Djeca moja govoriti znaju već od prvoga koraka kad na noge staju
(Pjesma u prozi)
Podrijetlo: Trajno zavičajno
Ime: Raznoliko, ali čovjekoliko
Govor: Od rođenja trajan, zavičajan, jezik: hrvatski!
Glavne teme: O povijesti dileme, tuđina i Domovina!
Svako moje dijete (sa očima sjete) – knjiga Bogom dana,
materinskim jezikom govori i diše. Ne klanja se nikom. Latinicom piše.
Imam djece već dvadeset sedam. Niti jedno uvrijediti ne dam.
Sva su redom školovana revno kroz kob zlobnu, tugu svakodnevno.
I kroz radost, i kroz kratku mladost, kroz poplave, suše, zemljotrese
što mi život a i sanje rese.
Djeca moja govoriti znaju već od prvoga koraka kad na noge staju.
Sve od zore – do mrkloga mraka zborit ne prestaju.
Govor im je stih po stih, nekad vrlo tih, a ponekad buna i oluja. Svaki
od njih kroz srce prohuja.
Vjetar stigne i gdje nade nema, pa se požar od ljubavi sprema.
Tad i njega preko brda, vode vjetar nosi do slobode.
Moje dijete – moja mila knjiga, umotana u nadu i sanju, svakom pruži
ručicu malenu da ga tješi, bore s čela riješi, da mrak mijenja u svjetiljku
danju, dan ozbilji krajem u čekanju.
Moje knjige-živa djeca moja, nemaju pokoja sve dok osamljene na
polici jesu. Svjetlost žude, iz osame bijeg u vedrinu, dragu Domovinu,
gdje vihori hrvatski se stijeg.
Kad sa sebe sve prašine tajne na tlo stresu zemlje zavičajne, bit će
ono, što rođenjem jesu: RIJEČ HRVATSKA U DOMAJE KRIJESU!
