Zekanović je najgore od onoga što se je u Saboru nakupilo
U ovih tridesetak godina naše samostalnosti, neovisnosti, suverenosti, slobode i demokracije svega i svačega smo se nagledali u našem političkom životu, posebice državnom. To sve se odražavalo se i odražava se u Hrvatskom saboru, odnosno sabornici. Razni i različiti likovi su se tu izmjenjivali i smjenjivali. Mnogi redikuli (ridikuli) su tuda prolazili i dan danas prolaze. Neki od njih su “preletači”, žetončići, opskurni i pomalo nestvarni likovi, koji nas osim svega ostaloga nastoje zabavljati, pri čemu si umišljaju da su jako inovativni i kreativni, a u stvari su necjelovite i neostvarene ličnosti, koji svoje mane i komplekse kompenziraju za saborskom govornicom, na često neprimjerene načine, sve sa ciljem da skrenu pažnju na sebe. Nagledali smo se ovih godina raznih performansa. Sve je to bila manje-više otkrivanje tople vode ili skretanje vode na svoj ili stranački mlin, te ulizivanje i podilaženje političkom šefu ili koalicijskom partneru. To je obvezni dio političke trgovine, koja prevladava i kojom se kroji naša sudbina i naš život, koji se čovjeku smuči kad vidi i shvati tko ga sve predstavlja i zastupa. Naravno za sve smo si sami krivi, mi smo ih izabrali. Bile su i jesu evidentne i egzistentne mnoge prijevare u svakom sazivu sabora. Ne mali broj sabornika na jednoj su listi izabrani, a drugu opciju zastupaju. Ipak, sabor je prije bio nešto drugo nego je danas. Imao je dignitet, određeno dostojanstvo i vjerodostojnost.
Može li imati dostojanstvo i vjerodostojnost saborski zastupnik koji za saborsku govornicu dolazi s vrećicom bijelog praha i aludira na određenu drogu, koju po njemu konzumira aktualni predsjednik države, pri čemu upozorava na određene simptome uživalaca te supstancije, pri čemu priča priču o dječaku Zoranu koji se vinuo u visoku politiku. Jadno da jadnije ne može biti. Ovim činom zastupnik Hrvoje Zekanović uvrijedio je i ponizio svakoga od onih preko milijun birača, koji su dali povjerenje današnjem predsjedniku države. Predsjednik države je institucija koju se mora poštovati. Ne može svaka šuša kad joj god padne napamet, pljuvati po predsjedniku države, kako god se on zvao i štogod on radio. Za sve postoje pravila i ljudski načini. Ovo je neviđena haranga na predsjednika Zorana Milanovića, koji se usudio, na svoj način izgovoriti ono što nitko nikad nije, što je uglavnom istina i što premijera i vladu pomalo izluđuje, tako su prešli sve granice i mjere, posebice one pristojnog ponašanja, dobrog ukusa i pristojnosti. Predsjednik države im pritom ne ostaje dužan. Paljba se redovno vrši s oba politička brda, što uznemiruje građane i ne šalje im nimalo dobre poruke, već ih zastrašuje u pogledu sigurnosti i stabilnosti države.
Istina Bog, predsjednik države toj bratiji ne ostaje ništa dužan. Dapače! Ne rijetko ih izaziva, na ne baš primjeren način. Pitanje je čime je to predsjednik izazvao i uvrijedio saborskog zastupnika višestrukog preletača i primjerka autohtonog žetončića, koji očekuje nagradu za svoj istup i nastup, čije pripreme dugo traju i povezane su sa svim prijašnjim performansima ovog živopisnog šibenskog zastupnika, “tvrde” desnice. Sjetite se samo gdje sve taj čovjek bio, što je govorio i što je radio u suradnji s mnogima. Čovjek očito nije svjestan svojih mogućnost. Smatra se u neku ruku Mesijom ili Mojsijem, koji će prosvijetliti ovaj narod i izvesti ga iz političke pustinje. Nakon duljeg osobnog lutanja vraća se na svoj početak. Zatvara krug, koji je zapravo prazan, nema niti čvrstog ruba, kojim bi se ograđivao. Postoje rupe, kroz koje uvijek prema potrebi i okolnostima može šmugnuti na drugu stranu, kad se ukaže bolja prilika. Možda si zamišlja kako u nedostatku ministarskog kadra može zasjesti u neku praznu fotelju, što je čista iluzija i tlapnja. Aktualni premijer je mudar i oprezan, te pomno promišlja o svojem kadroviranju. Istina nema baš neki izbor, ali sigurno neće grlom u jagode. Ići će polako, mic po mic, te uz puštanje probnih balona, popunjavati kadrovsku križaljku. Ovi jalovi performansi za saborskom govornicom sigurno na to neće utjecati. Performansi zapravo najviše govore o onome tko ih izvodi. Napraviti dobar performans nije lako, niti jednostavno. To ne može nikakva usijana glava ili pokondirena tikva. To je svojevrsna umjetnost, utemeljena na logici, znanju, sposobnostima i vještinama, bez larpurlartizma i provincijskog iživljavanja.
Donijeti u sabornicu bijeli prah i zeleni kupus nije jednako, a kamoli isto. Zanima me kakav je to bio prah, gips, griz, brašno ili stvarno ono što mislimo da je i na što se aludiralo. Kojim pravom i u ime koga Zekanović poziva ministra policije da u vezi insinuiranog praha napravi izvide i premetačinu na Pantovčaku.
Zastupnica Marija Selak Raspudić je dobro primijetila da su neki od po Zekanoviću vidljivi simptomi uslijed konzumacije bijelog praha upravo vidljivi na njemu samome, posebice hiperaktivnost i iracionalnost. Običan čovjek se nakon svega toga zapita, zar u nas nema dovoljno ozbiljnih i za život važnih tema za raspravu i obradu u saboru. Kome i čemu je nešto dobro ovaj performans s vrećicom bijelog praha donio. Čemu je doprinio, osim spoznaji da smo jako zastranili i zakazali kao društvo i pojedinci.
Vrijeme provedeno u sabornici je jako dragocjeno i skupo. Mi to sve plaćamo. Što dobivamo od toga, osim neprimjerenih, neprihvatljivih, jalovih rasprava i ponašanja velike većine “izabranih”, posebice onih kojih prizivaju i pozivaju se na svoje kršćanske korijene i opredjeljenja.
Poznato je kako se najbolje odgaja primjerom. Kakav mi to odgoj pružamo djeci i mladima, ovakvim performansima, koji aludiraju o postojanju i uporabi bijelog praha na Pantovčaku? O tomu će sad pričati i polemizirati čak i oni kojima to nikad ne bi palo napamet. Zar je to bio Zekanovićev cilj? Mislim da nije. Njegov cilj je bio omiljeti aktualnom premijeru, iza čijih se skuta već dulje skriva. Trebalo je do kraja i temeljito ocrniti predsjednika države, koji uživa veliku popularnost u narodu i ima veliku podršku.
Jadno! Jadno! Jadno!
Na kraju, ovo je ipak posao za policiju, štogod u toj vrećici bilo.
