Rođen u Sisku, 21. travnja 1881. godine. Umro je u Garyju, Indiana, 20. ožujka 1968.
Prve organizacije hrvatskih iseljenika u Americi utemeljene su radi uzajamne pomoći, u prvom redu da bi se u nesreći pomoglo stradalnicima i njihovim obiteljima (ili da ih se barem dostojno ukopa). Uz potporna, uskoro su nicala i kulturna društva. Njihova svrha bila je (i ostala) čuvati i jačati hrvatski identitet i jezik, njegovati kulturnu baštinu i prenositi ju na mlađe naraštaje, graditi mostove s kulturnim ustanovama u domovini, upoznavati američku javnost s hrvatskim bogatim kulturnim nasljeđem.
Nekoliko prvih desetljeća prošloga stoljeća među najuglednijim kulturnim djelatnostima bilo je zborno pjevanje. Moglo bi se reći da je svaka imalo veća hrvatska naseobina imala pjevački zbor. Neki od njih bili su na zavidnoj umjetničkoj visini. Uz ostalo, pjevali su čak i opere. Hrvatski pjevački zbor „Zora”, na primjer, izveo je 21. travnja 1929. operu „Nikola Šubić Zrinski” u poznatoj dvorani „ Majestic Theatre” u Chicagu.
HPD „Preradović”, Gary, 1939.
Da bi čitatelji imali barem malo uvida koliko je bilo hrvatskih pjevačkih zborova u Americi, navest ćemo neke od njih. Prvo hrvatsko pjevačko društvo u Americi, „Zora”, utemeljeno je 6. srpnja 1902. u Chicagu. Ime je dobila po „Zori” u Karlovcu, prvom pjevačkom društvu u Hrvatskoj. Potom su nicala druga pjevačka društva: „Javor” u Pittsburghu (1905.); „Vila” u Johnstownu (1905.) – reorganizirana u „Rodoljub” 1910.; „Štrosmajer” u Youngstownu (1911.); „Preradović” u Garyju (1914.); „Slavulj” u Detroitu (1923.); „Vila”, St. Louis; „Sloga” i „Nada”, Indiana Harbor/East Chicago; „Jadran”, Aliquippa; „Zagreb”, Milwaukee; „Lisinski”, Cleveland… Ta su društva bila udružena u dvije „župe”. Ona na srednjem zapadu zvala se župa „Mihanović”, a druga (Ohio i istočnije), bila je župa „Faller”. Radi bolje suradnje, župe su godine 1949. utemeljile Američko-hrvatski pjevački savez.
Domoljubni žar hrvatskih pjevačkih društava u Americi jasno i glasno odjekuje iz riječi himne Hrvatskoga pjevačkoga društva „Preradović” koja kaže (prva dva stiha):
U tuđem nama suđeno kraju,
Domaji novoj, provodit vjek!
U tuđem kraju ― tuđemu raju;
Pjesma nam duši ranjenoj lijek!
Preko mora ― veli gora,
Naša mati ― strada pati,
Suze lije ― teško njoj,
Djecu čeka ― iz daleka;
U naručaj topli svoj.
(Tekst: Matija Šojat; uglazbio: Rudolf Matz)
Jedna druga pjesma iz tog vremena, među ostalim, kaže:
Jer za vjeru i slobodu
Hrvat od davnine
Borbu vodi ― za pravicu
I živi i gine.
U toj borbi kroz stoljeća
Rod hrvatski strada,
Ali pjesmom on se bodri,
On se uvijek nada.
(F. X. Kolader)
Svi su koncerti završavali hrvatskim pjevačkim pozdravom: „Pjesmom za dom i narod svoj!“
Jedna od najvažnijih osoba u promicanju glazbenoga života među Hrvatima u Americi u prvoj polovici 20. stoljeća bio je Zlatko Ivan Kerhin, rođen u Sisku, 21. travnja 1881. godine.
Kroz široko otvorena vrata u Ameriku
Tijekom gospodarske depresije (1893. – 1896.) u Ameriku je ulazilo znatno manje imigranata nego tijekom 1880-ih. Ali s gospodarskim oporavkom rastao je broj došljaka. Već početkom 20. stoljeća u Ameriku je pristizalo više od milijun imigranta godišnje. Među njima bio je i mladi Zlatko Kerhin (1881. – 1968.). Podatci na Ellis Islandu potvrđuju da je tamo stigao 29. travnja 1900. godine. Išao je u mjesto Calumet u državi Michigan, ali nije se ondje dugo zadržao. Naime, iz njegova životopisa doznajemo da je živio i radio u Chicagu, Pueblu (Colorado), Pittsburghu i Garyju, Indiana, gdje se doselio 1914. i ostao do kraja života. Bio je oženjen s Anom Pepich/Prpić (1884. – 1936.). U obitelji se rodilo troje djece.
Kerhin je bio zaljubljenik u hrvatsku glazbenu baštinu i kroz sve godine života u Americi zdušno je radio na organiziranju hrvatskih pjevačkih društava. S pravom se može reći da je bio kroz nekoliko desetljeća prošloga stoljeća spiritus movens glazbenoga života među Hrvatima u Americi.
Pjesmom kroz život
Koliko se može doznati, već u mlađim godinama Zlatko je bio član zagrebačkih pjevačkih društava. Mladenačku ljubav za pjevanje ne samo da je ponio sa sobom u Ameriku, nego je u „novoj domovini” postao neumoran glazbeni aktivist. Gdje god je boravio osnivao je pjevačka društva. Na primjer, sudjelovao je u osnivanju „Zore” u Chicagu i pokrenuo hrvatsko pjevačko društvo u Pueblu. U Pittsburghu je bio pokretač HPD-a „Javor”, a u Garyju je 15. svibnja 1914. utemeljio Hrvatsko pjevačko društvo „Preradović” i bio više puta izabiran za predsjednik tog društva (1914., 1915., 1923. – 1928., 1943. i 1944.), a potom za doživotnoga počasnoga predsjednika.
Nadalje, na Kerhinovu inicijativu (1936.) osnovana je (već spomenuta) pjevačka „Župa Mihanović” i potom „Župa Faller” u Pittsburghu. Bio je također pokretač (1949.) utemeljenja Američko-hrvatskoga pjevačkoga saveza, koji je nekoć brojio 24 društva. Zlatko mu je nekoliko godina bio na čelu, a potom počasni predsjednik.
Nije nevažno napomenuti da je njegovom zaslugom iz Zagreba u Ameriku došao poznati hrvatski glazbenik, prof. Rudolf Matz (1901. – 1988.), koji je jedno vrijeme boravio u Chicagu i (zajedno sa suprugom Margitom) osnažio glazbeni život Američko-hrvatskoga pjevačkoga saveza. Među ostali, u organizaciji Saveza, u Chicagu je 27. svibnja 1956. održan zadugo pamćen glazbeni festival – kažu najveća hrvatska glazbena manifestacija u povijest američkih Hrvata. Na toj smotri okupilo se više od 400 pjevača, a u točki u kojoj je nastupio zajednički u zboru Saveza sudjelovalo je oko 250 glasova. Glavni je koncert održan u poznatoj dvorani „Orchestra Hall” uz sudjelovanje i jednoga broja glazbenika iz Chicaškoga simfonijskoga orkestra. Među uzvanicima bio je Ivan Meštrović i drugi uglednici, američki i hrvatski. Događaj su popratili svi chicaški mediji.
Tiho u vječnost
Zlatko Kerhin bio je član više hrvatskih organizacija, uključujući Hrvatsku bratsku zajednicu i hrvatsku katoličku župu sv. Josipa u Garyju (koja više ne postoji). Bio je strastveni skupljač hrvatskih rukotvorina i svega što se odnosilo na hrvatsku glazbenu i opću kulturnu baštinu. Ustrajan i energičan, ali samozatajan, bio je vrstan organizator i neumoran u širenju i čuvanju hrvatskoga kulturnoga nasljeđa, posebice glazbenoga.
Umro je u Garyju, Indiana, 20. ožujka 1968., a njegovi zemni ostatci počivaju u Resurrection Cemetery, Hammond, Indiana. Njegova arhivska ostavština pohranjena je u Immigration History Research Center Archives, University of Minnesota, Twin Cities.
