Sada se ispričavaju na ‘nisu znali’ da je socijalno distanciranje neučinkovito, da su platnene maske beskorisne, da je zatvaranje škola nepotrebno i štetno, da cjepiva ne sprječavaju prijenos…
„Nevidljivo djelovanje stroja za COVID-19 mora se razotkriti ako želimo spriječiti da se nešto slično ponovi. Ljudi i institucije moraju postati svjesni uloge koju su imali u društvenoj katastrofi kakva je bila COVID-19.“
Nedavni članak objavljen u časopisu The Atlantic pod naslovom „Proglasimo amnestiju za pandemiju“, izazvao je senzaciju u zajednici disidenata COVID-19. Dodat ću samo nekoliko napomena razornim komentarima ‘Eugipija’ (prvi i drugi dio), dr. Madhave Settyja, ‘el gato malo‘ i drugih.
„Shvaćam da mnoge moje čitatelje ne zanima ništa o COVID-19, ali ono što namjeravam istaknuti odnosi se daleko izvan ovog konkretnog pitanja,“ napisao je Charles Eisenstein, autor ovog teksta. U članku koji je napisala dr. sc. Emily Oster, profesorica ekonomije na Sveučilištu Brown, predlaže se da oprostimo i zaboravimo zločine protiv javnosti počinjene tijekom godina pandemije COVID-19. Čini se da je njezin glavni argument da to zapravo nisu bili zločini, već samo rezultat neznanja. Bili smo „u mraku“, kaže ona. Još „nismo znali“ da je socijalno distanciranje neučinkovito, da su platnene maske beskorisne, da je zatvaranje škola nepotrebno i štetno, da cjepiva ne sprječavaju prijenos i tako dalje. ‘Poštene pogrješke’ ne bi trebale biti kažnjavane.
Ostavljajući na trenutak po strani činjenicu da je dosta nas znalo i da su bili ismijani i cenzurirani od strane ljudi poput Emily Oster i publikacija poput The Atlantica, možemo se složiti da ‘poštene pogreške’ ne bi trebale biti kažnjavane. Mogli bismo se čak zapitati je li kazna nužno pravi odgovor na pravni ili moralni prijestup.
Postoji nešto mnogo važnije od toga da se krivci kazne: to je osigurati da se zločini više ne ponove. S tim ciljem na umu, prvo pitanje je „Zašto?“ Zašto većina Amerikanaca, a još veća većina obrazovanih ljudi poput profesorice Oster, nije znala istinu? Glavni razlog zašto smo „mi“ bili u mraku je taj što smo bili namjerno držani tamo, kroz koordiniranu propagandu i cenzuru. (Drugo, još važnije pitanje „zašto“ je „Zašto smo u početku bili tako osjetljivi na tu propagandu?“).
Ovdje leži problem s vrstom amnestije koju zagovara profesorica Emily Oster. Omogućuje arhitektima i navijačima ludila COVID-19 da ostanu na vlasti, a procesi kojima su zapovijedali znanošću, vladom i medijima ostaju obavijeni tamom. Omogućuje da se zločini ponove.
Čini se da profesorica Oster misli da su se „pogrješne politike“ ere COVID-19 pojavile jer smo imali samo “tračke informacija” i nismo mogli znati bolje dok The Science na kraju nije riješio stvari. Ali travestija koja je bila politika COVID-19 nije bila samo rezultat ‘poštenih pogrešaka’, bila je i rezultat korupcije i kriminala.
Ne znamo njegov puni opseg. Ne znamo, na primjer, je li pandemija započela slučajnim ‘curenjem’ iz laboratorija ili namjernim puštanjem virusa. Ne znamo je li virus konstruiran kao biološko oružje ili je stvoren samo istom vrstom istraživanja koje se koristi za konstruiranje biološkog oružja. Ne znamo u kojoj su mjeri društveni mediji i platforme za plaćanje protjerali disidente zbog izravnih naredbi vladinih operativaca ili su se samo prilagodili diktatu histerije. Ne znamo točno kojim su postupkom objavljene lažne studije kako bi se diskreditirale generičke i prirodne terapije za bolest nazvanu COVID-19.
Ne znamo kako je donesena odluka da se ignoriraju brojni sigurnosni signali cjepiva. Ako nikada ne saznamo istinu o tome što se dogodilo i kako, što onda može spriječiti da se to ne ponovi?
Vrlo je moguće da su ljudi poput Emily Oster bili nedužno neupućeni u istinu o nalozima COVID-19, zatvaranju/lockdownu, maskama i cjepivima, obmanama korumpiranog informacijskog okruženja. Međutim, ne mislim da je ovo baš tako jednostavno.
Čitajući njezine ‘tweetove’ iz razdoblja COVID-19, više se čini da je imala sumnje, ali se bojala izravno ih izraziti. Pa je rekla stvari prema formuli: „Naravno da podržavam _____, ali ne misliš li da možda idemo malo predaleko?“ Ona to još uvijek radi.
Razmotrite sljedeći odlomak: „Kad su cjepiva izašla na tržište, nedostajali su nam konačni podatci o relativnoj učinkovitosti injekcije cjepiva Johnson & Johnson (J&J) u odnosu na opcije mRNA (hrv. mRNK) iz Pfizera i Moderne. Pobijedila su mRNA cjepiva.
„Ali u to su vrijeme mnogi ljudi u javnom zdravstvu bili ili neutralni ili su izražavali sklonost J&J. Ovaj pogrješan korak nije bio zloban. Bio je to rezultat neizvjesnosti.“
OK, dobro, mRNA cjepiva su učinkovitija od J&J. Ali provjerimo to s nekim “nedostajućim kontekstom.” mRNA cjepiva su sama po sebi užasno neučinkovita. Ona ne zaustavljaju infekciju, prijenos, hospitalizaciju ili smrt.
Za neke dobne skupine i vremenska razdoblja njihova je učinkovitost zapravo negativna — cijepljeni su osjetljiviji na COVID-19 od necijepljenih.
Očito je to još uvijek nešto što Oster “ne zna”, iako mi u disidentskoj zajednici to znamo već najmanje godinu dana. Čini se da to zna i sve veća većina javnosti, sudeći po slabom prihvaćanju dopunskih (ili booster) doza.
Pa zašto nije znala? Nije da informacija nije bila dostupna. Oster objašnjava rano znanje disidentske zajednice sretnim nagađanjima, neobičnim predviđanjem i nesrećom — ona to naziva „biti u pravu iz pogrešnih razloga.“
Ali protunarativne informacije su dostupne i uvijek su bile, za one koji su ih voljni vidjeti. Znali smo jer smo tražili izvan odobrenih izvora. Napravili smo vlastito istraživanje.
A bili smo predisponirani za to jer smo već sumnjali u ispravnost institucionalne znanosti i informacijskog i regulatornog kompleksa koji je okružuje. Oni poput prof. Oster koja status vuče upravo iz tog sustava rijetko ga dovode u pitanje.
Kad bi prof. Oster i establišment koji ona predstavlja bili voljni pitati: „Zašto nismo znali, kad su informacije bile lako dostupne? Kako smo mogli biti tako slijepi? Kako je informacijsko okruženje postalo toliko iskrivljeno? Gdje je izgubljeno moje povjerenje? Tko nas je zavarao i zašto?“ – tada bih im bio sklon oprostiti.
Pokazalo bi se da su nešto naučili i da možda ne će ‘pasti’ i ići u korak sa sljedećom autoritarnom terorističkom kampanjom. Kada netko traži oprost, očekuje se da će preuzeti neku vrstu odgovornosti za svoju grešku. Inače se samo opravdavaju.
Druga je stvar amnestija za kriminalno korumpirane. To su ljudi koji su, vođeni moći, profitom ili taštinom, s različitim stupnjevima namjernosti, prouzročili milijune nepotrebnih smrti i nemjerljive patnje.
Da, milijuni, ako se uzme u obzir potiskivanje učinkovitih tretmana, (jako nedovoljno prijavljene) smrti od reakcija na cjepivo i 150 milijuna ljudi koji su se pridružili redovima gladnih u svijetu zbog karantene / lockdowna.
Svjetska zdravstvena organizacija objavila je u srpnju najnovije UN-ovo Izvješće o stanju sigurnosti hrane i prehrane koje jasno pokazuje da svijet nazaduje u naporima da se iskorijene glad i pothranjenost: „Broj ljudi pogođenih glađu na globalnoj razini popeo se na čak 828 milijuna u 2021., što je povećanje od oko 46 milijuna od 2020. i 150 milijuna od izbijanja pandemije COVID-19, prema izvješću Ujedinjenih naroda koje pruža svježi dokaz da se svijet sve više udaljava od svog cilja da do 2030. okonča glad, nedostatak hrane i pothranjenost u svim oblicima.“
(World Health Organization: „UN Report: Global hunger numbers rose to as many as 828 million in 2021“; 6. srpnja 2022.; www.who.int/news/).
(Svršetak u sljedećem broju)
