Svijet šuti na muslimansko-bošnjačke ratne prijetnje
Politička vatra, koja je sve bliže ratnoj buktinji u Bosni i Hercegovini, toliko se rasplamsala da gotovo nema tih vatrogasaca i vatrogasnih društava, niti vatrogasne tehnike koja je mogu ugasiti. Prije će ona spaliti sve ostatke nekadašnje i bosanske i hercegovačke zajednice negoli netko iz svijeta i počne da je gasi.
Daleko je više političkih i ratnih piromana negoli mirnodopskih vatrogasaca u toj krčmi pijanih bošnjačkih kauboja. Zemlja je danas okupirana vojnicima pripadnicima muslimanske armije, ratnicima
neobjašnjene prošlosti iz vremena vjerskog beha sukoba. A baš su oni glavni piromani koji izgubljeni rat za muslimansku i Bosnu i Hercegovinu nastoje pretvoriti u pobjedu spaljene i nestale zemlje. I nestalog hrvatskog naroda oko kojeg šire vatreni plamen kako bi u njemu nestao. Pred takvim ostatcima krvavog i rušilačkog vjerskog sukoba gotovo je nastala mrtva tišina svih promatrača tog velikog požara, kojeg se nastoji prenijeti i izvan granica daytonskog zbirnog entiteta. Uzalud je slanje “visokih vatrogasaca” sa specijalnim odorama, neograničene snage i prava, iz svjetskih centara moći. Svaki od njih iza sebe je ostavljao samo sve veći i snažniji plamen, koji je gutao i, gotovo, progutao sve ono što nije spržio i spalio tro i pol godišnji vjerski rat. I dok u suvremenom svijetu kada se negdje pojavi požar svi uglas zovu u pomoć vatrogasce, i u Bosni i u Hercegovini zovu piromane. Zapravo oni sami dolaze, jer uvijek su tu prvi, budući da na izabranom mjestu vatru sami potpaljuju. Čak i tamo gdje je nije ni ratni sukob potpalio.
Čekaju u zasjedi ispunjeni mržnjom prema svakom, bilo domaćem ili stranom, vatrogascu koji uzvikne gori, ili pokuša da vatru gasi. Glas mu stišavaju, prosvjeduju ispred „vatrogasnog društva, i ne daju da se daleko čuj ili da izađe na lice mjesta. I ako taj glas vatrogasaca koji žele ugasiti bilo bosansku bilo hercegovačku političko, vjersko nacionalnu buktujući spaljujući plamen prođe ispod radara bošnjačkih piromana, i kasnije čuju za njih, e tada su ti vatrogasci njihova nezaštićena meta. Pokušavaju ih na sve moguće načine spriječiti, pa čak i spaliti u vatri koju lože najopasnijim materijalom, mržnjom, isključivošću, netolerancijom, argumentima sile a ne snagom argumenata. I žestokim prijetnjama ratom.
Napose na brutalnom i žestokom udaru bošnjačkih političkih piromana, od kojih su većina pripadnici piromanske muslimanske armije, koja se sama nazivala A BiH, su oni hrvatski vatrogasci koji u svim svojim dosadašnjim neuspjelim pokušajima gašenja i bosanskog i hercegovačkog požara, javno iskažu, pravo na koje ima svaki narod na ovoj užarenoj Kugli zemaljskoj. Kada kaže da će svoju kuću, svoj teritorij označiti i ograditi od tih palikuća, jer je to jedini način da se od njih zaštiti.
Svi muslimansko-bošnjački piromani stoga čine sve, pa čak i prijetnjama ratom, da se ne čuje hrvatski vatrogasni glas upućen cijeloj svjetskoj vatrogasnoj zajednici da pomogne svojom političkom tehnologijom u gašenju sve razbuktalijeg beha požara, ili da zaustavi bošnjačke piromane u udarima na hrvatsko pravo da se sami kao narod zaštiti od proždirujućeg plamena na način da svoju kuću, svoj grunt, svoj teritorij označi, ogradi i jedino tako obrani od muslimanskih političkih palikuća i palipožara ljudski, nacionalni i vjerskih sudbina.
Po svjetskoj šutnji na muslimansko-bošnjačke ratne prijetnje hrvatskim vatrogascima da se zaključiti da je ta ista, samozvana, Svjetska vatrogasna zajednica u gotovo većem strahu od muslimansko-bošnjačkih političko terorističkih piromana negoli prva, i najveća njihova žrtva hrvatski narod kojem prijete njegovim spaljivanjem i pretvaranjem u pepeo bez ikakvih nacionalnih, vjerskih, kulturnih i civilizacijskih tragova koji bi mogli ostati iza njih.
Potvrđuje to i činjenica kako se požari pojavljuju na svakom hrvatskom dijelu federalne zajednice. U svakom tom požaru što ga podmeću i šire muslimansko-bošnjački piromani vidljiva je i obespravljenost i zavezanost ruku hrvatskim vatrogascima u zaustavljanju ili njegovu gašenju.
U daytonskom primirju, koje baš zbog muslimansko-bošnjačkih piromana nikako da preraste u mir zbirnog beha entiteta, traje među tim palikućama borba za vođu, zapovjednika piromanske organizacije. Budući da se natječe velik broj iskusnih ložača vatre, pa i onih iz vremena vjerskog rata ložača ljudi hrvatskih žrtava u visokim pećima Željezare Zenica, mjesta u kojem je Džaferović na nacistički način odlučivao o 100 tisuća sudbina zatočenih Hrvata u konclogoru Lašvanska dolina.
I kad hrvatski vatrogasci pomisle da je to onaj koji se istakne sa kim bi trebalo razgovarati da prestane sa tim vatrenim pustošenjem pojavi se neki drugi, iz neke bilo nove bošnjačke, ili već stare muslimanske piromanske organizacije. No i to nije slučajno, to je zapravo dobro u detalje razrađeni muslimansko-bošnjački plan zastrašivanja. Svima već opečenima i onima koje na sreću još nije do smrti spržila ta ratna beha vatra, poručuju, svi smo mi piromani, i na svakom dijelu federalnog u vatri nestajućih prostora i hrvatskog naroda.
U gotovo tri desetljeća bošnjačkog požara u daytonskom primirju iz federalne zajednice koja je ucjenama i prijetnjama, što je neki vid pregovaračkog zločina tvoraca Daytonskog (ne)sporazuma, nametnuta hrvatskom narodu, iz te tvorevine u kojoj se vatra širi svakim danom, u njoj ili ispred nje nestalo je Hrvata koliko i u muslimanskom okupatorsko vjerskom ratu protiv hrvatstva i katiličanstva.
Nažalost, i tolike žrtve nisu dovoljne niti europskoj niti svjetskoj vatrogasnoj zajednici da bošnjačke piromane zaslužno kazni, a hrvatskom narodu osigura na temeljima Međunarodnog prava, pravo na samoodređenje i samoopredjeljenje, što je jedino sredstvo zaštite, u punom kapacitetu, nacionalnih prava i ljudskih sloboda hrvatskog naroda od svakog vida ugroze, pa i od strane muslimanskih ratnih i bošnjačkih unitarno centralističkih piromana.