Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

(NE)DIPLOMATASKA KOMUNIKACIJA – Tko je taj Gordan Grlić-Radman?

Plenković je uvijek podržavao sve svoje ministre, makar bili u debelom prekršaju i kaznenom djelu, da bi ih na kraju ipak smijenio

 

Opet i ponovo se zakuhalo između dva politička brda. Međusobna pucnjava i granatiranje ne jenjava, već se zahuktava. Sada je u pitanju BiH, Hrvati u BiH, kandidatura BiH za članstvo u EU-u, tko je što učinio po tom pitanju, tko je što rekao, kao da je to prioritet i pitanje svih pitanja čime bi se trebao baviti predsjednik države i premijer. Pale su tu teške riječi, pogrde, osude, neprimjerene obojici predsjednika. Vode bitku u kojoj ne će biti pobjednika, s tim da jedan ima gotovo sve ovlasti i odgovornost, dok drugi može samo govoriti, prigovarati i osuđivati. S njihove pozicije i jedan i drugi su u pravu. To se može pokazati i ponegdje dokazati. Međutim, rječnik kojim to čine je u najmanju ruku neprimjeren, sa ciljem da što više povrijedi onog drugog i nanese mu političku štetu. Nitko, nikakve koristi, nigdje nema, od tog međusobnog komunikacijskog prepucavanja. Predsjednik države je u toj komunikaciji potpuno sam, dok iza premijera ima puno njegovih suradnika, simpatizera i sljedbenika, ponajprije njegovih ministara, koji svoju odanost premijeru dokazuju time što blate predsjednika države. O Zoranu Milanoviću, mogu ti i takvi misliti i govoriti što hoće, ali o predsjedniku države Hrvatske to ne mogu. Ako je predsjednik države štetočina, osoba zbog koje se Plenković i ekipa srame, čije postupke i govore moraju vani obrazlagati, onda ga jednostavno moraju maknuti, a ne na njemu graditi svoju državotvornu poziciju. Najviše se u tomu ističe ministar vanjskih poslova i europskih integracija Gordan Grlić-Radman, koji je svakim istupom sve oštriji, ne bira riječi i prevršio je svaku mjeru primjerenosti, pristojnosti, diplomatske komunikacije i korektnosti, koji predsjedniku poručuje kako oni o njemu sve znaju, te i za njegova bančenja u seoskim birtijama(???). Čovjek se zapita tko je taj Grlić-Radman da si može uzeti toliku slobodu i o predsjedniku pogrdno govoriti, kako do sada nitko nije, a mnogi su o njemu svašta ne lijepo i ne dobro govorili. Što i tko stoji iza tog i takvog Grlić-Radmana? Jesu li to njegova diplomatska postignuća? Očito nisu, jer je tu sve blijedo, jednolično, neprepoznatljivo i slabo učinkovito. Ministar se istina šepuri poput pauna i stalno širi svoj rep, ali na tom repu ostalo je vrlo malo perja, posebice onog u nacionalnim i domoljubnim bojama.

Da ga nisam poslao kao veleposlanika u Budimpeštu, još bi uvijek radio u kotlovnici, koju je pod ne baš transparentnim okolnostima  stekao u socijalizmu i naslijedio, komentirao je predsjednik Milanović To je učinio kao premijer. Zašto je to učinio, nije nam rekao. Tko je lobirao za Grlić-Radmana? Takvih Grlić-Radmana ima sijaset, na mnogim funkcijama i upravljačkim mjestima. Čiji li je on rodijak ili kum? To svojstvo mu je bilo input u visoku politiku, stalni motivator i zaleđe u karijeri, što ga je dovelo u poziciju u kojoj je danas, kad misli da drži Boga za bradu, jer ga podržava premijer Plenković. Ta podrška je očito samo formalna. Premijer je uvijek podržavao sve svoje ministre, makar bili u debelom prekršaju i kaznenom djelu, da bi ih na kraju ipak smijenio. Ništa im se nije dogodilo, barem ne za sada. Neki su pod istragama. Čini se da je i to samo čista formalnost.  Toj gospodi (gospođama) ne će ni vlas pasti s glave. Vrijeme čini svoje. Njihova nedjela pasti će u zaborav. Mnogi od njih su se bezobrazno obogatili, bez da se itko pita, od kuda i od koga im početni kapital.

Ivo Sanader je navodno MOL-u prodao INA-u, kao i njezina upravljačka prava 2007. Nitko ne spominje da je u lipnju 2003. Ivica Račan prodao Inu Mađarima. Tko MOL-u prodaje danas naftu i plin? Koga briga? To se smatra normalnim i akter tih malverzacija biva nagrađen funkcijom viceguvernera, na kojoj se sprema postati guvernerom. Za taj i takve slučajeve nema “pucnjave” ni s jednog političkog brda. To dođe kao nešto normalno. Da ćemo se na zimu smrzavati i gladovati koga briga. Briga nas je što radi i govori Komšić, Čović. Dodig… Kaj god. To je u stilu: Trla baba lan… O susjedima treba brinuti i pomagati im, pogotovo Hrvatima u BiH.

Po premijeru predsjednik Milanović ne zna što govori, jer ne prati situaciju i nije u tijeku događanja, baš kao što je bilo s Ukrajinom, Finskom i Švedskom. Po predsjedniku države premijer je izdajnik.

Ovo stvarno više nema smisla. Nužno je potrebno da ova dvojica državnika sjednu za stol i usuglase svoja gledišta o važnim i bitnim stvarima i  nacionalnim pitanjima. Mislim, da premijeru u tomu ne treba nitko pomagati i podržavati ga. Naročito ne nesposobni (podobni) ministar vanjskih poslova, koji je nedavno u službenom posjetu Rusiji Lavrovu recitirao Jesenjina (na ruskom) kao i njegovu poeziju. “Ministar je i pjesnik, znate” objasnio nam je naš ministar. Nije nam objasnio po što i za što je išao u Moskvu, kao ni koji su rezultati tog posjeta. Istina Lavrov je veliki “pjesnik” mag i neimar međunarodne vanjske politike, kojemu naš “Princ od kafilerije” nije ni do malog nožnog prsta. On napad svoje zemlje na suverenu europsku državu (Ukrajinu) naziva oslobađanjem od fašizma i vraćanjem ruskog teritorija u maticu zemlju. Sve je to visoka politika, nerazumljiva mnogima, ali djelotvorna, zastrašujuća i opasna. Razum nalaže komu i zašto se prikloniti, koga podržati i pomagati mu, ali drugi interesi, uglavnom utilitarni nalažu kao biti umjeren i dugoročno usmjeren.

Kako se čini mi dugoročno nismo usmjereni niti u nacionalnoj, a kamoli bi bili u međunarodnoj politici. Za to bi trebalo imati znanja, sposobnosti, vještina, odgovornosti, inovativnosti i kreativnosti. U zemlji lažnih odlikaša (pet nulaša) to je jednostavno nemoguće postići. Istraživanja pokazuju i analize i sinteze pokazuju kako nam je obrazovanje na niskim granama. Nije li to jedan od bitnih razloga o kojemu bi trebali razgovarati premijer i predsjednik države. To i takvo stanje nije od jučer. To smo naslijedili iz bivše države, te iz godine u godinu samo pogoršavali. Nikakve reforme, kurikuli (hrv. uputnik), naredbe, pravila… to nisu stavili pod kontrolu i u to uveli nekakav red. Preko 50 posto učenika (osnovne i srednje škole) uzima privatne instrukcije tijekom školske godine i pred maturu. To u dovoljnoj mjeri pokazuje na manjkavost i neučinkovitost školskog sustava. Kupljenim kratkotrajnim znanjem stječu se petice i postiže odličan uspjeh, što je velika prijevara. Prijevara je i kad se za ministre i rukovodeće ljude postavljaju nesposobni, podobni članovi političkih stranaka, posebice HDZ-a. Oni trebaju instrukcije. Pitanje je samo tko bi im te instrukcije davao da bi postali učinkoviti u punom smislu? Za sada im instrukcije daje premijer. To se vidi iz njihova ponašanja i nastupa. Od premijera stvaraju kralja Sunce. Ti i takvi “suncokreti” nam određuju smjer i život. O njima ovisi cijena kruha i energije. To je razlog za “pucnjavu” i “granatiranje” s oba politička vrha. Međutim, to kao nikoga ne zanima. Mi uvodimo euro i ulazimo u schengensku zonu. Premijer i vlada se time ponose. Što običan čovjek u Hrvatskoj time dobiva ? Zanima li to ikoga, posebice one koji su za to zaduženi i dobro plaćeni.

Dosta je bilo igara, treba nam kruha. Gospodo prestanite se svađati, međusobno vrijeđati i sramotiti doma i vani. Radite ono za što ste izabrani i plaćeni.

Ankica Benček

Povezane objave

Etnosrpski biznis u Hrvatskome saboru

HF

Kakistokratski i kleptokratski projekt?

HF

U balkanskom loncu

HF

Aco Stanković poziva srbijanske rasiste

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više