Kao posljedica državnog, ratnog ili političkog nasilja
Osvrt na zbornik radova naziva ‘Repression and human losses in 20th – century Croatia: Studies and research perspectives’
Nakon pročitanog osvrta doktora Domagoja Novosela objavljenog u Vijencu, a preuzetog od hkv.hr portala (vidi https://www.hkv.hr/vijesti/komentari/47165-d-novosel-istina-o-novijoj-hrvatskoj-povijesti-za-svjetsku-publiku.html) odlučio sam pročitati knjigu na engleskom jeziku izdanu u 500 primjeraka u Zagrebu 2025., koja obrađuje zločine u Hrvatskoj od 1918. do kraja 1995. kao posljedica državnog, ratnog ili političkog nasilja. Za pročitati knjigu od oko 460 stranica i napisati osvrt trebalo mi je čak 10 dana, jer sam štošta toga morao provjeravati. Bilo je vrijedno truda, jer kad petnaestak doktora znanosti nešto napiše, to zavrjeđuje pozornost. Posebno mi je drago što među njima ima i mlađih povjesničara. Izdavač knjige je Hrvatski institut za povijest i Tragovi prošlosti d.o.o. U ime izdavača odgovorni su doktor Miroslav Akmadža i gospođa Mirela Lovretić. Recenzenti su dva Domagoj, doktor Novosel i doktor Tomas. Za grafički dizajn je odgovoran Matej Nemec.
Odmah bih na početku osvrta pohvalio urednika zbornika doktora Nikicu Barića na izboru autora čiji se tekstovi nalaze u zborniku, pa mislim da je to najvažnija spoznaja, jer svi imaju potencijala da služe istini, a ne ideologiji ili onima na čijoj su platnoj listi.
Nakladnik knjige je Hrvatski institut za povijest koji je objavio čitav niz vrlo zanimljivih knjiga i volio bih puno toga pročitati, ali moje su intelektualne mogućnosti kao čovjeka vrlo skromne, jer u životu mogu pročitati, s razumijevanjem sadržaja, najviše 2.000 knjiga. S njihove mrežne stranice, pored ostaloga što objavljuju, identificirao sam +180 naslova (vidi https://www.hipzg.hr/webshop/). Da bi sve te knjige pročitao, trebalo bi mi oko sedam godina, a da u međuvremenu ništa drugo ne čitam. S obzirom da se godišnje u svijetu tiska više od dva milijuna knjiga, neka svak u toj činjenici, tko misli da vrijedi, zapamti da Vanitas vanitatum, omnia vanitas. Kroz tu činjenicu se može razumijete zašto je općenito ljudima lakše sadržaj nepročitane knjige komentirati, nego ju pročitati.
Povijest 20. stoljeća u području na kojem žive Hrvati mogu se podijeliti u više razdoblja: 1900. – 1914., 1914. – 1918., 1918. – 1941., 1941. – 1945., 1945. – 1991., 1991. – 1995. i 1995. – 2000. Svako razdoblje za sebe je interesantno i važno. Kad bih se morao odlučiti kojem razdoblju dati prednost, to ne bi bilo razdoblje vezano za 1945. godinu najvećeg zločina u povijesti Hrvata, niti za Obrambeni rat devedesetih kad smo konačno izborili državu koju još gradimo, niti razdoblje Drugog svjetskog rata u kojem su Hrvati zbog NDH stigmatizirani klevetanjem, niti razdoblje Prvog svjetskog rata, jer to nije bio rat u interesu Hrvata, već je ključno razdoblje za ispravnu predodžbu o 20. stoljeću ono između dva svjetska rata (1918. – 1941.). Tek kad se temeljito shvati taj mračni period hrvatske povijesti, može se ispravno razumjeti sve što se kasnije zbilo.
1.
U zborniku sam primijetio samo jedan tekst iz tog razdoblja kojeg su napisali doktor Hrvoje Čapo i doktor Mario Jareb iz Hrvatskog instituta za povijest. Tekst je sadržajno jasan i onaj tko nema spoznaje o kakvoj se to barbarskoj državi radilo, nakon pročitanog teksta ne će moći brzo doći k sebi. Naime, pogledajte što znači pojam ‘barbarizam’ u nekoj od enciklopedija i to prenesite na to razdoblje 1918. – 1941. i shvatit će te u kakvoj je diktaturi tisuće Hrvata izgubilo život, bilo mučeno i zatvarano, i to sve u doba ‘mira’. Sve što se kasnije do kraja stoljeća događalo na prostoru gdje Hrvati žive bila je posljedica tog razdoblja. To je razdoblje već i prije prvog imena Države Slovenaca, Hrvata i Srba bilo razdoblje potpune prijevare Hrvata, čije posljedice, zbog pojedinih naivnih hrvatskih političara, prekasno osviještenih, još i danas snosimo. S postojanjem takve države, Srbi su dokazali da nisu sposobni uvažavati narode s kojima žive, no to nije smetalo svjetskoj zajednici da nam ponovno nametnu srpsku, tj. partizansko – četničku čizmu 1945. Napominjem, da mi je bio do prije pet godina taj međuratni period potpuna nepoznanica, premda sam mnogo čitao. To vam je isto kao trčanje na traci, kad ste mnoge kilometre prešli misleći da ste negdje stigli, no u biti ste i dalje uvijek na istom mjestu. Dakle, siđite s te trake, iziđite van u prirodu i popnite se na planinu za vrijeme lijepog vremena, i s tog panoramskog pogleda vidjet će te sve ono što na traci vidjeli niste.
Zločini nad nesrbima između dva svjetska rata su se događali u doba mira, tako da se ratni zločini Ustaša, četnika, partizana, fašista, nacista, itd. na području gdje žive Hrvati ne mogu uspoređivati sa mirnodopskim zločinima u četničkoj državi koju su samovoljno nazivali svakako. Upravo su ti zločini, a riječ je od tri do šest tisuća ubijenih Hrvata, Albanaca barem tri puta više, Crnogoraca, Makedonaca, Bugara tko zna koliko. Govorimo o više desetaka tisuća ubijenih civila nesrba u doba mira od vojske i policije četničke države. Slobodno me osporite u brojevima, ali ne ‘antifašističkim’ ili velikosrpskim pristupom. Ako ta akcija tijekom postojanja četničke države nije važnija od reakcije tijekom Drugog svjetskog rata, onda se protivimo zakonu fizike. A iznad fizike može biti samo politika, tj. ideologija. Dakle, zbog ispravnog razumijevanja povijesti 20. stoljeća iz ovog zbornika posebno ističem tekst doktora Čape i doktora Jareba.
2.
Slijedeći (drugi po redu) tekst je napisala doktorica Michal Brandl predstojnica Katedre za židovske studije i istraživanje Holokausta iz Zagreba. Riječ je o informativnom tekstu glede Holokausta s osvrtom na NDH. Kad pažljivo čitate tekst, bez obzira što već sve znali o Holokaustu, ostajete zatečeni tim studioznim planom uništenja jednog naroda. Uvijek sam si postavljao pitanje kad je bilo riječ o Holokaustu kako to da većina Židova nije shvatila što im se sprema u Njemačkoj još prije 1938. Kad se uspoređuju brojčano žrtve Židova po Europi, NDH je bliža dnu, nego vrhu (vidi https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/jewish-losses-during-the-holocaust-by-country). I nacisti su imali problem s brojevima, jer u Europi nije bilo početkom rata 11 milijuna Židova (vidi str. 57. zbornika), već oko 9,5 milijuna. A da doktorica Brandl razumije povijest svjedoči i tekst na stranici 58 u kojem se daje odgovor tko je prodao hrvatske krajeve (Dalmacija, Istra, itd.) fašističkoj Italiji.
Ono što svaki put primijetim u tekstovima o NDH je broj nečeg, pa ovo što ću reći ne odnosi se ni na doktoricu Brandl ni na Židove. Naime, meni je u proračunima, ne samo metar, već svaki centimetar važan, pa su mi odstupanja od 100 ili 1.000 puta od stvarne vrijednosti nečega nezamisliva. Ako se zadržimo samo na logoru Jadovno, prema ‘istoričarima’ broj ubijenih u nekoliko mjeseci postojanja logora je oko 72.000. Da bi došli ljudi od Gospića do logora, morali su u lancima budući logoraši (starci, žene, djeca, muškarci) pješačiti po napornom putu i zatim usponu ukupno oko 20 kilometara, a kako logor nije bio logor nego ledina ili tako nešto (open-air detention camp, vidi str. 71), još su par kilometara pješačili do jama pred kojima su hladnim oružjem ubijeni i zatim bačeni u njih. To se zove ‘Valerijanizam na djelu’ ili barbarsko klevetanje Hrvata. Kad su u pitanju židovske žrtve i kad nema materijalnih dokaza, nego samo neki bezvrijedni ‘popis’, onda umjesto ‘oko 2.500 Židova je ubijeno’ treba napisati ‘oko 2.500 Židova je deportirano iz NDH u nacističke kampove smrti’, jer se zločin Ustaša kroz deportaciju ne može osporiti. A što znače materijalni dokazi za masovne zločine pročitajte na sljedećoj poveznici https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/46963-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-prikrivena-grobista-hrvata-u-sloveniji.html. Sve izvan ovakvih konkretnih dokaza je namjerna stigmatizacija Hrvata, i to će se u bliskoj budućnosti morati zakonom definirati, jer slobodna interpretacija nečeg što su Hrvati kroz povijest učinili ili pak nisu, je prevršila svaku mjeru.
Izvor pod brojem 55 na stranici 72. je upitan, kao i svaki komunistički, tj. ‘antifašistički’. Ni naručena literatura nije novost kad su u pitanjima povijesne manipulacije (vidi https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/41784-i-tijardovic-osvrt-na-dvije-knjige-o-jasenovackom-logoru.html). Na broj stradalih Židova sa stranice 72. nemam primjedbu, ali imam na mjesto egzekucije. Kad se kaže ‘Dr Izak Heršković je deportiran i ubijen u Auschwitzu’ (vidi str. 74), takav pristup ne izaziva nikakvu sumnju.
S moje točke gledišta najvrjedniji dio teksta kao povijesna činjenica nalazi se u tekstu naslova ‘Konačno rješenje u NDH’ (vidi str. 75). U njemu se kaže da su Ustaše u listopadu 1941. htjele prebaciti Židove u Istočnu Europu (tad taj izraz za ‘istok’ još nije značio konačnu eliminaciju Židova), a nacisti to nisu dozvolili. Da bi zadovoljio naciste, Artuković je u veljači 1942. izjavio da je u Hrvatskoj židovsko pitanje riješeno, što je bila svjesna laž. Koji mu je bio motiv da skriva istinu, stvar je slobodne interpretacije povijesti. Nacisti su znali da se glede židovskog pitanja u Ustaše ne mogu pouzdati (NDH nije bila Nedićeva Srbija), te su stoga dali Ustašama do znanja u svibnju 1942. da nisu zadovoljni s njihovim pristupom glede Židova. Stoga su u sljedećim mjesecima ukrcali u vagone 5.000 Židova, doveli ih do granice, kad ih nacisti preuzimaju i odvoze u Auschwitz-Birkenau (vidi str. 76). No i dalje nacisti nisu bili zadovoljni s ustaškim pristupom u rješavanju židovskog pitanja, te su zahtijevali u travnju 1944. da se konačno dovrši započeto (vidi str. 77). Sve ovo tu rečeno je moguće potvrditi i iz drugih izvora.
Premda su Talijani bili znatno blaži u progonu Židova, pa su iz nacističkog dijela NDH Židovi bježali u fašistički, a kasnije u Italiju, ipak su fašisti u kolovozu 1941. poručili Ustašama da zaustave prijelaz Židova u NDH zonu pod kontrolom fašista, uz mogućnost njihovog vraćanja (vidi str. 80).
Ni glede ukupnog broja ubijenih Židova (vidi str. 83.) nemam primjedbu, samo bih istaknuo da su i drugi narodi doživjeli katastrofu tijekom 20. stoljeća, poput Armenaca, Ukrajinaca, itd., no židovska stradanja su bila zaista specifična. Na kraju bih mogao reći da se s doktoricom Brandl mogu složiti u 95.% sadržaja teksta, a o preostalih se 5 % možemo dogovoriti kroz zajednički interes ne dovodeći u pitanje povijesnu istinu. Još jednom čestitam na vrlo korisnom tekstu!
3.
U trećem se tekstu zbornika govori o migraciji židovskih izbjeglica iz NDH tijekom rata. Autorica teksta je doktorica Marica Karakaš Obradov s Hrvatskog instituta za povijest. Tekst je već objavljen 2013. (vidi https://hrcak.srce.hr/file/171643). Čitajući sadržaj teksta na engleskom jeziku shvaćamo, ako zanemarimo tri zone, da je NDH bila podijeljena na dvije interesne sfere, fašističku (južnu) i nacističku (sjevernu). Gdje je tu bila NDH? Pa samo na papiru, jer su glavnu riječ imali fašisti i nacisti. Za ispravno razumjeti tekst doktorice Karakaš Obradov potrebno je znati da je animozitet između fašista i Ustaša bio ponekad više nego izrazit. Naime, fašisti su imali povijesno negativan stav o Hrvatima, a Ustaše nisu poštovale fašiste zbog negativnog iskustva u Italiji prije početka Drugog svjetskog rata (vidi https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-ustase-hrvatski-revolucionari-u-italiji-1931-1941/). A što se tiče nacista, Ustaše su ih prisilno poštovali, i to iz straha, znajući kako nacisti opaki mogu biti i da o njima ovisi postojanje države. Kad to znamo onda možemo shvatiti objektivnost teksta u kojem se govori da su iz nacističke, Židovi bježali u fašističku NDH zonu, gdje je tretman Židova bio znatno bolji. No to ne znači da su fašisti voljeli Židove. Ne, i fašisti su donijeli 1938. rasne zakone. No zbog iskustva iz Prvog svjetskog rata, kad je Italija prešla na stranu saveznika preko hrvatskih leđa, odnos fašista na terenu prema Židovima je bio znatno bolji nego prema Hrvatima i Slovencima. Autorica spominje slučajeve kad su čak i NDH vlasti pomagale Židovima u prijelazu granice (vidi str. 96). U isto vrijeme fašisti su znali prigovarati Ustašama što dozvoljavaju prijelaz Židovima u fašističku zonu, i neke Židove čak vračali. Za lažne propusnice se plaćalo 1941. između 3.000 i 15.000 današnjih eura (vidi str. 100). Neki Židovi koji su ostali u fašističkoj zoni nisu imali sreće kad su nacisti došli nakon pada Italije (vidi str. 102). Ni svi Židovi koji su se dokopali Italije nisu sretno završili nakon rujna 1943. U tekstu ima puno detalja, pa ne mogu sve izdvojiti, stoga je najbolje tekst sam pročitati, nakon čega shvaćate da bi se u NDH, ma koliko ona loša bila, tu i tamo ipak pojavila koja zraka sunca. Tome u prilog ide i izraz ‘too soft and judenhörig’ sa stranice 107. A uloga blaženog Stepinca i Vatikana u spašavanju Židova, koliko je u tom vremenu terora bilo moguće, je svim ozbiljnim povjesničarima poznata, no kad se umiješa politika i ‘istorija’, istina prestaje. Iz sadržaja u tekstu autorice ima informacija koje sigurno nisu svima poznate, poput onih kako se stizalo do Švicarske, Španjolske, Portugala, Turske itd. Pretpostavljam da ni uloga Martina Weltmanna (vidi str. 113) u spašavanju Židova nije svima poznata. Sve u svemu, dobar tekst doktorice Marice Karakaš Obradov koji odskače od NDH stereotipa.
4.
U četvrtom tekstu zbornika obrađuju se zločini nad Romima u NDH. Autor tog teksta je doktor Danijel Vojak s Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Da bi se moglo pratiti sadržaj teksta potrebno je pročitati sljedeće https://hrcak.srce.hr/file/10694 u kojem se kaže da je povijest romske manjine na prostoru Hrvatske u hrvatskoj znanosti još nedovoljno istražena tema. Iz tog teksta bih pored čitavog niza meni novih informacija izdvojio Tablicu 8. ‘Narodnosno opredjeljenje romskog stanovništva u Savskoj banovini prema popisu stanovništva iz 1931.’, zbog redovite manipulacije brojem žrtava ustaškog režima nad svim manjinama, pa tako i manjinom Roma. Naime, iz navedenih podataka vidljivo je da se većina romskog stanovništva izjasnila kao pripadnici jugoslavenske narodnosne zajednice, a manje od 10% od ukupne romske populacije na prostoru Savske banovine izjasnilo se kao pripadnici ciganske narodnosti.
U tekstu zbornika se ističu teškoće glede utvrđivanja stvarnog broja europskih Roma i na temelju toga stvarni broja žrtava (od 250.000 do 500.000 – vidi str. 125). Iz tog podatka zaključujem da je doktoru Vojaku vrlo nezahvalno procjenjivati broj žrtava kad se ne poznaje točan broj populacije, pa želim reći da su moguće 100% manipulacije s brojem stradalih Roma. No njegov rad smatram vrlo vrijednim, jer ipak želimo znati istinu, a koliko sam vidio nema mnogo ozbiljnih znanstvenika zainteresiranih za ovo zahtjevno i nažalost nezahvalno područje istraživanja.
Na stranici 126 spominje se i Filip Lukas, pa za one koji ne znaju o kome je riječ vidi https://www.matica.hr/vijenac/825/montirani-proces-protiv-filipa-lukasa-1945-38630/.
Svakako bi bilo zanimljivo istražiti koliko je Roma deportirano na prisilni rad u Austriju i Njemačku, a koliko u nacističke koncentracijske logore (vidi str. 130 – 131). Nacistima su prioritet bili Židovi, a troškovi deportacije su bili visoki uz zahtjevnu organizaciju takvog transporta.
Zanimljiva je literatura pod brojem 47 na stranici 133., a svjedočenja pod prijetnjom smrti u doba komunističkog totalitarizma ne mogu biti relevantan argument (vidi str.134), pa makar svjedočio i Jovan.
Svakako bih podržao istraživanja zločina nad Romima od strane četnika, nacista i partizana, jer njihov način zločina je prepoznatljiv, dok se zločini Ustaša prepoznavaju sa slika (vidi https://bezcenzure.hr/vlad/manipulacije-zrtvama-drugog-svjetskog-rata-i-mit-o-jasenovcu-14/, tj. vidi str. 247, bilješka broj 18).
Dobro objašnjenje zašto je teško procijeniti broj ubijenih Roma u NDH nalazi se na stranicama 139 i 140. ‘Odvažni’, a u njih srećom ne spada doktor Vojak, tvrde 15.000, tj. 60.000 su ubile Ustaše. I sad pogledajte prije spomenutu stranicu Tablice 8. i odmah shvaćate da ponovno imamo posla s ‘Valerijanom’.
O 83.000 žrtava jasenovačkog mita i o 16.000 Roma u njemu (vidi str. 141) ne bih ovom prilikom govorio jer samo nebo je granica tim brojkama (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/03/72091/).
Premda vjerujem da su Ustaše, u Drugom svjetskom ratu u kojem nije bilo milosti ni na strani poraženih ni na strani pobjednika, ubijale i Rome, možda griješim, ali na temelju dostupnih povijesnih i forenzičkih podataka, nema potvrđenih informacija da je do danas barem jedna kost konkretne osobe romske pripadnosti ubijene u NDH (primjerice u Jasenovcu) identificirana po imenu i prezimenu putem DNA analize ili drugih suvremenih forenzičkih metoda, pa na temelju toga ne mogu znati koliko je Roma nažalost zaista stradalo u NDH. Zbog toga se nadam da će istraživanja doktora Vojaka rasvijetliti tu temu. Bez obzira kako će tko doživjeti ovaj moj tekst, istraživanja doktor Vojaka su najzahtjevnija u ovom zborniku, pa stoga sretno doktore u službi istine!
5.
Peti tekst zbornika potpisuje doktorica Marica Karakaš Obradov s Hrvatskog instituta za povijest u kojem je riječ o prisilnom preseljenju Srba iz NDH u Srbiju 1941. Tekst je već objavljen 2011. (vidi https://hrcak.srce.hr/file/114005). Tu nema nikakve dvojbe, postojao je dogovor pod nacističkim pokroviteljstvom da se dio Slovenaca preseli uglavnom u NDH, a dio Srba iz NDH u Srbiju, itd. S obzirom da je tu bilo riječ o stotinama tisuća (vidi str. 145) osoba od kojih sigurno većina nije bila spremna za tako nešto, taj je transportni poduhvat bio logistički za vrijeme rata vrlo teško izvediv. Zbog toga su službene brojke o preseljenju Srba na razini desetine od planiranog i to autorica teksta uvjerljivo dokazuje. Koliko je točno Srba zaista preseljeno ili pak prešlo iz NDH u Srbiju, s obzirom na različite ‘izvore’, ne znam. No da su te planirane brojke iz svibnja 1941. poslužile SPC u klevetanju Ustaša kroz ‘Valerijanov memorandum’, u to ne treba sumnjati. I zbog toga ovaj tekst doktorice Karakaš Obradov smatram presudno važnim.
6.
Šesti tekst zbornika napisao je doktor Mario Kevo s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu u kojemu se govori o početku stvaranja ustaškog logora Jasenovac 1941. S obzirom da se na samom početku teksta spominju rasni zakoni, želim reći da kad ste prihvatili rasne zakone, a niste recimo Italija, s vama, ako ste poraženi u ratu, mogu kasnije raditi što ih je volja, i vi tada nemate nikakve argumente za osporiti bilo što. Do prihvaćanja tih zakona doktor Pavelić je imao viziju, s rasnim zakonima ju je definitivno izgubio, i iz pozitivne povijesne osobe, prešao je u negativnu, a napustivši svoj narod u nevolji 1945., postao je nažalost i tragična figura u povijesti hrvatskog naroda.
Postojanje ustaškog sabirnog i radnog logora Jasenovac se ne može osporiti, kao ni onog partizanskog i pokušaji osporavanja tih dvaju logora su ispod intelektualne razine ozbiljnog istraživača. Kako je ovaj tekst doktora Keve već objavljen prije više od dvadeset godina (vidi https://hrcak.srce.hr/file/31499), smatram, nakon pročitanog cijelog odličnog teksta (vidi str. 184, prva rečenica opaske 68.; str. 187., opaska 81; str. 197., itd.) u engleskoj verziji, da bi zajednički rad ‘Dream Team-a’ (doktor Kevo, Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac – vidi https://drustvojasenovac.wordpress.com/ i Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat – vidi https://croatiarediviva.com/ ) dao savim novu dimenziju ‘Jasenovcu’.
Iskoristio bih priliku i rekao da nije lako sve te radove iz zbornika prevesti na engleski, stoga pohvaljujem doktoricu Marinu Schumann i profesoricu Micu Orban Klajić za veliki trud uložen u prijevod zbornika.
7.
Doktor Nikica Barić s Hrvatskog instituta za povijest u sedmom tekstu zbornika obrađuje temu o masovnoj deportaciji Srba u ustaške logore 1942., kroz arhivu. Ovaj obrađeni tekst je već objavljen na hrvatskom jeziku 2019. (vidi https://www.academia.edu/41340361/Masovne_deportacije_srpskog_stanovni%C5%A1tva_u_logore_Jasenovac_i_Stara_Gradi%C5%A1ka_1942_godine ). S obzirom na podređenost ustaškog režima nacističkoj i fašističkoj dominaciji, Ustašama se pripisuje više nego što su objektivno mogli. Ustaški zločini nisu upitni, pogotovo oni kroz odmazde (vidi str. 206 – 207), koje su uslijedile nakon četničkih, a kasnije i partizanskih zločina. A što su Britanci radili sa svojim neprijateljima vidi na ovoj poveznici https://www.legislation.gov.uk/ukpga/Geo6/3-4/21/pdfs/ukpga_19400021_en.pdf . Želim reći da u Drugom svjetskom ratu nije bilo časnog viteštva, već je na kraju rata bilo bitno na čijoj ste strani bili.
S obzirom da su komunisti bili glavni neprijatelji NDH, bili su na popisu zatočenika ustaških logora (vidi str 208). Ustaše su pružale mogućnost obiteljima kod kojih je netko bio u partizanima, da ako njihov član napusti partizanski pokret, obitelji neće biti deportirane u logore (vidi str 209). Premda postoje iznimke, glavni neprijatelji NDH su bili četnici, pa komunisti (danas ‘antifašisti’) i tek na kraju partizani. Zbog toga se prije odmazdi i deportacija apeliralo na partizanske obitelji da ne pomažu logistički partizanima. S obzirom na osnivanje HPC, pravoslavlje nije bio problem NDH (vidi str. 211). I kad smo već kod manipulacija glede ‘prekrštavanja’, tehnički gledano, pravoslavni vjernik se ne može ponovno krstiti (prekrstiti) u Katoličkoj Crkvi jer Katolička Crkva u potpunosti priznaje pravoslavno krštenje kao valjano. Prema katoličkom nauku, krštenje se prima samo jednom u životu i neizbrisiv je pečat.
Da definiram pojam ‘koncentracijski’ logor koji se u literaturi o NDH često koristi, reći ću sljedeće: ‘Izvorno i strogo povijesno, koncentracijski logor (sabirni logor) je mjesto gdje se ljudi “koncentriraju” (okupljaju) pod stražom. Njegova primarna svrha je izolacija određene skupine ljudi iz društva, a ne nužno njihovo fizičko uništenje’.
Inače, uvijek sam se pitao kad bi netko pobio cijelo selo (ne u logoru), tko je te leševe zakopao i gdje. A kad su u pitanju tisuće ubijenih, onda treba provjeriti odakle dolazi taj izvor (vidi str. 223, bilješka 98). Odstupanja od stvarnog broja ubijenih u Drugom svjetskom ratu na području ‘od Vardara pa do Triglava’ su znanstveno-fantastična, jer ponekad odstupaju čak 100% od realnog broja, tako da ni SSSR nije po manipulacijama glede broja žrtava konkurentan ovim našim ‘čuvarima istine’. Koja ‘znanost’!
I stranice 225 i 226 potvrđuju da je nakon akcije (četnici) uslijedila reakcija (Ustaše).
Činjenica sa stranice 233 u kojoj se kaže da je mnogo Srba iz ustaških logora poslano na rad u Njemačku i Norvešku, razotkriva ‘igru brojki’ glede ustaških logora, pa s obzirom da su Srbi bili nacistima od koristi (Semlin i slično), ne vidim razloga da bi ih se bezrazložno ubijalo. I sljedećih nekoliko stranica potvrđuje da su nacisti imali koristi od Srba.
Sa zadnjom rečenicom u tekstu doktor Barić je neupitno opravdao dužnost urednika zbornika.
8.
U osmom tekstu zbornika doktor Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest piše o kontroverzama glede broja žrtava logora Jasenovac. Nešto kraća verzija ovog teksta je već objavljena 2020. (vidi https://hrcak.srce.hr/file/350228).
Kad su u pitanju žrtve logora Jasenovac onda se svi možemo složiti da do istine ne možemo doći, jer politika čuva ključeve od vrata prostorije u kojoj je istina zatočena. To smatram zločinom nad stvarnom žrtvom Jasenovca i hrvatskim narodom koji je zbog toga stigmatiziran – žigosan kao genocidan, a sve to šteti ugledu Republike Hrvatske u svijetu. Iz teksta zaključujem da bi se doktor Geiger složio s tom konstatacijom.
U traženju istine doktor Geiger kreće sa Žerjavićevom cifrom od 100.000 žrtava Jasenovca koju je Žerjavić (vidi https://www.enciklopedija.hr/clanak/zerjavic-vladimir) korigirao na 83.000. Spustiti se s milijuna ili 700.000 na 100.000, pa odmah na 83.000 nije znanost, već odvažnost, i premda se s tim brojkama ne slažem, divim mu se. To je ekvivalentno činu u kojem bi neki zagovaratelj broja od oko 83.000 žrtava danas rekao: ‘Od sad ne ćemo više vjerovati političkom popisu, već forenzici, tj. znanosti!’. Sve su te brojke u kategoriji ‘Vrača pogađača’ (vidi str. 245), a ja bih rekao da je sve to ‘šije, šete’.
Ne mogu sve izdvojiti o čemu doktor Geiger dobro piše, pa za one koji žele znati više o jasenovačkom povijesnom falsifikatu, svakako pročitati cijeli tekst.
Kad se upotrijebi riječ ‘nestali’ u Jasenovcu (vidi pri dnu teksta na str. 246), riječ ‘nestali’ prevodim ‘deportirani na prisilan rad u Njemačku i slično, deportirani u Srbiju, Židovi deportirani u logore smrti na sjeveru Europe – vidi str. 253, bilješka 42, umrli zbog infekcije, epidemije, bolesti, a ono što ostane ubijeni kroz odmazde zbog pokušaja bijega).
Kad prolaziš kroz sve te brojke, o kojima doktor Geiger piše, imaš osjećaj moralnog gađenja jer ‘Tutto puzza come la fogna’. Svi ti ‘eksperti’ s astronomskim brojkama me podsjećaju na ‘Sugestivno manipulirajući informacijski sustav’, pa svi misle da su umjetna inteligencija (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/03/71917/).
Na stranici 268 doktor Geiger konstatira da danas svatko misli da je ‘ekspert’ za Jasenovac. Da, stječe se dojam da je to upravo tako. No netko je sigurno najbliže istini, pa je čitatelju prepuštena sloboda da sam odluči tko bi to mogao biti, tj. da bira između mita, komada papira ili forenzike.
S obzirom da je ‘signor Ugarte’ dobio dva puta povjerenje Hrvata, netko će reći: ‘A zašto mu ne bi povjerovali i treći put?’ (vidi str. 271).
Iz teksta na stranici 273 nisam uspio shvatiti zna li doktor Elezović matematiku ili ne, i razumije li doktor Banić računalnu znanost ili ne.
Na sljedećim stranicama (274 – 291) govori se o mitomaniji, pa to ne bih komentirao. Na stranici 279 se spominje kad se posumnjalo u mitomaniju, no sumnja ne znači da je mit kod ‘istoričara’ srušen. No Srbi imaju i mini verziju mita (vidi str. 292 – 295).
Ako se netko osjeti prozvanim u tekstu doktora Geigera, neka to ne prima k srcu, jer tekst predstavlja dobru informaciju za onoga koji želi saznati što je to ‘kontradiktornost Jasenovca’. Isto tako, u tekstu o jednom ‘generalu’, koji je kao zanatlija prije rata, nakon rata stekao najvišu vojnu naobrazbu na ustanovi gdje bi profesor uz puno sreće završio na Golom otoku, ako bi se usudio ‘baciti’ narodnog heroja na ispitu, doktor Geiger je na inteligentan način pružio priliku istaknuti značajne knjige o Jasenovcu i njihove autore koji se uglavnom prešućuju u medijima pod financijskom kontrolom države (vidi https://www.vecernji.hr/vijesti/novo-upozorenje-povjesnicara-geigera-hrvatski-borci-za-istinu-o-jasenovcu-uporno-se-pozivaju-na-navodnu-izjavu-generala-jna-1786294), te se stoga nadam da ne će solirati poput ‘prve violine’, već se priključiti ‘orkestru’, tj. prije spomenutom jasenovačkom ‘Dream Team-u’.
9.
U devetom tekstu doktor Zdenko Radelić, umirovljeni povjesničar sa Hrvatskog instituta za povijest, piše o represiji u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Riječ je o komunističkoj diktaturi (vidi str. 305) koja je svoje potencijalne političke protivnike eliminirala po NKVD uzoru. A da bi se ta činjenica shvatila, doktor Radelić objašnjava uzroke.
Popis iz 1964. (vidi str. 307) kaže da je utvrđeno samo oko 600.000 žrtava rata na prostoru buduće SFRJ, ili kako je od ‘milja’ zovem partizansko-četničke države (vidi člana AVNOJ-a na str. 309). To je bio šok za ‘partiju’ s obzirom na očekivanih 1.7 milijuna i sve kao i kod ‘Jasenovca’, stavljeno je pod državnom tajnom. Tek su se u osamdesetim prošlog stoljeća pojedinci ohrabrili zbog slabljenja stege režima te našli sredinu od oko milijuna žrtava.
Da Hrvatima nije bilo lako ni s hrvatskim Srbima povratnicima iz Srbije 1945., vidi na stranici 309. To je bilo vrijeme kad je ubiti Hrvata imalo isti značaj poput zgaziti mrava, znači bez posljedica.
Pored svega što je doktor Radelić napisao o sudbini etničkih Nijemaca (vidi str. 309 – 310), dodao bih da je za komuniste prisilno preseljenje Srba iz NDH u Srbiju bio zločin, a prisilno preseljenje etničkih Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata nije. To su dvostruki kriteriji diktature koja se prikazuje međunarodnoj javnosti kao demokracija, pa s obzirom da su zločini nad njemačkom manjinom učinjeni nakon rata, taj zločin je strašniji nego onaj učinjen nad Srbima tijekom rata. I brojčano je zločin nad njemačkom manjinom veći nego onaj nad Srbima u NDH, pod uvjetom da ne koristimo mitomanske izvore. Nakon 1945. godine s područja Jugoslavije prisilno je od njih 540.000 etničkih Nijemaca (poznatih kao Volksdeutsche) preseljeno, izbjeglo ili protjerano oko 400.000, a stradalo oko 60.000, uglavnom civila (žena, djece i staraca) koji su umrli od gladi, bolesti i zlostavljanja u poratnim logorima (broj može neznatno varirati, ovisno o izvoru).
Ni talijanska, ni mađarska manjina nije imala sreće s OZN-om (vidi str. 310 – 311).
O ulozi KPJ nadahnutom Staljinom i SSSR-om, o važnosti neiskrcavanja saveznika na hrvatsku obalu 1944., o lažnoj demokraciji nakon rata, o komunističkoj partiji iznad svega, pa i naroda, čitajte na stranicama 311 – 314.
O dominaciji komunističke partije u svemu, pa i vojsci, jer bez komunističkog članstva u JNA nije bilo uspjeha u karijeri, čitajte na str. 315, kao i o OZN-i, tj. o svemu što je vezano za komunističku, danas ‘antifašističku’ diktaturu (vidi https://hrcak.srce.hr/file/238018).
Tko su bili neprijatelji OZN-e, tj. KPJ pogledajte na stranici 321. U tom popisu mi je zapelo za oko neprijatelj ‘anglofil’, pa bi bilo zanimljivo istražiti koliko su ‘anglofila’ komunisti pobili, a zločine pripisali Ustašama.
Na stranici 322 se spominju i Križari (vidi https://hrcak.srce.hr/file/304333).
Kad optužite HSS za suradnju s Ustašama, KPJ ostaje bez konkurencije u ‘demokratskom’ političkom životu (vidi str. 323 – 324).
O političkim revolucionarnim sudovima možete čitati na stranicama 324 – 326, a od koristi može biti sljedeća poveznica https://www.maxportal.hr/kolumne/osvrt-na-knjigu-jugoslavenski-komunisticki-zlocini-strijeljani-u-zagrebu-1945-1946/. A jesu li ti sudovi evoluirali, vidjeti https://www.bbc.com/news/magazine-34550377.
O odnosu KPJ prema Katoličkoj Crkvi čitajte na stranicama 326 – 328 (više o svemu vidi https://www.hkv.hr/kultura/osvrti-kultura/37823-j-jurcevic-komunisticki-teror-i-mucenistvo-crkve.html).
O ‘Velikom bratu’ i nacionalizaciji privatne imovine te agrarnoj reformi čitajte na stranicama 328 – 331). Churchill je lijepo opisao KPJ nazvavši je ‘policijski teror’ (vidi str. 330), a koristio je i druge izraze. Ako kažem da je KPJ bila prava mafija, ne mogu biti daleko od istine. A sve što do sada znam, rekao bih da je bilo riječ o ‘kartelu’. Koja država!
KPJ, tj. partizansko-četnička država je bila jača od svih međunarodnih konvencija, jer je za nju radilo oko 100.000 njemačkih zarobljenika (vidi str. 332). To za komuniste nije zločin, a prisilan rad u NDH je zločin. Ta je komunistička država 45 godina živjela od laži, pa ne čudi da je propala.
Doktor Radelić svoj tekst zaključuje s Kominformom, tj. Informbiro sukobom.
Kad bih rezimirao informativno jasan tekst doktora Radelića i povezao ga sa 21. stoljećem to bi izgledalo kao na sljedećoj poveznici https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/15399-dr-i-tijardovic-hrvatska-u-rukama-komunisticke-mafije.html.
10.
U desetom tekstu zbornika doktor Vladimir Geiger i doktorica Suzana Leček s Hrvatskog instituta za povijest pišu o politici odmazde u Europi i Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Tekst je uz neznatnu razliku već objavljen 2018. (vidi https://hrcak.srce.hr/file/295123).
Kod politike odmazde kroz kažnjavanje nailazilo se na probleme, poput kako kazniti i što, kako masovno kazniti i na koji način kazniti vođe naroda-država. Ako to pažljivo analizirate, shvaćate da je to bio u svakom pogledu i za najrazvijenije demokracije izuzetno velik problem. Da je trebalo kazniti države Osovine bilo je već jasnu u listopadu 1943. u Moskvi (vidi str. 339). Sve su kasnije konferencije (Teheran kraj 1943., Jalta veljača 1945. i Potsdam ljeto 1945.) potvrdile zaključak Moskovske konferencije. Znajući to, teško mi je shvatiti da doktor Pavelić nije imao te spoznaje, tj. da je tu ubojitu informaciju mogao zanemariti. Kroz tu važnu činjenicu i što šta drugo, mogu razumjeti njegovu potpuno promašenu viziju svijeta nakon 10. travnja 1941., a pogotovo nakon pada Italije.
Dok su zapadne demokracije uspjele povezati konce glede suđenja, istočne su se oslonile na revolucionarne sudove (vidi str. 341), a kako je praktično suđenje izgledalo kod nas, pročitajte na sljedećoj poveznici https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/42061-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-komunisticki-zlocini-u-hrvatskoj-progon-bogoslova-i-svecenika-1945-1960.html.
Dok su zapadne demokracije odmah shvatile da je korisnije mnogo toga amnestirati, jer je lakše izgraditi zemlju s ljudima (pogotovo školovanim), a ne bez njih, Istok je odlučio riješiti problem masovnim likvidacijama (vidi 342). Umjesto da se ponosimo s nekim ljudima zbog njihovih zasluga kroz hrvatsku znanost i kulturu, NKVD mentalitet imena njihova i danas skida s ulica.
Autori teksta, pozivajući se na izvore na stranici 343, kažu da je na europskim sudovima osuđeno oko 100.000 Nijemaca i Austrijanaca. Zanimljivo je da autori navode da u Njemačkoj i Austriji nije bilo masovnih ubojstava nakon rata, a u Italiji je zabilježeno njih do 15.000, u kojima su se talijanski ‘partigiani’ proslavili, pa sa životnim iskustvom kojeg imam, razumijem nasilnost Crvenih brigada (Aldo Moro). Od ‘partigiana’ ništa nije dobro, a ni originalno, pa ni pjesma ‘Bella Ciao’, koju su ukrali sa rižinih polja 19. stoljeća.
Autori dalje navode vrlo zanimljive i korisne podatke koje jasno razdvajaju Zapad (civilizaciju) i Istok (barbarizam), pa kažu da je u Njemačkoj bilo manje od 1.000 smrtnih kazni, u Austriji samo 30 izvršenih. Prema podacima na stranici 344 i francuski pokret otpora se nakon rata ‘proslavio’, po uzoru na talijanski.
Kad su u pitanju zločini Istoka nakon rata, to prelazi granice ljudskog uma, pa stoga pozivam sve da tekst sami pročitaju, posebno one koji se KGB vođama i danas dive. Tablica na stranici 355 dočarava s kim Hrvatska i danas ima posla. ‘To niso ljudje, to so ‘antifašisti’!’
I po kažnjavanju istaknutih političara iz Hrvatske komunisti su ponovno dokazali svoju urođenu okrutnost u odnosu na druge države (vidi Tablicu na str. 360).
Tekst se u prenesenom smisli zaključuje da su komunisti na hrvatskom primjeru pokazali zašto su najnemilosrdniji prema neprijatelju (vidi str. 364).
Rekao bih na kraju odličan informativni tekst dvojca bez kormilara. Čestitam!
11.
U jedanaestom tekstu zbornika doktor Josip Mihaljević s Hrvatskog instituta za povijest piše o državnoj represiji u Hrvatskoj (1952. – 1990.). Tekst je temeljen na njegovim prijašnjim istraživanjima. Riječ je o politički motiviranoj državnoj represiji (vidi str 365), gdje slobode govora ili demokracije nije bilo. Bez ‘partije’ se nije moglo ništa, a u zatvor se moglo ići ‘nizašta’.
Riječ je bilo o komunističkoj partiji jugoslavije (KPJ) koja je preko svojih tajnih službi kontrolirala potpuno sve i kreirala društvene procese poput marksizma, socijalizma, samoupravljanja, itd. Što je partija rekla, to je bio zakon i u nju se nije smjelo sumnjati, već bespogovorno slušati i veličati njenu nepogrješivost. Kad bi se ‘vođi’ nakon govora pljeskalo, taj bi aplauz trajao ‘vječno’, jer nitko se nije usudio prestati pljeskati, znajući kakve bi posljedice mogao snositi (kao danas u Sjevernoj Koreji). To sve izgleda nevjerojatno za nekoga tko nije živio u tom vremenu nakon rata, a i kasnije, no da bi shvatili ozbiljnost ovog teksta doktora Mihaljevića pročitajte sadržaj sljedeće poveznice https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-kako-je-operirala-udba-cestitke-autoru/.
Tko su bili komunistički, tj. državni unutarnji neprijatelji pročitajte na stranici 368, i biti označen kao neprijatelj socijalizma bilo je sve osim dobro. Komunistički sustav je živio od ‘neprijatelja’ i kad ‘neprijatelja’ u stvarnosti zbog izrazito represivnog aparata nije bilo, izmišljalo ga se kako bi komunisti narod držali pod kontrolom, jer ‘neprijatelj nikad ne spava’. Znači da su ‘peta i šesta kolona’ uvijek prisutne bile (vidi str. 370), tako da je sve to sličilo lovu na vještice iz srednjeg vijeka.
Sve je bilo podređeno očuvanju komunističke diktature kroz pravni i sigurnosni sustav (vidi str. 371), i da si bio pravi komunist i potpuno odan partiji u to vrijeme, to nije bila garancija da jednog dana i ti ne dođeš na ‘crnu listu’.
Od 300 javnih tužitelja i njihovih zamjenika godine 1976. u Hrvatskoj je bilo u savezu komunista njih 86%, a preostalih 14% su morali biti politički podobni (vidi str. 372). Nakon Obrambenog rata devedesetih neki od njih su postali ‘ugledni’ odvjetnici, a zbog njihove dugovječnost i danas su prisutni u javnosti. Kakve posljedice zbog toga imamo danas, tj. kako to izgleda u praksi vidi sljedeću poveznicu https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/44347-i-tijardovic-hrvatska-pravosudna-mocvara.html.
O broju političkih zatvorenika pročitajte na stranicama 373 i 374. Čovjeku se diže kosa na glavi od užasa koliko su obitelji upropastili komunisti, a bez komunističkog staža danas ne možeš ući u drugi krug predsjedničkih izbora u RH. Ma koje međunarodne deklaracije, Bruxelles, itd., sve je to farsa, jer međunarodnim interesnim sferama upravo odgovara ovakva Hrvatska, jer je zarobljena u prošlosti, te stoga smatram istraživanja doktora Mihaljevića vrlo važnim, kako se ne bi zaboravilo tko u Hrvatskoj vlada i zašto. Od velike koristi za razumijevanje ovog nametnutog problema kojeg imamo kao društvo, može biti i sljedeća poveznica https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/38181-i-tijardovic-osamdesete-godine-u-jugoslaviji.html.
O političkim zatvorima, tajnoj službi komunističke države i političkim ubojstvima čitajte na stranicama 373 – 383. Udba je do 1966. imala 1.3 milijuna dosjea (fascikli) hrvatskih građana (vidi str. 379). I tko može žaliti za takvim monstrumom od države? Pa upravo oni koji bi ponovo prikupljali i pisali te spise o Hrvatima.
Prije samog zaključka teksta govori se o pružanju otpora unutar i tijekom postojanja partizansko-četničke države (jugoslavije), pa je i ta tema vrlo zanimljiva (vidi str. 383 – 389).
S ovim tekstom doktor Mihaljević je ponovno opravdao povjerenje u skladu s istinom.
12.
U dvanaestom tekstu zbornika doktor Davor Marijan piše o žrtvama Drugog svjetskog rata na području bivše države u dnevno-političke svrhe tijekom osamdesetih prošlog stoljeća.
Godine 1945. komunistički režim je odlučio da broj žrtava Drugog svjetskog rata na području ‘od željeznih vrata pa do mora’ bude 1.7 milijuna. U tu ‘antifašističku istinu’ nije se smjelo sumnjati, sve dok nije Kočović u Londonu objavio knjigu 1985. s oko milijun žrtava. Knjiga je objavljena i u Sarajevu 1990. (vidi str. 410). Do sličnog broja 1989. dolazi i Žerjavić (vidi str. 393).
I doktor Marijan spominje presudnu Moskovsku konferenciju za sudbinu Hrvata u NDH (vidi str. 394). Na stranici 397 spominje se stigmatizacija Hrvata i ispada da je Drugi svjetski rat na ovim prostorima u bivšoj državi okarakteriziran samo ustaškim ubijanjem Srba (vidi str, 398). Sve ostalo je nebitno ili manje važno. Kad se spomenu Ustaše, onda se ne misli na Muslimane, već isključivo Hrvate (vidi str. 399). I novo-objavljene knjige koje doktor Marijan spominje su doprinijele buđenju velikosrpskog duha koji je i u devedesetim prošlog stoljeća pokazao da može izazvati samo tuga, bol i jad.
Da su Hrvati genocidni, to je Srbima odavno poznato (vidi str. 403, bilješka 51) i ta se laž uvijek koristi za izazivanje novih ratova. Prema razmišljanju Srba, i Albanci su genocidni (vidi str. 404), a istinu o tome pronađite na sljedećoj poveznici https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-srbija-i-albanci-autorice-ljubica-stefan/.
Kad je doktor Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, posumnjao u genocidnost Hrvata, završio je u zatvoru (vidi str. 405). A kako se ‘dokazuje’ genocidnost Hrvata pročitajte na stranicama 406 i 407.
Na stranici 408 se spominje Memorandum SANU-a, a na stranici 410 suđenje Artukoviću. I biografija Kurta Waldheima je zanimljiva (vidi str. 410 – 411). Ako je slučajno nekome promakla ‘genocidnost’ Hrvata, ne će više nakon što pročita tekst ‘istoričara’ na stranicama 411 – 413. I ponovo se ovdje moram upitati: ‘Kako to nisu vidjeli Trumbić i ekipa prije 120 godina?’
Ovdje ipak moram napomenuti da se Hrvatske vlade 21. stoljeća natječu između sebe koja će više nagraditi SPC za sve ono što su nam učinili u zadnjih 200 godina, pa tko onda može sumnjati u hrvatsku odanost katoličkom nauku i vjeri (vidi str. 413. i https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-hrvatska-pravoslavna-crkva/).
A da Srbi shvate da im Hrvati nisu neprijatelji, pročitajte sadržaj sljedeće poveznice https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/02/71492/.
U tekstu doktor Marijan spominje i Bleiburg (vidi https://hrvatskonebo.org/2023/02/01/i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-tragedija-u-bleiburgu-i-viktringu/).
Nakon odličnog teksta doktora Marijana, htio bih samo apostrofirati pojam ‘komunizam’ s obzirom da mlađi nisu živjeli u vremenu komunizma. Što je nekad bio komunizam, to je danas ‘antifašizam’, jer za ‘antifašiste’ je prihvatljiva samo AVNOJ-evska Hrvatska iz 1945., kad se Hrvate masovno ubijalo. Oni i danas žale za tim starim ‘dobrim’ vremenima iako nisu dobro obavili posao.
13.
U trinaestom tekstu zbornika obrađuju se gubici u ljudstvu tijekom Domovinskog rata devedesetih prošlog stoljeća u kojem je došlo do rata zbog velikosrpske nacističke ideologije, koja je uzrokovala raspad SFRJ, tj. partizansko – četničke države. Autori tog teksta su doktorica Ana Filko, ravnateljica Uprave za zatočene i nestale pri Ministarstvu hrvatskih branitelja i doktor Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata.
Nakon kratkog povijesnog uvoda kroz razloge raspada države i izazvanog rata, autori kreću s konkretnim brojevima glede žrtava. Ukupan broj poginulih kreće se oko 19.500 (vidi str. 418). Na sljedećoj je stranici Tablica u kojoj se vidi broj poginulih za svaku godinu, koja sama za sebe puno govori, pa predlažem da ju sami pogledate.
Ovdje bih napomenuo da postoje i drugi izvori glede broja žrtava iz Domovinskog rata, no karakteristika je svih hrvatskih izvora da su ta odstupanja unutar granice, recimo od 10 % što je normalno i razumljivo. No zbog rusko-srpske neraskidive veze, a sad i zbog sve većeg utjecaja Kine na Srbiju, za očekivati je da će za 50 ili 100 godina broj srpskih žrtava iz Domovinskog rata porasti na recimo 250.000 (vidi str. 429.), s tim da će ‘vojni logor Lora’ (vidi str 427) preuzeti simbolični status ‘Jasenovca’. Ako netko misli da se šalim onda je povijesno nepismen i podcjenjuje potencijal ‘nauke nebeskog naroda’. A oni naivni se otrijezne kad je već kasno, tj. tek kad ugledaju ‘zagrebčanku’. Iskreno se nadam da u ovom dijelu teksta ipak griješim.
I Tablice na stranicama 420 i 421 su vrlo korisne, a brojevi se mogu ‘Valerijanskom’ potencijom iskoristiti protiv Hrvatske. Na stranici 427 spominju se srpski logori kroz koje je prošlo oko 8.000 Hrvata i civila (1.000 žena, a bilo je i staraca i djece). Posebno tužna priča su nestali i masovne grobnice (vidi str. 428). Interesantno je da kad tražimo masovna grobišta s kostima Hrvata, uvijek ih nalazimo. No to nije baš uvijek slučaj kad su u pitanju masovna grobišta Srba. Mi koji pamtimo Domovinski rat ne možemo zaboraviti plemenitost Hrvata u pružanju pomoći gotovo milijunu izbjeglica (vidi str. 429), pa mi se čini nestvarnim da su Hrvati iz vremena Domovinskog rata potpuno drugačiji od Hrvata kako ih se prikazuje kroz perspektivu NDH.
Rat u BiH je posebna enigma (vidi str. 429 – 435) i uloga stranih tajnih službi izaziva posebnu pozornost. Sve Tablice u ovom dijelu inspiriraju nova istraživanja, jer se patnje ljudi ne smiju zaboraviti, a pogotovo se ne smiju zaboraviti uzroci tog nepotrebnog i krvavog rata. Posebno bolna tema su silovanja (vidi https://branitelji.gov.hr/UserDocsImages//arhiva/pdf//Studija_o_seksualnom_nasilju%20_HR1.pdf). A koliko je pravda bila uspješna kroz pravo pročitajte u zadnjem dijelu teksta.
Ovaj kratki ali sadržajni tekst može biti dobar podsjetnik na Domovinski rat ili Hrvatski obrambeni rat, jer smo branili svoje. Samo taj rat može biti u temeljima RH, a nikako onaj iz 1945., jer tad je stvorena država na zločinu nad Hrvatima. Hvala doktorici Filko i doktoru Nazoru na ovom korisnom tekstu.
14.
U zadnjem četrnaestom tekstu zbornika doktorica Mirjana Kasapović, umirovljena, ali i dalje vrlo aktivna politologinja, piše o genocidu i političkom nasilju u politologiji. Svoj tekst započinje s 1951. kad je Jugoslavija ratificirala UN Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (vidi https://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/full/2023_08_8_37.html), međutim kasno i bez praktične primjene (vidi str. 441), jer genocid je već bio završen. Da bi se razumio pojam genocida treba posjetiti sljedeću poveznicu https://www.hmrec.org/raphael-lemkin.
Na stranici 442 rečenica ‘Stvarnost je bila daleko složenija’ je ispravna. Ne znam kad se prvi put koristio termin genocid u Jugoslaviji, no na stranici 443 spominje se ime prvog jugoslavenskog autora iz 1972. koji je počeo upotrebljavati taj termin i to vezano za NDH. No sve je išlo u smjeru da se ‘genocid’ prikaže samo u jednom smjeru, a to je ‘genocid nad Srbima sa svih strana’, i to kroz stoljeća. Znači za ‘istoričare’ genocidni pored Hrvata su i Turci, Albanci, Nijemci, Mađari, Muslimani, itd. (vidi str. 444).
Dalje doktorica Kasapović obrazlaže što se pod genocidom u RH podrazumijeva i navodi autore koji smatraju da je NDH bila genocidna i da se to ne može osporiti. Kad je riječ o ‘tri trećine’ onda je dobro pročitati sadržaj sljedeće poveznice https://kamenjar.com/cije-su-teze-o-istrebljenju-srbe-na-vrbe-jednu-trecinu-pobiti/, kad se već ne želi spomenuti Stjepana Lozu i njegovu knjigu ‘Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima’. A koliko vidim na stranici 447 se potvrđuje da doktor Budak nije spomenuo ‘trećinu’ i da je sve to ‘Valerijanska’ škola. No ako nema dokumenata, ima ‘svjedoka’ (tipa onih od prije spomenute partizanske mirovine).
Prema autoru (Alexander Korb) ne postoje evidencije da su Ustaše dolaskom na vlast imale namjeru masovno ubijati ljude (vidi str. 450).
Zanimljivo je da je u tekstu o ‘genocidu’ u NDH nakon Drugog svjetskog rata posvećeno pet stranica, a o genocidu nad Hrvatima odmah nakon rata jedna stranica. Nitko ne osporava zlo proizišlo iz NDH, no kad se traže materijalni dokazi kroz forenziku grobišta oni se gotovo pa redovito pronalaze samo u genocidu nad Hrvatima.
Na kraju teksta doktorica Kasapović obrađuje pojam genocida s teorijske točke gledišta kroz političko nasilje i kaže da Hrvatska u tim istraživanjima ne smije zaostajati za svijetom i svoj tekst završava s NDH.
Doktoricu Kasapović često napadaju sa svih strana. Kad je napadaju ‘ne ljudi’, na to ne mora obraćati pozornost, pa stoga samo još treba položi ispit iz ‘Jasenovca’ i onda može imati miran san i čistu savjest. Sretno doktorice!
I sad bih nešto rekao nevezano za ovaj zbornik, već za klevetanje Hrvatske i Hrvata. Ako netko misli da je sve već rečeno glede pojedinih tema koje ću kasnije predložiti za istraživanje, treba reći da te teme ne spadaju u područje nekrofilije poput ‘NDH strvine’ o kojoj je toliko toga već lošeg napisano, da što se lošije piše o njoj, sve postaje neuvjerljivo i izaziva sumnju, pa se ‘znanstvenici’ upuštaju u mrcvarenje ‘strvine’ uglavnom zbog izbora u više zvanje, jer sve prolazi što god napišete o tom političkom ‘mrtvacu’. Nije bitno jeste li izmislili literaturu ili citirali nešto iz neke knjige, a da knjigu prethodno niste ni pročitali, jer to ionako nitko ne provjerava. Samo je važno da o NDH pišete sve najgore. Da se moglo još toga lošeg napisati o NDH, sigurno bi se već napisalo tijekom 45 godina vladavine apsolutne ‘antifašističke istine’. Međutim, nakon otvaranja arhiva, na ‘Jasenovcu’ se dokazuje tko je povjesničar, a tko ‘istoričar’. Naime, ne može se osporiti (bar ja to ne mogu) da je NDH bila ovisna o fašistima i nacistima, da je donijela rasne zakone, da je proganjala ljude, posebno Židove i deportirala ih kroz logore u nacističke kampove smrti izvan područja NDH, itd. No zato se može osporiti njena ‘apsolutna genocidnost’ prema kojoj su najpoznatiji nacistički koncentracijski kampovi ‘domovi za odmor’. Najuvjerljivije se može osporiti broj ubijenih i način na koji su ubijeni. Sve je još uvijek u funkciji prikazivanja Hrvata kao genocidnog naroda, koji ne zaslužuje državu jer je pojam Ustaše trajno vezan uz Hrvate, tako da ‘antifašisti’ i četnici imaju isti cilj već više od 80 godina, pa nazivati bivšu državu partizansko-četničkom ima jasno uporište za onoga tko razumije povijest i sadašnji pokušaj ‘ustašizacije’ Republike Hrvatske od strane upravo spomenutih aveti prošlosti, čiji materijalizirani duh i danas prijeti Hrvatima.
Važno mi je naglasiti da hrvatski povjesničar ne smije zastupati hrvatske interese, a pogotovo ne one strane. Njegov cilj mora biti otkrivanje istine, sviđalo se to Hrvatima ili ne, tj. približiti se istini što je više moguće, tako da u tom duhu svi tekstovi o NDH i cijelom 20. stoljeću i povijesti općenito su pravi put do mira na prostorima na kojim žive Hrvati. Svjesno falsificiranje i izmišljanje podataka mora biti u kategoriji prekršaja (novčana kazna), jer to je jedini način da se zaustavi ova anarhija ‘znanosti’.
Moram reći da se ne slažem s onima koji zagovaraju onaj broj od približno 83.000 žrtava Jasenovca, jer mi se čini nevjerojatno u razini znanstvene fantastike, nedokučivo ljudskom umu, da netko ‘neupitnih’ 700 tisuća žrtava Jasenovca gumicom praktično preko noći izbriše iz sjećanja svih nas koji smo desetljećima vjerovali nepogrešivosti ‘antifašista’. Znači da je nevjerojatno umanjen broj žrtava falsifikat, a onaj od 700.000 je neupitna ‘antifašistička istina’. Hajde, recimo da je taj broj od oko 83.000 žrtava Jasenovca točan, u tom slučaju smatram da svi koji su stekli diplomu bilo koje razine zbog ‘Jasenovca’ prije kopernikanskog obrata, tu su diplomu (fakulteta, magisterija, doktorata) morali javno spaliti na trgu Bana Jelačića uz TV prijenos i s pepelom od paljevine se posuti po glavi. Kako se to nije dogodilo, ne vjerujem u iskrenost nikoga koji se ‘obratio’, a zagovara taj bezobrazno umanjeni i lažni broj, jer mu je u srcu i dalje ‘antifašistička istina’. Na temelju spomenutog svaki izvor informacija (knjige, dokumenti, svjedočenja, itd.) iz doba komunizma mora proći kroz ‘sito i rešeto’ prije nego se u znanosti citira, i to na ispravan način, jer inače radovi koji mogu biti i odlični, gube na vjerodostojnosti. Sa drugim riječima, neke ljude možete praviti budalama cijelo vrijeme, no neke ne, pa takve će pametan zaobići. A od prijatelja, stvoriti neprijatelja može samo budala.
U konačnici, tko god odbija ekshumaciju i identifikaciju žrtava, taj zapravo skriva istinu, bez obzira na kojoj se strani nalazio. Bez kostiju, sve ostaje na razini političke propagande i natezanja oko papira koji trpi sve. Kroz sve te brojeve žrtava vidimo jednu konzistentnu kulturu laganja, koja ne karakterizira hrvatski duh, jer se hrvatski duh ne hrani mitovima. Primjera radi, ako pogledate sljedeću poveznicu https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/42279-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-sveta-zemlja-hrvatska-zbornik-dokumenata.html, premda je knjiga sadržajno zanimljiva, ne zna se tko je autor knjige. No nema sumnje da je to pokušaj izjednačavanja Hrvata s ‘nebeskim’ narodom. Povijest je stvar dobre ili loše interpretacije, a istina je negdje između. No kad za stol sjedne politika, istina je ispod stola. I da zaključim razmišljanja reći ću da je prava razlika između ideologa i intelektualca upravo u sumnji (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/02/71600/).
Prema tome, ovdje predlažem samo djelomični popis (a moguće je nabrojiti još stotine drugih tema) kao primjer budućih ozbiljnih znanstvenih istraživanja (članaka, disertacija i knjiga) iz 20. stoljeća od interesa Hrvatske s kojim se može osvjetlati obraz povjesničara:
1900. – 1914.
Hrvatsko pitanje u Austrougarskoj
Politički život Hrvata u Austrougarskoj
Hrvatski jezik prije rata
Hrvatska imena i prezimena tog vremena i njihovo podrijetlo
Što se učilo u školama o povijesti i književnosti Slovenaca, Hrvata i Srba?
Utjecaj srpskih novina u Austrougarskoj monarhiji kao posljedica nasilja nad nesrbima
Doprinos Srba u izazivanju prvog svjetskog sukoba
Uloga SPC u tom razdoblju
1914. – 1918.
Uloga stranih sila u pripremi stvaranja buduće nove države s posebnim osvrtom na ruski utjecaj
Pozadina svega kako su Italiji obećane hrvatske zemlje
Tretman zarobljenih vojnika Austrougarske od strane Srbije i Rusije
Politički život Hrvata tijekom rata
Jesen 1918. i pokušaj spašavanja Monarhije
1918. – 1941.
Kako su točno Hrvati prijevarom ugurani u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, tj. uloga svakog člana Narodnog vijeća u toj prijevari
Nasilje kroz diktaturu i najprecizniji broj ubijenih, mučenih i zatvorenih Hrvata u tom razdoblju vladavine četničke države
Je li bilo korumpiranije države u Europi od četničke
Utjecaj državnog aparata na političke izbore
Što se dogodilo sa slovenskom i hrvatskom kulturom, jezikom i poviješću u vremenu između dva svjetska rata
Mišljenje stranih diplomata o četničkoj državi i hrvatskom pitanju
Usporedba atentata na Stjepana Radića i Aleksandra Karađorđevića
Uloga Ustaša od 1929. do travnja 1941. u borbi za hrvatsku nezavisnost
Kako su svi pravoslavci dekretom postali Srbi?
Što su strani mediji pisali o toj državi čudovištu?
Jesu li Rebecca West i Ivo Andrić ideološki sestra i brat
1941. – 1945.
Je li NDH 10. travnja 1941. bila jedini konkretni mogući izbor Hrvata u dugoj težnji za državom i je li se NDH mogla spasiti i oprati od svojih grijeha ili je to zaista bio povijesni promašaj s obzirom na međunarodne prilike
Usporedba NDH sa sličnim državama pod nacističkom dominacijom u Europi
Bi li Židovi bolje prošli da nije bilo Pavelića i Ustaša, s obzirom da znamo kako su prošli u Nedićevoj Srbiji?
Komunisti u NDH do 22.06.1941.
Zločini Srba nad Hrvatima neposredno prije 10. travnja 1941.
Uloga SPC u klevećenju Hrvata
Terorizam partizana nad civilima tijekom 1941. i najprecizniji broj ubijenih i ranjenih civila zbog njihovog terorističkog djelovanja
Istina o partizanima tijekom cijelog rata do 8. svibnja 1945. i gdje su sve zabilježili pobjede u otvorenoj borbi ‘prsa u prsa’
Uloga ruske armije u partizanskoj ‘pobjedi’
Zločini crvene armije na području današnje Srbije
Uloga sovjetske komunističke partije i njenih tajnih službi na komuniste i partizane
Ukupan broj četničkih zločina i usporedba tog broja s brojem ustaških zločina
Koliko je pravoslavaca (Srba) stradalo od četnika jer su dali podršku NDH?
Uloga kozačkih postrojbi u stvaranju negativne predodžbe o NDH
Popis zločina partizana, četnika, nacista, fašista, njemačke manjine i drugih koji se pripisuju Ustašama
Koliko je Hrvata nakon travnja 1941. pristupilo ustaškom pokretu?
Koliko je ljudi (po nacionalnosti) s područja NDH radilo u nacističkoj Njemačkoj (poput Gastarbeitera), koliko ih je prisilno deportirano za rad u Trećem Reichu, a koliko ih je deportirano u koncentracijske logore izvan NDH?
Koji je stvarni broj ubijenih u Jasenovcu po nacionalnosti na temelju materijalnih dokaza poput onih iz Hude jame i zašto i kako su ubijeni, a koliko umrlih zbog bolesti i onih umrlih prirodnom smrću?
Jesu li NDH Židovi, koji su iz Italije deportirani na sjever Europe u logore smrti nakon pada fašističke Italije, upisani u popis žrtava Jasenovca?
Jesu li Židovi pod kontrolom Mađara (Međimurje i Baranja) i Srba (logor smrti Sajmište) na popisu žrtava Jasenovca?
Je li Jure Francetić osloboditelj ili zločinac?
Otpor ustaškom režimu među Ustašama
Znanost, kultura i šport u NDH
Kako je prosječna obitelj živjela u NDH
Sličnosti i razlike između četničke države (1918. – 1941.), NDH (1941. – 1945.) i partizansko-četničke (1945 – 1991.)
1945. – 1991.
Ovdje se svako mjesto partizanskih zločina (Tezno, Barbarin rov, Kočevski Rog i tisuće drugih) može tretirati odvojeno
Zašto su ‘antifašisti’ najveći zločinci u povijesti ljudskog roda?
Uloga komunističke partije u diktaturi ‘antifašizama’ i strahu građana od represivnog aparata
Zašto velika većina Hrvata nije odobravala progone Židova tijekom NDH, a Židovi i dalje podržavaju ‘antisemitske antifašiste’, ubice Hrvata, a šute o ‘judenfrei’ zločinu?
Ako izostavimo preseljenje u Izrael, zašto se broj Židova u Hrvatskoj višestruko smanjio nakon 1948., tj. kakav je bio odnos komunista prema Židovima i Izraelu?
Jesu li se u Jasenovcu nakon 8. svibnja 1945. ubijali i Romi?
Standard ‘pobjedničkih’ građana u usporedbi sa standardom poraženih Nijemaca u BRD u spomenutom razdoblju, tj. zašto je BRD bila uspješnija od SFRJ?
Je li bilo demokracije u partizansko-četničkoj državi i što se smjelo a što ne, tj. posljedice za one koji su na vlastitom primjeru shvatili o kakvoj je državi-čudovištu bilo riječ?
Uloga tajnih službi u očuvanju države
Utjecaj NKVD-a, tj. kasnije KGB-a kroz KOS i Udbu do 1991.
Zašto je doktor Boris Apsen prešao s fakulteta na srednju školu 1947., tj. kako su partizani bez osnovne škole stjecali visoku naobrazbu nakon kraja rata?
Kako se pripremao rat za Veliku Srbiju kroz Memorandum SANU-a
Zbivanja u Hrvatskoj zadnjih godina do početka velikosrpske agresije na Sloveniju i Hrvatsku s posebnim osvrtom na pojedince koji su sve uradili da Hrvatska bude nespremna za rat
Tko je dobio milijunski kredit za vrijeme inflacije
1991. – 1995.
Doprinos pete kolone tijekom veliko-srpske agresije na Hrvatsku
Špijuni u hrvarskoj diplomaciji
Krtice u saboru
Utjecaj dezinformacija i djelovanje stranih službi u Hrvatskoj i BiH
Naoružavanje RH
Uloga novinara u Domovinskom ratu
Najprecizniji broj poginulih (po nacionalnosti) i ranjenih vojnika, a zatim i civila tijekom Obrambenog rata
Doprinos manjina u priznanju RH i pobjedi u ratu
Tko se u RH i na koji način obogatio za vrijeme rata?
Problemi pravosuđa i popis sudaca koji su kompromitirali struku i interese Hrvatske
1995. – 2000.
Zašto se Tuđman nije riješio ljudi oko sebe koji su kompromitirali Hrvatsku
Iskoristio bih priliku i napomenuo da je polovica tekstova zbornika posvećena NDH, a kako Hrvati već uče u školama o genocidu nad Židovima, veselim se danu kad će Židovi u školama učiti i o genocidu nad Hrvatima. Takvo se uzajamno poštovanje rješava na razini diplomacije, što će biti potvrda o iskrenom hrvatsko-židovskom prijateljstvu.
I još nešto prije kraja. Ako želite saznati više o nekoj osobi onda se ne će te oslanjati na informacije iz nepouzdane Wikipedije i slično, već na relevantne međunarodne izvore do kojih put često nije besplatan. Želim reći da je prošlo vrijeme povjesničara koji zaobilaze povijesnu arhivsku građu i oslanjaju se na svjedočenja iz ‘latrine’, već se suvremeni povjesničar oslanja na forenziku, a obilnu arhivsku građu obrađuje informacijskim sustavima preko računalnih znanosti, u što mu pomaže dobro poznavanje stranih jezika. I svakako, povjesničaru je povijest struka, no to ne znači da netko izvan struke ne može bolje poznavati dio povijesti od nekog povjesničara, jer je nemoguće biti povijesni stručnjak za svako stoljeće unutar zadnjih dvije tisuće godina i poznavati povijest svake civilizacije, svakog kontinenta ili svake države. Evo praktičnog primjera. Recimo da ste najbolji poznavatelj povijesti NDH, malo je vjerojatno da će te biti tako uspješni i u poznavanju hrvatske emigracije i poslijeratnog otpora (vidi https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/42154-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-on-the-road-to-freedom.html), tj. životopisa istaknutih pojedinaca (vidi https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/39491-i-tijardovic-stedulovi-memoari-u-sluzbi-savjesti.html).
I na kraju bih još jednom pohvalio izdavača zbornika ‘Repression and human losses in 20th – century Croatia: Studies and research perspectives’ i same autore na njihovim zanimljivim radovima, te se radujem novim istraživanjima u interesu, ne Hrvatske, već istine.
1 komentar
Hvala za vrlo vriedan osvrt na objavljeni sadržaj.
Komentari nisu aktivni.