Englezi su bili oholi i jako malo znali
Našao sam dvaput spominjanje patera Boškovića čitajući djelo Škota Jamesa Boswella (1740.-1795.) o životu Engleza Samuela Johnsona (1709.-1784.), lucidnoga intelektualca i vrlo kultivirane i ugledne osobe poznate danas više po opsežnom rječniku engleskoga jezika, nego po svojim književnim djelima i kritikama.
Oca Josipa Ruđera Boškovića i njegovo djelo ne treba Hrvatima posebno predstavljati, ono se proteže od astronomije, matematike, fizike do tehnike, diplomacije i poezije. Zgodno je podsjetiti da njegove ideje o atomu oživljava tek fizika XX. stoljeća. Radovi Marijane Borić i Davora Krajnovića bave se temom Boškovića u Engleskoj. On je prvi član jezuitskoga reda koji je predstavljen engleskoj kraljevskoj obitelji. Govorio im je o astronomiji, (De Solis ac Lunae defectibus, 1760.) Postao je član Royal Society (Kraljevskoga društva), koje ga je ovlastilo da ode u Konstantinopolis (Istanbul) motriti kretanje Venere “preko” Sunca. Tad je došao na ideju da bi se blizu Istanbula morala nalaziti antička Troja.
Koga je sve sreo u Engleskoj pater (otac) Bošković? Sa Samuelom Johnsonom je razgovarao na latinskom i francuskom, oboje su gorljivo hvalili doprinos Newtona znanosti. Zanimljivo je da je Johnson imao veliki broj prijatelja katolika, bio protivnik brutalne engleske politike prema Irskoj, ali i protivnik samostalnosti SAD-a, iako se vjerojatno radi o fingiranome stavu, možda napisanome i po molbi same krune koja mu je dodijelila rentu. Bio je Johnson i odlučni protivnik ropstva. U zajedničkome krugu o. Boškovića i Johnsona nalazio se i Giuseppe Baretti, autor talijansko-engleskoga rječnika, englesko-španjolskoga rječnika, putopisa i zanimljivoga spisa nadahnutoga Johnsonom o Shakespeareu i Voltaireu. U svom burnom i ne besprijekornom životu Baretti je bio i tajnik Kraljevskog umjetničkoga društva. Spominje Boškovića u dva pisma koja nisam uspio uloviti u “mreži” interneta. U Londonu se o. Bošković našao i s američkim patriotom i izumiteljem Benjaminom Franklinom, koji mu pokazuje električni pokus.
Prvi susret sa Engleskom ima 23. svibnja naš pater Bošković kada vidi okomite stijene (klifove) Dovera. Prvo posjećuje u Engleskoj Greenwich, tj. astronoma Jamesa Bradleya, Georga Parkera (predsjednika Kraljevske akademije), Edmunda Burkea (filozofa, prijatelja Samuela Johnsona i velikoga neprijatelja francuske jakobinštine), slikara Joshua Reynoldsa (opet prijatelj Samuela Johnsona, predsjednik Kraljevske umjetničke akademije). Zašto taj poznati dubrovački znanstvenik i pripadnik elitnog katoličkog crkvenoga reda posjećuje Englesku? Još traje sedmogodišnji rat (1754., 1756.-1763.) koji je zapravo prvi globalni sukob koji se vodi u Indiji, Amerikama i drugdje između Engleza i Prusa na jednoj i Rusije, Francuske i Austrije, Švedske na drugoj strani. Poslije je Portugal prišao Englezima, a Španjolska Francuzima. Tek izlaskom Rusije iz koalicije (dolazak na vlast 1762. godine pronjemačkoga Petra III.), Pruska (istočna Njemačka) je spašena!
Ne zaboravimo, Bošković je pod velikom protekcijom upravo francuskoga dvora. Isusovci su tada pod velikim pritiskom zapadnih vladara (osim Rusije!), te ih papa Klement XIV. ukida kao red 1774. godine. Neki misle da je red ukinut jer se zalagao za prava domorodaca, drugi da je bio preutjecajan za ukus apsolutističkih vladara, treći da je smetao masoneriji u njenim svjetskim planovima.
Zanimljivo je da su baš Rusija Katarine Velike i liberalni SAD zaštitili tamošnje isusovce. U pismima bratu Baru Josip Ruđer Bošković je detaljan. Iznenađuju ga običaji kod stola, preslobodno ponašanje žena, brojnost prostitutki, te činjenicom da među tim nesretnicama ima podosta kćeri prerano umrlih svećenika (o bijedi svećeničkih obitelji posvjedočio je i Henry Fielding u knjizi “Tom Jones”). Prema njemu su bili svi vrlo srdačni, pa i anglikanski kler. On se opet rudio izraziti svoje poštovanje zakonitosti i tradiciji nastojeći svojim djelovanjem ukloniti predrasude Engleza prema isusovcima.
Za Englesku Baru veli: “To je novi svijet i novi život”. Impresioniran je razvojem engleske astronomije; upoznaje i lorda Macclesfielda,
predsjednika Kraljevskoga društva. Englezi su postavili ideju da Bošković izvrši astronomska mjerenja meridijana u Sjevernoj Americi, točno na zemljopisnoj širini Papinske države (naravno Rima), ali je on to otklonio, jer da Francuzima se ne zamjeri koji imaju istu ideju.
Poslužimo se materijalom oca Blaža Čaveca (Donji Kraljevec, Hrašćina 1933. – Zagreb, 1987.): O francuskim isusovcima Bošković nije ništa manje kritičan nego o rimskim: »A ne možeš vjerovat«, piše bratu Baru, »kako malo znadu od filozofije i matematike i kako sramotne objecioni činu suproć filozofiji od Newtona; da vidiš koliko je ovdi Faura… Jedan otac koji je profesur od Teolodžije držim Morale i koga su skinuli, štampao je jedno libro (knjigu) suproć filozofiji od Newtona. Tako je to sramotna stvar, da se i ovi neprijatelji Newtonovi sramuju. Koliko smo ludi i mahniti!« (30. 3. 1760.). Nekoliko dana poslije piše još oštrije (6. 4. 1760.): »… ovdje tko nije peripatetik jest heretik. Tko bi rekao da neka materijalna stvar ima aktivnost, neku snagu, neku sposobnost da se miče u mjestu, dao bi pristup nevjernicima i približio se materijalizmu.« O stanju u Kolegiju Bošković također piše Baru: »U našem koledžu sve je gore nego tamo: nije nijedna istrumenta za mjerit; a onomadne sam se razgovarao s njihovim Leturom i s Bibliotekarom: ne moš vjerovat kako sam ost(a)o čujući što su mi govorili: ne znadu ni što ovdi djeca znaju, a govoru posmjejajući se, ko da su najprimudriji ljudi od svijeta. Što je od moga znanja, taka je injoranca, da ne možeš izmislit, a to držim, da je veoma zlo i za Svete vjere, er pak čeljad govori, kako su u temu ljudi i oholasni tako je i u vjeri.«
U Parizu je za Boškovića nastao veliki problem: morao je prekinuti vezu s markizom Romagnolijem na čiji je trošak putovao od Rima do Pariza. S markizom je namjeravao krenuti i u Englesku, ali je zbog promijenjenih prilika morao poći u društvu španjolskog ambasadora Fuentesa. (Fuentes je visoki plemić u rodu sa brojnim isusovcima, op.,T.T). Bratu Baru piše ovako: »To te molim da otideš u Oca Dženerala (Generala isusovačkoga reda) od moje strane i da mu rečeš da sam imao ti imbrolj (prevario se): da mi je to veoma ž(a)o bilo, da sam konzulto Starješine i da neću ništa činit, nego s njima.« Bošković je dobio dopuštenje od generala da pođe u Englesku, ali u društvu s Romagnolijem. A što sada kad je prekinuo s njime, a razglasilo se i po Parizu i po Londonu da on dolazi u Englesku? Što sada? Bošković je u muci! »Budući da više ne idem s njim, a motivi koji su navedeni nisu bili samo s obzirom na Markiza. Sada kada i sam prijestolonasljednik zna za taj moj put i cijeli Pariz, a zna se za to i u Londonu, i kad imam tolika preporučna pisma, mislim da moram poći. Ne bih htio zlorabiti o. Generala koji mora misliti na toliko drugih stvari. Molim Vas da odete k njemu da mu kažete u moje ime da ću na svaki način čekati njegovo naređenje u vašem pismu meni u Bruxelles.« U takvoj je muci bio Bošković pokazuje i ovaj tekst iz pisma Baru: »Ako mi se pruži prilika da pođem u Englesku posve sigurno, kako mi se već nudi, odmah ću otputovati, samo dok primim vaše pismo, jer ne sumnjam da će o. General to uzeti za zlo, jer ja idem prema prilikama kakve mi se nude, kako sam vam već pisao. A to je da dolazi grof Fuentes koji će biti ambasador Španjolske u Londonu i ovdje će se zadržati 15 dana« (5. 5.). Nekoliko dana poslije opet piše Baru (11. 5.): »Dopuštenje da pođem u Englesku s markizom Romagnolijem vrijedi sada više, jer putujem s jednim ambasadorom, i to ambasadorom Španjolske, a to u sadašnjim prilikama vrijedi neizmjerno više… Ne mislim svojim pismom uznemirivati o. Generala, pa vas molim da odete k njemu i kažete mu da sam tako protumačio njegovu volju i, ako pođem s takvim Gospodinom i prijateljem Družbe, imat će ujedno i svjedoka o mojemu vladanju, jer će stalno biti s njime u popisu njegove pratnje.«
Očekujem pismo o. Benzonija koje će mi poslužiti kao kreditno, da s njime uradim trošak. Ako ga ne budem dobio, posudit ću novac od prokuratora (ekonoma) Provincije koji mi ga je već nudio više puta, pa ako mi dođe (pismo), poslužit ću se time.
U Engleskoj – pravi isusovac. U anglikansku Englesku Bošković nije mogao stupiti u isusovačkom odijelu. Zato je nabavio građansko odijelo, periku i mač. Mogao se predstavljati kao plemić, jer to je zapravo i bio: u svoje vrijeme Lucca mu je dala plemićki naslov, ali je on kao isusovac to odbio. U Londonu se Bošković kretao ne samo u krugovima znanstvenika nego je zalazio i u palače, dapače i u kraljevski dvor, premda su svi dobro znali da je isusovac. Da se on jednako dobro snalazi u svakome društvu i da je svagdje spominjao i svoj Dubrovnik, pokazuje i ova misao gospođice Knight: »Još nikada nisam upoznala Dubrovčanina koji ne bi bio nadaren i učen!« U Londonu je postao član Kraljevske akademije i kao uspomenu na to, u čast Akademiji, dao je tiskati svoj ep O pomrčini Sunca i Mjeseca. I kao što je svagdje nastupao kao isusovac, tako je i u knjizi spomenuo da je auktor: o. Ruder Bošković Družbe Isusove. U Londonu je čitao misu na improviziranom oltaru za neke ljude koji godinama nisu imali prilike da je čuju. O svojemu radu u Londonu piše bratu Baru: »Sigurno ću učiniti znatne usluge i katoličkoj vjeri i Družbi, ne vršeći misionarske dužnosti, nego hvatajući prigode da uklonim predrasude i zadržim sklonost i poštovanje.« Drugo se pak u onim prilikama od njega nije ni tražilo ni očekivalo!
Dubrovnik treba “Muzej Ruđera Boškovića”
Apropos ove storije podsjećam na tekstove Tomislava Macana (“Pisma Vlahu”), gdje ukazuje da već 1962. isusovački pater Mrak u Dubrovniku skupio za Muzej Ruđera Boškovića replike predmeta kojima se naš znanstvenik služio.
Sami prijepisi pisama, knjiga, putopisa i putovanja bili bi dovoljni za Muzej najvećega znanstvenika kojega je Dubrovnik dao.
Nešto sigurno ima u ostavštini vrijednoga književnika i domoljuba Ivana Boškovića (Dubrovnik 1936.- Split, 2002.), čovjeka koji je vodio Muzej Boškovićev dok je taj postojao na Lokrumu. Bio je Ivan od 1995. i predsjednik Matice hrvatske u Splitu. Dajte stoga “di(je)te materi, Boškovićev Muzej isusovcima u Dubrovniku!
Dvojim da će Dubrovnik imati za takvo nešto sposobnosti, ipak je to grad koji u zadnjih 50 godina urbanistički posve nalikuje Neumu i Budvi, i koji nema pametnijega posla od otvaranja gaj klubova i dizanja betonskih strašila uz samostan sv Jakova. A, šteta, jer pametnih ljudi koji bi Muzej osmislili i ostvarili ima u Dubrovniku od Marijana Sivrića (pisao i o genealogiji Boškovića), Ivice Martinovića koji se bavio Boškovićem, Vinicija Lupisa koji je uz akademika Stjepana Krasića svakako mjerodavan autoritet.