Krleža, “književnik visoke socijalističke svijesti”, koji se znao vješto provlačiti po kazalištima u doba Aleksandrova nasilja
Tomislav Macan (1905.-1971.) nije samo pučki učitelj. On je institucija! Pisao sam već o njegovim zapažanjima objavljenim u uglednom časopisu “Priroda”, etnografskim bilješkama sa Mljeta i neizbježnoj crkvi Gospe od Obrane na gorovitoj i borovitoj klisurini Orsule i Dupca, mjesta Macanova djetinjstva koje ga je zauvijek poetski obilježilo.
Macani su Konavljani koji su kao bistrooki i pouzdani ljudi naseljeni na strateškome Dupcu. Tko želi ići u Konavle ili gornja župska sela Postranje i Brgat ili dalje u Trebinje mora proći tim usjekom. Macan je klerikalac, tj. tako komunisti nazivaju svoje vjerničke protivnike, a socijalist Julien Benda naziva bistrog i moralnog čovjeka klerikom. Sin povjesničar Trpimir, koji je robijao za slobodu naše hrvatske domovine, objavljuje Tomislavov intimni dnevnik “Pisma Vlahu” (ili sv- Vlahu, ili imaginarnom Dubrovčaninu budućnosti?, op., T.T.) koji obrađuje razdoblje od rujna 1962. do rujna 1969. tek 2006. godine. Na više od 450 stranica lokalni kroničar Macan niže opažanja o životu i događajima u Crkvi, društvu, kulturi, meteorologiji, živoj prirodi, brodovima, pokojnicima, povijesti, djetinjstvu i dr. Nenadmašan je u karakterizaciji ljudi našega južnoga podneblja, on portretira njihovu dušu, njihove misli, motive njihovih postupaka, vrijeme u kojemu su živjeli. Šteta što nije dao portrete istaknutih suvremenika. To bi bilo vrhunsko!
Jasno da ljudima izvan Dubrovnika ne će biti lako čitati opis feste svetoga Vlaha ili listopadskih pobožnosti sa vječitim Gospinim ružama hlapačama i vonjačama, niti će srbijanskom čitatelju biti milo kada Macan Srbina nekorektno naziva Vlah, a mnogom svećeniku će se uši zarumenjeti kada pročita Macanov opis biskupa Butorca, kojemu doduše priznaje učenost. Prijeđimo radije na zanimljive izvatke iz knjige “Pisma Vlahu”, knjige koja otkriva kako se osjećao Hrvat, katolik i intelektualac u komunističkoj državi.
Macan se jedi na površnost i zlonamjernost vlastodržaca; nekada sa pravom, nekada i ne. Izložbu u rujnu 1962. o Hrvatskom narodnom preporodu u Dalmaciji komentira žučljivo i bijesno. “Uz hrvatski preporod u Dalmaciji prikazani su i dalmatinski pravoslavci kao veliki sudionici. Naravno istaknulo se Božidara Petranovića (Šibenik, 1809. – Venecija, 1874., zalagao se za uvođenje hrvatskoga jezika u urede, te pripajanje Dalmacije banskoj Hrvatskoj) kao utemeljitelja Matice dalmatinske, što je po mom mišljenju imala biti suparnica Matici hrvatskoj, odvajajući onda još neosviještenu Dalmaciju od banske Hrvatske… Nama Hrvatima vazda nešto treba što Dalmaciju odvaja od zemalja preko Velebita. Prije je u tom petljao Zadar, sad Split od 1918., pa na ovamo sve do dana današnjega.”
Okomio se i na velikoga umjetnika Dulčića: “Hvale ga i dobro čine. Ima tu boja. Ima svjetla. Ima onoga što se može gledati. Priznajem da je mnogo toga nerazumljivo, da treba nagađati što je to… Neka siva pakružnica (elipsa) je sivi otok. Crvena je crveni. Baš taj crveni otok čini mi se kao izrezak iz vrta u kojem cvjeta ono crveno cvijeće što sad resi javne i hotelske vrtove…”
Ponekad i dobri Homer (ne Simpson) spava. Macan tu griješi i ne griješi, i veliki slikari imali su šablona, gesta, praznih formi, općih mjesta – ali nikada toliko kao književnici i političari.
Macan pokazuje animozitet prema engleskoj, talijanskoj i ruskoj vojsci; prigodom dolaska ruskog svemirskoga letača Germana Titova kipti na njegovu diplomatsku izjava o tijesnim vezama Dubrovčana i Rusa od davnina. Macan navodi blokadu Dubrovnika od grofa Orlova, krađe brodova, paljenje i pljačku u napoleonskim ratovima. Spominje dubrovačku trgovinu ruskim žitom u Odesi, koje je zapravo bilo ukrajinsko žito i finišira:” Mi trgovasmo s Odesom i oko nje, a to je Ukrajina. Znaju li današnji Rusi za Ukrajinu? Sumnjam, iako službeno vuku svuda sa sobom ukrajinsko izaslanstvo, pa ono čak ima pravo i glasovati. Ma što govoriti kada je u njih ipak sve samo rusko, samo sverusko… Ruska je crkva sveruska.”
Spominje u listopadu 1962. godišnjicu Kumanovske bitke (1912.) i ističe da je bitka prikazivana kao oslobođenje srpskih zemalja od Turaka, a radilo se pak o srpskom osvajanju države Makedonije. Ta je pobjeda u Hrvatskoj 1912. godine izazvala silno oduševljenje!”
Macan tvrdi naivno da su za srpsku mitomaniju krivi guslari (i naš je to instrument, Tomislavov otac Marko bio je izvrstan guslar), te da je bilo istjerati nositelje srbijanske promidžbe (Van petljanci iz Hrvatske) bilo bi bolje i po nas i po njih. Vrlo malo Macan piše o svjetskim prilikama; i tu je razočaran.
“Želim i molim Uskrsloga da to (mir i dobro) daruje spomenutima, ali i čitavom svijetu. Izmučen i slomljen svijet luta kao muha bez glave, kao brod bez jedara, bez stroja. Luta izgubljen. Pomoći ne može sam sebi. Pomoći mu može sam i jedini Bog. Zar svi ne osjećamo kako više ne možemo doživljavati ljepotu Uskrsa. Kako smo negdje propali gdje je sve sama zemaljština, ona najgora. U njoj opet sama borba za kruh, za časti i slavu, pa neograničeno vladaju zla gora od gorega: preporuke i ogovaranje, mržnje i osvete.”. Macan naslućuje umjesto blagoslova kišnih oblaka atomsku “pečurku” (namjerno piše pečurku!, op., T.T.).
“Ne znam kako je u Svijetu u tom pogledu, ali u Hrvatskoj je veoma slabo. Jad potištenosti u nas starijih i bijeda poharanosti u mlađih označuju vrijeme…”
“Na lanjskom veljunu (maškarani bal u veljači) bio je nagrađen neki Puljiz (Talijan), onaj od onih što se prihvatiše u nas kao lupar (priljepak, lumpar – školjka) kamena, jer je bio obučen u fratra crnoga.(ogranak franjevaca)… Ove godine nekakav glupan došao odjeven nalik Isukrstu. Oni što su upravljali zabavom strpali ga u ložu (kazališnu, ne masonsku op., T.T.) i više mu nisu odatle dali izaći do kraja zabave.” Jadnik je to učinio ne bi li dobio besplatan put brodom u Grčku!
Opisuje dolaske civilnih i ratnih brodova: “Bijeli brod s europskog sjevera razbio je ono pred deset godina našu užasnu čamotinju i usamljenost, u koju nas uvališe nova vremena. Razbio je teški ledeni okov oko nas što je usto još zaudarao odvratnim mirisom rata i građanskog rata. Divno ga je bilo vidjeti onako bijela iz slobodnoga bijeloga svijeta pred zamrlim starim gradom ispod Srđa. Tad se, štono riječ navrat nanos brisalo sa zidova po Gradu sve one glupe krilatice iz ratnih i poratnih dana ispisane vapnom nepismenom rukom. Bjelina onoga broda oslobodila nas je krvave bjeline onih očajno grubih slova.”
Hotel Excelsior s pravom Macan naziva betonskom nakazom. Nastavlja misao: “Suvremeni hvale se napretkom. Vidim ad ga ima i nema. Doduše vike i laži na tovare, a obrađene zemlje na pedlje. Zemlja umire. A kad ona umire, što će biti sa narodom na njoj? Tvornice dime, ma kad posao stane, što onda? Upropašteno selo; mrtav i grad. Nemiri zajamčeni.”
Istina je gore navedeno, međutim Macan primjećuje ali ne hvali žičaru, melioraciju Neretve, Popovog i Konavoskog polja, gradnju zračne luke u Čilipima, gradnju autoceste. Ipak komunisti nisu skroz nepismeni budalaši. Istina je i da je to sve od zapadnih planera i kredita, od turizma i gastarbajtera! Britka je Macanova kritika izložbe o Krleži u Sponzi 1963. (a Krleža je bljuvao u svom “Brašančevu” po katolicima i Dubrovniku, kao mladac kritizirao Vojnovića, i inače baš nije simpatizirao “Grad”, op., T.T.).
“Opažam da je na izložbi mnogo toga što Krležu prikazuje kao onoga što se znao vješto provlačiti po kazalištima u doba Aleksandrova nasilja u Hrvatskoj (diktatura, tad je Tomislav Macan prognan na sjever Crne Gore, op., T.T.). Mnogo kazališnih oglasa napisano je ćirilicom. Onda se nastoji književnika pokazati kao borca za neku pravdu, ali pravdu koja će njemu kanuti koji novac u džep. Tuži se da radi da zaradi, a ne radi drame, naime da od prihoda pera ne može živjeti, pa onda nema volje ni raditi. Ističe se zabrana komada “Sibiria” (?, T.T.). A gdje mu je sad to djelo?”
Naposljetku Macan smatra neukusnim da Krleža, “književnik visoke socijalističke svijesti” i mrtve bocka Mađera i Zatluku koju su samo tražili da Krleža u novinama napiše da čestita učiteljica Glembay iz Osijeka nema nikakove veze sa izmišljenom gospodom Glembayevima.
Vrlo je zanimljiv i komičan ulomak o jednom nemarnom i neurednom kapucinu (ogranak franjevačkoga reda), o sudbini zavjetnih slika, o kulturnom pravoslavcu Aleksiću koji je većinu slika spasio davši napisati “Knjigu kapetana od broda dubrovačkijeh” Ivu Vojnoviću.
Dum Karlo Lovac kazuje za biskupa da bi ga najbolje bilo zatvoriti u prostoriju punu starih papira da po njima prevrće, a hranu mu dodavati kroz otvor u vratima da ne dolazi u dodir sa svijetom u kojem se nikako ne snalazi.”
Uzdiše Macan za starim imenima brodova kao što su “Otac Ivan”, “Majka Mare”, “Gospa od Rozarija”, “Sveti Nikola”. Sretan je kad naiđe na jedan brod kojemu ej ostalo ime “Isus i Marija.” Vrijeđa ga ime razbludne rimske boginje “Venere”, a ni “Iskri”, “Proleteru”, “Čeliku” se izgleda ne veseli. A tek imena srbijanskih gradova? Evo kako opisuje cestovne radnike (većinom iz BiH) na Dupcu: “Oni su suvremeno “napredni”, svojoj su prostoti dodali suvremene tekovine, ali ih nisu upili kao sokove što nose život, nego kao nešto što im je ipak teret, iako im s druge strane milo. Guslaju i slušaju krugoval. Pjevaju svoje planinske pjesme, ali se i razderu pjevajući nešto naučeno. Odijevaju se na gradsku, u prolazu te gurnu, ili bilo kako nesvjesno zakinu. Htjeli bi biti otmeni, hm, otmeni, a onamo svaki se dan tuku ili psuju. U ime nekoga bratstva i jedinstva… nemilo se nagone baš bosanski muslimani sa arbanaškim. (Bošnjaci i Albanci) Svi bez razlike puni su vjere i preopterećeni praznovjerjem. Katolicima je svećenik ili svetac ili utjelovljeno zlo. Pravoslavni vjeruju da on može mnogo u tajanstvenim stvarima. Muslimanima je hodža pravi vrač koga se trebaš bojati ako sebi misliš dobro.” Macan konstatira da bi trebale novine hrvatske i katoličke, jer da crveni ne bilježe nego samo ono što njima odgovara, i na način koji ima paše. Smatra da je dubrovačko nebo zagađeno neprirodnom svjetlošću, tek da ovo današnjih svjetala vidi, kao da nismo Mediteran nego magloviti sjever! Macan se divi zažarenim medovićevskim zalascima sunca.
“Nakon više od pedeset godina… u svibnju pomirisah cvijet ruse (ruže) hlapače. Doznadoh da raste u nekom starom vrtu. Možda je jedina u umirućem Lapadu. On nestaje u betonskim kockama i ciganskim šarama suvremenih građevina. S njim nestaju i njegovi vrtovi. U njima vene stara rusa hlapača.” Osobito ga pogađalo narušavanje okolice lapadskoga sv Mihajla, žalio za stoljetnim dubom; a to je bila romantika prema sadašnjem stanju.
Za časopis “Naše more” koji nije bio loš, iako je kakvoća članaka varirala Macan piše da ga sadržaj ne zadovoljava, posebno zbrkan sitnež. “Ma ljudi oko njega žive uz državne jasle. Izdržavanje je manje više zajamčeno, pa se tako može naprijed.”
“Ovo nije šala. Ovo je istina. Na Rujnicama na Dupcu gradilo se skupljalište smeća. Kažu da se potrošilo 45 milijuna (jugosl.) dinara. Nikad nije poslužilo svrsi. Smeće se oko njega bacalo.sad se baca u potočinu na morsku obalu, ali do nje ne dopire, nego pali okolnu goru. U skupljalištu smeća hrane se svinje nekog poduzeća. Svakako najskuplji svinjac u Hrvatskoj.”
Osamdesetih se bacalo smeće na Orsulu, na radost galebova. Nastala je jedna plaža od šarenih stakalaca. Župljani koji su bili na prosvjedu protiv takvoga otpada isključeni su iz Partije. Danas je smetlište na izvoru Omble, pa će ga preseliti sa te Grabovice u Primorje (Trnovica), teren šupalj kao švicarski sir sa tokovima podzemnima koji idu na Slano i Ston. (dodatak Teo Trostmann)
Partija je kao hidra, nikada ne umire!
(Svršetak u sljedećem broju)
