MOJ KRIŽNI PUT – Nitko nije htio ostati u Zagrebu (1)

Izdani smo, prevareni! Čeka nas užas!

Moja jedinica, Časnička škola HOS-a, a koja se je sastojala od jedne bojne, a ova od pet satnija po 120 ljudi, krenula je na povlačenje uredno u sklopu ostalih jedinica.

Zagreb smo napustili 7. svibnja u potpunom sastavu, iako na povlačenje nitko nije bio prisiljen. Tko je želio napustiti Školu i ostati u Zagrebu, mogao je to učiniti, no kako sam poslije niza godina ustanovio, svega se je par pitomaca okoristilo ovom slobodom. Predhodno smo primili municiju, suhu hranu i svaki od nas po par novčanica kuna. Ne sjećam se više koliko je to novaca bilo, ali znam da je to bio lijepi iznos. Išlo se je pješke te putem noćilo po štagljima i  poljima, kako bi se već koja jedinica snašla. Od partizana nije bilo ni traga – sve do Celja. A onda iznenađenje. Šok. Celje je iskićeno slavolucima i parolama u počast „oslobodioca“, te pretežno slovenskim i jugoslavenskim zastavicama s petokrakom, a partizani stoje na kolniku i promatraju nas. Naoružani mi, naoružani oni, ali nitko nikoga ne dira. Samo jedni drugima po koju dobacimo, časteći se onako masno po balkansku. Partizani su, naime, pred Celjem razoružavali njemačku vojsku i puštali je dalje nesmetano u pravcu Austrije. Tu su došli do bogatog plijena u oružju i prijevoznim sredstvima, pa su nas te iste jedinice narednog dana, na našem putu prema granici prestigle, vozeći se na njemačkim kamionima. I tom prilikom smo izmijenili „bratske“ pozdrave, ali se dalje od toga nije išlo. No, osjećali smo, da bismo mogli biti napadnuti. I stvarno. Mislim, već slijedećeg dana su nam priredili „dobrodošlicu“, te nas u jednom klancu zasuli bacačima. Okršaj nije dugo trajao, no tom prilikom smo ostali bez kuhinje koja nam je uništena granatom.

I tako se je došlo do Bleiburga, odnosno jednog velikog polja, koje leži pred tim mjestom. Teško je procijeniti broj vojnika, koji se je tamo našao, a niti sam tada o tome mislio, no, masa je bila ogromna. Uz to,  tu je bio nepregledan broj civila. Žene, starci, djeca sa seljačkim kolima, raznim omotima, pokrivačima, kojekakvim kolicima, na kojima su vukli svoju imovinu, pokoja ovca, koza, konjić i vojnik do vojnika – pripadnici svih mogućih rodova – pokrili su ovo polje. To je moglo biti 13. ili 14. svibnja. I sada se čeka. Što i koliko dugo nitko ne zna. Govori se da naši pregovaraju s Englezima, da su stigli Rusi i Bugari… Engleski zrakoplovi nas nadlijeću u vrlo niskom letu. No, mi mnogo za to ne hajemo. Već ćemo se nekako izvući. Rat je svršio.

Petnaestoga svibnja dolazi do komešanja. Svuda se osjeća živost, pokret. Konačno idemo k Englezima. Tako je i moralo svršiti. Cijelo vrijeme povlačenja nismo ni promislili, da bi drugačije moglo biti. Zar da se predamo onim ušljivcima? Radije bi svi prije izginuli. Ovo nije fraza! Bili bi se tukli do posljednjeg. Svi. Bez iznimke.

I tako je došao red i na moju jedinicu. Krećemo postrojeni i bacamo jedan po jedan oružje: strojnice, puške, samokrese… Gomila je ogromna. Tu i tamo pokoji engleski vojnik. Formira se kolona i krećemo. No, uskoro više nema oko nas Engleza. Nestali su. Iščezli su kao u priči. Odjednom. Ili se je barem meni samo tako činilo? A tada ugledah partizane. Svi smo zanijemili i samo se pogledavamo. Je li to moguće?! Izdani smo, prevareni! I što je vrlo zanimljivo, a što sam kasnije s preživjelima otkrio: svi znamo što nas čeka. Čeka nas užas. Njegove pojedinosti ne možemo predvidjeti, ali točno znamo: bit će užasno.

(Nastavak slijedi)

Nikola Mulanović, Mokošica