Otvoreno pismo mons. Draženu Kutleši i svim hrvatskim biskupima
Čestitam mons. Draženu Kutleši, splitsko-makarskom nadbiskupu i apostolskom upravitelju Porečke i Puljske biskupije, na novoj dužnosti predsjednika Hrvatske biskupske konferencije s petogodišnjim mandatom, na koju je izabran u utorak 18. listopada 2022. godine, na 65. plenarnom zasjedanju Sabora HBK u Zagrebu.
Nadam se da će ovom prigodom, papa Franjo konačno imenovati novog biskupa Porečko-puljske biskupije, koji će zamijeniti mons. Kutlešu. Isto tako čvrsto vjerujem da će mons. Dražen Kutleša, s obzirom da je od 2012. godine, kao porečko-puljski biskup boravio u Istri, razumjeti moje otvoreno pismo.
Kao praktična vjernica već sam u više navrata javno preko svog bloga izrazila nezadovoljstvo sadašnjim odnosom vrha Katoličke Crkve u Hrvata, prema obespravljenom hrvatskom narodu, koji je ostao bez zadnje potpore u koju se uvijek mogao osloniti, a to je Katolička Crvka. Katolička crkva u Hrvatskoj predvođena kardinalom Bozanićem “napustila je svoj narod”. Ostavila ga na vjetrometini politike između EU-ovih slugu i poslušnika globalizacije, velikosrpske zločinačke politike i SPC-a koji sa svojim svecima četnicima, koljačima, blati i proglašava problematičnim bl. Alojzija Stepinca, zadnje uzdanice hrvatskog naroda, koji se nije dao upregnuti u Titina komunistička kola.
Cvjetnica – Uličnica, nedjelja je muke Gospodnje! Katolička Crkva u Hrvata, hrvatski je narod “ostavila na muci” razapetog, umjesto da ostane uzanj!
Narod bez duhovnog vođe je izgubljeni narod koji luta, koji nema oslonac, nema se kome obratiti, čast izuzecima svećenicima koji daju sebe da nekako kompenziraju tu duhovnu prazninu.
Katolička crkva uz hrvatski narod i narod s njom
Kardinal Kuharić, bio je pravi duhovni pastir u vrijeme srpske agresije kada nam je bilo najpotrebnije, koji nas je vodio i upućivao da ni u ratu ne gubimo svoje kršćanske vrijednosti. Hrvatski dragovoljci, branitelji sa krunicom oko vrata krenuli su braniti svoje domove, svoju vjeru, svoju domovinu.
Zašto je srpski agresor rušio i palio katoličke crkve? One su mu bile prve na udaru, zašto? Kada se uništi narodu vjeru, pokorio si ga, uništio dokaze o njegovu postojanju na tom prostoru. Uništio si duh naroda! Što nas Hrvate karakterizira kao narod? Kršćanstvo!
Katolička Crkva kojoj smo vjerni kao narod od stoljeća sedmog, kada su Hrvati primili kršćanstvo i papi Agatonu potpisali da ne ćemo nikoga napadati, već samo braniti svoju zemlju i svoj dom, nas je održala kroz povijest, kao narod, naš jezik, našu tradiciju i kulturu i od tada smo narod vjeran Papi i Vatikanu. Bl. Alojzije Stepinac za tu svoju vjernost podnio je mučeništvo, progon, osudu, zatvor i smrt.
Katoličko svećenstvo u Istri podnijelo je za vrijeme okupacije Italije 1918.-1943. godine mučeništvo, skupa sa hrvatskim narodom Istre. Svećenici su bili uz narod, patili s njim, pomagali, bili im jedino oni potpora i duhovna i materijalna.
Bl. Miroslav Bulešić je govorio: „Spasenje čovječanstva možda ovisi o nama. Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom”. I uspjeli su sačuvati zdrav duh naroda njegov jezik, vjeru i kulturu.
Dolaskom komunista opet je Katolička Crkva bila na udaru komunističkih zlotvora. Ali i tada je istarsko svećenstvo pomagalo, zahvaljujući njima i mons. Boži Milanoviću Istra je pripala Hrvatskoj. Zbor svećenika Sv. Pavla za Istru uručio je 55 potpisa istarskih svećenika Mješovitoj savezničkoj komisiji sa zahtjevom da se Istra priključi matici zemlji. Zatim su predali istoj Komisiji mirovnoga povjerenstva statistiku istarskih župa (koju je priredio Božo Milanović) s dokazima da u Istri ima 75 % hrvatskih i slovenskih župa, 12 % talijanskih i 13 % mješovitih, što je bilo presudno da po većinski hrvatskom stanovništvu Istra pripadne Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. To znači biti uz narod i s narodom!
Baš zbog te povezanosti s narodom mučki je ubijen mladi svećenik Miroslav Bulešić, a Francesco Bonifacio bačen u fojbu, gdje mu se gubi svaki trag, mnogi su svećenici uhićeni i zatvoreni na dugogodišnje kazne.
Komunisti su uspjeli u naumu odvojiti jedan dio naroda od Katoličke Crkve, mnoge Crkve pretvorene su u skladišta, narod zastrašen udaljio se, neki su se udaljili zbog zapošljavanja, ali ne u cijelosti, veći dio je potiho u tajnosti ostao vjeran svojoj katoličkoj vjeri i Crkvi. A što danas čini Katolička Crkva u Hrvatskoj? Od kada nas je napustio i preselio se Gospodinu kardinal Franjo Kuharić, Katolička Crkva gubi vezu s narodom. Kardinal Bozanić nije uspostavio povezanost sa narodom, već s vladajućima. Pogodujući vladajućima udaljio se od naroda!
Danas je Cvjetnica ili Uličnica u Istri, nedjelja muke Gospodnje
Mnogi vjernici će poći u Crkve sa maslinovim ili palminim grančicama, a koliko će njih moći ući unutra pitanje je organizacije svakog župnika, koji po uputstvu Biskupske konferencije mora poštivati mjere zaštite od Covida -19. Maslina je uvijek u sredozemnom dijelu svijeta bila plemenito stablo, koje je čovjeku darivalo dragocjeno maslinovo ulje, bila je znak Božjeg blagoslova i obilja. Maslina postaje i stablo mira! Mira između neba i zemlje, Boga i čovjeka. Upravo su maslinovim grančicamabrojni hodočasnici dočekali Isusa u Jeruzalemu kada je ušao jašući na magarcu, kao svog Mesiju. Veselo su mu pljeskali i pjevali. Taj događaj nazivamo svečanim Isusovim ulaskom u Jeruzalem. Međutim, Cvjetnica pored radosnih poruka, klicanja i slavljenja Isusa, donosi početak Isusove muke i smrt. Najprije ga svjetina slavi, a onda poručuje Pilatu „raspni ga“. Strašan i mučan kontrast, slava pa poniženje od istih ljudi! Pitamo se kako je to moguće? Čovjeka u masi, svjetina lako povuče, brzo zaboravi dobra djela! Čak i njegovi apostoli, koji su bili s njim i koji su ga pratili nisu ga zaštitili. Zato Cvjetnica i pred nas postavlja izazov. Svetim sakramentom Krštenja i kasnije Svetom potvrdom dajemo obećanje da ćemo slijediti Isusa. A opet griješimo, često i ponekada teško.
Pred nama je Veliki tjedan, u kojem se svaki vjernik može naći. Svatko u životu simbolično nosi neki svoj križ, razočarenje, ranjenost, strah, slabost i trpljenje, a onda kada zaviri u sebe u uskrslom Kristu nađe snagu i nadu. Mi Hrvati kao narod stoljećima kroz povijest nosimo križ trpljenja, tuđinske vlasti, ratovali za tuđe gospodare, ginuli za tuđe interese, ali nas je naša vjera, naša Katolička Crkva pratila i bila uz nas, imali smo se na koga osloniti. Tako i u vrijeme stvaranja vlastite države, zato smo snagom vjere i pobijedili nadmoćnog neprijatelja! Danas nas taj isti neprijatelj ponovno razapinje, a Vrh Katoličke Crkve u Vatikanu i u Zagrebu izgubljen u materijalizmu i raznim interesima to ne želi vidjeti ni spriječiti. Sadašnji se vrh Katoličke Crkve priklonio vladajućoj političkoj eliti, umjesto da dijeli sudbinu hrvatskog vjerničkog puka. Ne treba iznositi razloge, oni su kao i obično materijalne prirode.
Povoda za ovo pismo ima dosta, ali zadržati ću se na nekoliko događaja koji su jasno ukazali da se Katolička Crkva u Hrvata distancirala od hrvatskog naroda.
- Istanbulska konvencija iz 2018. godine.
Nakon posjeta predsjednika Vlade Andreja Plenkovića kardinalu Josipu Bozaniću oštrica Katoličke Crkve protiv IK se otupila. Nije bilo propovjedi protiv, svećenici se nisu otvoreno izjašnjavali, a Biskupska konferencija izdala je mlako priopćenje koje nikoga nije obvezivalo. Dati svoj glas ZA ratifikaciju Konvencije značilo bi, između ostaloga, otvoriti vrata nečemu što je u suprotnosti s ljudskom stvorenošću, s naravnim zakonom. Katolička Crkva se kao autoritet trebala žestoko suprotstaviti izglasavanju IK, jer u Hrvatskoj živi 86,28 % katolika. Sa zakonima u koje je nakon izglasavanja Istanbulske konvencije ugrađena rodna ideologija, predsjednik HDZ-a i premijer Plenković direktno se suprotstavio hrvatskom narodu kojemu je ideološki neprihvatljiva, protivna njegovom katoličkom identitetu!
- Odgoda kanonizacije bl. kardinala Alojzija Stepinca
Veliko nezadovoljstvo vlada odnosom prema kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca, koji je u hrvatskom narodu svetac, bez obzira na sve mutne radnje oko njega. Hrvatski biskupi slijedeći Papin neostvarivi ekumenski san sa SPC-om, prepustili su bl. Alojzija Stepinca u kandže Srpske pravoslavne crkve da se s njim izruguje, da ga ponižava i optužuje, a skupa s njim i hrvatski narod koji ga štuje. Bl. kardinal Alojzije Stepinac je svijetla moralna vertikala u mračnoj srpskoj politici krivotvorina i laži. I umjesto da se bore na sve moguće načine, hrvatski biskupi ga prepuštaju toj mračnoj politici SPC-a!? SPC-u koji je stao i potpisao lojalnost kvislinškoj Nedićevoj Srbiji: „Sveti Sinod SPC-a izjasnio za lojalnost novim vlastima te prihvatio da će održavati sve naredbe njemačkih vlasti.“ Budući da je SPC pristao na suradnju s njemačkim vlastima, podržavala je Milana Nedića i četnički pokret Draže Mihailovića.
Povezanost SPC-a s četničkim pokretom i s generalom Milanom Nedićem imalo je korijene u zajedničkoj želji da se stvori Velika Srbija u novoj Europi, što je najjasnije izrazio Draža Mihailović koji je planirao stvoriti Veliku Jugoslaviju i unutar nje Veliku Srbiju, u kojoj bi se stvorile zajedničke granice između Srbije i Slovenije, a Bosna i Sandžak bili bi očišćeni od muslimanskog i hrvatskog pučanstva. Ta je ideja u četničke redove privukla niz svećenika SPC-a koji su u tim postrojbama bili ili zapovjednici ih glavni ideolozi, a njihove su žrtve bili pored Hrvata i Muslimani. Posebnu vrijednost imaju dokumenti koji govore o progonu Židova u Srbiji, a u kojima su aktivno sudjelovale srpska policija i četnici, te izvješća njemačkih časnika iz 1942. godine koja govore o Srbiji kao prvoj zemlji u Europi očišćenoj od Židova, odnosno Judenfrei. Nije poznato da su svećenici SPC-a spašavali Židove, naprotiv!
- Vrh Katoličke Crkve u ovoj pandemiji nije smio zatvoriti Crkve!
Crkve su kroz povijest uvijek bile sveta mjesta, svima otvorena, a ovaj puta su podlegli svjetovnoj vlasti koja nema ovlasti nad crkvenom imovinom. Prema Ugovoru o pravnim pitanjima između Svete stolice i Republike Hrvatske (prvi od ukupno četiri ugovora) Hrvatska je zajamčila Katoličkoj Crkvi nepovredivost mjesta za bogoštovlje – crkava, kapela te crkvenih prostora. Članak 7. toga ugovora definirao je, međutim, neke iznimke kad državna tijela mogu stupiti u crkveni prostor hitno i bez najave crkvenim vlastima. Predstavnici države mogu upasti u prostor crkve ako tragaju za osobom za koju osnovano sumnjaju da je počinila kazneno djelo za koje je predviđena kazna veća od pet godina zatvora, bilo da je riječ o pripadniku klera ili osobi koja se skriva na prostoru crkve. „Međutim, upadanje policije u crkvu u ovakvim situacijama radi kontrole provedbe protuepidemijskih mjera nije preporučljivo jer je crkva zaštićena od policijske kontrole“. Tu je Katolička Crkva napustila narod i stala uz vlast. Još mi je u živom sjećanju kada su se 2015. godine branitelji invalidi sklonili u crkvu Sv. Marka u Zagrebu pred progonom Ostojićevih „milicajaca“.
- Jasenovac, SPC, patrijarh Porfirije
Hrvatski biskupi s oduševljenjem su dočekali izbor patrijarha Porfirija Perića. Biskup Škvorčević bio je nazočan i kod njegovog prvog posjeta Jasenovcu, crkvici Sv. Ilije, oko koje SPC uz pomoć Vlade RH namjerava izgraditi memorijalni centar, koji bi posjećivale svakodnevno školske delegacije. Tom prigodom je patrijarh Porfirije pozdravio biskupa Škvorčevića: „Velika je radost što je danas prisutan i požeški biskup Antun Škvorčević s kojim sam dijelio mnoge nevolje, ali i dobra. Zajedno s vladikom Jovanom, uz pomoć Božju, ulagali smo napore u nadilaženje distanci i nesporazuma nadavši se da je Bog taj koji sve iscjeljuje.“
Da, da, da bi nakon toga episkop pakračko-slavonski Jovan pojasnio: „Novi patrijarh srpski Porfirije dolaskom u manastir Jasenovac poručuje srpskom narodu gdje je njegov identitet“ i nastavio: „Dva krila identiteta srpskog naroda, jedan je kosovski, a drugi jasenovački, to je ono što određuje naš narod i našu Crkvu i to je ono što patrijarh Porfirije prepoznaje, on dolazi i poručuje cijelom našem narodu gdje je naš identitet“.
A to i ja prepoznajem kao jasenovački srpski identitet koji će Hrvatskoj neprestano visjeti kao Damoklov mač, nad glavom, upravo zahvaljujući vrhu Katoličke Crkve u Hrvata, jer je nedugo nakon tog susreta održana zajednička, međureligijska molitva u organizaciji Požeške biskupije. Na molitvi su iz Katoličke Crkve sudjelovali apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj msgr. Giorgio Lingua i požeški biskup msgr. Antun Škvorčević, iz Srpsko-pravoslavne Crkve pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk, iz Koordinacije Židovskih općina u RH Luciano Moše Prelević i iz Islamske zajednice zamjenik predsjednika Mešihata Mevludi ef. Arslani. Nevjerojatno kako katolički biskupi i svećenstvo nasjedaju na tako prozirne, slatkorječive podvale SPC kao da ih ne poznaju!
Vrhu Katoličke Crkve u Hrvatskoj veoma dobro je poznata prošlost i djelovanje SPC-a. Zašto nisu papu Franju detaljno obavijestili o djelovanju SPC u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku? Zašto nisu papu Franju izvijestili o svecima koljačima SPC-a? Bi li papa Franjo imao moralno pravo tražiti izjašnjavanje o svetosti bl. Alojzija Stepinca da je znao da je SPC proglasila svecima masovne ubojice, četnike koljače? Zašto nisu papu Franju informirali da je SPC 1995. godine, pravomoćno u Parizu osuđena za poticanje na genocid u Srebrenici? Zašto? Puno pitanja, a odgovora za sada nema.
- Esther Gitman, patrijarh Porfirije
Esther Gitman je ne mogavši šutjeti na laži i objede patrijarha Porfirija upućene prema bl. Alojziju Stepinc, zatražila njegovo javno očitovanje odnosno objašnjenje. Kako se nitko osim nje nije javio, opet sam reagirala: Sramotno! Zar nam stranci moraju braniti istinu o bl. Kardinalu Alojziju Stepincu? Što radi vrh Katoličke Crkve? Što rade hrvatski akademici? Što rade hrvatski povjesničari? Esther Gitman traži odgovore od patrijarha Porfirija Perića, mada mislim da ih ne će dobiti: „Zašto je Porfirije, ubrzo nakon što je unaprijeđen za nasljednika patrijarha Irineja, kao jedan od svojih prvih zadataka izabrao napad na sjećanje na Alojzija Stepinca, s nadom da poništi uzdizanje Stepinca do svetosti.“
Esther Gitman, Židovka, rođena u Sarajevu 1939. godine, koja je preživjela progone Židova i zna ulogu u spašavanju Židova od strane bl. kardinala A. Stepinca. Ova američka povjesničarka, posvetila se istraživanju holokausta, s naglaskom na NDH, i napisala je dvije knjige: Kad hrabrost prevlada: spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2012., 2. izd. 2019. i Alojzije Stepinac: Pillar of Human Rights, Kršćanska sadašnjost d.o.o. – Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb, 2019. Zbog svojih istraživanja preselila se 2002. na godinu dana u Zagreb, da bi mogla na licu mjesta pregledavati dokumente u Hrvatskom državnom arhivu i evo što je izjavila kada je završila: „Hrvati su spasili tisuće Židova, a Stepinac je svetac“; „Paveliću su ljudi slali peticije, svojim imenima i prezimenima tražili su milost za Židove. Ti su ljudi lučonoše mira, a takvih dokumenata o otporu fašizmu nema ni jedan europski narod“, riječi su Esther Gitman. Pronašla je u Hrvatskom državnom arhivu desetke tisuća dokumenata, bilježila sve što je našla o spašavanju Židova u NDH. Naišla je na zauzimanje Hrvata za Židove, kod Pavelića osobno i kod ostalih visokih dužnosnika NDH. Trebala je građanska hrabrost riskirati svoj život za spašavanje Židova. Ni jedan narod, nije se tako otvoreno usprotivio progonu Židova kao Hrvati prema vlastima NDH. Za potrebe svoje doktorske disertacije osobno je razgovarala sa 77 svjedoka, preslušala 200 snimljenih svjedočanstava i pregledala na desetke tisuća dokumenata. Esther Gitman s pravom, postavlja pitanje zašto se nije našao ni jedan Hrvat da znanstveno prouči i obradi kako su Hrvati u NDH spašavali Židove i ne samo njih, nego i predstavnike srpskog naroda?
Svi se bave samo osudom zločina NDH. Državni vrh redovno komemorira u Jasenovcu, SPC neprestano optužuje i ponižava hrvatski narod, hrvatski povjesničari tipa Jakovina, Klasić, Goldstein, svako istraživanje komunističke povijesti proglašavaju povijesnim revizionizmom, tko to može tražiti po arhivama i dokazati suprotno, da je bilo Hrvata koji su se hrabro usprotivili rasnim zakonima i progonu nevinih ljudi. Ima ih koji istražuju, ali ne s potporom službene politike RH, već samoinicijativno, bez dovoljno materijalnih sredstava i bez potpore medija. Događa se upravo suprotno, svako istraživanje koje otkriva istinu službena politika proglašava povijesnim revizionizmom i na društvenim mrežama blokiraju svaki takav sadržaj.
Čudno se ponaša vrh Katoličke crkva u Hrvata. Umjesto širenja istine i obrane lika i djela bl. Kardinala Alojzija Stepinca, kao što to radi Židovka Esther Gitman, biskupi surađuju s episkopima i patrijarhom, hvaleći se ekumenizmom, i onda im Patrijarh pokaže što je cilj njegovog ekumenizma, isključiva namjera spriječiti kanonizaciju Bl. Kardinala Alojzija Stepinca! Komu to pogoduje vrh Katoličke Crkve? Koji narod predstavljaju hrvatski biskupi? Čiji su duhovni pastiri?
Razočaravajuće u ovim teškim vremenima za opstojnost hrvatskog naroda i hrvatske države. Gdje je hrvatskim biskupima i velikodostojnicima u vrhu Katoličke Crkve hrabrost i požrtvovnost koju su kroz povijest hrvatskog naroda pokazali njihovi prethodnici, kada se odlučivalo o sudbini hrvatskog naroda? Nema je, previše su se udaljili od naroda, priklonili se vladajućima, ne žive sa narodom, ni uz narod! Podsjećam ih na istarsko svećenstvo u vrijeme Italije od 1920.-1943. godine koje je jedino ostalo uz hrvatski narod, koje je patilo i prošlo golgotu skupa sa narodom, i upravo zahvaljujući njima Istra je pripojena Hrvatskoj. Podsjećam ih na banjolučkog biskupa Franju Komaricu koji je ostao uz svoj narod u Banjoj Luci i pomaže koliko može, ne samo katolicima, nego svim potrebitima.
Podsjećam na kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa Vrhbosanske nadbiskupije, koji je stao uz svoj narod, usprkos napadima zaluđenih jugokomunističkih ostataka, kada je slavio misu za masovne žrtve Bleiburga i Križnog puta 2019. godine. Podsjećam na kardinala Franju Kuharića, koji je bio pravi duhovni pastir u vrijeme srpske agresije kada nam je bilo najpotrebnije, koji nas je vodio i upućivao da ni u ratu ne gubimo svoje kršćanske vrijednosti.
Hrvatski dragovoljci, branitelji s krunicom oko vrata krenuli su braniti svoje domove, svoju vjeru, svoju domovinu. Kardinal Bozanić pokleknuo je pod pritiskom vladajućih, ne uzevši u obzir novija znanstvena istraživanja i ponovno nametnuo hrvatskom narodu krivnju rekavši između ostalog na komemoraciji u Jasenovcu 2019. godine: „Ne možemo isključiti iz ovoga spomena ni djecu i unučad počinitelja, čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom“. Kojom istinom!? Kad istina nije utvrđena! Manipulacija brojem žrtava jasno je dokazana! Pri tomu nije spomenuo nevine žrtve komunizma, ni djecu i unučad komunističkih zločinaca. Njima ne treba pročišćenje istinom, zločinima bez kazne, njihovih očeva i djedova!? Zašto oni ne nose stigmu komunističkih zločinaca? Oni su na vlasti, njih se ne smije spomenuti! Zar je bilo teško odgovoriti kao što je odgovorila Esther Gitman citirajući Stepinca? „Optužujete me da sam neprijatelj vlade države i naroda Jugoslavije. Molim vas recite mi koja je bila moja vlada 1941. godine? Je li to bio poticatelj Simović u Beogradu – izdajnik, kako ga vi zovete – onaj u Londonu, ili Vi u šumama ili onaj u Zagrebu?… Nismo mogli ignorirati vladu ovdje, čak iako je to bio ustaški režim. Tek od 8. svibnja 1945. imate pravo ispitivati me i smatrati me odgovornim. Ukratko, izjavio je: „ Moja je savjest čista i ne ću više o tomu reći ništa. Možete donijeti tisuću dokaza, ali nikada ne ćete moći dokazati niti jedan zločin protiv mene!“ Njegov moto bio je: „Samo jedna rasa stvarno postoji, a to je Božanska rasa. Njegov rodni list nalazi se u knjizi Postanka. Svi oni bez jedne iznimke, bilo da pripadaju rasi Cigana ili nekoj drugoj, bilo da su Crnci ili civilizirani Europljani, bilo da su prezirani Židovi ili ponosni Arijevci, imaju isto pravo reći ‘Oče naš koji jesi na nebesima’.“
Drugi citat: „Stotinu puta tijekom suđenja nazivan sam „optuženikom Stepincem.“ Nema nikoga toliko naivnog da ne zna da s optuženikom Stepincem ovdje na klupi sjedi zagrebački nadbiskup, metropolit i sv. poglavar Katoličke Crkve u Jugoslaviji.
Završni citat: „Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni Ustašama; Nisam bio Ustaša niti sam položio njihovu zakletvu kao neki službenici ovog suda koje ovdje vidim.“
Patrijarh Porfirije izjavljuje na HTV-u da su neka stajališta bl. Alojzija Stepinca „duboko problematična“ da je “ljudsko zlo malo gdje pokazalo svoju ružnoću kao u Jasenovcu, ali da to mjesto treba biti temelj iz kojeg će se širiti poruke mira“. Koja je to vrhunska podvala patrijarha Porfirija; nevjerojatna, bizantinska!? Iz Jasenovca će se širiti poruke mira i stalno iznova će ga držati u centru pozornosti javnosti i podsjećati na „genocidne Hrvate“. I nije trebalo dugo čekati, nakon samo nekoliko dana u Spomen području Jasenovac kod spomenika „Cvijet“ održana je međureligijska molitva u organizaciji Požeške biskupije. Porfirije je postigao svoj cilj. Zašto katolički biskupi nasjedaju na podmetanja SPC-a? Pa znaju što je SPC!
- Dominikanac, pater Dominik Kristijan Gerbic
Konačno se našao hrabar mladi svećenik s izrazito domoljubnom propovjedi koji je šokirao lijeve-jugokomunističke medije, političare u Hrvatskoj i Srbiji, s tvrdnjom da se katolici uvijek moraju ponašati kao katolici, u javnom, političkom i privatnom životu, a ne samo u crkvi. Osobito ih je sablaznilo objašnjenje patera da: “Svako naše DA i HDZ-u i SDP-u i Možemo i svim lijevima je NE za Hrvatsku!“, što je istina, jer vladajuće političke elite rade protiv interesa hrvatskog naroda, pa je konačno netko i na HRT-u to mogao vidjeti i čuti! Ovakva propovijed došla je uz veliko odobravanje, kao melem na ranu obespravljenog hrvatskog naroda u vlastitoj državi, nakon godina pritisaka i naturanja jugokomunističkih vrijednosti, koje su odavno trebale završiti u ropotarnici povijesti.
Nisam očekivala osudu iz redova Katoličke Crkve, ali ona je odmah uslijedila od patera Grbića iz crkve Predragocjene Krvi Kristove iz Prozorja, mjestašca kraj Dugog Sela. Sramotno se opet potvrdilo dodvorništvo Katoličke Crkve vladajućoj lijevo-jugokomunističkoj političkoj “eliti” umjesto da brani svoje pravo sudjelovanja vjernika i svećenika u političkom životu kakvo ima SPC i njihovo sveštenstvo! Ovako su se pridružili hajki na Boga, Crkvu, vjernike i fra Dominika umjesto da su mu pružili bratsku svećeničku i redovničku podršku.
Znači da u zemlji s 86,28 % katoličkih vjernika, Katoličku Crkvu treba komunističkom logikom zatvoriti u sakristije, a Srpska pravoslavna crkva sa 4,44 % pravoslavnih vjernika, može javno istupati sa svojom velikosrpskom retorikom!?
HRT se odmah distancirao od propovijedi patera Dominika, ali gle čuda nije se nikada distancirao od intervjua koji su oni osmislili s patrijarhom Porfirijem i to na dan Sv. Josipa zaštitnika Hrvatske!? Pitanje se samo nameće: u kakvoj mi to državi živimo?
- Istarsko svećenstvo od 1918.-1945. godine
Stoga podsjećam biskupe, vladajuće i cjelokupnu javnost na istarsko svećenstvo od 1918.-1945. i njihovu borbu za očuvanje jezika i identiteta istarskih Hrvata u vrijeme fašizma i ratnih zbivanja. Istarsko svećenstvo je ostalo uz narod, bilo mu jedini prozor u svijet, jedina uzdanica i jedina duhovna potpora. Stradavalo je i stradalo čak i više nego sam narod, jer su bili školovani, intelektualci, pa su ih upravo zato i terorizirali. Da nije bilo njihovog političkog angažmana, da su se ispričavali vladajućima, Istra bi bila izgubljena. Mons. Božo Milanović je bio pozvan od Tite da sudjeluje na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Titini partizani su bili istjerani iz Trsta od strane saveznika, oformljene su bile Zona A, Zona B i slobodna zona Trsta. Tito je vidio da bi mogao izgubiti sve što je vojno osvojio, pa je poslao u Trst po Božu Milanovića da bude pregovarač kao najbolji poznavatelj stanja u Istri. I doista podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila tada u sastavu FNRJ. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom od 10. veljače 1947. po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po komu se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri. Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Tada je bilo normalno da svećenici sudjeluju i odlučuju o političkim pitanjima, a sada bi ih zatvorili u sakristije i Crkve? Pater Dominik rekao je jednu istinu za sve vjernike: “Ne možemo biti katolici samo u crkvi, a da onda u kafiću, na ulici ili u političkoj stranci nismo više katolici“.
Poslije pripojenja Istre Hrvatskoj, umjesto zahvale, istarsko svećenstvo bilo je proganjano, bl. Miroslav Bulešić zaklan, a bl. Francesco Bonifacio bačen u jamu! A danas je teško stati uz narod i podržati svećenika koji je govorio istinu!
- Zabrinjavajući rezultati popisa stanovništva po Katoličku Crkvu
Sve to naravno odrazilo se i na vjernički puk. Njih 186.960 ili 4,83 % izjasnilo se kršćanima, ali ne i katolicima. Nisu se odrekli Boga, ali jesu Katoličke Crkve. Pokušalo se to opravdati nesporazumom popisivača ili zbunjujućim obrascem, ali čvrsti katolik se ne zbuni.
Smanjenje broja katolika u Hrvatskoj trebalo bi iskreno zabrinuti biskupe. Po popisu stanovništva iz 2021. godine u Hrvatskoj se katolicima izjasnilo 78,97 % naspram popisu iz 2011. godine od 86,28 %.
U Istri su brojke alarmantne. Istra izrazito katolička ima u prosjeku svega 65,32 % katolika, a kršćana 4,81%, što je u hrvatskim okvirima puno razočaranih u Katoličku Crkvu. Doduše, velika je razlika između ruralne i obalne Istre, kao i u relaciji izjašnjavanja po narodnosti. Obalni dio, u kojem su najveći gradovi je miješano stanovništvo, tu je prosjek 65 % (Pula, 54,61 %, Poreč, 67,75 % i Umag 65,12 %), jer ima manje Hrvata i vjernika, dok u gradovima i općinama u središnjoj i ruralnoj Istri (Pazin 75,19 %, Vižinada 87,13 %, Barban 85,43 %) je prosjek oko 80 %. Znači da su ipak Istrani, još uvijek tradicionalno vezani uz Katoličku Crkvu.
Lijepo je biti Hrvat, ljubiti Boga, bližnjega svoga! Tu živjeti, tu i umrijeti!
