Vlasnik ribarskih brodova, rudnika zlata i zrakoplovne tvrtke
Za lijep broj Hrvata u svijetu kažemo da su bili (ili su danas) uspješni. Dosegnuli su visine u raznim zvanjima i poslovima. Neki od njih bili su (ili su sada) poslovni ljudi, postigli su oveća bogatstva i (po tim mjerilima) vrlo su uspješni. Jedan od takvih bio je i Nikola Bezmalinović (1895. – 1969.), poznat u Americi kao Nick Bez). Bio je vlasnik ribarskih brodova, rudnika zlata i zrakoplovne tvrtke. Prijateljevao je s predsjednikom Trumanom i, kažu, bio prvi Hrvat multimilijunaš u Americi.
Od Brača do Aljaske
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća gospodarske prilike u Dalmaciji bile su iznimno teške. Proklete bolesti, filoksera i peronospora, poharale su vinograde. K tomu, velik uvoz talijanskih vina (s odobrenjem Beča) u Monarhiji je oborio cijenu domaćih, posebice dalmatinskih vina i naštetio vinogradarstvu. Nerodne godine i druge nedaće prouzročile su masovno iseljavanje s otoka i priobalja u prekomorske zemlje. Išlo je, što se kaže, „i staro i mlado“. Jedan od najmlađih iseljenika bio je Nikola Bezmalinović.
Nikola, sin Ivana i Jerke, rođen je 25. kolovoza 1895. godine u mjestu Podsmrčevik, u općini Selca na otoku Braču. Njegovo djetinjstvo na otoku, kao i svih njegovih vršnjaka, bilo je mukotrpno. Moralo se ribariti, jedriti, kopati…; hrvati se s valovima, žegom, burom, jugom i, ponajviše, s neimaštinom. Teško se radilo samo da bi se preživjelo. Zato se nije čuditi da je kao dječak od 15 godina nastavio i u Novom svijetu neumorno raditi, a Amerika mu je pružila priliku da njegov rad donese velike materijalne plodove.
Bezmalinović je stigao u New York 1910. i tu nakratko ostao. Čim je, perući posuđe, zaradio malo novca za putne troškove otišao je (1911.) na obale Pacifika, u Tacomu, u državi Washington. Zaposlio se u jednoj pilani, ali je posao brzo napustio i, kao mornar na jednom tegljaču, otplovio u Južnu Aljasku. Miris mora i beskrajne pučine bili su dio njegova života od kad je došao na ovaj svijet. Svoj omiljeni Jadran nadomjestio je vodama Tihoga oceana.
Ribolov i riblje konzerve
Još neukroćena, ali zadivljujuća Aljaska, trebala je ljude kao što je bio Nikola Bezmalinović: sposobne, snažne, hrabre, odlučne i štedljive. Taj visoki i zamašni Bračanin bio je kao stvoren za pionirske pothvate u tom slabo napučenom, ali prirodno bogatom teritoriju, koji su 1867. Amerikanci kupili od Rusa za 7,2 milijuna tadašnjih dolara.
Nikola je u početku ribario na unajmljenim brodicama, pohađao večernju školu, položio ispit pomorskoga kapetana i godine 1915. postao vlasnik ribarskoga broda. Ne samo da je rastao broj njegovih brodova za lov lososa, nego se on uhvatio u koštac s drugim ribarima za nadmoć u lovu, i na kraju pobijedio u svojevrsnom ribarskom ratu u Aljaski.
S poslovnim partnerom kupio je 1927. tvornicu za konzerviranje ribe u Lingenberg Harboru i utemeljio Peril Straits Packing Company. Ta je tvornica 1942. reorganizirana u Todd Packing Company za konzerviranje lososa. Među ostalim, u svibnju 1934. kupio je 75 m dug brod „La Merced” koji je bio plutajuća tvornica konzerva ribe. Godine 1951. prodao je dionice u Astoria Columbia River Packers Association i kupio P. E. Harris, jednu od najvećih tvornica konzerve i distribuiranja lososa na sjeverozapadu Amerike. Ta je tvrtka preimenovana u Peter Pan Seafoods, Inc i kontrolirala lov i proizvodnju konzerva lososa u tom dijelu Amerike.
U službi državnih interesa
Golem poslovni uspon Bez je postigao nakon Drugoga svjetskoga rata kad su federalne vlasti u Washingtonu utemeljile tvrtku Pacific Exploration Company i osigurale joj milijunska novčana sredstava, a Nikolu stavila da njome upravlja. K tomu, nekadašnji teretni brod bio je preuređen za ribolov i konzerviranje ribe. „Pacific Explorer“ bijaše tada najveći ribarski brod na svijetu.
Navodno je brod služio za „istraživačko dubokomorsko ribolovstvo“ uz obalu Aljaske, ali njegova prava svrha bila je obuzdati prijeratnu dominaciju japanskoga lova tuna u tom djelu Pacifika, posebice njihov lov kraljevskoga raka u Beringovu moru. Tvrtka je imala i druge velike ribarice koje su lovile tunu sve do obala Costa Rice i nakon ulova riba je na brodovima bila zamrzavana. Na taj je način tvrtka kojoj je Bezmalinović bio na čelu srušila cijene konzervirane tunjevine koje su do tada kontrolirali vlasnici kalifornijskih tvornica konzerva.
Godine 1948. procijenjeno je da je državna tvrtka koju je Nikola vodio uspješno obavila zadatke pa je zatvorena, a on se vratio svom uspješnom ribolovu i tada najvećim plutajućim tvornicama konzervi lososa. Naravno, to partnerstvo s federalnim vlastima donijelo mu je ne samo veliku novčanu dobit, nego i velik poslovni i politički ugled.
Nije u ribama sve
Osim ribolova i tvornica konzervi lososa, Bezmalinović se upustio i u potragu za zlatom. Godine 1931. otvorio je dva rudnika zlata (Alaska Chichagof Mining Company) na otoku Chichagof (drugim imenom Shee Kaax), jedan od otoka u otočju Alexander.
Iste godine (1931.) Bezmalinović je uspješno uložio svoj kapital i u zračni prijevoz i postao čelni čovjek zrakoplovne tvrtke Alaska Southern Airwaysa. Nakon nekoliko godina tvrtku je, uz veliku zaradu, prodao poznatoj američkoj zrakoplovnoj tvrtki Pan Am (Pan American Airways). Međutim, kupnjom West Coast Airlines (1946.) Nikola se vratio u zračni promet. Godine 1968. tvrtka je postala dio Air Westa, a ova je (1970.) prodana Howardu Hughesu za 100 milijuna dolara. Naravno, u svim transakcijama Bezmalinović je imao milijunsku zaradu.
Američka politika
Nick Bez bio je aktivan član i podupiratelj Demokratske stranke. Bio je vrlo blizak političaru Monradu C. Wallgrenu, koji je služio kao zastupnik (1932. – 1940.) i kao senator (1940. – 1944.) iz države Washington u američkom kongresu, a potom je izabran za guvernera te države. Preko njega i drugih političara države Washington Bez je imao zavidan utjecaj u Demokratskoj stranci. Među ostalim bio je član Vijeća za promet u Ministarstva trgovine Sjedinjenih Država, član Nacionalnoga demokratskoga kluba i drugih utjecajnih organizacija.
Krajem 1933. godine u novinama se moglo pročitati kako je Nick Bez tijekom nekoga poslovnoga sastanka u Washingtonu D. C. dobio poruku s upitom „bi li imao malo vremena“ sastati se s predsjednikom F. D. Rooseveltom! I zaista, Bez se našao dva puta (30. i 31. listopada) na razgovoru s predsjednikom u Bijeloj kući. Bila su to vremena „Velike depresije“, kad je FDR nastojao „svim silama“ pokrenuti američko gospodarstvo. Potrebni su bili radišni i neumorni ljudi; oni s vizijom, samoinicijativom i ambicijama. Nick Bez bio je jedan od takvih. Na njega je i FDR mogao računati. Možemo samo zamisliti koliko je ovaj sastanak pridonio njegovu ugledu među poslovnim ljudima na sjeverozapadu Amerike.
Predsjednik Harry S. Truman je s Nickom Bezom čak prijateljevao. Svoj prvi odmor nakon rata Truman je proveo (lipanj 1945.) kod svojega prijatelja guvernera Monrada C. Wallgrena, guvernera države Washington, a to je značilo i u krugu našega Bračanina. Teško je i pojmiti kakav je bio odjek kad se u novinama pojavila fotografija kako Bez vesla čamcem dok predsjednik Truman lovi losose u Puget Soundu. I oni koji za njega nisu do tada čuli, bili su znatiželjni doznati tko je taj gospodin Bez.
Naravno, radi bliskosti Demokratskoj stranci i prijateljevanja s guvernerom države, čak i s predsjednikom SAD-a, njegovi politički i poslovni protivnici okrivljivali su ga da se koristi političkim vezama na štetu malih ribara.
Romantična jugoslavenština
Ovaj bogati i utjecajni američki Hrvat pripadao je onom naraštaju iseljenika koji nije nikad živio pod beogradskim režimima, ni karađorđevskim ni komunističkim. Oni su se osjećali Hrvatima, ali su bili pod utjecajem jugoslavenstva koje se proširilo početkom 20. stoljeća. Njima je Amerika služila kao „dokaz” da različite rasne, etničke i vjerske skupine mogu živjeti zajedno. Nisu razumjeli realnost balkanskoga terora koji je vladao u njihovoj domovini Hrvatskoj.
Nikola Bezmalinović zasigurno nije imao vremena baviti se domovinskom politikom i „starokrajskim“ problemima. Ali su ga pro-jugovići ipak nastojali sačuvati među sobom da bi se mogli pohvaliti da je s njima tako bogat i ugledan čovjek. Ribarski sindikalisti na obalama Pacifika George Ivankovich i Joe Jurich imali su, čini se, jači utjecaj na njegovu projugoslavensku orijentaciju. Politički protivnici čak su ga okrivili da ima vezu s jugoslavenskim komunistima, ali prijatelji su naglašavali da je on praktični katolik, da nema ništa s komunistima, nego samo pomaže sirotinji u zemlji u kojoj je rođen.
Obitelj
Nikola Bezmalinović postao je 1919. američkim državljaninom imena Nick Bez. Supruga mu je bila Magdalene r. Dorotich, Hrvatica rođena u Americi. Obitelj je živjela u Gig Harboru, blizu grada Tacome, u državi Washington. Koliko se može doznati, imao je dvoje djece. Jedan novinski izvor kaže da je obitelj imala kćer Geraldine i sina Johna, a drugi navode da je imao dvojicu sinova.
Nikola Bezmalinović, odnosno Nick Bez, umro je 1. veljače 1969. godine. Po bogatstvu i utjecaju bio je jedan od najuspješnijih Hrvata u svijetu.
***
Ljudska uspješnost? Jesu li joj mjerilo bogatstvo, slava, diplome, medalje, društveni položaj, vile, jahte, brojevi sljedbenika na Twitteru…? Istina, mnogima su to dokazi uspjeha, premda (pre)često nije tako. Na životnom putu važna je ustrajnost u bilo kojem zvanju i poslu koji ispunja osobne snove i istovremeno pridonosi boljitku drugih.
