Politika bi trebala biti u službi naroda i raditi za dobro svakog pojedinca
Ne prođe dan, a da netko iz oporbe ne proziva predsjednika Vlade Plenkovića i ne izaziva pad aktualne Vlade. Istina, postoji puno razloga za to. Afera, aferu stiže, od one mega afere u INA-i, do raznih aferica na lokalnim razinama, gdje lokalni šerifi godinama kapom i šakom rasipaju državne novce i ponašaju se kao mali bogovi. Uglavnom i gotovo svi akteri tih afera, od onih glavnih, do pomoćnih i usputnih, su članovi HDZ, državotvorne političke stranke, osuđene i kažnjene za korupciju i kriminal.
Onako uz put, potiho i po skrivečki dolaze glasine, da se i unutar samog HDZ-a bune protiv aktualnog predsjednika Vlade i HDZ-a zbog mnogo čega. Žele ga smijeniti. Navodno to predvodi grupa HDZ-ovaca okupljena oko slavonskog župana Ivana Anušića i njemu sklonih načelnika i gradonačelnika, od istoka do juga Lijepe naše. Kako god to bilo i izgledalo, od vike oporbe, do jamranja župana Anušića i njegove klike, apsolutno nema nikakvog odjeka, niti izgleda u realizaciju njihovih zamisli.
Predsjednik Vlade Plenković je praktički nedodirljiv. Izgradio si je poziciju i imidž, gdje mu nitko ništa ne može, a kamoli ga smijeniti s funkcije predsjednika Vlade. To je gradio godinama, balansirajući na tankoj žici, svakodnevno nas uvjeravajući u svoje velike pothvate i uspjehe. U nas postoji tzv. hrvatski sindrom, što je više afera proizašlih iz HDZ-a, HDZ-u potpora rejting i rastu. HDZ uvijek, prema anketama dobiva oko 30 posto potpore birača. Nema veze što neki od tih birača još uvijek glasaju za Franju Tuđmana.
Prema svim relevantnim pokazateljima, posebice, nakon novog popisa stanovništva, izborni zakon je protuustavan i trebalo bi ga mijenjati, tako da svaki glas jednako vrijedi, odnosno da svaki zastupnik zastupa jednaki broj stanovnika. Po nekima bi to trebalo biti jednaka površina teritorija, što baš i ne drži vodu. Puno je praznog prostora u nas. Ljudi su trajno odselili s nekih područja. Zastupnici bi ipak trebali zastupati ljude, koji ih biraju. Gdje je manje ljudi, logično je da bude i manje saborskih zastupnika. No logika je jedno, a politika nešto drugo. Politika bi trebala biti u službi naroda i raditi za dobro svakog pojedinca.
Osim toga vrlo je upitno što su donijeli pojedini zastupnici ljudima i kraju u kojem su izabrani. Postoje zastupnici koji ni riječ nisu progovorili u sabornici, već samo dižu ruke, kad zatreba i postaju dio glasačke zakonodavne mašine. Važan je broj ruku u Saborntu, kako bi se izglasalo sve ono što vladajući žele. Za te ruke se predsjednik Vlade ne treba zabrinjavati, kad eventualno od vladajućih odustane jedan zastupnik, odmah proradi politička trgovina i zamijeni ga drugi. Uopće nije važno tko je i kakav je taj drugi i koliko to odstupa od volje građana na izborima. Neki zastupnici su čista sprdačina i ruglo, ali njihova ruka odlučuje, u konačnici, pri izglasavanju neke odluke ili zakona. Judini srebrnjaci (škude) su odigrali svoju ulogu. Puno je takvih igrača prošlo kroz hrvatski parlament. Toga ima sve više u zadnje vrijeme. Neki su prošetali Saborom, od krajnje ljevice do krajnje desnice. U tomu ne vide ništa sporno. Oni su domoljubi i pomažu aktualnoj vlasti i Vladi. Ti i takvi, ni u kom slučaju, ne će rušiti vlast i predsjednika Vlade. Takvih ima posvuda, u svim strankama, kao i onih nezavisnih.
Što se tiče oporbe u HDZ-u to je posebna priča. Istina ima nezadovoljnih. Oni pomalo mrmljaju i rogobore, ali se ne usude javno progovoriti i istupiti protiv aktualnog predsjednika Vlade. Boje se za svoje sadašnje pozicije, ili mu jednostavno nisu dorasli, ni po čemu. Iako tu i tamo javno iznesu svoje nezadovoljstvo i neslaganje s vladajućima, u njih prevladava filozofija: “Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani”. Kako izgleda i čini se sva vlast je u rukama predsjednika Vlade. On zaista može što hoće. Svjesni su toga svi aspiranti na njegovu fotelju, posebice oni iz HDZ-a. Plenković godinama vješto ekvilibrira na toj poziciji. Rješava se svih nepoželjnih, na bilo koji način, jednostavno ih izbaci, da im ili obeća neku unosnu poziciju doma ili vani. Predsjedniku sabora je navodno obećana kandidatura za predsjednika države. Ništa novo, ništa čudno i nemoguće. Mnoge Scile i Haribde u politici je taj gospodin prebrodio. On je uvijek tu negdje pri vrhu. To traje godinama. Ima osjetljivi radar na sve promjene i vješto se tomu prilagođava, u svakom trenutku. Njegovo političko iskustvo je golemo. Možda je tu funkciju čak i zaslužio. Godinama je vjerno odrađivao svoje zadaće, na svim pozicijama. Što se trenutačne konkurencije tiče, ona je poprilično jaka. Međutim, nikad se ne zna, naročito kad je aktualni predsjednik države u pitanju. On može biti ponovno predsjednika Vlade, ako mu se političke karte tako poslože i ako HDZ otkliže jako nisko, što u ovom trenutku nije izgledno. Što se oporbe tiče, tu se baš ne nazire budući predsjednik Vlade. Takva osoba za sada ne postoji niti među oporbenim čelnicima. Oni su svi manje-više opsjednuti samim sobom. Nije dovoljno samo galamiti i izjavljivati kako će biti budući predsjednici Vlade. To u većini slučajeva izaziva podsmijeh i otvoreno ruganje. Ne može biti predsjednik Vlade čovjek koji je vlastitu stranku raspolovio i dalje je uništava. Ne može biti predsjednik Vlade netko, naknadne pameti, koji je u svemu sudjelovao, a ništa nije znao, niti poduzimao, kao u pogledu pljačke INA-e. Ne može biti predsjednik Vlade netko tko je pisao Lex Agrokor, netko iz skupine Borg… Pojavio se tako i gospodin Andrej Plenković. Kažu da ga je instalirala Europska unija, odnosno Europska komisija. Najprije je ušao u HDZ, a onda malo pomalo postao država.
