Ženu na sudu zastupa muž. Zabranjuje se ženama da izađu iz kuće i pođu na mjesto požara…
Dubrovački statut je nastao 1272. kada je grad bio pod vlašću Venecije; kasnije se statut proširivao prema potrebama pravne prakse. Koliko je bio blizak venecijanskom, korčulanskom, istočnojadranskim statutima, ili što je utjecaj Rimskog, bizantskog, kršćanskog idr prava ovdje nećemo razlagati. Zamislite bogatu općinu koja čak i (knjiga II., čl. XXXI.) veslače na galiji tjera da se na Sveto Evanđelje zakunu knezu, duždu, kapetanu da neće krasti konopce sa broda.
Najniže i najsiromašnije zanimanje koji su obavljali često robovi i zločinci mora se na Evanđelje kleti za konopčiće. Nije šala, kazne za prijestupe bile su drakonske, a u maloj zajednici teško je imati tajne, pogotovo kada se doušnicima daje desetina, četvrtina, ili polovica globe.
To je sasvim suprotno od naše javne uprave i HEP-a, Hrvatskih voda, Hrvatskih šuma, INA-e itd. Tko prima koliku cjepanicu, kolika riba se daje nadbiskupu, kada benediktinci smiju ribariti u Ombli, strogoća nadzora i teško kažnjavanje varanja, laganja, šverca, nepotizma i korupcije kao i obiteljske i pravne odnose regulira ova knjižica vrlo praktično jasnim i svakom razumljivim rječnikom. Državni monopol na prodaju vina, soli, počesto i kruha vitalna je stvar; ono se proteže teoretski od Budve (između Bara i Boke) do rta Komara na Pelješcu.
Očito je da Korčula i Omišani predstavljaju ozbiljnu prepreku na zapadu.
Nije mi jasno zašto poslanici u Raškoj po statutu za put dobivaju 40 perpera, a oni za Bosnu 25 perpera, kada su udaljenosti i teren slični. Brskovo (rudnik kraj današnjeg Mojkovca na sjeveru Crne Gore) označuju kao granični kraj sa Raškom, dotamo dobivaju poslanici samo 30 perpera (II. knjiga, čl. 24.).
Model vladanja pokazuje prisega knezova otočića Lopuda, Šipana, Koločepa da će za sve štete za koje se ne dokaže krivac platiti lokalna zajednica, za prijavu knez dobiva polovicu općinskoga dijela kazne. Ako se pojavi neka zavjera na otoku sve će namjesnik (knez otoka) učiniti da ju razotkrije.(zavjera je i kada pokrivaju otočani jedni druge, II. knjiga, čl. 32.)
Ženu na sudu zastupa muž, Statut zabranjuje djeci i roditeljima da se međusobno tuže izvan Dubrovnika; braći ne! Majka ne može biti svjedokinjom na sudu između svoje djece.(braće i sestara). Berba grožđa je bila toliko važna da vrlo strogi Statut dopušta sudsku odgodu od 1. kolovoza do početka listopada (Miholjdan). U sporovima između raških (srpskih) podanika i Dubrovčana (sa)stanak se vršio u Šumetu (Rijeka dubrovačka) kraj crkve sv Tripuna ili blizu crkve sv. Mihaela na Kresti, danas je na mjestu te crkvice trafostanica, sjeverno od nje je živio povjesničar umjetnosti dr Karaman, istočno slikar Trostmann.
Sa Humljanima (Hercegovcima) se sastančilo radi suda kod sv. Stjepana u Zatonu, sa Zećanima (Crnogorci) kod sv. Ilara u Mlinima.
Statut osigurava ženin miraz; međutim ukoliko je miraz u obliku stoke, broda ili barke, nekretnine, roba muž može time slobodno raspolagati, međutim ih ne može dati svojim vjerovnicima (knjiga IV., čl. 1.).
Članak III. propisuje da plemkinja kod udaje treba grimizni ogrtač/12/, ogrtač od tanke zelene vune /8/, jedno kunino krzno /12/ (sve troje sa solidnim ukrasima i podstavom), jedan ogrtač od tanke svile ukrašen, jedan zečji kožuh/3/ i jednu sluškinju(ancilu).
Ukoliko se daje novac umjesto ruha tada to ide po gorenaznačenoj robi 12 + 8 + 12 + 8 (kaput od cendata?) + 3 perpera i za sluškinju 12 perpera. Lanene tkanine koje izradi žena, ako ona umre ostaju mužu.
Članak XII. dopušta ocu da oženi maloljetnoga sina i slobodno raspolaže njegovim mirazom (fuj!)
Čl. 13. dopušta ocu zabraniti sinu ženidbu prije udaje kćeri.
Čl. 14. dopušta majci koja ne želi živjeti sa sinom i nevjestom da ih otpusti iz kuće.
Čl. 23. otac može razbaštiniti sina ako ga sin pokuša otrovati, legne sa maćehom, ili ako sin optuži oca na sudu za djelo zbog kojega otac može biti osakaćen ili usmrćen.
Zanimljiv je čl. 61. gdje otac može maloljetnu kćer poslati u samostan i dati joj koliko mu se svidi; s punoljetnom kćeri nije dopušteno tako postupati.
Klerika otac mora bogato nadariti, samostanca ne!
Čl. 72. kaže ako nezakonita kći postane bludnica, vračara ili svodilja ocu i braći (zakonskoj) dopušteno je kažnjavati, šibati, istjerati, pa i prodati izvan grada.
Ako sin izvanbračni postane razbojnik, lupež, ili se oda nekom drugom poroku (?, op. T.T.) mogu ga otac i zakonita polubraća šibati i kažnjavati. Ovo je odurno, jer čovjek koji se rodi bez svoje krivnje osramoćen toliko da mu se rugaju ili ga preziru i koji je lišen odgoja i prilike za budućnošću još se javno ponižava.
Čl. 73. kaže kako otac ima pravo nekažnjeno šibati i kažnjavati sinove i kćeri. Istu ovlast daje se starijem bratu, sestri, stricu, ujaku, tetkama, djedu i babi. Iako su mnogi ljudi propali zbog razmaženosti i jer im nisu postavljene razumne granice i red, ipak i čl. 73. je strahovit što se tiče moguće zlorabe.
Knjiga šesta svjedoči o strahu malih država za slobodu
Članak 1. kaže da “tko bude pod prisegom ili obećanjem osnovao urotničku družinu, a to se uzmogne dokazati” kao vođa ili začetnik neka umre.
Ako pobjegne neka je protjeran i lišen dobara. Obični članovi družine kažnjavaju se sa 25 perpera; toliko je plaćao i onaj tko uvodi kolo i svirače i pjevače u katedralu.
Nije prevelika kazna, toliko poklisar dobije kada ide u Bosnu; možda su urotnici često mladi plemići bez ostvarenog nasljedstva.
Krađe se uvijek strogo kažnjavalo ;za prvu četverostruko, slijedeću puta 8, pa puta 12, pa puta 20. Od 10 do 20 perpera bi muškarcu kidali desnu ruku, ženu išibali i obilježili pečatom. Za 20 perpera i više muškarcu bi kopali oba oka, ženi bi fini, šesni i galantni Dubrovčani otkinuli nos.
Sa cestovnim razbojnicima postupak je bio još stroži.
Silovana žena dobivala je 50 perpera, što je slaba odšteta jer joj je tako zapriječena valjana ženidba (knjiga 6.).
Onima koji učine lažnu ispravu da se odsječe desna ruka. Oni koji na sudu uporabe lažnu ispravu gube parnicu i plaćaju 50 perpera.
Čl. 21. i 22. strogo zabranjuju svaku trgovinu sa Omišanima, ti gusari su osobito bili mrski Venecijancima. U Statutu ima i kazna od 25 perpera tko ode u Omiš bez dopuštenja kneza, i još niz drugih mjera (knj. 6., čl. 58.).
Knjiga 7., čl. 14 zabranjuje patrunima (gospodarima) brodova prodaju istih Saracenima (Arapima i sjeveroafrikancima), Tatarima (krimskim?) i Omišanima.
Knjiga 8, čl. 51. zabranjuje marangunima (stolarima) i kalafatima (zapušivanje drvenih oplata i smolarenje je posao kalafata, od toga prezime Kalafatović) da idu raditi na barkama Slavena.
Čl. 28. daje knezu za pravo suditi muževe i žene za međusobne uvrjede; Statut preporuča knezu blagost u tim slučajevima.
Čl. 33. Ako Dubrovčanin istuče ili udari stranca od kazne sve ide općini(?!!!).
Isto vrijedi ako stranac udari ili ozlijedi Dubrovčaninu, te za muževe i žene koji se tuku.
Čl. 33. c predviđa da sluškinja koja bez znanja gospodara primi nekoga muškarca u kuću, te nastane tučnjava ili krađa, ima se toj sluškinji otkinuti nos.
Čl. 35. jedino dominikanci i franjevci mogu vino uvoziti izvana za svoje potrebe
Čl. 38. vino u predgrađu mogu prodavati samo oni koji imaju kamene kuće; drugima vino treba proliti, kazniti ih sa 2 perpera globe, od čega prijavitelj dobiva polovicu.
Čl. 40. kaže da medovinu svak može raditi za svoje potrebe, ali za prodaju ne.
Polovicu globe od kazne dobiva (često anonimni) prija(vi)telj!
Zakoni o robovima su nepravedni. Ako netko istuče roba ili robinju ne plaća ništa ukoliko ga vlasnik ne tuži. Vlasnik po svom nahođenju može tući roba.
Dopušteno je gospodaru (kao “odgojna mjera”) istjerati roba izvan kuće da živi loše obučen i bijedno hranjen. Oslobođeni robovi imaju neke bizarne radne dužnosti prema bivšim gospodarima i njihovoj djeci.
Potomci roba i slobodne žene pripadaju gospodaru; potomci slobodnoga čovjeka i ropkinje pripadaju gospodaru; osim ako se drugačije ne dogovore.
Čl. 51. izriče da “rob ni robinja ne mogu zaključiti brak bez privole ili suglasnosti gospodara…, a ako ga budu zaključili, taj brak nije valjan”.
Robovi su ponekad kao mornari postajali slobodnjaci.
Članak 53. zabranjuje Dubrovčanima biti odvjetnikom Slavenima. Kazna je 1 perper, njegovo svjedočenje u tom slučaju se poništava.
U osmoj knjizi, članak 56. knez Venecijanac Martin Badoero nalaže stvaranje knjige u kojoj će pisati dobre postupke i usluge pojedinih Slavena, kao i loše postupke i zločine pojedinih Slavena. Uvijeno knez kaže da je dužnost Općine naplatitti dobro dobrim a zlo zlim.
U članku 59. se dužd Petar Gradenigo čudi raškom običaju vražde gdje za ubojstvo plaća kazna od 500 perpera, ali nevoljko pristaje na taj barbarski običaj između Srba i Dubrovčana.
Članak 60. strogo zabranjuje ženama da izađu iz kuće i pođu na mjesto požara, pod prijetnjom kazne od 5 perpera. Izuzimaju se dadilje, robinje i služinčad koje su dužne pohitati sa kablima i vjedrima vode, uz kaznu od 5 perpera ako se ne odazovu.
Ne moramo ni spominjati pedanteriju i užasne kazne za loše kovan novac, neispravne utege, korištenje falsih solada (lošeg i lažnog novca), zabrane strancima na udjele u dubrovačkim brodovima, sadnju vinograda uz granicu sa Slavenima.
Godine 1348. knez Petar Giustiniani u čl. 96. zabranjuje ostavljanje nekretnina prosjačkim redovima. Ukoliko takvih slučajeva ima, Knez, Malo vijeće i tri bogobojazna prokuratora imaju takvu nekretninu u roku od 2 godine prodati i za novac dobaviti ono što je potrebno fratrima, hranu i dr.
Ako preostane viška novca trebaju se podijeliti siromašnima, ili ići za udaju sirotica.
Estetski osjetljivi Mlečić zabranjuje krabulje sa gunjevima i slične nakaradnosti. Ti likovi, poznati kao Ćoroje i Turica imaju obleku kao rumunjsko vlaške narodne nošnje. Jedan ima na dugom vratu glavu ni ptičju ni pseću.
U siječnju 1358. kada je ugarski kralj Ludovik na putu ovladavanja istočnim Jadranom (Zadarski mir 18. veljače 1358. kojim se Venecija odriče istočne obale Jadrana od Kvarnera do Drača) lukavi Dubrovčani dobivaju povlasticu od venecijanskoga dužda Dolfina, koji se još gordo naziva duždom Venecije, Dalmacije i Hrvatske.
Dubrovčani su pod zaštitom Venecije zauzeli Pelješac, Mljet i Lastovo; ovladali bosanskim i srpskim rudnicima te raširili trgovinu na jug Italije, Aragoniju, sjevernu Afriku, Levant.
