Nisu Amerikanci tražili od Alije Izetbegovića tražili da zaustavi vojsku pred Banja Lukom, nego od Franje Tuđmana
Pokret Majke enklave Srebrenice i Žepa uputile dopis glavnom tajniku UN-a Antóniju Guterresu i savjetnici glavnog tajnika za prevenciju genocida u Vijeću sigurnosti UN-a. U dopisu ih pozivaju da spriječe „namjeru Vlade hrvatske da pošalje svoje vojnike u okviru mirovne misije u BiH jer da je Hrvatska bila agresor na BiH“. I u čemu je problem? Nije problem, kako kaže Šiljo na portalu Narod, što netko radi, govori i piše, nego je problem +što se o nečemu šuti. U ovom slučaju, ja kažem, na HRT-u! Ne ćete vjerovati, ja kažem da HRT ima veću važnost od UN-a. Mislim na one stvari o kojima se raspravlja u UN-u a tiču se Hrvatske. Mislim da se može reći kako poslije 2000. postoji selekcija pri odabiru novinara i raznoraznih stručnjaka koji mogu doći na HRT, za određenu temu. U ovom slučaju, za odnos Hrvatske i BiH. Mislim da se može reći kako je HRT poslije 2000. glavni krivac i tužitelj Hrvatske, i za ovaj slučaj, glavni manipulator. Odnosno, da su to Vesna Pusić, Stjepan Mesić i Josip Manolić. Koji su pokrenuli tužbu i tajno svjedočili na sudu u Haagu protiv Hrvatske, za „agresiju Hrvatske na BiH“, ili „podjelu BiH“. A na HRT mogu doći samo fanovi Vesne Pusić i Stjepana Mesića!, ne branitelji Slobodana Praljka.
Već sam na ovom portalu pisao da će srpski genocid u Srebrenici pasti na teret Hrvatske. I nekako sam slutio da će, i Majke Srebrenice biti „oruđe“ i „sredstvo“ protiv Hrvata. Što nije nikakva mudrost ni znanje, nego čista logika. Uzevši u obzir, što se prije rata radilo i kako se to tretiralo i interpretiralo. Kada je „Slobodan Milošević bio legalni i legitimni lider u bivšoj državi Jugoslaviji“za „Demokratski svijet“, te kada je taj isti „Demokratski svijet“ u ratu govorio da su muslimani „jedina žrtva“ i kada se ignorira(lo) onu Alije Izetbegovića „to nije naš rat“. Bez obzira na sve to, ja kažem da bi odnos Hrvatske prema Majkama Srebrenice trebao biti sasvim drukčiji od ovoga odnosa Zorana Milanovića. Odnos Hrvatske prema Majkama Srebrenice, treba biti krajnje empatičan, osjećajan, milosrdan i na kraju objektivan! Najprije treba reći istinu! A istina je da je u Srebrenici izvršen genocid! A drugo, možda i kao prvo, Hrvatska treba reći kako se radi o duplom genocidu. Jer je Bijela Srebrenica bila Hrvatska! Dakle, to su žrtve, najprije turskog genocida i poturčenja, pa žrtve srpskog, pa i Alijinog genocida; da bi „muslimani bili jedina žrtva“? Što Majke Srebrenice sad takve, nisu one krive. Ne treba njih kriviti što su se njihovi preci morali poturčiti. Na jednom portalu (Hrvatsko nebo?) čitam da je sin kraljice Katarine Kosače Sigismund, kojega su Turci odveli u janjičare vodio tursku vojsku na Krbavskom polju. Pa u svom stavu, odnosu prema Srebreničkim Majkama, Hrvatska
mora imati puno toga u vidu… “kadija te tuži, kadija ti sudi“, kao i silnu tursku (sotoninu?) vojsku. Vojsku: okrutnih ubojica, razbojnika i palikuća koji su nekoliko puta jurišali na Beč. Turci, gori od Huna i Mongola! Iako „Europa“ sve to zna, „Europa“ kao kadija, tuži i sudi Predziđe Kršćanstva za „agresiju na Tursku“!? Što je i povod ovom zadnjem napadu na Hrvatsku. Jer sad Majke Srebrenice imaju „crno na bijelom“. Međutim, tu ne treba isključiti mogućnost ucjene terorizmom. Vidimo da nijedan imam ni muftija, niti jedan muslimanski vođa ne osuđuje pokušaj ubojstva Salmana Rushdija i ostalog muslimanskog terorizma. Pa je sasvim izgledno i moguće da je Bundestag izdao onu Deklaraciju za BiH pod prijetnjom terorizma. Baš po mjeri muslimanskog teologa iz Tešnja koji u siječnju 2022. za Globus kaže „Prije stotinjak godina u Bosni nije bilo nijednog nevjerničkog uha, ni pravoslavnog, ni katoličkog. Oni su se tek poslije doselili kao kmetovi bosanskih muslimanskih begova i sada hoće pola Bosne“. Baš sam ja, za vrijeme bivše države imao priliku doživjeti ovo što piše muslimanski teolog Šefik Kurdić. Jednom direktoru muslimanu, njegova susjeda katolkinja, bila je, baš njegova kućna sluškinja. A znamo da je za ovog muslimanskog teologa Aja Sofija-džamija. I tko može očekivati od muslimanskog teologa da on osudi muslimanski terorizam i pokušaj ubojstva Salmana Rushdija?
A da je Hrvatskoj dozvoljeno da se brani, da se na HRT-u govori istina, sve bi bilo drukčije, ne samo u Hrvatskoj. Hrvatska bi lako mogla dokazati da je Hrvatska oslobodila BiH, čega sam i ja svjedok kao pripadnik HV-a. Ne znam, vjerojatno je neka TV kamera zabilježila susret američkog i ruskog vojnika ili generala 1945. u Berlinu. Što je materijalni dokaz da su Rusija i SAD vojno porazile Hitlerovu Njemačku u Njemačkoj. Isto kao što je TV kamerom zabilježen susret hrvatskog generala Marijana Marekovića i generala Armije BiH Atifa Dudakovića u BiH. Što bi Hrvatska morala koristiti kao materijalni dokaz vojne pomoći BiH. I više od pomoći. Je li taj susret dvaju generala bila ta „agresija Hrvatske na BiH“ ili pomoć Hrvatske Bosni i Hercegovini u oslobađanju Bosne i Hercegovine? Ne samo vojna pomoć, nego puno više od vojne pomoći. Čega sam ja bio svjedok. Baš sam tada, u trenutku susreta generala Marekovića i generala Dudakovića bio blizu tog susreta. Na brdu iznad Drvara. Baš sam ja nadgledao odlazak Srba iz doline Drvara prema Oštrelju. Baš smo tada pričali i slušali priču kako su muslimani nemoćni bez nas u borbi protiv Srba. Pa smo čuli da je izdana zapovijed da stanemo. Sada znamo da je SAD izdao zapovijed Franji Tuđmanu da ne ide na Banja Luku što Hrvatska trebala koristiti i protiv srebreničkih majki. Jer SAD nije izdao zapovijed Aliji Izetbegoviću da stane pred Banja Lukom, nego Franji Tuđmanu!
I još nešto važnije, najvažnije. Kada bi se znanstveno valorizirala, analizirala ona Alije Izetbegovića „to nije naš rat“, sigurno bi se Aliju Izetbegovića moglo proglasiti većim krivcem za stradanje ljudi u bivšoj državi od Slobodana Miloševića. Kada su Hrvati vezivali svoje zastave s muslimanskom zastavom, kada su Srbi (JNA) ravnali hrvatsko selo Ravno u BiH u prolazu za Dubrovnik i kada su goloruki Hrvati stali ispred tenkova na Kupresu, reći da to nije njihov rat, je bila velika laž! Što bi Hrvatska trebala koristiti, i u ovom slučaju Majki Srebrenice. I svih ostalih koji optužuju Hrvatsku za „agresiju na BiH“. Da Alija Izetbegović nije tada odbio prirodan ponuđeni savez sa Hrvatima, sigurno se ne bi dogodio genocid u Srebrenici, niti bi se dogodio napad na Kijevo. Ne bi bilo razaranja Zadra, Dubrovnika, Šibenika, Gospića i Slavonskog Broda, eventualno Vukovara. Jer bi se bila stvorila vojna ravnoteža. Sigurno ne bi bilo zločina u Škabrnji. Lako se može dokazati da je ono Alijino „to nije naš rat“, te Hrvatima podmetnut zločin u Ahmićima, u režiji pripadnika „mirovnih snaga UN-a Engleza“, uzrok sukoba Hrvata i Muslimana u BiH. Sasvim sigurno, u interesu Alije Izetbegovića, da taj rat iskoristi za svoje, muslimanske (turske) interese. Da zaobiđe Klis, da dolinom Neretve izađe na hrvatsko more. Sve do pokušaja zabrane izgradnje Pelješkog mosta.
Dakle, Ured predsjednika Hrvatske na Pantovčaku bi morao raditi znanstveno i analitički, ne svađalački i laički. Jednu znanstvenu i analitičku konstataciju stanja stvarnosti treba poslati na adresu Srebreničkih Majki, pa i Stjepanu Kljujiću koji je pričao o „tri jahača Apokalipse“, znamo na koga je mislio, pa i uredniku HRT-a Denisu Latinu koji kaže da Hrvatska nije oslobodila BiH.
