Hrvatski Fokus
Društvo

Naše uljarstvo iz 1924. godine

Zadružni savez u Splitu u kolovozu 1924. imao sastanak svih uljarskih zadruga u Dalmaciji

 

Dubrovački list od 21. 11. 1924. donosi pod naslovom “Naše uljarstvo” članak anonimnog, ali očito dobro upućenog, pismenog i bistrog čovjeka koji se potpisao pseudonimom Poljoprivrednik o prilikama u maslinarstvu. U uvodniku “poljoprivrednik” iskazuje pohvalu listu što se zauzeo za naše uljarstvo, koje je gotovo jedini unovčivi prihod primorskoga seljaka.

“Kod nas u državi se troši ulje po nisku cijenu, pa bilo ono i najlošije kvalitete sa 6 – 7 kiselina (npr. ono crnogorsko). Ne pita se dakle mnogo za kvalitetu, nego za cijenu. Za izvoz u inozemstvo stvar stoji drugačije. Englezi npr. ulje koje sadrži iznad 4 kiselina kvalificiraju da nije za ljudsku hranu i cijenu mu znatno obaraju. Također jednako i Amerika (SAD), a ta dva tržišta mogla bi, uzev u obzir i naše valutarne povoljne prilike za izvoz, trošiti vrlo mnogo našeg ulja, koje se na okusu i masnoći odlikuje od stranih svjetskih ulja, samo kad bi se to u redu pravilo.

Za to je za preporučiti pravljenje dobrog polufinog ulja sa 3 do 3.08 kiselina, koje može da se troši i istodobno da izdrži svjetsku konkurenciju. Imamo loše iskustvo još i iz doba Austrije (koja je unapređenju uljarstva ipak radila) sa prefinim kvalitetama ulja. Onda su Uljarske zadruge davale plod masline državi i ova ih je u svojoj režiji prerađivala, ulje prodavala i po svršenoj uljarskoj kampanji podavala zadrugarima obračun utrška, koji nimalo nije bio povoljan za zadrugare, te je zato taj pokus odmah i propao. Napominjem da je ona kvaliteta bila odlikovana u Italiji i Francuskoj — ali račun je morao da slabo ispa(d)ne zbog troškova režije i slabe količine ulja, jer se iz još zeleno obranih maslina, koje još nijesu bile dozrele niti prikupile, nije moglo dobiti onoliku količinu ulja u sebe koju bi skanije bile prikupile.

Za polufino ulje stvar stoji znatno povoljnije, pošto se isto može da pravi iz padenih i obranih maslina, samo treba da težak tomu posveti malo više pažnje i ništa drugo. Ali naš je seljak vrlo konzervativan. Kod njega savjeti ni riječi ni pomažu, ta kad bi ga se i svako jutro savjetovalo, on bi ipak radio kako mu i otac. Tu je potrebita državna vlast da ga zakonskim putem i potporom na to prisili, te kad bi prošlo tako pod silu par godina, on bi se već sam na to priučio i bio bi zahvalan državi za ovakov njezini rad, jer bi se uvjerio da iz toga ipak ima koristi.

1) Država bi morala uzeti u sezoni pravljenja ulja više mlinica pod zakup i tu postaviti svog povjerljivog čovjeka koji bi pazio da nitko ne samelje masline zapaljene (užegle, op., T.T.) – nego svak da ih mora kroz 3 dana sakupiti i samljeti.

2) Neka se u istim mlinicama postavi posuđe u koje će se ulje odmah uliti, pak vlasnik neka ga poslije 24 sata nosi kući, ali još u mlinici neka odjeli od ulja vodu i talog, te to neka nosi posebno kući a ulje posebno. Kod kuće neka ga svakih 8 – 10 dana još za dva puta prebistri i talog odstrani u posebne posude.

3) U mlinicama neka odstrani i poruši stare hambare, a postavi moderne sanduke, što priječi da se maslina u hrpi zapali (užegne, uskiseli), jer one kiseline koje se odatle prenesu u ulje – slabo ih se može i sa kemijskim sredstvima iz ulja da izvuče i to ulje ostane uvijek slano i pali u grlu.

Glede troškova mlinarine država bi se trebala držati cijene mjesta, a ako bi nešto više potrošila, to neka ona sama snosi. Nije to Bog zna koliki trošak, jer seljak ipak gleda gdje mu je izrada jeftinija, a ne i korisnija.

Po mojem mišljenju svagdje se, tj. u ovakoj mlinici sa ovakovim postupanjem može napraviti dobro polufino ulje, a najkorisnije je u starim mlinicama na “madrevit” (cijeđenje pomoću tijeska, navoja op., T.T), jer tu se polagano radi i ulje može da se sve pokupi, dočim sa modernijim hidrauličkim presama radnja ide prebrzo, te se ulje i voda skupa pomješaju, a to ide samo u prilog vlasnika mlinice u puč, a nipošto za proizvađača.

Također, iako u košticama ostane 6 – 7 % ulja, koje se može iz njih izvući uporabom otrovi, a koje ulje može opet da služi u tehničke svrhe, i po jeftinu cijenu, ne mislim da je to mnogo korisno, pošto naš seljak  iz tih koštica ima dobru i masnu svinjsku krmu, koja mu se bolje isplati nego kad bi ih prodao i za to kupio npr. mekinje (ljuske samljevenog žita).

Samo u godinama kad je plod potpuno zdrav a zima topla može da se melje sa studenom vodom, inače mora se upotrebiti toplu vodu, jer to zna svaki naš mlinar, samo stručnjaci ne znaju. (pogrješno, op., T.T.)

Vruća voda doista ponekoliko škodi kvalitetu ulja utoliko što se u njemu kiseline naglije razvijaju i ulje ne može da izdrži 2 godine dok se potroši, dočim ono pravljeno na studeno bolje se održava.

Dakle umjereno topla voda 50 – 60 C može da se upotrijebi, jer najglavnija je stvar da se masline friške (freške, svježe) samelju, a ne pustiti da se u hambaru zapale (užegnu), pak iz njih da dimi. Naš seljak ima baš tu manu da pusti masline da mu postoje (odstoje) u hambaru 10 – 15 dana, jer misli maslina će se zbiti, (zgusnuti) biti će manje mlina (meljiva), te ću ja manje mlinarine platit, a ne zna jadan da je baš za onih 25 dinara koje je za mlinarinu manje isplatio – izgubio na cijeni ulja 400 – 600 dinara.

Država će stalno voditi računa o našem uljarstvu, te preporučam mjerodavnim neka bi uzeli u pretres i ovaj moj članak – kad na to red dođe.”

Na članak stiže reakcija A.D u broju od 24. 12. 1924. pod istim naslovom “Naše uljarstvo”. Autor navodi da je Zadružni savez u Splitu u kolovozu 1924. imao sastanak svih uljarskih zadruga u Dalmaciji uz nazočnost vladinih poljoprivrednih referenata te stručnjaci i predstavnici industrije.

“Svi su izjavili da Uljarske zadruge prave dobro ulje koje se je kao npr. u tvornicama sardina, moglo upotrebljavati i plaćalo se skuplje nego ostalo, pače ono, pravljeno na primitivnim tijeskovima, nije se nikad upotrebljavalo, niti se može upotrebljavati za to.

Jednodušno je mišljenje bilo da produkciju Uljarskih zadruga danas iscrpljuju pojedinci u svoju korist, jer ulje prikupljuju kod pojedinih članova i iziđu u trgovinu sa nekim kvantumom finoga ulja, dok Ularske Zadruge to ne mogu učiniti, jer nemaju svoga centralnog skladišta gdje bi ga pospremili, rafinirali i u trgovinu slali.

Radi toga je jednodušno poprimljen prijedlog da se umoli Kr. Vlada neka ovećom svotom dođe ususret uljarstvu u Dalmaciji, uspostavom Centralnog skladišta.

Nismo složni s “Poljoprivrednikom” (anonimnim autorom članka an kojeg autor reagira, op., T.T.) da to Vlada uzme u svoju režiju, već smo mišljenja, a tako se je i g. Ožanić (hrvatski agronom, 1870. Vranovina kod Topuskoga – 1944., Split)., u to vrijeme 1924.-1928. voditelj Poljoprivrednog odjela Velikoga župana Splitske oblasti) jednom izjavio, da to bude čisto trgovački posao pri Zadružnom savezu pod imenom: Uljarski odsjek, a nemamo protiva da taj rad Vlada nadzire.

Uljarske su Zadruge najpodesnije sredstvo za brzo izrađivanje maslina i za pravljenje finoga ulja, a da i ne govorim o sniženju troška, koji iznosi tek trećinu onoga na primitivnim tjeskovima. Mlinice na “madrevit” jesu danas jedna nužda, jer se izradi maslina ne može doskočiti, a kad bi g. “Poljoprivrednik” promatrao

koliko sati muke i truda vidi, pa kako se na dugo ide, ne u sporom tještenju, već pretresanju sprtava, lijevanju vrele vode i ostalo, a kad bi se svaki put morala prolijevati voda iz kadnja, onda bi svaka mlinica na “madrevit” izradila dnevno 3 kvintala ulja, a svaki taj kvintal ulja zapao bi za izradu po 400 dinara, i još bi ostalo u paćikama (otučak) 12 do 14 % ulja, a kod Uljarskih Zadruga najviše do 7 – 8 %, a cijena izrade pada na trećinu. Ne razumijemo kako se u hidrauličkim presama pomiješa ulje i voda, kad uljarne imaju najmodernije mlinove, gdje samljevene masline palete izbacuju vani i ne dopuštaju da više vremena kola gaze po njima.

Takove su mlinove otprije imali privatnici, a proizvađači ih danas izbjegavaju. Tomu ne može bit uzrok tještenje, jer i hidraulične prese mogu raditi upolako, a kad bi radile i brže, to ne bi značilo da se u spritvama mora pomiješati ulje i voda, jer tjera vani i jedno i drugo, a to se taloži i rastaje u posudi.

Ne shvaćamo kako se masline u sanducima mogu sačuvati. kad se preporuča da se masline 3 – 4 dana razastru na 8 – 10 cm debeline, da se posuše i onda izrađuju, a svako drugo spremanje kvari masline. Nama mora biti svrha da pravimo – ne polufino – već fino ulje, jer takova strana tržišta traže i mi im možemo udovoljiti jer ulja u Dalmaciji pravljena u Zadružnim Uljarama na izložbi, god. 1910./11 odnijela su prvenstvo, pa zašto ne bismo proslijedili tim  radom kad nam je on donio izvrsne rezultate.

Vrijeme je novac, to osobito kažu Englezi i Američani, pa čemu bi se mi opet primitivni pokazivali povraćajući se 50 godina nazad, trošeći ljudsku snagu i gubeći vrijeme na već zabačenim tjeskovima!

Uljarske Zadruge jedine mogu pomoći podignuću uljarstva u Dalmaciji, a za to je nužno centralno skladište za filtriranje i odašiljanje ulja na daljnja i veća tržišta.

Imamo dokaza kako državni faktori imaju u vidu ovu granu poljoprivrede, jer po njihovom naputku Kr. Vlada zadnje dvije godine poduprla mnoge Uljarske Zadruge, e da one mogu pojačati i proširiti svoj rda, pa će to – uvjereni smo – činiti i na dalje, a osobitu pažnju i pomoć treba da svrati i pruži da se što prije uspostavi Centralno skladište ulja. Požaliti je da se tako piše o jednoj najvažnijoj grani poljoprivrede našega težaka, jer se javno mnienje i državnu vlast zavađa u bludnju, pa se može dogoditi da i u tome pođemo nazad mješte naprijed. Kamo sreće da bi se sve masline u Dalmaciji mogle izraditi u Zadružnim uljanicama, ali bi se to htjelo danas silnoga potroška, pa je i sa sastanka Uljarskih Zadruga bila zamoljena Kr. Vlada da sada što moguće više podupre proširenje rada Uljarskih Zadruga koje već rade, kako bi bar one mogle dati što veći kvantum finoga ulja.

Ovo nije samo mišljenje pisca ovoga članka, već je ovakovo mišljenje stručnjaka, a zadrugari u Dalmaciji su potpuno zadovoljni radom svojih Uljarnica. Osim toga, tako rade i u Italiji i Francuskoj, pa čemu bi mi bili jedan natražni specialitet.

Teo Trostmann

Povezani članci

AFORIZMI – Robijali iz uvjerenja

hrvatski-fokus

AFORIZMI – Bosanski križ i kukasti križ

HF

Hasidske enklave u New Yorku

HF

KNJIŽEVNI MINIMALIZAM – Stanje stvari

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...