Jednostavnije je bilo putovati u Ameriku nego po Americi
Konformizam je uvijek bio i ostat će komforniji nego život u istini. Prošle jeseni i zime proveo sam nekoliko mjeseci u Americi, zemlji u koju sam nakon logorskoga „roka” u Italiji emigrirao polovicom 1966. godine i ondje proveo najbolje godine svojega života i rada. Ovoga puta supruga Ikica i ja samo smo posjetili djecu i unučad, jedne u Chicagu i druge u Seattleu, državi Washington.
Kako je pandemija koronavirusa svima ne samo zakomplicirala život, nego ga mnogima i pokosila, tako je i naše putovanje (srećom) samo otežala. Začudo, jednostavnije je bilo putovati u Ameriku nego po Americi. Očekivali smo testove, maske, razmake, čekanja… ali izolacija nas je ipak iznenadila. Naime, da bismo posjetili naše mlade u Seattleu, trebali smo se „odmoriti” u izolaciji pet dana. Naredba vrtića i škole (privatnih) bijaše: prije nego što djed i baka (ili bilo tko drugi) dođu u obiteljsku kuću trebaju u izolaciju jer ako dijete (ili djeca) budu u dodiru sa zaraženom osobom i potom dođu u vrtić ili školu, nastaje uzbuna, pa i panika. Zatvara se razred ili cijela škola; sve staje! Sin je za nas rezervirao stan (Airbnb), ostavio svakovrsnih ukusnih namirnica i tu smo proveli četiri noći, odnosno pet dana. Potom negativan PCR test, radost susreta s našim mladima i sve preprjeke do njih smo zaboravili!
Premda je u Seattleu gotovo stalno padala sitna kišica ipak smo se „između kapi” šetali po dijelu grada, Queen Anne’s Hill, gdje smo „odslužili” izolaciju. Kuće su starije, viktorijanske arhitekture, dobro održavane. Očito je da tu živi imućnija klasa. Na ulicama i trgovinama susrećemo ponajviše mlađe bijelce. Prisjećam se da sam bio u Seattleu 1997. na godišnjem kongresu američkih slavista, ali to je bilo u samom centru grada koji (tada) nije bio baš atraktivan. Danas je tu carstvo tvrtke Amazon. Queen Anne’s Hill je miran dio grada i ugodan za život; lijepi pogledi, podosta zanimljivih dubokih rivina, puno zelenila… ali i po ulicama naslage otpaloga mokroga lišća koje nitko, za čudo, ne čisti.
Dok smo obilazi i razgledali grad, odnosno Queen Anne’s Hill i susjedstvo, ulazili u trgovine ili zalazili u „kafiće” (kavu su služili samo na otvorenom), dvije stvari su nam „zapele” za oko. Prvo, ispred svake druge ili treće kuće stajao je oveći plakat u bojama na kojem su pisale sljedeća „vjerovanja”: We Believe / Mi vjerujemo; Black Lives Matter (BLM) / Crnački su životi važni; No Human Is Illegal / Ni jedna ljudska osoba nije ilegalna; Women’s Rights Are Human Rights / Ženska su prava ljudska prava; Science Is Real / Znanost je stvarna; Water Is Life / Voda je život; Kindness Is Everything / Ljubaznost je sve. (Ovo je jedna od inačica sličnih poruka na plakatima.)
Drugo, koga god smo susreli na ulici, trgovini, kafiću… (gotovo) svi su bili vrlo ljubazni, pa i preljubazni. Proga nam je dana to bilo zanimljivo, donekle i ugodno vidjeti. Ali već smo drugoga dana uočili da nam takva ljubaznost pomalo ide na živce. Čovjek osjeti da je to umjetno, namješteno, gluma; prozirno dokazivanje njihova humanizma. Samo jedan primjerić razotkriva navodnu ljubaznost društva koje je u procesu svojevrsne „limunizacije“.
Naime, više smo puta išli na kavicu u jedan obližnji kafić koji zbog korone narudžbe prima i naručeno poslužuje samo kroz prozor. Osoblje je bilo beskrajno ljubazno, kao da smo stari znanci. Na ulaznim vratima (kroz koje zbog korone nitko nije ulazio) stoji sveprisutna deviza: Black Lives Matter. Ali, odmah ispod toga piše: If you don’t agree, don’t walk in! / Ako se ne slažete, nemojte ući! Drugim riječima, „psima i… ulaz je zabranjen”! Sva ljubaznost i tolerancija odoše kroz cijev u ideološku „septičku jamu”.
Gore navedene točke „vjerovanja” i patvorena ljubaznost ponukale su me na razmišljanje ne samo o parolama nego i o općim promjenama koje sam zapazio u današnjoj Americi.
Isprazna „vjerovanja”
Pogledamo li sedam navedenih točaka temeljnoga vjerovanja (nazovimo to „zetalog”), premda ona nekomu mogu lijepo i istinito zvučati, ona su površna, „virtualna” farizejština, prodavanje magle.
Hajdemo redom: Tko se iole normalan ne će složiti da su crnački životi važni! Zar se to ne temelji na premisi da je svaki ljudski život ne samo važan, nego i svet!? Ali komu danas treba teror logike!
Ženska su prava ljudska prava. Tko kaže da nisu!? Tko je danas u Americi i na Zapadu protiv prava žena? Ali ova parola ima valjda i neko dublje, nedorečeno značenje.
Ni jedna ljudska osoba nije ilegalna. Mnogi smo bili (i cijeli život ostali) imigranti, ali smo prošli kroz sve zakonske odredbe da bismo dobili azil i potom došli u Ameriku (ili drugdje). Ovo vjerovanje implicira (barem) dvije stvari: ako kažemo da je netko „ilegalan”, znači da smo rasisti (jer većina onih koji pristižu na državne granice nisu bijelci) i drugo, treba granice otvoriti svima, valjda pjevajući Lennonovu pjesmu „Imagine there’s no countries”! (Usput, on je jedno pjevao, a suprotno od toga živio!) Prodavači magle, odnosno kaosa, prvi će „odmagliti” nekamo gdje nema mnogo „ilegalaca” i nepoželjnoga društvenoga sloja. Koliko čujem, već neki koji žele radikalno mijenjati Ameriku kupuju imanja u Novom Zelandu, za svaki slučaj!
Znanost je stvarna. Zaista duboka mudrost! Čija znanost? Kao da je znanost jedna i vječna! Valjda se hoće reći, Bog, duh, vjera… su nestvarni i svi koji vjeruju u Boga su idioti! A koliko je ljudi Crkve i duboke vjere bilo znanstvenika!
Voda je život! Besmislica. Bez vode nema na zemlji života, ali voda nije život. Voda je kemijski spoj!
Ljubaznost je sve. Budalaština! Nekoć smo učili lijepo ponašanje u kući i (bonton) u školi. Treba vratiti dobar odgoj u obitelj i školu, a ne na propagandne ploče.
Ljubav je ljubav. Vrlo „duboka” tautologija! Valjda su ideolozi ovih vjerovanja „znanstveno dokazali” da je ljubav, ljubav! Ali tu se, vjerojatno, misli na seks „bez granica”, može svatko sa svakim i svačim, a ne na istinsku ljubav.
Vratimo se na BLM. Ovdje se implicira da su svi bijelci bili i ostali rasisti. Kao pojedinci, oni osobno mogu i ne biti rasisti, mogu biti čak i aktivni antirasisti, ali prema ideolozima gore navedenoga „zetaloga”, struktura američkoga (zapadnjačkoga) društva posložena je tako da su i ne htijući (pa i ne znajući) svi bijelci ipak rasisti. Dakle, nije riječ doslovno o „crnačkom životu” nego o društvenoj strukturi koju se mora dubinski, iz temelja, mijenjati. Slično je sa ženama, s ljubavlju, s obitelji i svim tradicionalnim standardima.
Tradicionalni američki liberalizam uvijek je bio spreman na intelektualnu raspravu i političku borbu sa svojim konzervativnim takmacima. Ali sad „glavno slovo” drže radikalne, revolucionarne snage kojima se žuri razobličiti američku (zapadnu) civilizaciju i pretočiti ju u potpuno novi društveni model. Tradicionalna politička borba pretvara se u revoluciju, nekadašnji politički takmaci postaju krvni neprijatelji, do uništenja! Slično je to Stojanovićevoj poruci Hrvatima (1902.) „do istrage (uništenja) naše ili vaše”!
Revolucija se nastavlja
Marksističko-lenjinističke tvorevine iz prošloga stoljeća progutale su milijune života, prouzročile neizmjernu patnju i potom se same urušile, ali za mnoge je revolucija trajna. Umjesto brutalne stare sad imamo novu profinjeniju revolucionarnu paradigmu u stvaranju „bolje budućnosti” ovoga svijeta. U Americi (i na Zapadu općenito) teror nove ideologije osjeća se u svim aspektima društvenoga života. Primjerice u školstvu (od vrtića do sveučilišta), u medijima, u sudstvu, u kulturi, u športu, na radnom mjestu… Sve je podjarmljeno ideološkim ciljevima, a iznad svega lebdi mač političke korektnosti, kao što su ne tako davno ČEKA i UDBA bile mač i štit revolucije ili kao što su za Trockoga pero i mač podjednako bili u službi revolucije.
Premda nismo još u jeku revolucije, s pravom možemo tvrditi da „bauk” revolucionarne ideologije kruži Amerikom (i Zapadom). Vođe nisu baš vidljivi, ali jesu revolucionarno nabrijani i samouvjereni „antifašisti” na prvim crtama.Nadalje, premda nisu jasno i javno definirani programi i ciljevi, ni temeljne filozofske pretpostavke, ni strategija, ali to ne znači da ne živimo u revolucionarnom vremenu. Sve revolucije, posebice one najkrvavije, nisu izvedene po predviđenom planu nego su se ponajviše odvijale instinktivno, a stihija je izbacivala i rušila vođe. Završavale su (uglavnom) tragično, ponajviše za one u ime koga su takve revolucije vođene. Današnja revolucija u Americi i na Zapadu općenito relativno je tiha, ima dugi fitilj, ali je u tijeku, svi ju osjećamo.
Radikalizam uvijek rađa „brata” na suprotnoj strani. Oni postaju spojena posuda i hrane jedan drugoga. Prosječan Amerikanac (raznih boja kože i vjera) u nastalim prilikama slabo se snalazi. Vidi da se nešto „iza brda valja”, a nije siguran što je. Još šuti i čeka, a ne zna što će dočekati. Ta neizvjesnost i nesigurnost osjećaju se posvuda i u svim društvenim slojevima.
Naravno, kao i u prošlosti, i današnju revoluciju neki pretvoriše u unosan biznis, a mase (pa i one koje su angažirane) uvijek su bile i bit će najveći gubitnici.
Druga strana poruke na pločama ispred kuća
Gledajući šarenilo duginih boja i krilatice pred kućama ili na prozorima, podsjetilo me je to na dvije poznate nam priče. Jedna je biblijska, a druga iz novijih vremena. Svi se sjećamo onoga važnoga čitanja iz Biblije u kojem anđeo zatornik u Egiptu preskače židovske kuće obilježene krvlju janjeta, a odvodi u smrt sinove Egipćana. Druga je priča ona iz eseja „Moć nemoćnih” (1978.) Václava Havela kad prodavač voća i povrća na prozor trgovine stavlja natpis „Proleteri svih zemalja, ujedinite se”! Njemu osobno ta (i takve parole) ne znači ništa, ali je to dokaz da je on „pravovjeran”, odnosno da nije „opasan” za vladajući režim.
Dakle, kakva sudbina čeka one koji nisu pred svoje kuće (ili na prozore) postavili ploče s dogmama nove vjere? Hoće li neki „anđeo smrti” kad stigne pokositi sve „rasiste” i „fašiste” koji odbijaju prihvatiti apsolutne istine da je „znanost stvarna”, da je „voda život” ili da je „ljubav, ljubav”! „Anđeli smrti” u prošlosti su više puta kosili one koji nisu obilježili „nadvratnike” pa je očekivano da će i vođe najnovije revolucije kad im moć padne u krilo poslati svoje „anđele”. Ali ne da čine dobro, nego da siju strah i smrt. Oni koji ne budu stavili prepoznavajući znak pred kuću, bit će sami krivi za zlu kob koja ih čeka.
Gledajući ono šarenilo na pločama ispred kuća, pitao sam se koliko je onih koji su ih postavili zaista uvjereno u dogme koje javno ističu. Koliko ih je racionalno i „znanstveno” zaključilo da su ta vjerovanja univerzalna i vječna, a koliko ih je to učinilo iz svakodnevnoga konformizma? Što bi za takve rekao pokojni Havel!? Konformizam je uvijek bio i ostat će komforniji nego život u istini!
Odjeci u Hrvatskoj
Kad se malo izdaljega pogleda na političke i ideološke prilike u Hrvatskoj, lako je zapaziti da se kod nas radi o nekakvoj mješavini suvremenih zapadnjačkih revolucionarnih ideja i naslijeđenoga titoističkoga balkanizma. Da bi dobili novac iz bilo kojih izvora, naši se „antifašisti” moraju stalno dokazivati svojom progresivnošću, navodnom ideološkom superiornošću nad ostalima u državi koju nisu ni htjeli i prozivanjem svih koji nisu „progresivni” da su fašisti, kršćanski talibani, zatucani ognjištari… Sve što je hrvatsko njima je pretijesno, klaustrofobično. Propali jugoslavizam baš im je „po mjeri”. Oni se boje izići na svjetske širine i ondje se dokazati. Ondje bi bili neprepoznatljivi, nitko, bezimenjaci, nula. Još k tomu, morali bi raditi za kruh svagdanji. Premda je „naša” domaća avangarda na rubu tekuće revolucije, grickajući mrvice koje padaju sa stola svjetskih gospodara, ipak su u svom dvorištu grlati i agresivni. Imaju sreću jer ih je malo tko ozbiljno shvatio i nažalost još manje im se suprotstavio.
