Hrvatski Fokus
Hrvatska

Domovinski duh i hrvatska svakodnevica

Kriza je. Ljudi su, kao i nekad, počeli jesti meso samo nedjeljom

 

Svako malo s desnice, posebice krajnje desnice zaziva se domovinski duh koji bi trebao probuditi i prožeti Hrvatsku, te nam donijeti opći i posebni napredak, sretniju  sadašnjost i budućnost. Taj bi se duh trebao temeljiti na domoljublju, nacionalnom osjećaju, izričaju i življenju, koji prožimaju narod. Domoljublje malo po malo zamire. Prekriva ga lažno domoljublje, kojim se kite i diče razne lopine, prevaranti i kradljivci. Oni to svoje domoljublje iskazuju s jednom rukom na srcu, a drugom rukom u tuđem džepu, posebice onom državnom. Sve to se događa uglavnom, pod blagoslovom državotvorne političke stranke, kojoj raste rejting, unatoč mnogim aferama i mega aferama. To je svojevrsni hrvatski sindrom. Što je više afera vezanih za HDZ, stranka i njezin predsjednik imaju veću podršku javnog mišljenja prema anketama. To je zrela situacija za multidisciplinarnu istraživačku ekipu, na čelu sa psiholozima ili psihijatrima. U takvoj situaciji kad HDZ rejting raste, unatoč svemu, uz slabu i zanemarivu oporbu slijedeći izbori, redovni ili izvanredni, se lako mogu predvidjeti. HDZ će s lakoćom osvojiti većinu i koalirati s najboljim ponuđačem, od svih onih koji se nude. Takvih ima i s lijeva i s desna. Ideologija tu nije bitna, već vlast.

Nikakav domovinski duh koji neki zazivaju i na njega se pozivaju tu ne može donijeti nikakvu promjenu. Tog duha zapravo nema, osim kad  igra  nogometna reprezentacija. Domovinski duh se ovih dana preselio u Katar. Vidjet ćemo danas dokle će taj duh tamo boraviti, ostati i vijoriti se s našim zastavama.

Ako kojim slučajem dođemo do medalje (bilo koje) domovinski duh će se proširiti diljem Lijepe naše, na nekoliko dana ili tjedana, a onda opet, po starom. Svako svoju kozu dere i isključivo radi za svoj račun.

Za svoj račun se radi čak i onda kad toga ne bi smjelo biti, kao na primjer u Koloni sjećanja, kod polaganja vijenaca i paljenja svijeća za poginule heroje Domovinskog rata. Malo je tu ikakvog pijeteta, a još manje domovinskog duha. To je postalo običaj, koji se mora odraditi, po dobro poznatom scenariju. Bilo bi dobro promisliti i razmisliti kako dati jednu drugu (novu) dimenziju tom događanju, kako to ne bi bila rutina.

Trebalo bi probuditi domovinski duh. Kako i čime?

Kad većina ljudi razmišlja kako održati golu egzistenciju i kako proživjeti u ovim vremenima, kad više kriza domaćih i uvoznih, kuca na vrata i širi se diljem zemlje, nije lako niti jednostavno, misliti na ideale i  kreirati domoljubnu ideologiju. To bi moralo biti u nama, reći će neki. Kako biti domoljuban kad si gladan, a državu baš i nije puno briga za to. Rastu plaće, rastu mirovine, suzbijamo inflaciju, dajemo dodatke…, reći će predsjednik Vlade. Hm! Sve je to istina, kao što je istina da inflacija sve to pojede još prije nego se ostvari, onako u hodu. Ne treba za potvrdu toga nikakvo istraživanje, dovoljno je redovito ići u dućan malo pogledati i proučiti police u dućanu, kao i svoj račun, koji je za jednake artikle svaki tjedan (mjesec) sve veći.

Gledam u subotu ogromni red pred jednom kvartovskom mesnicom. Očito ljudi jedu meso samo nedjeljom. Toga već odavno nije bilo. Idete li na plac oko podneva ili kasnije, vidjet ćete ne mali broj ljudi koji kupe voće i povrće, bačeno ispod tezge. Daleko smo dogurali. To ni moje svinje ne bi jele, komentirao je jedan prodavač.

Kad je čovjek gladan njegovo dostojanstvo se srozava. Isto tako i domoljublje. To nije za zamjeriti. To je naša stvarnost, koju bi trebalo promijeniti, konkretnim zahvatima i promjenama. Umjesto da se zaziva domovinski duh i na njemu temelji ostanak i opstanak svakog čovjeka, trebalo bi naći modele kako tom čovjeku, a onda i cijelom društvu, odmah i sada život učiniti lakšim i boljim. Domovinski duh kako god bio jak i raširen, sam od sebe to ne može učiniti. Neki misle kako će domovinski duh pokrenuti gospodarstvo i dići standard. Kaj god! Od ideala i domoljublja se ne živi. To se može samo na račun lažnog domoljublja i umrežene “domovinske” korupcije, koja je ušla i petrificirala se u svim porama života, rada i djelovanja, na svim razinama. O tomu se ne govori. Afere poput one u INA-i gdje se  zamračilo preko milijardu kuna, se stavljaju pod tepih i pasti će u zaborav, posebice zato, jer neki krakovi tog biznisa vode do vlade i premijera, koji je instalirao podobnu osobu na mjesto, gdje se lako može krasti i otimati. Gdje je tu i tada bio domovinski duh? Gdje je bilo domoljublje, poštenje, pravda i pravednost? To su kategorije koje blijede i nestaju. Podobni vladaju, sposobni odlaze u Europu i svijet, za boljim  i sretnijim životom, gdje čovjek od svojeg rada može dobro živjeti, rasti i razvijati, te ostvariti svoj puni potencijal, bez da itko gura i za njega posreduje. Dokle će u nas članska iskaznica biti vrjednija od diplome? Dokle će lokalni šerifi i seoski đilkoši, zbog nekih svojih zasluga, naročito onih stečenih u Domovinskom ratu, kojem nisu niti prismrdjeli, osim u švercu, krojiti politiku i gospodariti u svom ataru i šire.

Oni imaju domovinski duh, po njihovu nahođenju. Zgrabe što više mogu i gdje mogu. Žive na račun države, bilo direktno ili preko lokalnih sredina. Neki od njih su se u ratu i poraću obogatili. Stekli su zavidni kapital koji stalno oplemenjuju, obligatno koristeći svoju člansku iskaznicu. Imajući u vidu korist te i takve iskaznice, svoju su djecu još prije punoljetnosti učlanili u HDZ. “Domovinski duh” ih je rukovodio. Omogućio im  školovanje, zapošljavanje, po mogućnosti u državnim institucijama ili u Europskom parlamentu, kao pomoćnici i budući visoki dužnosnici, doma ili vani. Lijepo se po prezimenima vidi tko je čiji i tko je tko. Ide sve po onoj “gdje ja stadoh, ti ćeš poći, gdje ne mogah ti ćeš moći”. Sve je to tradicija, samo malo uvrnuta i iskrenuta, baš kao i domovinski duh, u razmatranju nekih budućih spasitelja nacije i države, koji su napravili puni krug, od HDZ-a, preko nekih drugih, do HDZ-a, ukoliko ih netko važan i bitan  pozove pri koaliranju i uspostavi ponovne vlasti, nakon izbora.

Svi se oni lijevi, desni i oni u centru žele samo dočepati vlasti. Briga njih što narod gladuje. Njihove plaće neće nagristi inflacija, kako god visoka bila. Osim plaće tu su ostala primanja i beneficije. Oni neće u pučku kuhinju, osim slikati se, gdje je svaki dan sve više potrebitih. Oni neće spajati kraj s krajem. Njih ne zanima koliko tjedno poskupi neki osnovni prehrambeni artikl, posebice krumpir, kruh, mlijeko, grah… Na njihovom jelovniku nisu te i takve namirnice, čak niti u saboru, gdje je dnevni meni, na zavidnom nivou. Za bagatelu imaju iće i piće, po izboru. Preko vikenda mogu na teren kod nekog lokalnog šerifa, koji će ih častiti regionalnim  delicijama, od janjetine, do škampi, liganja i bijele ribe.

Možda netko bude pozvan i na rođendan kojeg visokog dužnosnika i uglednika, gdje će na račun države besplatno jesti i piti birana jela i pića. Tu domovinski duh dolazi do punog izražaja. Sve ih ujedinjuje i obogaćuje, pogotovo ako se to odvija u nekoj balkanskoj krčmi, uz cijuk violina i podcikivanje cajki, uz zveket razbijenih čaša, sočne psovke i “domoljubne” pjesme iz zadriglih grla i “domoljubne”  hrvatske duše.

Domoljubni duh je tjerao i bivšu ministricu Gabrijelu Žalac, da svoj rođendan proslavi s odabranim društvom, te da račun za hranu  podmiri europskim novcem, a piće našim domaćim kunama. Zna se za što se europski novac ne može trošiti. Zato niti nema osmišljene i učinkovite obnove potresom porušene Banovine i dijela Zagreba. S tim novcem nema muljanja, a mi bez toga ne možemo ni ne znamo. Tu bi nam trebao domovinski duh, za mnogo toga. Nekako ga nigdje ne vidim. Probuditi će se negdje pred izbore, kad će obnova krenuti punom parom i kad će se konačno ljudi iz kontejnera preseliti u čvrste objekte. Bilo kako bilo, domovinski duh nije ničije leno. Svi na njega imaju jednako pravo. Neki ga zazivaju, neki s njim žive, a neki pojma nemaju što je to.

Glavno da se priča. Glavno da se viče. Glavno da se pljuje po onim drugima i drugačijima. Larpurlartizam nema premca, posebice u politici. Nema veze što ti stranka  jedva prelazi ili ne prelazi izborni prag. Nema veze što ti je plan i program mrtvo slovo na papiru. Nema veze što živiš i opstaješ na  epopeji žrtve. Ti si tu, sada i ovdje. Postojiš, valjda i misliš…, zazivaš domovinski duh, koji će nas spasiti od propasti. Nažalost, nije ti još sasvim jasno što ili tko je taj duh.

Ankica Benček

Povezane objave

Napad je najbolja obrana

HF

AFORIZMI – Adam i Eva

hrvatski-fokus

Kad maske konačno padnu

hrvatski-fokus

Zahvala Lovasa Hrvatima u BiH

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više