Za volontiranja u bolnici sam naučio da se uvijek ima što izgubiti i kad misliš da ti ništa nije ostalo
Svakog dana sam dočekivan majčinom paljbom: „Slušaj ti mene! Zapamti da mladost nije uvijek prednost. Imati pravo ne znači imati prednost. Zdravlje u vašoj generaciji potiče na oholost. I vaš izgled, ovisnost o kultu ljepote, nadarenost, sve to izmiče realnosti. Opameti se dok nije kasno.“ Volio sam majku ali nisam slušao ni nju ni druge koji su upozoravali na ozbiljno stanje oko pojave pandemijskog širenja bolesti. Imao sam svoje mišljenje o nečemu o čemu nisam imao nikakvog znanja. Bio sam uvjeren da se to ne samo smije nego sam letio na krilima novog izuma. Koristeći svoje „prirodne resurse“, za koje nisam ni zaslužan ni išta napravio da budu dio mene, nego su mi darovani genetskom šifrom, sve to sam koristio za ugodu, studiranje na Pravnom fakultetu bez velikog uloga a s dobrim rezultatima.
Onda je zavladala KORONA! Zavladali su: oprez, mjere, s maskama, bez maski, distanca, upozorenja, molbe, zatvaranja, otvaranja, oboljeli, mrtvi, tisuće, milijuni, mi, svijet, razvijeni, nerazvijeni, bogati, još bogatiji, Kina, Indija, Afrika, sve Amerike, bijelci, crnci, drugi obojeni, „astronauti“ u bolnicama, testiranja, brisevi, antivakseri – vakseri, okrugla zemlja i ravna ploča, poslušnici, pobunjenici, urote, svjetski poredak! Sa svim ovim sam obrisao svoju savjest, ukrcao se u prolaznost i nastavio ne mijenjati u svom ponašanju ništa. Kad god sam mogao prolazio sam kroz crveno, kao daltonist.
Sestra mi je u drugom gradu na petoj godini studija Medicine. „Zamrzla“ je godinu i pomaže gdje treba po manjim mjestima i bolnicama u okolici. Upravo tako je moj otac na početku studiranja ostavio sve i otišao 1991. u obrambeni Domovinski rat.
S nama u kući živio je moj djed, otac moga dobrog oca. Dok su naši roditelji radili a mi bili mali, djed je čuvao mene i sestru. Posebna dragost se stvorila među nama. Djed je uvijek bio uz mene, noćima bdio u mojim čestim bolestima i mjerio mi temperaturu da se ne popne preko 39 pa da ne dobijem konvulzije, grčeve, napad „padavice“. Njegova blizina me krijepila, išla za mnom i kada sam narastao. Narastao jesam ali odrastao nisam.
U našu kuću je ušla „korona“ i to najprije posjetivši meni najdražeg djeda. U početku smo mislili da je on prvi zaražen a zapravo, kako nitko drugi nije bio pozitivan na testu nego ja, značilo je da sam ju ja unio u njega. Imao sam neke smetnje prije nekoliko dana, ali se na njih nisam obazirao nego sam ih tumačio po svomu: malo umora od noćarenja, malo gubitka teka od nerednog hranjenja, malo kašljucanja od povremenog pušenja, i to bi bilo sve. Temperaturu nisam osjećao a nisam ju ni mjerio. Moja sveznalost je tako zaključila.
Djed je četiri dana bolovao u kući. Samo u jednu noć je postao nepokretan od nemoći. To mi je napravilo potpuni preokret u glavi. Cijelu noć sam u sebi a i naglas ponavljao: „Samo ne smrt, samo to ne.“ Užasnut baš od takve mogućnosti, njegovao sam ga u svakom trenutku, hranio ga i sjećao se kako je on mene hranio, puhao u vruću žlicu juhe da mi ju ohladi i da sve slasno pojedem, tako sam i ja njemu sada davao bijelu kavu, rashlađivao žlicu i molio ga da proguta. Malo smo govorili, ja sam ga samo milovao po licu, poljubio bih mu plave, prekrasne plave, bistre oči i ruke. Nisam ispuštao njegove ruke iz svojih, plakao sam i očima i srcem, i da se vidi i da se ne vidi, slutio sam da mi se njegov kraj očituje skoro sigurno. Prislanjajući se uz njega nesvjesno sam htio zaustaviti njegov odlazak, ne razmišljajući u čijoj je to moći. Pred očima su mi se slagali sretni dani provedeni uz djeda, fakultetskog profesora matematike, koji me učio pravilima u matematici i u životu, vjerujući da je to bilo ispravno učenje koje me ne će napustiti. Što se sa mnom dogodilo, kako mi je zaborav popio sve bitne životne napitke?
Otac je nazvao Hitnu i djed je završio u bolnici na Intenzivnoj. Sjetio sam se svih razgovora o Covidu među svijetom, na društvenim mrežama i na TV programima. Sjetio sam se da nisu svi priključeni na „respirator“, ali i ako budu, strojna ventilacija im pomaže, neki su se vratili s tog puta bez povratka. Odmah sam otišao u bolnicu, u Upravu bolnice, i prijavio se kao volonter za bilo koji posao na odjelima gdje su liječeni Covid bolesnici. Testiran sam na Covid, i kad su rekli da smijem – počeo sam raditi sve što je odjelu i osoblju trebalo. Skupljao sam presvučeno rublje, vozio ga do odlagališta, odvozio otpad, raznosio svakojako smeće, pomagao sestrama u fizički težim poslovima, ulazio obučen i među bolesnike tamo gdje je trebalo nešto premjestiti, ili kao njegovatelj nekoga preokrenuti. Sve mi je odgovaralo i bilo utjeha jadnom stanju u kojem sam se nalazio. Nisam se plašio ničega jer je već sav strah ušao u mene, razorio moju umišljenost, ja sam postao njegov ovisnik, a on moj suradnik. Bačen na koljena htio sam ostati živjeti tako, na koljenima – ali uspravan. U trenu sam se sjetio povijesnih priča o pojedinim asketima obučenima u kostrijet, među gubavcima, osamljenicima, živeći u pustinjama s minimumom kruha i vode. Nije im bilo ni problem ni teško. Osjetio sam koliko su te legende živjele stvarnost osmišljenu na sasvim drugom izvoru.
Jednog jutra je javljeno da je djed umro, zaspao je tijekom noći. Izdalo ga je srce, naravno, nisam ga izdao ja. Imao je brojne komorbiditete, o kojima je pisalo u otpusnom pismu: poremećaj srčanog ritma, povišen krvni tlak, šećerna bolest inzulinovisna. Najlakše prođu najteži bolesnici. Oni – prođu. Moja nesreća se povećala: kako nisam ništa znao o njegovim komorbiditetima? Djed se nikada nije žalio, nisam mu vidio tablete, nisam vidio da iglicom i inzulinom regulira šećer. Gdje su mi bile oči, gdje sam živio dok sam u kući živio?
Nastavio sam volontirati. Bio sam dotučen, nakratko oživljen samo najtežim radom, bespogovorno trčeći gdje god bi me poslali, pa se osoblje počelo otvoreno čuditi mojem zalaganju, želeći znati zbog čega to radim, što mi fali, student sam, sve imam, zašto mi ovo treba. Još da je za neku plaću, ali biti dobar i bez toga, zašto bezrazložno biti toliko dobar? A ja nisam bio bezrazložno dobar, imao sam razlog razotkriven u sebi: postati čovjek i ne izgubiti razum. Nakon nekoliko mjeseci odlučio sam: s Pravom sam skoro gotov a odmah počinjem učiti za prijamni ispit na Studiju medicine. Osim svoga svijeta s kojim sam bio opčinjen, u bolnici sam vidio kako živi drugi, paralelan svijet: odan radu, umoran, krcat smrću, uznemirujućom tugom, svojom i tuđom, s puno nezdravih rješenja u njihovim obiteljima, zbog stalnog i neizdrživog ritma rada, a nisam znao kako se sve to podnese.
Od njih sam naučio da se uvijek ima što izgubiti i kad misliš da ti ništa nije ostalo.
