnosti da mu podrobno razloži i nabroji, samo kad bi makar jednom pristao da sjedne u učeničku klupu i poslušno sasluša. On prezrivo odmahuje rukom, opsuje ili otpljune hrakavo zgrušanu sluz na pod dok ga ona zgražena i zgađena gleda ili otpuhuje. On nju psuje s mnogo manje žestine nego ostalo osoblje, psuje je da joj ne bi dopustio pristup u njegovu tajnu baštu, psuje je ne bi li prestala da lupa na vrata koja je za sobom zaključao i kroz koja svakako nije imao želju da ikoga propusti.

Paul je težak starac, zamara ih puno više nego ostali starci ali ih nešto u vezi njega dotiče posred srca. Puni su elana i volje da preinače njegovo ubrzano koračanje prema provaliji u bijedno ali zadovoljnim osmijehom uparađeno bitisanje, ljuti su na sebe – ne na njega koji im svakim danom sve više izmiče, energično ga dižu iz kreveta, sjede pored i ispred njega za stolom i uvaljuju mu kašiku s supom, čašu s vodom u usta, mole i preklinju, svađaju se i raspravljaju s njime, bore se uporno i nepopustljivo s njegovim stalnim odbijanjem, vraćaju se kad je povjerovao da su se predali i nastavljaju gdje su stali neumoljivi, neosjetljivi na njegove psovke i proklinjanjane, zagrijavaju pa kuckaju po čeliku prije nego opet otpočnu s presavijanjem, umorni ali jaki i odlučni.

  • Pogledajte se, profesore – govori mu Amina pošto ga Podesila je ogledalo tako da se on može vidjeti iz sjedećeg položaja. Lice mu je glatko i sjajno, naprskano kolonjskom vodom, na njemu se jedva mogu naći rijetki biljezi poodmakle starosti.
  • Otvorite oči i pogledajte makar sekundu na vaše lice! – uzvikuje radosno.
  • Zašto ste tako tvrdoglavi, profesore? Zašto makar jednom nećete da mi učinite po volji?
  • Idi dovraga – odgovara Paul odlučno i diže se sa stolice pridržavajući se za lavabo. Njegov pogled ostaje uprt u pod i pločice dok gura TTB pred sobom žustro koračajući prema stolu.

****

Ne zna se kad je osoblje predalo oružje i da li ga je predalo. Zna se da je jednog podneva gospodin Paul ostao da leži u krevetu jer je njegovo tijelo bilo toliko izmučeno glađu da se nije moglo držati uspravno na nogama. Ne zna se je li gospodin Paul bio zadovoljan svojom pobjedom jer nikad više nije htio izustiti ni psovku a kamoli riječ. Zna se da je svo preostalo vrijeme počev od dana njegovog ulaska u stazu bez povratka do njegove smrti – put je bio dug i mučan – osoblje osjećalo nelagodu zbog poraza.

Njihova misija je njime okrnjena ali nije dovedena u pitanje. Oni su nastavili da gledaju na život kao na stalnost a na smrt kao na rijetku slučajnost. Da su samo jednom hladne glave prošli svim redom sobama i sjetili se svih mrtvih koji su nedavno, prije godinu, dvije ili više živjeli, smijali se i plakali uokvireni tim istim zidovima, u posteljama koje sad tijelima i dahom zagrijavaju neki drugi starci zaključili bi da mrtvi odnose dobru brojčanu prednost nad živima. Zaborav je, srećom, potirao sjećanje na kratkotrajne tuge i brige, na veze koje su se jednom, davno ili nedavno činile neraskidivima, za koje se vjerovalo da će zauvjek ostati ugravirane u pamćenje. Sve je brisano i glačano kao na filmskoj traci koja će se tako pročišćena upotrebljavati štedljivo opet i ubuduće davati još blijeđe, sve nejasnije iskrzane slike. Jednog dana će se traka pocijepati i prestati da bilježi ali iskusni uhodani zdrastveni radnici to neće primijetiti. Predano i srčano, kao da ništa drugo osim brige za tog čovjeka ili ženu na izdisaju ne postoji, će nastaviti asistirati samrtnike, uložiće svo nagomilano znanje u njihovu njegu – neće im se nikad dozvoliti da zaborave da su za to plaćeni, činiće im se da ih je ta poslednja smrt u koju su gledali naročito potresla a koji dan poslije će zaboraviti sve čak i ime umrle osobe. Kako ih niko o tome neće propitivati neće saznati da su zaboravili i moći će da gaje iluziju da učestvuju u dijelu života koji drugi ljudi ne uspijevaju ni da zamisle.

Amina je u početku na opšte zaboravljanje, na sopstveno zaboravljanje, gledala rastuženo ali je, s vremenom koje je proticalo, sve češće nalazila raznorazna opravdanja za tvrdoću kojom joj se srce ušuškavalo. «Nedostaje krvna veza» – zaključila je radosno. «Da našim venama kola njihova krv, sjećanje na umrle bi u nama teklo prirodno i nezaustavljivo do naše smrti. Da ostaje sjećanje, da je u moju  krv ubrizgana po kap krvi svih onih koje sam dodirivala, hranila, koje sam slušala dok se jadaju, žale ili radosno kliktaju a kojih više nema, danas od težine žalosti što bih je u sebi nosila ne bih mogla koračati, prsla bih kao prenapuhani balon i završila u ludnici».

Već sutradan po Paul-ovoj smrti njegov krevet je zauzeo gospodin Raul, vedro nasmijani gorostas. Amina je ušla bez zazora u tu sobu – primijetila je da je provjetrena i puna svježine – i predstavila se pruživši ruku novom štićeniku.

  • Čitav mjesec sam morao čekati na mjesto u ovom staračkom domu – reče starac. – Moja žena je bila oduševljena ovom kućom kad smo je prvi put posjetili i nije dozvolila da se smjestim negdje drugdje.
  • Zbog bašte, sigurno – reče Amina.
  • Tačno, gospođo. Imate zemaljski raj, moram priznati –zastade malo pa se zasmija jakim hrapavim glasom – Imate i lijepe njegovateljice. To je meni, kako ne mogu da hodam, puno bitnije, ali ženi to nikad ne bih rekao.

Amina mu skide stezne čarape i pomože da navuče noćnu košulju. Primijeti da su mu pod kožu, ispod ključnih kostiju ugrađene metalne pločice.

  • Imate srčanih problema? – upita.
  • I srčanih i svih drugih staračkih problema ali kako mi je samo osamdeset šest godina imam čvrstu namjeru da pored tako lijepih žena proživim još deset. Šta vi mislite o tome?
  • Bojim se da će vam supruga biti nezadovoljna vrstom vašeg radovanja – odgovori njegovateljica jedva susprežući smijeh.
  • Ali ona o tome ništa neće saznati – prekide je gospodin Raul – Šta bi i mogla saznati kad sam ja sasvim bezopasan za krevet prikovan starac?

Njegove krupne nasmijane oči je lako uvjeriše u njegove čiste namjere i Amina ni jednom ne pomisli da se u takvom starcu može sakrivati nedostojna  pomamljenost. Poradova se njegovim šaljivim komplimentima kojima je obasu kad mu stočić pored uzglavlja opremi  sitnim potrepštinama i obeća mu da će svratiti pošto obiđe još nekoliko preostalih pacijenata.

  • Držim vas za riječ – priprijeti starac prstom kad mu ona mahnu s vratiju. – Nećete mi možda vjerovati ali i pored ovolike moje starosti ja se bojim ostati predugo sam u nepoznatoj sobi.
  • Shvatam – reče Amina koja se tek tad sjeti da je koliko juče profesor Paul umro u istom krevetu. – Ako ne budete u međuvremenu zaspali popričaću kasnije malo s vama. Za jedan sat, recimo?
  • Za jedan sat, ne više od toga. Čekaću vas.

Te večeri i puno drugih ona je redovno, po završenom obilasku pacijenata svraćala kod gospodina Raula, provjeravala jeli sve oko njega uređeno kako treba, pomagala mu da skine čarape pa sjedala na niski roze tabure do prozora i slušala njegove zanimljive bučne monologe. On je imao toliko toga da ispriča o svom životu i pričao je brzo zadihano kao da se boji da će mu vrijeme za povjeravanje ponestati kao i vazduh koji mu se sve napornije probijao do pluća.

****

Gospodin Raul je volio život. Iskazivao je zahvalnost za svaki trenutak koji mu je predstojao da proživi u smijuljenju, kihotanju, osluškivanju šuštavog lelujanja proljećnjeg vjetra, dobovanja sitne kiše o prozorsko staklo. Tvrdio je da je život kratak kad se sretno živi. Da bi ga on lično produžio unedogled i pored svih silnih zdrastvenih problema koje decenijama vuče i pitao se radi kojeg silnog grijeha je Bog  ljudima skratio vrijeme koje mogu provesti na zemlji.

  • Znate li vi da su prvobitni ljudi živjeli i do osamsto godina? – pitao je pa odgovarao ne čekajući da ona išta kaže:
  • Prvi ljudi su mu sigurno bili dragi, morao se radovati svojoj tako savršenoj kreaciji, makar je tako u početku mislio – sve je govorilo da je kod oblikovanja čovjeka postigao neku vrstu maksimuma – ali je poslije morao uvidjeti o kakvoj se goropadi stvarno radi i da ne bi uništavao svoj rad potrudio se da čovjeku makar to zemaljsko šepurenje i gazdovanje skrati na neku razumnu mjeru.
  • Vi to religiju propovijedate proizvoljno, onako od oka? – upita ga Amina.
  • Kako i ne bih, drago djete? Porastao sam pored obudovjele majke koja je jednog dana, bilo mi je tad nekih desetak godina, uvela u kuću nekakvog groznog propovjednika masnog bubuljičavog lica, uprla prstom u njega i naredila mi da treba ubuduće na njega da ličim. Kao da me istom baš on a ne moj pokojni otac napravio. Možeš zamisliti koje me je stanje užasa tad bilo spopalo! Taj masni odrpanko je imao jajastu skroz ćelavu ili obrijanu glavu – nisam siguran jeli bilo jedno ili drugo, jer sam bio previše mlad da o tome sudim … velike uši su mu strčale okolo glave kao kupusni listovi a moja jadna luda mati je vikala …bilo je obuzelo neko stanje slično transu…kako taj svješenik treba da mi služi danonoćno za primjer kako se pristojno ponaša i bogougodno vlada. Nisam bio baš tako glup dječak pa mi je budalasanje moje majke istom izazvalo sumnju ali nisam se imao ni kome požaliti nti od koga bez stida potražiti savjet. Poslušno sam, bez prosvjeda ali s puno prikrivenog žaljenja i suza, gledao kako propovjednik uz milosni podanički majčin osmijeh iznosi iz naše kuće sve što je bilo vrijedno iznošenja. Kad nam je operušio sve što smo imali… i divane i  kredence i posuđe i posteljinu… mislim da mu je mati povjerila i svoj zlatni nakit, kad smo ostali goli kao miševi, mati se predala apatičnoj letargiji a ja snalaženju da ne krepamo od gladi. Tako mali, ne mislim da mi je bilo više od deset godina, sam zahtjevao od majke da mi preda sitninu za namirnice – poštar bi joj svakog prvog  u mjesecu izbrojao i davao u ruke pedeset sedam franaka od oca nasljeđene penzije – plakao sam i molio da je ne ponese svu, netaknutu,  tom ogavnom tipu …on podugo još nije potpuno nestao iz naših života…sve dok nisam dovoljno ojačao te ga batinom istjerao…ona se dvoumila i uzdisala, dizala ruke prema nebu i bulaznila o teškoj kazni što nas zbog krađe iščekuje. «Hoćeš li ti mama da ti ja umrem od gladi ili nećeš?! – uzvikivao sam i ona bi se na te moje strašne riječi krstila i brizgala u plač. Ja sam tad uzimao iz njene drhtave ruke sedamnaest franaka i tješio je da je bolje da svog debelog gurua slaže za to malo para nego da joj ja crknem od gladi… činjenica s kojom se morala složiti svaki put kad pogleda u moje sve suvlje tek ižđikalo tijelo. To malo kovanica nas nije moglo zasititi a kamoli ugojiti te sam svo svoje slobodno vrijeme irgitio po pijacama i kućama, svugdje gdje se moglo naći kakvog posla za vrijednog gladnog dječaka. Sa dvanaest godina sam napustio skroz školu i na leđa natovario prvi džak brašna. Tad sam se, svjestan svoje muške snage i bacio batinom na onog tipa na kojega nisam nikad uzličio i protjerao ga iz naših života.
  • Recite mi kako ste se izvukli iz siromaštva? – pitala je Amina.
  • Kroz iglene uši – nasmijao se Raul. – Samo se kroz iglene uši može uteći sromaštvu.

Amina je provodila puno vremena u slušanju tog starog pričljivog gospodina. Nekad je ostajala sve do ponoći, nekad ju je dozivao zvoncem u pola noći zastrašen crnilom smrti koja mu se ukazivala pred licem dok je bezuspješno otvarao usta pokušavajući da uvuče vazduh u astmom zapušena pluća. Ona je pritrčavala s pumpicom i ubrizgavala lijek u njegova usta, držala ga za ruku iščekujući da kriza prođe, da se ljubičasta tamna boja povuče s njegovih usana, podizala mu uzglavlje i namještala ga u sjedeći položaj.

  • Opet ste mi spasili život – rekao bi malo ozbiljno malo šaljivo starac gledajući je toplo.
  • Pumpica vam je spasila život. Kako to da se nikad ne sjetite da je sami dohvatite s stočića nego se tako mučite?
  • Kako ti to misliš? Dok se hrve sa smrću ne misli se na nekakvu neuglednu sivu pumpicu. Čovjek koji hropće nije, na žalost, nimalo praktičan. Dobro je što ste mi ovo zvonce skoro na nos zakačili pa ga se uvjek sjetim.
  • Vi i vaše zafrkavanje! – uzvikne tad njegovateljica i nasmije se glasno. Vazduh u sobi joj se učini toliko zaparnim i teškim da i sama s teškoćom diše dok hita prema prozoru i otvara ga širom. – Sad ću vam i pumpicu zakačiti pred nos pa me više nećete prepadati.

On biva još dugo uzrujan, mada isprekidanim hrapavim glasom ponavlja da ona može i treba

ići, da će on uskoro zaspati…osjeća se sasvim dobro…ona se nema radi čega više brinuti.

«Muškarac se, kad stekne dovoljno zrelosti da razaznaje životne znakove, nauči provlačiti kroz iglene uši» – rado je ponavljao gospodin Raul. Toliko je često ponavljao odu igli i njenoj vlasnici da je Amini njegovo izlaganje s vremenom uzličilo na dosadnu pjesmicu.

«Žena sjedi povijena nad ručnim radom i bode iglom satima, neumorno kao da je Bog nije stvorio nizašto pametno. Muškarac, dok gleda u svoju ženu ponesenu bijednim radom, obavezno o sebi tad stvori krivu unakarađenu sliku o sveobuhvatnosti svojih interesovanja i ništavnosti njenih. Nikad mu u praznu glavu ne nadođe pitanje o čemu njegova izabranica za to vrijeme može misliti, koliko je u njoj nadošla bujica raznoraznih uskovitlanih rješenja i da se ona već danima presabira i muči u odabiranju onog jedinog ispravnog, onog koje će njihovo zajedničko bitisanje prenijeti iz memljive sobe niskog stropa u palaču. Kad žena odsutno bode iglom to ne znači da joj kroz glavu prolaze sjećanja o bivšoj, neprežaljenoj ljubavi i muškarac se, zato, nikad na nju ne treba okomiti ljutnom ili šakom. Treba samo da sklopi  dnevne novine u kojima ni taj dan nije našao ništa značajno i da je upita jeli došla do genijalne spasonosne zamisli. Ona je u glavi već iskreirala fantastične mogućnosti ali ne umije, jer je taj dio za nju puno teži – mi smo muškarci samoljubivi i glupi, da smisli način kako da svome draganu saopšti svoj pronalazak a da njemu izgleda da je on sam, bez njenog uplitanja na to nadošao. Kad bi čovjek imao dovoljno zdravog razuma da, makar u sebi, prizna da je on samo drveni visoki stub poboden na jedno mjesto kao ulična svjetiljka i da se bez žene s tog mjesta nigdje i nikad neće pomjeriti, podigao bi glavu s novina i upitao je o čemu ona to već danima misli. Tad će mu ona, razgaljena i ponesena iznenadnom lakoćom objašnjavanja, podastrti na sto potanko razrađeno rješenje, detalj po detalj, kao da prenosi svojoj koni mustru s veza koji upravo dovršava, i tako predati u ruke ključ za izlazak iz svih njegovih briga».

«Znaš, dragi, pade mi na pamet jedna mogućnost» – otpočela je jedne jesenje hladne večeri moja žena. Vatra je živo pucketala u crnom šporetu ali sam se, kako su mi kosti bile prozeble od cjelodnevnog rada pod pljuskom, tapkao i štipao po ramenima ogrnutim ćebetom, nikako ne uspijevajući da se zagrijem. Bili smo ušli u treću godinu braka i ja sam još uvjek na leđima nosio džakove, sve teže, sve brojnije a zarađivao sve manje – kad je kriza u zemlji najprije stradaju oni što su najsiromašniji, i samo smo umješnosti moje žene mogli zahvaliti što smo se još uvjek, kako tako, prehranjivali.

«Pisao mi je brat, rekla sam ti to, mislim, ali sam zaboravila da ti kažem da je u tom pismu pominjao nekakvu mogućnost otvaranja predstavništva … istog imena kao i agencija za koju on tamo u Montrealu radi… Kanadska kraljevska agencija, tako nešto, poslaće ti certifikat ako ti se zamisao sviđa» – govorila je moja žena brzo, cvrkutavo kao slavuj.  Riječi su joj curile iz usta kao med «Oh, dragi, ja se u to ništa ne razumijem…to bi ti trebao proučiti malo…evo ti njegovo pismo pa pogledaj…» Vraga se ona ništa u sve to nije razumjela, čak i iz pisma njenog brata se lijepo vidjelo da je to odgovor na njeno traženje, da se na njenu molbu raspitao o tom poslu i da pristaje da nam novčano i na svaki drugi način pomogne dok ne razvijemo posao. Da sam bio budala ja bih je tad izgrdio što se petlja u muške stvari, pocijepao pismo i stvar bi bila uništena na samom početku. Da sam se tad ponio naprasno i ponosito kao što se inače muškarci ponašaju – a naročito u moje vrijeme kad žena nije imala pravo da se čuje a kamoli da o čemu odlučuje, odavno već ne bih bio živ – džakovi bi me kadtad strpali u jamu – pa ni o tome sad tebi ne bih mogao razglabati. Elem, poslušam ja svoju ženu, uradim sve onako kako je ona bila zacrtala, čak se ni ne trudim da joj uskratim puno poštovanje i priznanje – kako bi mnogi ako ne i svi muškarci na mom mjestu tad a i sad uradili i provukoh se kroz igleno uho iz krajnje bijede u bogatstvo.

  • I danas ja kažem svojoj ženi da bih bez nje propao, životario kao nikogović neko vrijeme i nestao s lica zemlje bez traga. Da bi nam sinovi bili jednako beznačajni da nisu oženili valjane žene. Muškarac ne može napredovati, napraviti jednu novu stopu ako se odmetne od ženine podrške i savjeta – govori gospodin Raul skoro svake noći njegovateljicama očaranim rijetkom prilikom da o svojoj ženskoj rasi slušaju istinske pohvale i ode. Ne propituju ga o majci, ženi što ga je bila jednom bacila u toliko dubok ponor tako da on čitav preostali život osjeća nezajažljivu potrebu da se zahvaljuje onoj drugoj ženi što ga je iz te provalije izvukla. Ta prva žena ni starcu ni njegovateljicama nije bitna. One neće da mrljaju po remek-djelu koje on svako veče živim bojama slika u njihovu čast i velikodušno im poklanja.

Njegovateljice su pune sebe dok slušaju tog raspjevanog starca kako im povlađuje, kako im ožalošćenim očima miluje od stalnog pranja i dezinfekovanja crvene ispucale šake, one su sretne što su srele muškarca koji je uvidio da su njihovi muževi, dragani obični hvalisavci – smijulje se prigušeno i daju mu za pravo.

  • Trebaš reći svom mužu da je bez tebe izgubljen, da će ga vjetar raznijeti kao sitan prah… On to treba da zna, mora da prestane da se busa u prsa kako je on nešto stekao i stvorio.
  • A ako ne pristane?
  • Bitno je da zna. Da bude svjestan da i ti to znaš ali da se mudro praviš da ne znaš, tek koliko da mu učiniš po volji.

****

Gospodin Raul je toliko pun volje za životom da su mu sasvim malo bitne potkožne i natkožne pločice koje mu omogućavaju kakav takav rad srca, njih jedva kad i spomene. Svojih podlivenih modrica koje se poput čvorova račvaju po debelim nogama se sjeti tek naveče kad pokuša da sam skine u ispucalu kožu urezane dokoljenice. Trebao bi zvati i tražiti pomoć jer ga usjek pod koljenima boli ali on trpi i čeka da njegovateljica dođe kad može. Pogura malko čarape prema dolje, preznoji se od bola dok to radi jer je rez prst dubok i rub najlonskih čarapa slijepljen u ranjeno nateklo meso ali on ne zvoni da se požali.  Veseo je i dečački nasmijan, diže glavu s jastuka da pozdravi njegovateljicu kad uđe ali je ni tad ne moli da mu pomogne.

  • Je su li vam te proklete čarape još na nogama? – usklikne Amina i pohita prema krevetu. – Dopustite mi da vam ih skinem.
  • Ne bi bile da ja nisam stari koristoljubivi lenjivac – kaže. – Muškarac i bol što mu stiže ženskom rukom sa slašću prihvata. Tako i ja sebe ne rješavam problema da bih mogao uživati u vašoj brizi.

Gospodin Raul je, poslije, kad ona sjede na stolicu da malo popriča s njime, obavijesti da se za pet dana vraća kući.

  • Moja žena je sve pripremila. Za svaki sat u danu je napravila precizan raspored ko i kako će se baviti sa mnom. Ona je ubijeđena da će sve biti u najboljem redu i da mi neće biti nimalo gore nego u domu.
  • A vi, šta vi o tome mislite?
  • Ništa. Prepuštam joj na volju.

(Nastavak slijedi)

Mihrija Feković Kulović (iz romana Starci u zlatnom kafezu, koji je pred tiskanjem)

Povezane objave

Živi li Hrvatska u sadašnjosti? (2)

HF

Povijest Novoga svjetskog poredka (2)

HF

Titova partizansko-njemačka suradnja (5)

HF

Politika razboritosti Kirka Russela (2)

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više