Za nadati se je da će Ukrajina biti oslobođena od ratnih razaranja kao i svijet od pomora nerođene djece
Noćni marš za „8. Mart“ ponovno je organizirao feministički kolektiv “fAKTIV” pod sloganom “Danas marš, sutra štrajk!” u Zagrebu na dan obilježavanja Dana žena, ove 2022. godine. Moto marša je bio šarolikog sadržaja, a nije izostao i onaj „pravo žena na pobačaj“, gdje su članice kolektiva podcrtale kako je Ustavni sud, 2017., naložio vladajućima da u roku dvije godine donesu novi zakon o pobačaju i pomalo se narugale aktualnom ministru zdravstva Viliju Berošu na slijedeći način: “Pobačaj postaje sve nedostupniji zbog tzv. priziva savjesti koji koristi više od polovine liječnika”, ustvrdila je članica kolektiva Bibić, problematizirajući savjetovanja koja se prije pobačaja najavljuju u sklopu novog zakona. “Ministar pušta probne balone i spominje savjetovanje, kao da žene nisu odrasle osobe koje same mogu odlučivati o svome životu”, rekla je (https://www.vecernji.hr/zagreb/nocni-mars-sredistem-zagreba-za-zenska-pravasiromastvo-u-hrvatskoj-ima-zensko-lice-i-lice-starice-1569408 – ).
Ovih dana gledamo kako je ruski predsjednik Putin kao odrasla osoba donio odluku o životu ljudi u Ukrajini pa i Rusa koji ga slušaju kako s tim životima, upotrebom vojnog instrumentarija. Život nerođenog djeteta odjednom, po odluci odrasle osobe – žene, postaje njezin život i ona ga ginekološkim instrumentarijem hoće odstraniti izvan svoje utrobe, kao dijela svog života, ili zapravo njezina utroba je taj njezin život kojim ona odlučuje ili tko zna što zamišlja da joj je u utrobi. A vojnici instrumentarija za odstranjenje(ubijanje) nerođenog života su doktori-ginekolozi koji imaju svog Putina a zove se Parlament; a taj je ustrojio zakon po kojem se moraju ponašati vojnici odnosno ubojice nerođene djece, poput onih ruskih po Ukrajini. Gledamo onaj prizor dječaka na ukrajinsko poljskoj granici kako u plaču tetura hodajući „u budućnost“, njemu nepoznatu, ali poklapa se s nečijom voljom da to bude tako, i zar da sumnjamo da to nije po volji odrasle osobe iz Rusije? Koje je pravo tog dječaka, a koje je pravo nerođenog djeteta kojemu je majka rekla da ona ima pravo oduzeti mu život te odlazi na ginekološki stol da državnim instrumentarijem i suubojicama (ginekolozima) oduzme djetetu život. Ukrajinski dječak na granici u suzama biva dočekan(kažu i drugi iz obitelji po zadnjim vijestima) i odveden na sigurno u Poljsku, a ono dijete na ginekološkom stolu biva prihvaćeno, ali mrtvo u vrećicu i završi u smeću ili u laboratoriju za proizvodnju možda lijekova , cijepiva odnosno kozmetičkih preparata. Ali to je samo jedan od mnoštva prizora, danas u Ukrajini, jer je Putin odlučio kako treba s Ukrajinom odnosno njezinim dijelovima tijela kao što su Krim i Donbas (Donjeck i Luhansk). Broj djece u Ukrajini s ishodom smrti prelazi, za sada, možda nekoliko desetaka u 13 dana ratovanja, a dnevno u svijetu biva pobijeno nerođene djece oko 150 tisuća. Kako ta djeca reagiraju kada ginekološki instrumenti krenu prema njima da ih usmrte; možda slično onom dječaku iz našeg primjera u ovom članku? Ako imaju plač ili krik onda je to nijemi plač odnosno krik, a prikazao ga je u svom filmu autor dr. Bernard Nathanson iz 1984. godine., pod naslovom Nijemi krik, tj. snimkom ultra zvuka. Dijete se izmiče (bježi) od tog ubostvenog instrumenta. Inače je dr. Nathanson jedan od onih koji su kampanjom u Americi preko udruge NARAL postigli da je od 1973. u cijeloj Americi pobačaj bio legaliziran. On se hvalio da je u najvećoj klinici u svijetu za pobačaje u New Yorku, u kojoj je bio ravnatelj, od 75 000 sam izvršio oko 15 tisuća pobačaja. Nakon što je ultrazvuk dobio veću primjenu u prenatalnoj medicini, postao je aktivist protiv pobačaja. U mladosti je odgojen u židovskoj vjeri, kasnije je bio ateist. Obratio se na katoličanstvo 1996. godine.
U svom govoru u Dublinu pred zastupnicima Parlamenta, protiveći se promjeni Ustava koji bi u Irskoj legalizirao pobačaj naveo je i slijedeće: “Život se uistinu može jasno definirati: počinje začećem, oplodnjom, i tada je začeta osoba ljudsko biće. Ne postoji točka na kojoj bi se dogodila promjena; od ništa u nešto: od ne-osobe u osobu. Pri razvoju u maternici nema naglih promjena i zbog toga je život neprekidni spektar, od svoga početka do završetka. Vjerujem da dopuštanje pobačaja znači plansko uništavanje onoga što je jasno i nepobitno ljudski život. Vjerujem da je to neoprostiv čin smrtonosnoga nasilja… Kao znanstvenik znam – ne mislim nego znam – da ljudski život počinje začećem“. Slika smrtonosnog nasilja u Ukrajini dominira u medijskom prostoru te je traumatično za gledatelje a kako je tek onima kojima se događa u njihovu gradu, njihovoj zgradi, njihovu stanu, ulici, njihovoj bolnici ili rodilištu? A ova smrtonosna nasilja pobačajem, brojem su neusporediva s bilo kojim nasiljem na zemlji. Izgleda da samo Nebo „traumatično“ reagira upravo šaljući nam makro slike iz Ukrajine, kao nekoć iz Domovinskog rata kod nas, kako zapravo izgledaju mikro slike po ginekološkim klinikama kad se ruši utroba jedne žene-majke, usmrćujući vlastito dijete, ginekološkim instrumentarijem iz ruku ginekologa odnosno egzekutora sličnih Putinovim vojnicima. Marševi i prosvjedi koji daju podršku Putinovoj invaziji na Ukrajinu usporedivi su s marševima onih koji traže siguran pobačaj, tj. bez priziva savjesti ili dodatnih savjetovanja oko toga. Ovim marševima suprotstavljaju se marševi za život ili“Hod za život“! Nadati nam se da će Ukrajina biti oslobođena od ratnih razaranja kao i svijet od pomora nerođene djece. Kada? To ovisi o svima nama, a posebno o onima kako gledaju na vrijednost života o kojem govori dr. Nathanson. Quo Vadis Munde? (Kuda ideš Svijete!?)
