Može li Rusija ući u borbu na više fronti?
Rusija je već za Katarine Velike osjetila mogućnost da prodre na Sredozemlje, baltička flota je pod Orlovom haračila tursko brodovlje i tlačila Dubrovnik da otvori ruski konzulat i izgradi Pravoslavnu crkvu, što Dubrovčani ograničuju na kapelicu. Ruski uspjesi na Balkanu su mudre Engleze natjerali da spase Otomansko Carstvo i zajedno sa Francuzima i sjevernim Talijanima napadnu Krim 1853. godine.
Sanstefanskim mirom stvara se Velika Bugarska, ali velesile, osobito Engleska uz podršku Njemačke i Austro-Ugarske na nesreću Beča i Berlina, lome Veliku Bugarsku. Kada se Srbija 1903. otela austrijskom utjecaju i pokrenula balkanske ratove, nesposobna austrijska diplomacija je uvedena ubojstvom Franza Ferdinanda u Prvi svjetski rat. Još gluplje su postupili Rusi uvlačeći se u rat zbog Srbije kao saveznici Engleza koji su im se u svakoj prilici, od Japana do Irana, pokazali kao geopolitički rivali.
Postoji li još san Rusije o Sredozemlju? Prije negoli na to odgovorimo bacimo letimičan pogled na ukrajinsku tragediju. Napad “samo” 200.000 ruskih vojnika na Ukrajinu jasno pokazuje da cilj nije bio zauzimanje cijele Ukrajine, još manje blitz krieg (brza ratna pobjeda).
Što onda hoće ruska imperijalna sila? Na to je pitanje teško slabo obaviještenom laiku odgovoriti. Ne vjerujem da su željezare, bazeni ugljena, pa čak ni nafta i plin pravi cilj. Svakako da je istok Ukrajine naseljen osobama ruske narodnosti, te da tamo već osam godina bijesni rat u kojem je dosad poginulo preko 20.000 osoba. Dugoročno Rusija bi dobila puno visokom autonomijom istoka Ukrajine. Možda je cilj povećati cijenu energenata, osobito plina, te cijenu hrane? Vidimo da Rusi traže isplate u njihovoj nacionalnoj valuti (rubljima, dakle pranje novca rublja), što je sad i pokrenula Kina u juanima za ugljen.
Hoće li dugotrajni rat prouzročiti nemire u Europi, ili jačanje nacionalističkih snaga, pa čak i veća ulaganja u vojni sektor? Hoće li ova nelagodna situacija u Ukrajini koristiti jačanju Trumpovih republikanaca? Hoće li Europa doći do kvalitetne i kvalificirane ukrajinske radne snage, koju je lako asimilirati. Želi li Rusija prostor koji će ju učiniti velesilom, jer uz ovakav trend izumiranja i starenja Europljana Ukrajina bi pružila mogućnost kontrole hrane i povećanja broja slavenskoga stanovništva. Brojne su stvari na koje ne znam odgovoriti, ali okrenimo se Balkanu koji je naše susjedstvo.
Odgovara li Rusiji aktiviranje balkanskoga bureta baruta? Po mojem mišljenju baš i ne. Može li Rusija svojom flotom ući u zatvoreno more poput Jadrana i tu riskirati sraz sa Zapadom? Rumunjska i Bugarska dijele Rusiju od Srbije koja lavira između EU-a i Rusije, Srbi tu nisu sasvim homogeni. Albanija je u vrlo dobrim odnosima s Velikom Britanijom i SAD-om, a preko Kosova i Albanije se kontrolira Balkan. Crna Gora jest duboko podijeljeno društvo, ali Sandžak je također neugodna pokrajina po Srbiju zbog blizine BiH i Kosova. Sporazum kojim je najviše zahvaljujući Englezima srpski narod u BiH dobio legalnu kontrolu nad pola BiH je nešto što Srbi ni pod koju cijenu ne će dovoditi u pitanje i svaki bošnjački pokušaj unitarizma će naići na žestoku reakciju Srbije.
Bi li se tu našlo prostora da se posvađa rusku i tursku politiku oko Sarajeva i Banja Luke? Dubrovnik je u posebno osjetljivom položaju, osobito što se tiče sukoba u Crnoj Gori. Manipulacije vodom u projektu Gornji horizonti nailaze na mlak odgovor Hrvata, možda i zato jer im je Milorad Dodik saveznik u borbi protiv unitarizma Sarajeva. Iskreno rečeno čovjek mora biti tužan zbog nesposobnosti i nespremnosti Sarajeva i Zagreba za razumnim sporazumom. Osim Gornjih horizonata tu je i zračna luka u Trebinju koja ima geopolitičku važnost znatno veću od ekonomske, a i podršku Srbije. Makedonija je također u lošoj geopolitičkoj situaciji, gdje se ne može osloniti niti na Bugare, niti na Grke što Srbi i Rusi odlično shvaćaju i koriste za svoje ciljeve.
Europa ima heterogeno stanovništvo i njezine države imaju različite interese, svjetonazore i tradicije. I u SAD-u postoje duboke podjele, ne samo političke. Toga je Rusija svjesna, ali koliko su i njezini saveznici i savezi čvrsti? I može li ona ući u borbu na više fronti? I što je najvažnije je li njezino stanovništvo spremno na dugotrajna odricanja, pa čak i fizičke žrtve? To je pitanje svih pitanja. Nadam se da ne ćemo dobiti vagnerijance i nietzscheance kao 1941. godine, jer bi to bila operacija Valkira! Harakiri Europe!
