Po broju spomenika po glavi stanovnika svakako spadamo u europski vrh
Danas priznaje da je upravo rovinjski ekomuzej o malenoj barci ribara (batana) bio projekt koji je značajno odredio njezin profesionalni put te usmjerio viziju i poslanje njezina profesionalnoga djelovanja. Svojim iskustvom i znanjem Dragana Lucija Ratković Aydemir, povjesničarka umjetnosti koja se o očuvanju i predstavljanju kulturne baštini educirala u inozemstvu, pomaže mnogim institucijama i zajednicama u Hrvatskoj u procesima prepoznavanja i njegovanja kulturnoga i baštinskoga identiteta. S europskom diplomom za upravljanje u kulturi i kulturnom turizmu osnovala je prvu specijaliziranu butik-tvrtku za upravljanje projektima te s timom iz »Muza« u 12 godina postojanja iznjedrila mnoge projekte: brendiranje Ogulina kao zavičaja bajke, osmišljavanje prijemnoga centra »Mali Sakadaš« u Parku prirode Kopački rit… Po povratku sa studijskoga putovanja u Americi Dragana Lucija Ratković Aydemir rado je za Glas Koncila progovorila o tome kako su kultura i turizam prirodni saveznici, o (ne)postojanju svijesti o vrijednosti baštine i kulture, održivosti kulturnih projekata i njihovu financiranju te o novim trendovima.
Krajnji domet razvoja turizma
- Dolaze pozitivne brojke o ovogodišnjoj rekordnoj turističkoj sezoni. Očito je da hrvatsko more i priroda u ljetnim mjesecima privlače brojne turiste. No koliko je Hrvatska prepoznata kao kulturno odredište, je li udio turista koji zbog tih razloga dolaze u našu zemlju u porastu?
– Ocjena uspješnosti turističke sezone temelji se na podatcima o broju noćenja, a oni zapravo šute kada se želi uistinu doznati stvarno stanje turističkoga iskustva u Hrvatskoj kao odredištu općenito, a posebno kao odredištu kulturnoga turizma. Prodaja kreveta malo govori o tomu što je turistima ponuđeno od doživljaja, još manje o tome što je turist uistinu doživio, a ponajmanje kakva je kvaliteta života lokalnih stanovnika jer se duh mjesta nekoga turističkoga odredišta ogleda upravo u duhu njegovih ljudi. Osim toga, način ocjenjivanja prema kojem je povećanje broja noćenja predstavljeno kao krajnji domet razvoja turizma sasvim je oprečan temeljnim konceptima održivoga turizma. Upravo izostanak osvještavanja i poštivanja osnovnih načela održivosti u sektoru turizma već ubire danak u našem zasigurno globalno najpoznatijem turističkom odredištu – Dubrovniku. Na primjeru Dubrovnika može se razumjeti što nije održivo: brzi porast broja posjetitelja s kruzera, brzi rast cijena nekretnina, odlazak lokalnoga stanovništva iz povijesnih jezgara, nedosljednost u provedbi pisanih strategija i planova… Dolazi li se u Dubrovnik zbog kulture? Zasigurno. No je li mogućnost doživljaja u tom vrhunskom spomeniku svjetske baštine UNESCO-a vrhunski? Jesu li jednako vrhunske raznolike turističke usluge, transport ili vitalan i dinamičan dubrovački duh mjesta? Na posljednjih nekoliko međunarodnih stručnih skupova različiti svjetski priznati stručnjaci i istraživači iz područja turizma navodili su upravo naš Dubrovnik kao primjer neodrživoga i lošega turističkoga razvoja, a ranije su se spominjale Venecija i Barcelona. Mislim da bi Split mogao biti sljedeći na toj listi… Broj posjetitelja u naglom je porastu, kao i njihov interes za naša turistička odredišta i našu zemlju, ali je pitanje znaju li se sljedeći koraci.
U europskom vrhu po broju spomenika
- Ima li Hrvatska u segmentu kulturnoga turizma prostora za rast i napredak? Na kome je odgovornost stvaranja i prezentiranja bogate i raznolike materijalne i nematerijalne kulturne baštine, povijesti i tradicije kako ne bi ostale nepoznate?
– Uvijek kada započinjemo raditi s nekom lokalnom zajednicom nanovo nas oduševljava raznolikost kulturne i prirodne baštine koju smo naslijedili od predaka u svakom kutku Hrvatske. Hrvatska ima velik broj zaštićenih kulturnih dobara, kako materijalnih, pokretnih i nepokretnih, tako i onih nematerijalnih. Po broju spomenika po glavi stanovnika svakako spadamo u europski vrh. Također, deset je spomenika hrvatske kulturne i prirodne baštine upisano na popis svjetske baštine UNESCO-a, čak je 14 nematerijalnih dobara na reprezentativnoj listi nematerijalne baštine čovječanstva i jedan je hrvatski predstavnik u registru dobrih praksa očuvanja nematerijalne baštine UNESCO-a. Odgovornost prezentacije baštine i njezino uključivanje u opći rast i razvoj uvijek kreće od onih koji su vlasnici ili upravitelji određenoga baštinskoga fenomena: crkvene vlasti, lokalne zajednice ili javne ustanove. Dio odgovornosti snose i ljudi koji su izravni baštinici – oni koji s baštinom svakodnevno žive – lokalno stanovništvo. Potrebno je baštinu učiniti vidljivom i komunikativnom, tako da se ni na koji način ne ugrozi njezino očuvanje. Ali najveća je odgovornost ipak na onima koji su na najvišim razinama upravljanja našom državom: na razinama na kojima se donose strateški prioriteti razvoja našega društva i donose mjere njihove provedbe.
Duh mjesta ne postoji bez ljudi
- Što je onda još – osim fizičkoga aspekta baštine – važno u stvaranju dobroga kulturnoga odredišta i šire priče u kulturnom turizmu?
– U ovom kontekstu dobro je uvesti i pojam duh mjesta kojega su upravo glavni protagonisti – ljudi. Punoća ispunjenja duha nekoga mjesta ostvaruje se u zajednicama koje su intimno povezane s čuvanjem memorije, vitalnosti i kontinuiteta mjesta u kojem žive. U takve se zajednice rado dolazi! Gubitkom te povezanosti, uz ostale društveno-ekonomske faktore, napušta se i degradira određeno mjesta i njegova baština. Kroz godine rada kao mlade povjesničarke umjetnosti u Ministarstvu kulture na popisivanju i valorizaciji sakralnih inventara u župama diljem Hrvatske moj je interes uskoro počeo nadilaziti rad na samom fizičkom očuvanju. Za mene je bilo ključno kada sam razumjela da se u procesu očuvanja baštine moram i želim baviti ljudima kako bih im pomogla približiti vrijednost njihova nasljeđa i potaknuti ih da sa svojim nasljeđem budu kreativni. Tek ponovnim buđenjem životnosti, odgovornom aktivacijom i namjenskom upotrebom baštine, koja će ići u smjeru zadovoljavanja potreba lokalnoga stanovništva, moguće je zajednici vratiti vitalnost i značaj mjesta koji je nekada imala. I onda ponovno postati i zanimljivo mjesto i odredište putovanja… Duh mjesta ne postoji bez ljudi. On je upravo određen raznim društvenim čimbenicima, njegovim kreatorima i upravljačima, njegovim korisnicima; svi oni aktivno pridonose stvaranju njegova značenja. Razumijevanje i osjećanje duha mjesta nudi punije razumijevanje životnoga, a istodobno i trajnoga karaktera spomenika, lokaliteta i kulturnih krajolika. On pruža bogatiju, dinamičniju i sveobuhvatnu viziju kulturne baštine. I da, duh mjesta postoji u svim kulturama i kutcima svijeta, ali je zbog različitih razloga u mnogim mjestima prilično, ponegdje i dramatično, ugrožen.
- Kada spominjete ljude i Hrvatsku, možete li nam iz svoga dugogodišnjega iskustva reći koliko je Hrvatska razvijena po pitanju identiteta.
– Zasigurno je jednostavnije zaštititi fizičku baštinu, a na povezanosti ljudi s baštinom treba mnogo raditi. Tu ima mnogo posla jer odnos ljudi prema vlastitom naslijeđu nije uvijek sjajan, ponekad se pojavljuju problemi s identitetom. S jedne strane želimo suziti naš identitet, sklepati ga na brzinu, ne želi se pogledati u zakutke koji su isto tako dio naše povijesti i kolektivne memorije, integrirati ih. Identitet ne treba izmišljati, on nije parada ni ceremonija. Identitet je mala stvar koja se nalazi u četvrti, u svakom mjestu – ono što smo baštinili, što čini tkanje identiteta koje se onda prepoznaje na višoj, nacionalnoj razini. Nacionalni identitet određeni je konstrukt, a lokalni je identitet životan. Čim više bujaju lokalni identiteti vezani uz gradove, sela, ulice, četvrti, to čini snažnijim i autentičnijim nacionalni identitet.
Financiranjem kulture pokazuje se određenje države prema očuvanju identiteta
- Često kod ljudi prevladava dojam da su muzeji nezanimljivi prostori sa starim eksponatima i dugačkim opisima. No je li to pristup koji njeguje muzeologija 21. stoljeća? Kako privući posjetitelje u muzejske ustanove?
– Muzeji 21. stoljeća osim što proširuju svoje zbirke, sustavno se bave svojim korisnicima i zajednicama u svojem okruženju, pronalaze načine da se specijalistička znanja prenesu široj publici. Takvi su muzeji i nositelji najrazličitijih ideja koje su važne za identitete ljudi koji žive u njihovoj blizini, ali i oni ujedno šire univerzalno važne poruke koje itekako nadilaze samo materijalni aspekt baštine. Posljednjih deset godina diljem svijeta otvaraju se najčudesniji muzeji. Nema države ili zajednice koja ne prepoznaje vrijednost muzeja, a posebice se ističu zemlje s brzorastućom industrijom poput Kine. U Hrvatskoj ima pozitivnih primjera i sjajnih pristupa, no muzeji ne mogu napraviti velike iskorake ako nemaju jasnu stratešku poziciju u širem razvoju. U tome se pokazuje snaga države i njezino određenje prema kulturi i institucijama koje su ključne za očuvanje kulturnoga i civilizacijskoga identiteta. Zadnjih nekoliko godina definitivno kultura postaje sve manje važna. Naše vlade uopće ne sagledavaju kulturu kao stratešku odrednicu razvoja naše države i našega društva. Unatoč svemu, nadam se da će tradicionalne baštinske institucije poput muzeja, jednako kao i interpretacijski centri, ali i neki budući hibridni oblici kulturno-baštinsko-turističke infrastrukture u Hrvatskoj u svom radu otkrivati energiju, kreativnost i strast za razvijanjem pametnih, inovativnih i zabavnih kulturno-turističkih proizvoda, utemeljenih u znanosti i različitim strukama. I koji su tu da se brinu i prijateljuju sa svojim korisnicima! A iznad svega, da će biti istinski integrirani u lokalne zajednice u kojima se nalaze i aktivno pridonositi općemu dobru.
Interpretacija rječnikom 12-godišnjaka
- Već duže od desetljeća bavite se interpretacijom kulture i iza vas su mnogi projekti. Što se zapravo skriva pod pojmom interpretacije baštine? Koji su glavni preduvjeti da se stvori nadahnjujući kulturni proizvod, a da on ne bude trivijaliziran?
– Prvu definiciju interpretacije baštine donio je Amerikanac Freeman Tilden, kojega nazivamo i začetnikom te relativno nove discipline i vještine u području upravljanja baštinom. Od tada do danas pojavile su se brojne i raznolike definicije interpretacije baštine, no svakoj je od njih zajedničko to što ih se povezuje s objašnjavanjem, tumačenjem i iznošenjem dubljega značenja neke pojave, imajući u vidu one kojima je interpretacija određene pojave namijenjena, a to su korisnici određene interpretacijske infrastrukture poput interpretacijskih centara, tematskih staza i slično. Interpretacija mora na jednostavan i razumljiv način, uporabom analogija, prenijeti poruku svakomu. I zato se u interpretaciji govori da se svaka rečenica napisana u nekom interpretacijskom tekstu na nekoj ploči ili informacijskoj oznaci mora koristiti jezikom razumljivim 12-godišnjemu djetetu. To je osnovno pravilo, što ne znači trivijalizaciju ni na koji način, jer svaki takav tekst – ako se radi na stručan način – mora proći verifikaciju znanstvenika iz toga područja. Jezik kojim se priče pripovijedaju i prenose treba biti globalno razumljiv, u duhu suvremenosti, a svaki kvalitetan i inovativan interpretacijski plan koji izrađuje vrsni interpretator baštine, planer, rabi blagodati i potencijale kreativnih industrija: arhitekture, dizajna, ilustracije, filmske industrije, glazbene industrije, predstavljačkih umjetnosti, marketinga, turizma… Jedino provedbom sustavno osmišljenih interpretacijskih planova, kao ključnih strateških dokumenata, kulturni i baštinski potencijali imaju šansu postati snažnim pokretačima ekonomije i gospodarstva.
Interpretacija baštine u Hrvatskoj još uvijek je nov i relativno nepoznat pojam, kao što je i sam sustav razvoja projekata u području održivoga upravljanja baštinom još uvijek nedovoljno razvijen. Pozitivni pomaci na tom području posljednjih se godina najvećim dijelom mogu pripisati pridruživanju Europskoj uniji. Time su se otvorile nove mogućnosti financiranja projekata interpretacije i održive uporabe baštine. No kako interpretacija baštine još uvijek u Hrvatskoj nije službeno prepoznata kao organizirana aktivnost sa svojim metodama, principima i načelima, ne postoje ni jasni kriteriji, kao ni propisani hodogrami za razvoj interpretacijskih projekata.
Doživljaj nastaje iz izvrsnosti i inovacije
- Čini se da se kulturnim menadžmentom i interpretacijom baštine bavi sve veći broj ljudi. Na koje sve izazove nailazi ta mlada i još potpuno nerazvijena grana?
– Bavljenje baštinom, a posebno doživljajem temeljenim na baštini u turističkom smislu, ne može se ostvariti samo birokratskim mjerama jer doživljaj nastaje iz izvrsnosti i inovacije. Koliko su nam fondovi Europske unije donijeli novca za razvoj projekata u području interpretacije i prezentacije baštine, toliko su cijeli proces iznimno birokratizirali. Došli su zasigurno bez adekvatne pripreme. Mnoge se zajednice na takve natječaje javljaju samo da »potegnu sredstva EU-a«, da poprave neku zapuštenu zgradu, a sam baštinski supstrat i dodana vrijednost koja će se vratiti zajednici i koja će privući ostale korisnike sasvim je u drugom planu. Bojim se da će nam se dogoditi da ćemo imati mnoštvo centara za posjetitelje i interpretacijskih centara koji uopće ne će imati dušu, niti će pružati doživljaj jer nisu od samih začetaka zapravo s dušom osmišljeni. U svakom slučaju, sve su to procesi na kojima možemo puno naučiti. Nadam se da svi uključeni zaista i žele učiti.
Snažan europski odjek
- Neki od Vaših prvih projekata bili su vezani uz izložbu sakralne baštine po Istri i sada radite na projektu požeškoga Kaptola. Koliko se, kada je riječ o sakralnoj baštini, trebaju poštivati specifičnosti toga područja? Kako općenito ocjenjujete prezentaciju sakralne baštine?
– Iskustvo rada u Ministarstvu kulture u devedesetima, u području zaštite kulturne baštine, za moj je profesionalni habitus nezamjenjivo. Sudjelovala sam tada u brojnim projektima dokumentiranja i obnove baštine u Hrvatskoj. Sakralna baština iznimno je vrijedan i supstancijalan baštinski korpus Hrvatske, ne uvijek i primjereno prezentiran najširoj zajednici. Izuzetna nam je čast bila nedavno raditi s Požeškom biskupijom, biskupom mons. dr. Antunom Škvorčevićem, odnosno Stolnim kaptolom sv. Petra i prepoštom Ivicom Žuljevićem na razvoju interpretacije u Starom gradu Kaptolu nedaleko od Požege. Uz sjajnu suradnju s razvojnom agencijom Požeško-slavonske županije i Konzervatorskim odjelom u Požegi uključili smo se u projekt i izradili krovni interpretacijski plan za područje cijele općine Kaptol. Smisao krovnoga strateškoga planiranja interpretacije jest sagledavanje različitih baštinskih potencijala određenoga područja te razrada plana razvoja infrastrukture i medija, odnosno kulturno-turističkih proizvoda. U dodatnoj razradi osmislili smo stalne izložbe i različite medije interpretacije kojima će se na zanimljiv i interaktivan način dugostoljetna povijest te sakralne utvrde, s biskupskom knjižnicom i arhivom, približiti svim ciljnim skupinama. Vizualni identitet osmislili su mladi dizajneri iz studija »Beton« iz Zagreba, autori tipografije pariškoga Louvrea, a arhitektonski projekt potpisuje požeški arhitekt Zoran Fumić. Sigurni smo da će se zajedničkim doprinosima svih uključenih u Starom gradu Kaptolu stvoriti snažna i živa kulturno-turistička atrakcija koja će biti primjer dobre prakse dubinske revitalizacije sakralne baštine ne samo u kontekstu Hrvatske, nego će ono po svojoj izvrsnosti itekako imati snažan europski odjek.
Rezultati ne će izostati
- Članica ste brojnih strukovnih udruženja na europskoj razini. Kakvi trendovi dolaze izvana? Može li se Hrvatska uspoređivati s drugim zemljama? Trebamo li imati kompleks manje vrijednosti?
– Važno je jačati znanja i vještine, biti zainteresiran za istraživanje i proširivanje znanja i spoznaja. Bitno je putovati i otvarati vidike, susresti se s različitim kulturama, razmijeniti informacije i znanja jer je takva razmjena obostrano namirujuća. Zato je važno da se projekti interpretacije i prezentacije baštine sagledavaju u europskom kontekstu, da se i u tom segmentu kulture razvija živa i protočna europska suradnja. U tom smislu još uvijek ne činimo dovoljno, a Europa je naš kontekst i ona nas treba. Biti korisnikom fondova EU-a znači biti i promicateljem ideja EU-a. Tomu se, čini mi se, još uvijek može dati puno veći naglasak. U području revitalizacije naše baštine ne moramo biti megalomani. Ne moramo raditi milijarderske projekte kojima ne ćemo moći održivo upravljati. Upravo kao i u našoj proizvodnji autohtonih proizvoda poput vina ili maslinova ulja, računica naše konkurentnosti ne može niti treba biti kvantiteta, nego kvaliteta: proizvodnja malih, profinjenih proizvoda koji će naći svoje tržište. Tako i naša kultura mora razvijati autentične proizvode koji će svojom kvalitetom naći mjesto u europskom kontekstu. A na tome treba raditi, to se ne će dogoditi samo od sebe. Oni koji upravljaju procesima trebaju vrjednovati znanje i sami razvijati kompetencije upravljanja procesima i biti posvećeni općemu dobru. Tada rezultati ne će izostati.
Priroda se čuva, ali i približava posjetiteljima
- Nedavno ste se vratili sa stručnoga putovanja po Americi i američkim nacionalnim parkovima. Što možemo naučiti od njih?
– Nacionalni parkovi u Americi sjajan su primjer gdje se može vidjeti kako se priroda čuva, ali i kako se prirodni fenomeni približavaju posjetiteljima preko besprijekorno uređene infrastrukture: transporta, sustava staza i vidikovaca, posjetiteljskih centara i interpretacijskih vodiča. Fenomenalno je razrađen sustav volontera među kojima je vrlo velik broj umirovljenika koji žele volontirati. Osobe između 65 i 70 godina razgovaraju s posjetiteljima, informiraju ih, brinu se o čistoći i redu. Ondje se vidi da je razvoj tekao sustavno i dugoročno, o čemu itekako imamo što naučiti. Istodobno, puno se toga može naučiti o sustavu financiranja kroz fondacije i zaklade te društveno odgovorno poslovanje velikih korporacija koje se povezuju s određenom baštinskom temom jer u tome vide priliku da poboljšaju i unaprijede odnos svojih korisnika prema njihovu proizvodu. U Americi ima zaista mnogo izvanrednih primjera za učenje.
