Nitko nema snage koliko ju Marinko imade!
U iscrpnoj reportaži u takozvanom Dnevniku na hrvatskom jeziku RTV 2 od 11. srpnja 22. godine (a bit će o tome još mnogo riječi hvale i slika u ovdašnjim „hrvatskim“ medijima) saznali smo da je u Đurđinu kod Subotice u subotu (9. srpnja) održana jedna od bezbroj kulturnih manestacija u umjetničkom natjecanju risara i risaruša u risarenju, a koje se već stoljećima priređuju u sklopu umjetničkih žetvenih radova bunjevačkih salašara na krajnjem sjeveru Srbije.
Prvi performans u ovom kulturno-umjetničkom spektaklu je pletenje užadi od slame, a posljednji je „risarsko valjanje“ (povaljivanje risaruša na njivi).
Užad od slame znaju saplesti još samo neke retke bunjevačke sapletkuše i nitko više, što se pripisuje kao veliki uspjeh Zavodu za kulturu vojođanskih Hrvata iz Subotice (čitaj Tomislavu Žigmanovu) i Hrvatskom nacionalnom vijeću iz Subotice (čitaj Jasni Vojnić)! Bez njih inače nikakvog sapletkarenja ne bi bilo, o povaljivanju da ne govorimo!
Nitko ne zna što Bunjevka znade!
Prije risanja risari i risaruše, da imadu snagu za izvedbu cjelokupnog kulturno- umjetničkog programa na njivi te za povaljivanje risaruša na kraju risarenja, moraju obilno ručati doručak, koji se sastoji od „slanine, kiseline, kruva, crvene paprike i crnog luka“, kako nam stručno objašnjava reduša Đula Gabrić.
A risarski ručak se među Bunjevcima doručkuje već stoljećima tradicionalno na baliranoj slami. Baliranje slame je bunjevačka najstarija izrada umjetničkih predmeta od slame, izmišljena davno prije prve kolonije slamarica iz Donjeg Tavankuta.
Prvi su svoj risar u Đurđinu odrisarili risar Marinko Kujundžić i risaruša Ruža Juhas te pobjedili i u umjetničkom dojmu risarenja, a poslije risarenja Andrija Tumbas je jedini još imao snage da povali u slamu izvjesnu Jocu (prezime nije spomenuto u Dnevniku, nije zgodno u medijima imenovati povaljene pri risarenju).
Nitko nema snage koliko ju Marinko imade!
Povaljivanje risaruša na njivi poslije risarenja, kao edukativni dio ove umjetničko-kulturne manifestacije, spada u jedan od najznačajnijih oblika očuvanja kulturne baštine, bolje reći njivštine Bunjevaca sa sjevera Srbije i kulturno se naziva „risarsko valjanje“!
57.900 Hrvata u Srbiji su fascinirani ovolikom količinom umjetnosti, kulture, tradicije, baštine i njivštine Bunjevaca i prosto se osjećaju inferiornima obzirom da ništa od svega toga nikada na njivama nisu upražnjavali, pa nisu mogli ništa od toga niti sačuvati kao svoju kulturnu njivštinu!
Svi žitelji Balkana, osim Bunjevaca, su već prvo risarenje prije više od tisuću godina obavljali kombajnima (bez baliranja, na koje Bunjevci imaju ekluzivno autorsko pravo kako bi imali na čemu ručati doručak na njivi), a najbjedniji u očuvanju svoje njivštine, kao i u svemu po Tomislavu i Jasni, su srijemski Hrvati!
