Hrvatski Fokus
Religija

Klerikalni globalistički feudalizam – izgubljen u vrjemenu i prostoru

U Zrenjaninskoj biskupiji pokazali su svoje pravo lice u toj prokletoj korona p(l)andemiji

 

U trenutcima i okolnostima kulminacije višestruke globalne drame, na čijem se mračnom obzoru duhovnim očima već prikazuju zastrašujuće “atomske gljive”, neki tzv. odgovorni u vRHu Crkve ponašaju se kao mirni i opušteni vikend-berači jesenskih šumskih gljiva. Drugi se pak doimlju kao zalutali turisti iz nekog srednjovjekovnog “čardaka NNNNNZ”…! Kada se tome dodaju feminizirani i homolog(izira)ni klerici, koje papa Franjo s razlogom kritizira – kao što je Isus udarao po farizejima ili kako je replicirao saducejima (koji nisu vjerovali u uzkrsnuće!) – ukazujući na promašenost i štetnost njihova klerika(tak)lizmatičnog stila komuniciranja i ritualizmatičnog celebriranja, očito je kako su mnogi u Crkvi podpuno izvan vrjemena i prostora.

Upravo to posvješćuju nam dva naizgled nepovezana događaja – jedan na zapadu, a drugi na istoku “ovih prostora”. Naime, u jednomu našem gradu tako nije bilo dovoljno što je novi biskup preuzeo službu od umirovljenoga nadbiskupa, nego mu je on morao u novom posebnom obredu svečano predati ŠTAP. To je biskupski ili pastirski štap, tzv. pastoral (od lat. pastoralis – pastirski). On je znak biskupova dostojanstva i vlasti ter pastirske službe nad vjernicima. Prvi put se spominje u 5. st. i to kao običan drveni pastirski štap, od kojega i vuče svoje podrijetlo, a potom se postupno mijenjao, da bi u 13. st. postao ukras kakav je i danas uobičajen.

No kako svaki štap ima ne samo “dva kraja” nego i svoju posebnu namjenu, on u narodu ima i dodatne nazive. Tako je npr. običan starački štap dobio pučko ime “batina”, pa nositelj štapa ponekad dobije naziv “vucibatina”. Tu etiketu može zaslužiti i čoban, kojemu štap služi za obranu od vuka. Naravno, na crkvene pastire rijetko se gleda tako vulgarno, čak i kad izgube vezu sa stadom. Jer, znademo, biskupijski “vrhovni pastir” može postati i svećenik koji nije pastoralac, tj. netko bez ikakva pastoralnog izkustva(!), kao što su profesori ili kancelarijski profesionalci… Uz to, dostojanstvu i vlasti zna se pridružiti osjećaj moći upravljačke službe pa se komunikacija s narodom, tj. pastvom svede samo na posjete župama prigodom jednogodišnjih slavlja, na kojima vjernici odnosno “ovce” vide svoga pastira samo izdaleka. A ako je taj biskup dodatno prebukiran obvezama u biskupskoj konferenciji ili čak u Rimu, onda se njegovi vjernici mogu s njime doslovce “pozdraviti”…

Taj fenomen, posebno pod vidom komunikacije, sjajno je definirao biskup Uzinić u intervjuu s Augustinom Bašićem (Poslovni FM, 23. 9. 2022.), naglasivši da Crkva nema sugovornika u medijima, da biskupi ne znaju komunicirati s medijima. “Naš je stil propovjednički, stil koji ide negdje iznad glava, a ne dodiruje biti. To više ne funkcionira. Ljudi su ponekad umorni od tih naših propovijedi koje nisu životne i ne mogu funkcionirati u našem medijskom prostoru”. Tu istu misao, ali još drastičnije, izrekao je teolog dr. Željko Tanjić: “Sigurno je da je jedan od najvećih problema da mi ne možemo s feudalnim modelom Crkve biti autentični u 21. stoljeću.”

Drugi događaj odnosno primjer crkvene izgubljenosti u prostoru i vrjemenu, jest imenovanje zrenjaninskog biskupa za novoga beogradskog nadbiskupa, čime je, kako reče jedan doktor teologije, nagrađen jer je ljude tjerao na cijepljenje! A on je tom prigodom uputio govor, u kojem među ostalim ističe nadu da će njegova bivša biskupija koju je vodio i koju će voditi “dok Sveta Stolica ne odluči drugačije”, razumjeti razloge zašto ju teškim srcem napušta. Teško je ipak razumjeti kao on ne može razumjeti razloge zašto je sada srce njegovih svećenika stoput teže – ali od radosti što ih napušta! Na koncu je posebno pozdravio svećenike svoje buduće nadbiskupije ter laike i narod Božji, s kojim će usko surađivati i “pokušati širiti evangelizaciju na ovim područjima” ter je sve pozvao na svoje ustoličenje u Beogradu.

Svatko će lako prepoznati da je to onaj isti biskup čiji je proglas svojedobno šokirao čak i najvjernije zagovornike Capak-Beroševih mjera u Hrvatskoj: “Zrenjaninska biskupija u Vojvodini odredila je da će svim svećenicima, đakonima, pastoralnim i biskupijskim djelatnicima koji nisu primili barem jedno cjepivo protiv koronavirusa od 1. studenog biti zabranjen rad s ljudima i dijeljenje sakramenata. Rok za dostavljanje dokaza o primanju prvog cjepiva ili preboljenju bolesti COVID-19 istekao je 15. listopada, a osim zabrane rada koja na snagu stupa 1. studenog svi koji ne ispune propisanu obvezu morat će do 15. studenog napustiti biskupijske zgrade (župe i radna mjesta). Za one koji to propuste učiniti tražit će se ‘zakonsko uklanjanje iz biskupijskih zgrada’. Od 1. studenog necijepljenim osobama bit će uskraćena bilo kakva ekonomska pomoć biskupije, a, kako se navodi, za svećenike to znači povlačenje naknada.” U podpisu je bilo ime: László Német.

Jasno, neupućeni će reći da to nema nikakve veze sa srednjim vijekom. Ali upravo tako su “crkveni grofovi” narodu prenosili volju i odluke svjetovnih moćnika. Pa i poslije Lutherove pobune vrijedilo je pravilo “cuius regio, illius religio!” tj. narod je morao prihvatiti vjeru svjetovnog vladara. Zato je potrebno moliti Boga da Német svojim novim vjernicima ne uvede neki sličan novi “namet” odnosno da BG-katolicima ne bude bič “božji” (ni Božji!) ter da u nekim novim sličnim okolnostima ne dobiju dekret, kakvim je u napadu korona-dekretenizma ucijenio i ponizio poglavito svoje svećenike – kao pravi pastornjak! Nažalost, tako su postupili mnogi suvrjemeni duhovni saduceji, koji kao da ne vjeruju u uzkrsnuće tijela niti mare za vječni život kako to vjeruju kršćani na temelju Novoga zavjeta (jer se činilo da su sklopili tajni “deal” sa svjetovnim farizejima).

Na taj fenomen sjajno je na svoj način upozorio jedan moj kolega. Naime, ti saduceji – paradoksalno, dok su drugima nametali maske koje skrivaju lice – svoje su pravo lice pokazali najočitije u prokletoj korona pLandemiji. Jer ako nema vječnoga života ni vjere u uskrsnuće, onda je razumljivo da moramo ovaj vrjemeniti život spašavati i zdravlje štititi po svaku cijenu. Zato je za zaštitu ovozemaljskog, prolaznog i vremenitog života, radi zdravlja i sprječavanja širenja tzv. zaraznih bolesti bilo potrebno zatvoriti crkve, ukinuti svete mise, pričest, ispovijedi, bolesnička pomazanja, sakramente, krštenja i krstitke, vjenčanja i svadbe… zato je trebalo zatvoriti škole i ukinuti učenje, odgoj i obrazovanje, zajedničko ljudsko druženje, sastajanje, djelovanje, rad, uzdržavanje vlastitoga života i obitelji… Sve tzv. mjere koje su po naputku svjetovnih stožera uvele naše biskupije, sva objašnjenja, nagovori i propovijedi naših biskupa pomogli su da se od zdravlja napravi idola i lažno božanstvo. Time se nasjelo, tj. doslovce stavilo u službu medijske “zdravljomanije”, koja već desetljećima na Zapadu ljude potiče da pretjeruju u nastojanju da pošto-poto budu posve zdravi, bez ikakve bolesti ili nedostatka. A to je posljedica želje da se na ovome svijetu – ovdje i sada! – živi što dulje, da se ovdje živi vječno jer se ne vjeruje u uskrsnuće i u život vječni u Bogu i na drugom svijetu. Zato su svi koji su se svrstali među saduceje 21. stoljeća tijekom 2020., 2021. i 2022. godine, zapravo nijekali uskrsnuće tijela i život vječni. A to su bili svi političari, novinari, liječnici, provoditelji korona-mjera, širitelji covid-pLandemije i njezinih mjera… pa i svi oni u Crkvi koji su prihvatili i naređivali prisiljavanja, opravdavanja, zagovaranja i nagovaranja na obavezne maske, cijepljenja, digitalne covid propusnice, testiranja, otkaze necijepljenima, zabrane putovanja i korištenja javnog prijevoza, zabrane sportašima, otkazivanje vjerskih slavlja, nastave, kulture i zabave i tako redom… Danas svi dobro znademo u kojem je taboru tko bio!

Apsurd je, međutim, da su neki razumni ljudi “proročki” upozoravali na zlo koje dolazi. Uzalud, jer i neki veliki mediji su im se rugali! Tako je i priznati svjetski filozof, sociolog, društveni kritičar, erudit i poliglot Ivan Illich (Ilić) (1926.-2002.), rođen u Beču, po ocu podrijetlom iz bračko-splitske obitelji, u svojoj knjizi “Medicinska Nemeza” ukazao na jednu od važnih društvenih anomalija – medikalizaciju. To je pojava – koju danas diktira Svjetska zločin… pardon tzv. zdravstvena organizacija – da se uobičajena ili fiziološka stanja i nemedicinski fenomeni proglašavaju medicinskima. Agresivna medicinska propaganda usmjerena je, naravno, potrošnji medicinskih proizvoda i usluga, ali i stvaranju umjetnih zdravstvenih potreba radi zarade medicinskih i farmaceutskih vlasnika i gospodara iz sjene, a ne radi dobrobiti ljudi. Ivan Illich govori o medicinskom imperijalizmu i kolonijalizmu. Ako se tako nastavi, pisao je Illich u drugoj polovici 20. st., budućnost će pripasti bolesti jer će naša očekivanja u pogledu zdravlja bivati sve veća i sve izopačenija.

Nažalost danas, tj. nakon gotovo četrdeset godina, Illicheve osnovne postavke još jače pokazuju kako se kriza medicinske paradigme zdravlja i bolesti znatno produbila. Odnosno, kako se navodi uz hrvatski prijevod njegove knjige, “zdravlje je postalo fetiš kojemu se klanja većina ljudi, društvo je patološki opsjednuto bolešću, medikalizacija je zahvatila sve pore života, a pojedinac se bespomoćno pokorava diktatu liječnika i ljekarnika, režimu ambulanata i bolnica, ovisan o njima kao narkoman o drogi”.

Rješenje problema odnosno uzpostavljanje slobode i autonomije u sferi zdravlja i bolesti Illich je vidio kao neku vrstu revolucije koja bi mogla pokrenuti promjene i u drugim važnim područjima života. Kaže doslovce: “(K)ako je medicina sveta krava, njeno ubijanje imalo bi ‘vibracijsko djelovanje’; tada bi ljudi, sposobni podnijeti patnju i smrt bez posredništva vračeva i mistagoga, mogli ustati i protiv ostalih oblika eksproprijacije koju danas vrše nastavnici, inženjeri, pravnici, svećenici i stranački dužnosnici.”

Premda onda i danas nije isti kontekst, nije Illich u svojemu protestu tek tako prozvao izravno i svećenike, tj. sve redove i sve kategorije duhovnika, teologa i dušobrižnika. Zato valja dobro promisliti o riječima dr. Želimira Puljića (u zadarskoj crkvi Sv. Šime, 15.6.2022.): “Biskup ne smije imati straha, ne smije se bojati kritike, već mora preuzeti ulogu proroka. Proroka koji se ne plaši, jer zna komu je povjerovao. Od biskupa se očekuje… da bude jasan smjerokaz i dobar razlučitelj između istine i laži… da bude smjerokaz i razlučitelj pred raznim zavodnicima i poteškoćama, pred ideologijama koje smjeraju zavesti što više ljudi i skrenuti ljude s pravog puta.”

Zato bi ne samo (prozvani) svećenici nego i svi kršćani trebali sebi i drugima svakodnevno posvješćivati vječno-mudru biblijska istinu: “Životu je cijena previsoka, i nikada je neće platiti tko želi živjeti dovijeka i ne vidjeti jamu grobnu…” jer “čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba” (v. Ps 49,9-13). Dakle, vječni život i uskrsnuće tijela golem nam je Božji dar, koji ne možemo ni kupiti ni osvojiti, ni svojom mudrošću priskrbiti ili svojim sposobnostima zaslužiti. Na tome daru trebamo Bogu trajno biti zahvalni. To je, u ovoj paradigmi, naš jedini pravi čin ljubavi!

A tko je doista spreman na nove izazove i žrtve pokazat će se uskoro. To nam jamči najava cjeloživotnog cijepljenja, koju su proglasili i SZO i ministar Beroš, a na koju nije ni trepnuo nitko “in Capite et in particularibus”! Nažalost, to jako “miriše” na ‘klerokovidizam’ kao novovjeki cezaropapizam, tj. novi oblik “slizanosti” duhovne i svjetovne vlasti, pri čemu svjetovni moćnici samo glume sklonost Crkvi, a crkvenjaci – glumeći nesvrstanost, kao u doba tzv. miroljubive aktivne koegzistencije – javno ispovijedaju svjetovne ‘covidogme’. Zato će se također pokazati je li najnoviji poziv na “tamo daleko” nadbiskupovo “Ustoličenje” zapravo doslovce i medicinsko i ideološko UN-stoličenje! Odnosno, novi klerikalni feudalizam u službi globalizma. Unatoč brojnim umnim upozorenjima, poput onih Ivana Illicha, pape Franje, Željka Tanjića…

Anđelko Kaćunko, Hrvatski tjednik

Povezane objave

Prisjećanje na Željka Mardešića

HF

Gdje je nestala čednost?

HF

Jezuit Ruđer Bošković i mason Voltaire

hrvatski-fokus

Primjer svećenika koji živi iz vjere

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više