Odu u vječnosti suđenu slobodu
Već godine trideset i dvije,
Kao da ih niti bilo nije
Prohujaše ko i vihor hudi
A zla kob mi i sad tugu nudi.
Kao da je zla sudbina htjela
Otiš’o je naborana čela,
Jer su brige a i slutnje ljute
Baš sve prave zakrčile pute.
Samo tako, lako i polako
I najbolji među nama odu
U vječnosti suđenu slobodu.
Žar ljubavi i vjere, i nade
Zaborav nam ni smrt ne prekrije,
Jer tko ljubi – nikad umro nije!
