Suđenje Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj očiti je dokaz nespremnosti osude komunističkih zločina
Ulaskom Hrvatske u EU promijenili su se kriteriji. Poštivanje prava i zakonitosti, Hrvatska je morala ugraditi u svoje pravno zakonodavstvo. Famozno poglavlje 23. Pravosuđe i temeljna prava, za koje nije postojala zajednička pravna stečevina dugo je bila posljednja stepenica koju je trebalo prijeći na putu u EU.
Poznata Titova uzrečica da se suci ne drže zakona kao pijan plota, vladala je u jugoslavenskom i hrvatskom pravosuđu. Zbog neprovedene lustracije, neujednačenost sudske prakse i nejednakost pristupa optuženicima samo se preselila i u samostalnu hrvatsku državu. Takva praksa jasno se očitovala u optuživanju komunističkih kadrova. Poznata je i ona uzrečica: “Pojavu osuditi, druga osloboditi“!
Nepostojanje neovisnosti Pravosuđa i njegova povezanost sa vladajućima jasno se i sramotno očitovala, na opće čuđenje u Hrvatskoj i EU-u upravo na slučaju Perković-Mustač sa Lex Perković. O mogućem suđenju hrvatskim špijunima u Njemačkoj govorilo se godinama, još od vremena kada je Perković, kao bivši dužnosnik Službe državne sigurnosti (SDS), poznatije pod starom kraticom UDBA, postao jedan od šefova hrvatskih tajnih službi u novostvorenoj državi. Većina hrvatskih emigranata od onih 69 sa popisa ubijena je upravo u Njemačkoj.
U nakani zaštite Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, kao dokazanih šefova jugoslavenske i hrvatske komunističko-represivne nomenklature izvodile su se eskapade i egzibicije u Hrvatskom Saboru i tadašnjoj Vladi RH na čelu sa premijerom Zoranom Milanovićem.
Bivši direktor u naftnoj kompaniji INA i prebjeg iz socijalističke Jugoslavije Stjepan Đureković brutalno je smaknut hicima iz pištolja te udarcima sjekirom 1983.godine u Wolfratshausenu, tridesetak kilometara od Münchena. Ubijen je u improviziranoj tiskari smještenoj u garaži drugog hrvatskog emigranta, Krunoslava Pratesa, koji je istovremeno uređivao iseljenički tisak i informirao UDBA-u. Četvrt stoljeća nakon atentata Prates je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog pomaganja u ubojstvu, a tijekom suđenja isplivala su i imena „jugošpijuna“ Perkovića i Mustača koji će zajedno biti osuđeni na doživotni zatvor.
Pod pritiskom uvođenja sankcija od strane EU-a, Hrvatska je postigla dogovor s Europskom komisijom (EK), i promijenila zakon o primjeni europskog uhidbenog naloga (EUN). Hrvatski sabor je s 83 glasa za, 28 protiv i osam suzdržanih, na prijedlog Vlade izmijenio Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s EU-om, tzv. „Lex Perković“. Tim je izmjenama izbrisano ograničenje primjene europskog uhidbenog naloga na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002.godine.
Tako je omogućeno uhićenje i izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj na suđenje u Münchenu. Na suđenju Perković-Mustač u Njemačkoj sadašnje vlasti u Hrvatskoj su, kako su ustvrdili i njemački tužitelj i sud, bojkotirale suradnju na ovom slučaju.
Ivan Krmpotić, jedan od svjedoka i njegova obitelj zatražili su zaštitu od njemačkog pravosuđa zbog prijetnji. To je slika Hrvatske!
I nakon osuđujuće presude na doživotni zatvor. Hrvatska vladajuća „elita“ olakšala im je izdržavanje doživotne kazne prebacivanjem u Hrvatsku. Pitanje je hoće li je uopće i odslužiti do kraja, jer su već počele igre i igrice kako bi ih se pomilovalo. Perković i Mustač tako su prvi i jedini osuđeni za zločine počinjene u ime komunističke ideologije.
Progonili su komunisti i svoje. Nakon Rezolucije Informbiroa, napunili su se Goli otok, Lepoglavu i Staru Gradišku, logori i zatvori po Jugoslaviji.
Informbiro (skraćeno od Informacijski biro komunističkih i radničkih partija – IB), savjetodavno i koordinacijsko tijelo devet komunističkih i radničkih partija (SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke, Madžarske, Rumunjske, Bugarske, Jugoslavije, Italije i Francuske), osnovano potkraj rujna 1947.godine u Varšavi. Zadaća mu je bila informiranje i savjetovanje predstavnika centralnih komiteta partija članica radi usklađivanja njihovih politika. Bio je pod dominacijom sovjetske Svesavezne komunističke partije (boljševika), koja je potaknula njegov osnutak. Služio je interesima SSSR-a u odnosu na savezničke države i partije, radi nadzora komunističkih pokreta. Do proljeća 1948.godine sjedište mu je bilo u Beogradu, a potom u Bukureštu. SSSR se koristio Informbiroom u sukobu s državno-partijskim vodstvom Jugoslavije, nakon političkog razlaza J. Broza s J. V. Staljinom. Na drugome zasjedanju u Bukureštu, 28. VI. 1948. godine, donesena je rezolucija O stanju u KP Jugoslavije, u kojoj je odbijanje jugoslavenskog vodstva da se podredi sovjetskoj politici označeno kao izdajničko i protusovjetsko (na trećem zasjedanju u Budimpešti, potkraj studenoga 1949., Informbiro je donio rezoluciju Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica). Sovjetski se režim promidžbeno koristio Informbiroom u opravdavanju niza staljinističkih sudskih procesa u državama istočne Europe.
»Ibeovaca« je prema izvješću jugoslavenske policije sačinjenom 1963. godine bilo ukupno 30.113. Prema republikama njihov je broj: Srbija 15.421 osoba; Hrvatska 4.657 osoba; Crna Gora 3.739 osoba; Bosna i Hercegovina 1.567 osoba; Makedonija 1.567 osoba i Slovenija 786 osoba. Arhiv Hrvatske, Zagreb (AH), Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP). Pregled broja kažnjenih i osuđenih pristalica IB-a, 1963., kut. 21., oznaka 21.011. 29
A sada osuđeni za masovne komunističke likvidacije u Jugoslaviji NITKO!
NEMA NIKOGA, NITKO!
Za masovne poslijeratne likvidacije, komunističke zločine iz mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi, nitko nikada u Jugoslaviji nije odgovarao!
Pobijena su 664 katolička svećenika, bogoslova i časnih sestara.
Ni jedna optužnica nije nikada napisana. Ni jedna presuda nije donijeta! Policijske i sudbene vlasti komunističke Jugoslavije nisu nikada provodile istrage o takvim zločinima, sustavno su prikrivale grobišta, te su pomno vodile brigu da čak ni u popisivanju ratnih žrtava ne bi slučajno popisale vojne i civilne žrtve na strani “neprijatelja”, koje su bile osuđene na trajni zaborav.
Još jedna zanimljivost komunističkog pravosuđa: 24 kolovoza 1947.godine u Lanišću u sjevernoj Istri nakon krizme zaklan je mladi svećenik Miroslav Bulešić. Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem ZAKLALI u hodniku. Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su “nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora. Mons. dr. Jakoba Ukmara teško su pretukli i ostavili u lokvi krvi misleći da je mrtav U prijelomnim trenucima stvaranja samostalne hrvatske države, sudski spis o ubojstvu bl. Miroslava Bulešića je nestao. Eto tako se sakrivaju komunistički zločini.
Stoga je govoriti o antifašizmu u to vrijeme, u kontekstu Bulešićeva ubojstva, pogrješno. Zapravo, radi se o čistom komunizmu, a sam čin u Lanišću na Ćićariji, predstavlja ubojstvo iz mržnje, čistog osjećaja mržnje prema Crkvi uvjetovanog komunističkom indoktrinacijom. I u tom kontekstu treba sagledavati događaje na Ćićariji, ne u kontekstu antifašizma nego kontekstu komunističke ideologije, prosovjetskog komunizma, koja je bila uzrok i povod zločina diljem Istre.
Titova komunistička vojska poubijala je nekoliko stotina tisuća Hrvata. U svom izvještaju Pregled nanijetih gubitaka neprijatelja iz 1945 godine, JNA je napisala da su do 15. svibnja 1945. godine partizani samo na području Slovenije zarobili 230.426 vojnika i civila, da su u završnoj operaciji u Sloveniji u borbama ubili 92.407 vojnika.
Iz knjige depeša generalštaba JNA vidljivo je, da je general Arso Jovanović bio taj koji je u generalštabu vodio postupke sa zarobljenicima. 17. svibnja 1945. godine Arso Jovanović upućuje depešu generalu Kosta Nađu, komandantu 3. Armije …Uputite odmah ratne zarobljenike u Vojvodinu, i to sedamdeset pet hiljada u Bačku, trideset hiljada u Srem, deset hiljada u Baranju i trideset hiljada u Banat….Istog dana ta knjiga depeša razotkriva i drugu depešu A. Jovanovića Kosta Nađu …Saveznička komada za Koruško predat će vam 200.000 ratnih zarobljenika. Odredite i uputite u odredište komisiju od pet članova koji će primiti te zarobljenike od savezničke komande. Članove komisije odredite od odabranih oficira….
Poznata je i nova povijesna činjenica, da su i Bugari vratili hrvatske zarobljenike iz područja Graza. Dana 13. svibnja 1945. godine, Kosta Nađu u Maribor vraćeno je 10.000 ustaša i 4000 civila od toga 3000 žena i djece.
Josip Broz Tito je u tom razdoblju masovnih likvidacija u svibnju 1945. godine bio na tom području i kontrolirao provedbu plana likvidacija. Zbog golemih ratnih i poratnih zločina, te dugogodišnje represije totalitarnog režima komunističke Jugoslavije, Tita svrstavaju među deset najvećih ubojica 20. stoljeća
Nigdje ni na jednom mjestu u povijesti hrvatskog naroda nema toliko mrtvih posmrtnih ostataka Hrvata, kao lijevo i desno od autoceste kod Macelja. Nije postavljen ni jedan križ, nijedno spomen obilježje, nerazumno čekaju ostvarenje prava na grob i dostojanstven ukop.
Ako zbrojimo sve te podatke postaje i povijesno jasan broj zarobljenika na križnom putu. Do 15. svibnja 1945. godine partizani su zarobili ili primili od Engleza ili Bugara 444.426 zarobljenika. Ako tom broju pridodamo i broj pobijenih od 9. svibnja do 15. svibnja 1945. godine u probijanju do Bleiburga (92.407), možemo zapisati na osnovu partizanskih dokumenata, da taj broj ukupno iznosi 536.833 žrtve komunističke odmazde. https://kamenjar.com/roman-leljak-zlocin-prema-hrvatskom-narodu-nije-prestao-sve-do-danasnjeg-dana/
Umjesto osude i kazne, nagrada
Umjesto osude i odgovornosti, veliki dio komunističkih i partijskih funkcionera nagrađen je dobrim poslom, velikom plaćom, velikim stanovima, zapošljavanjem i školovanjem djece, ugodan i miran život i tako su prenijeli i u novu državu Hrvatsku!
Već 30 godina od oslobođenja i osamostaljena u Hrvatskoj većina grobišta nije niti obilježena. Medu ubijenima su bili razvojačeni vojnici, starci, žene, djeca i svećenici. Politička vlast već desetljećima zaustavlja sve pokušaje njihova pronalaženja. Jugo-komunistima nije bilo dovoljno samo izvesti zločin i zabraniti istraživanje skrivenih grobišta, nego u narodu uliti strah u kosti pri samoj pomisli na potrebu pronalaženja grobova i osude počinitelja.
Masovni mediji u Hrvatskoj, koji odražavaju politiku vladajućih struktura nerado propuštaju, većinom cenzuriraju spomen na komunističke zločine, stoga se teško mijenja javno mnijenje i odnos prema njima.
Komunisti su jednaku razinu energičnosti pokazali i u obračunu s vjerskom tradicijom. Lenjin u pismu Gorkom ističe da je svaka vjerska ideja „najsramotnija podlost i najopasnija zaraza“. Čudno, a komunizam to nije? Jer komunizam je vjeru u Boga zamijenio vjerom u Komunističku partiju, Boga je zamijenila komunistička partija!
Političke stranke i pokreti lijevo-liberalnog usmjerenja još uvijek veličaju diktatora i svjetskog zločinca Josipa Broza Tita, unatoč svim dokazima o vladavini zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima pod njegovim vodstvom. Čak idu tako daleko da stranke Možemo i SDP namjeravaju vratiti njegovo ime Trgu Republike Hrvatske u Zagrebu!?
Obrana komunizma izjednačavanjem sa antifašizmom
Hannah Arendt njemačka filozofkinja kaže :“Nitko nema moralno pravo biti antifašist, ako nije istodobno i antikomunist”. Usprkos osudi komunizma od EU-ovih institucija, po zločinima izjednačenim sa fašizmom i nacizmom, na prostoru bivše Jugoslavije i dalje se slavi zločinac Tito i njegova partizanija. Ne samo da se veliča i slavi Tito i njegova zločinačka partizanija, nego su ti njegovi sljedbenici ispunjeni takvom nepojmljivom mržnjom prema neistomišljenicima, da bi opet iznova ponovili zločine, opet bi oni ponovili Bleiburg, Križni put, jame, fojbe, Daksu i Goli otok.
Poznata je izjava Nenada Stazića, zastupnika SDP-a u Hrvatskom saboru: “Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!” U obrani od odgovornosti za zločine komunističkog totalitarnog režima proglašavaju ga antifašizmom, jer antifašizam je po njima pozitivan i ne može počiniti zločine, zločine čine samo fašisti!
U tomu idu tako daleko da kažu, da je Hrvatska nastala na zasadama antifašizma, a ne na Domovinskom ratu, što u Ustavu jasno piše.
Jedini istinski antifašisti bili su istarski seljaci i rudari koji su se prvi u Europi digli protiv fašizma. Poznate su Proštinska buna i Labinska Republika iz veljače 1921. godine, koje su ugušene od strane talijanske policije i vojske.
Uz njih pravi antifašisti bili su i istarski svećenici, koji su bili stalna meta fašista, zato što su bili uz narod i živjeli s narodom.
Komunisti odnosno samoproglašeni antifašisti borili su se sami protiv koga, čega??? Fašizma! Reći će oni! Kojeg li apsurda? Kako su onda mogli postati antifašisti kada su komunisti, a komunizam je po metodama i načinu vladanja izjednačen sa fašizmom i nacizmom kao isti zločinački režim?
Je li Titin režim bio antifašistički kada je počivao na komunizmu, na zločinima komunizma, a komunizam je izjednačen sa fašizmom kao istim zločinačkim režimom? NIJE! Dio u kojem je oslobodio zemlju od njemačkih i talijanskih okupatora ne daje mu pravo da se kiti antifašizmom, jer je nastavio represiju, teror, logore i likvidacije koje čak ni okupatori nisu provodili, naime mnogi obični građani koji su preživjeli njemački nacizam i talijanski fašizam, nisu preživjeli komunizam. I sami sebe dovode do apsurda. Izvrstan primjer je IDS i izjave njegova bivšeg predsjednika Borisa Miletića kako oni vide antifašizam, kojim se stalno busaju: “Jedno je znakovlje koje se odnosi na razdoblje komunizma, a drugo je razdoblje antifašizma i narodnooslobodilačke borbe. Dakle, ta zvijezda petokraka je oslobodila naše gradove, oslobodila našu Istru i pripojila je matici Domovini. Ne znam kako netko može biti protiv toga. Znate da imamo brojne trgove i ulice s tim nazivljem, i škole, i mi se na to ponosimo.”….. “Treba vrlo jasno razlikovati komunizam kako jedno totalitarno uređenje od antifašizma i narodnooslobodilačke borbe. Za mene je antifašizam donio pozitivne stvari, prihvaćen je u Europi, a komunizam, sami ste spomenuli Goli otok, to je nešto što treba osuditi, to nije prihvatljivo.”
Kako razlikovati? Koje je to razdoblje komunizma, a koje antifašizma i narodnooslobodilačke borbe, kada su komunisti bili vođe?
Koja partija i koji ljudi su vodili narodnooslobodilačku borbu?
Tko je bio na čelu KP i NOB-a?
Koja partija i koji ljudi su stvarali totalitarno komunističko društveno uređenje nakon NOB i završetka rata? Koja partija i koji ljudi su bacali ljude u fojbe, ubijali svećenike i protjerali oko 200.000 Talijana iz Istre?
Ista partija i isti ljudi, na čelu sa Josipom Brozom Titom!
Tito je bio vrhovni zapovjednik- maršal narodno-oslobodilačke borbe i predsjednik Komunističke partije Jugoslavije.
Komunistička partija Jugoslavije vodila je narodnooslobodilačku borbu, „oslobađala“ od fašizma i uvela teror i strahovladu nakon rata, slala ljude na Goli otok sa crvenom zvijezdom na kapi partizanki i u svim državnim dokumentima na dnu je pisalo” Smrt fašizmu, sloboda narodu” u svim dokumentima! Kojim metodama? Fašističkim!
Nema razlike! Ista Partija, isti ljudi bili su komunisti i sada su se da sakriju svoju zločinačku prošlost i zločinački način vladanja, preobukli u antifašiste!
I ne samo IDS, nego i SDP, Možemo i većina stranaka lijevog spektra, koje se u Hrvatskoj ne odriču Tita. Međutim za zločine koje su počinili Titoisti nikada nitko nije odgovarao. I ne samo da nije nitko odgovarao, nego su svjesno činili zločine, svjesno ih sakrivali, pa su žrtve bacali u jame, fojbe, sakrili duboko u rudnike i još zabetonirali u više pregrada i slojeva, ( Huda jama) i ubijali svjedoke da se nikada ne sazna istina o počinjenim zločinima! To je zločin sa predumišljajem!
Na zločinu su gradili takozvano „humano društvo“ i pomno krili svoje zločine!
Jugoslavija je nastala na zločinu, i ne samo neposredno nakon rata, nego još u tijeku NOB. Daksa je dokaz, Daksa je pokazala za kakvu se slobodu i kakvo novo društveno uređenje bore partizani na čelu sa Maršalom Titom.
Daksa je otočić kod Dubrovnika na koji su „osloboditelji“ partizani doveli 53 uglednih građana Dubrovnika, mučili ih, pobili i bacili u jamu. Tek 2009.godine ekshumirani su posmrtni ostatci 53 žrtve, pogubljenih i bačenih u jamu u noći 24./25.listopada 1944. godine. Daksa je samo jedno od dubrovačkih stratišta, jedino mjesto na kojem je spomen obilježje, ali nije jedino stratište više od 190 ubijenih Dubrovčana među kojima je jedanaest svećenika. Dokumenti i svjedoci tih događanja, govore kako su se ubijanja protegla duboko u studeni 1944.godine, i kako su žrtve bacane u more i pokapane na više mjesta.
Na primjeru Dakse jasno se vidi zločinački totalitarni karakter NOB, vladavina terorom je njihovo poimanje slobode. Daksa je ustvari prethodnica Bleiburga.
Isto tako vidi se odnos prema Katoličkoj crkvi i katoličkom svećenstvu. Na Daksi je ubijen na mučki način isusovac Petar Perica autor poznate marijanske pjesme, gotovo himne „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Padre Perici skinuli su haljine, za koje se on otimao ne želeći ostati gol. Nakon što su ga posve razodjenuli, potezali su ga za bradu i izrugivali mu se. Potom su ga bacili u jamu i ubili zračnom puškom za podvodni ribolov.
Na isti način postupali su partizani u svakom gradu, i na svakom „oslobođenom“ teritoriju. U Istri su se punile jame-fojbe, progonili svećenici (zaklan je Miroslav Bulešić) da bi kulminiralo sa sveopćim progonom i masovnim likvidacijama nakon Bleiburga i Križnog puta.
To je zločinački put i način stvaranja Jugoslavije na zločinu!
Ako je netko i pokušao reći istinu i taj je zauvijek zašutio! Krilo se dugih 70 godina!
I sada kada je zločinački karakter te tvorevine izgrađene na zločinu nazvane Jugoslavija u punom opsegu izašao na svjetlo dana iz dubina rudnika, još ga ne priznaju! Čak su evo velikog apsurda, generali Hrvatske vojske, koja je u Domovinskom ratu pobijedila tu zločinačku JNA, potpisali pomilovanje za dvoje visoko pozicioniranih ljudi koji su provodili zločinačku jugoslavensku politiku.
Nekažnjeni zločini i masovna kršenja ljudskih prava, koje su počinili komunisti Titoisti protežu se kroz cijelo razdoblje trajanja jugoslavenskog komunističkog režima (1945.-1990.), Povelja UN-a o ljudskim pravima datira od prosinca 1948, godine. Znači da je nisu poštivali (Goli otok otvoren je nakon Rezolucije informbiroa 28. lipnja 1948. godine, a zadnji ubijen po nalogu UDBE Jugoslavije je Anto Đapić 1989. godine u Njemačkoj), kao što ni danas njihovi nasljednici ne poštuju EU-ove Rezolucije o osudi komunističkog zločinačkog režima.
Ognjen Kraus i Milorad Pupovac traže kažnjavanje zbog upotrebe „nacistički, fašistički, ustaški i četnički slogani ili simboli“, ali ni spomena yugo-partizansko-komunističkih simbola crvene zvijezde i „Smrt fašizmu, sloboda narodu“. Time ne daju da razvijamo demokratsko društvo zasnovano na slobodi, na ljudskim pravima, na pravdi i pravednosti jednakoj za sve, nego nas drže zarobljene u zločinačkoj yugo-komunističkoj ideologiji i opet bi sve ponovili! A zašto? Vladajuće strukture ne priznaju čak ni usvojene Rezolucije Vijeća EU, ni EU Parlamenta, ni Deklaraciju Hrvatskog Sabora o osudi komunizma, kao totalitarnog i zločinačkog režima. Doveli bi hrvatsku državu i narod čak i pod sankcije samo da očuvaju vlast, materijalno bogatstvo koje im je taj režim omogućio, privilegije i bolji život koji te privilegije donose. A žrtve? Koga briga za žrtve? Njih ionako više nema! Žrtve vape za pravdom, ali ih korumpirane i nemoralne vladajuće hrvatske političke strukture ne čuju!
(Svršetak)
