Na visokim položajima moraju biti pravi ljudi, pošteni, obrazovani, sposobni, domoljubi, slobodni i demokratski nastrojeni
Neki dan je u Saboru netko rekao kako je ministar političar i ne mora biti stručnjak. Što bi to trebalo značiti? Biti političar, po meni znači raditi za opće dobro. Može li to onaj tko nema solidno obrazovanje i određene sposobnosti i vještine? Mislim, da ne može. Nije dovoljno samo laprdati, nadglasavati se, vrijeđati i podmetati drugome noge. Treba znati što i kako raditi. To se postiže adekvatnim obrazovanjem i praksom. Obrazovanje se stječe u školama i na fakultetima, a praksa u realnom sektoru, privatnom, društvenom ili državnom, sasvim svejedno. Mnogi naši političari, pa i ministri, nemaju adekvatno obrazovanje. O praksi da i ne govorimo. Neki nemaju nijedan radni dan izvan politike. To im ne smeta i ne prijeći, da o svemu govore i o svemu imaju svoje mišljenje. Dalje od tog mišljenja u većini slučajeva, niti ne ide. Rješavanje problema i realizacija programa je sasvim jedna druga priča. Ministar mora i treba rješavati probleme i pridonijeti boljitku svih građana, u okviru zakona i ustava. Poznaje li svaki ministar zakon i ustav? Neki misle da to ne mora. Naime, postoje stručne službe koje to znaju. Kaj god! Svaki ministar mora to znati i puno više od toga, posebice o područjima i segmentima koje pokriva njegov resor.
Što trener borilačkih vještina zna o resoru u kojem je ministar? HM! Koga to zanima? Glavno da su se dogovorili i raspodijelili fotelje. Te fotelje su popunili po regionalnim kvotama i po podobnosti. Ministar će onda u hodu učiti o svojem ministarstvu, nadležnosti i dužnostima. Nije ovo 1945, kad su partizani preuzimali određene resore i funkcije. Ovo je 2024. godina , treće desetljeće XXI. stoljeća. U ime civilizacijskog i kulturnog nivoa svaki visoki dužnosnik, pa i ministar bi morao i trebao biti visoko obrazovan, s velikim opsegom opće znanja, određene struke, s razvijenim sposobnostima i vještinama koje rese intelektualca.
Ako si bio branitelj, svaki ti čast i naklon do poda, ali to ne može biti dovoljno da budeš ministar. Nikakvi kursovi, tečajevi i seminari ne mogu nadomjestiti tvoje manjkavo znanje i nerazvijene sposobnosti i vještine potrebne za određenu visoku političku funkciju. To su činjenice od kojih se ne može pobjeći. Gledamo to svaki dan. Ponekad me sram kad vidim kako se netko izražava i kako komunicira? Rječnik mu je oskudan. Koristi strane riječi, fraze i izreke na pogrješan način i na pogrješnom mjestu. Time ne da samo sam sebe sramoti i degradira. Degradira resor kojem je na čelu, društvo i državu.
Nekako je logično da na čelu pojedinog ministarstva bude netko kome je u struci barem nešto od sadržaja iz područja tog ministarstva. Kod nas veterinar, po struci vodi ministarstvo obrazovanja. Kažu neki da je ministar uspješan(?). Naučio je čovjek kroz godine upravljanja, što i kako treba raditi. Dapače! Išao je i ide u reforme. Koliko je to uspješno otkrit će istraživanja u tom smjeru, ako ih bude. Ako ih ne bude, onda ćemo i dalje sistemom pokušaj-pogrješka-spoznaja.
Imamo li za to vremena? Smijemo li to raditi? Smijemo li eksperimentirati, kad smo po svemu dobrom među zadnjima, a po svemu lošem, među prvima u Europi.
Poljoprivreda je za to najbolji primjer. Umjesto da tu ministar bude vrhunski stručnjak iz tog područja mi za ministra poljoprivrede postavljamo športskog trenera za borilačke vještine, čija sveučilišna diploma je u neku ruku upitna. Čovjek naime ne zna je li studirao tri ili pet godina. Studirao je navodno u Travniku. Ima li ta diploma verifikaciju u nas? Ima svakojakih i svakakvih pitanja i konotacija u vezi toga. Ljudi se tome smiju, a to je zapravo žalosno. U ove 33 godine naše samostalnosti, suverenosti, neovisnosti, slobode i demokracije nismo naučili to i što su nam prioriteti. Nismo se pomaknuli s najmračnijeg Balkana, gdje u krčmi pjevaju cajke i uz cijuk violina se razbijaju čaše. Srozavamo svoj civilizacijski, kulturni i politički doseg. Kome to treba?
Samo ukras
Nema nas puno, ali nas ima. Postoje u nas ljudi koji po svojem habitusu, obrazovanju, radu i životu, u svakom momentu i slučaju mogu biti ministri i ostali visoki dužnosnici, koji će biti uzor ostalima, ukras demokraciji i ponos politici.
Te i takve ljude ostavljamo po strani, jer nemaju stranačke iskaznice i jer drugačije misle od vladajućih. Te i takve ljude godinama marginaliziramo. Zato i jesmo tu gdje jesno, na dnu Europe, s umreženom korupcijom u svakoj pori rada, djelovanja i života.
Vrijeme je da se preusmjerimo. Vrijeme je da izađemo iz mračne prošlosti. Vrijeme je za one koji će nas odvesti u svjetlu budućnost, koji će nam osigurati bolji, ljepši i sretniji život. Tada mladi obrazovani ljudi ne će iseljavati. Nikakvo ministarstvo demografije to ne će učiniti, samo po sebi. Kako vidimo na čelu tog ministarstva koje se tek treba ustrojiti je vjeroučitelj. Čovjek je drito s burze rada zasjeo u ministarku fotelju, koje još niti nema, kao ni prostora u kojem će raditi.
Glavno je da zna što ne će raditi. Sve ono što se kosi s ideologijom stranke kojoj pripada. No, to je jedna druga, složena i opsežna priča, koja bi morala postojati u svim ministarstvima, a ne zasebno. Nikakve ideologije ne će smanjiti depopulaciju, ako su ljudi nesretni, nesigurni, nejednakopravni, zapostavljeni, degradirani i segregirani.
Na političarima je da ovu zemlju, Bogom danu, punom ljepote učine sretnom.
To će biti onda kada na visokim dužnostima budu pravi ljudi, pošteni, obrazovani, sposobni, domoljubni, slobodni i demokratski nastrojeni. Ministri bi trebali prednjačiti u tome. Ima li ijedan takav u ovoj vladi?
