Isus je upravo ono što nam navješćuju starodavni proroci i što potvrđuje Novi Zavjet
Isus je centralna figura ne samo kršćanskog svijeta nego cijele ljudske povijesti. Os oko koje se zarotirao svijet. On prelama vrijeme, na vrijeme prije Krista, i vrijeme poslije Krista. On je stvarna osoba, to su potvrdili materijalni dokazi tijekom arheoloških iskapanja na području srednje Azije. Dokazi u prilog toj istini izranjaju iz zemlje malo pomalo, kad god se kršćanska vjerska stajališta dovode u pitanje, pojavi se neko novo otkriće.
Zna se da je Isus rođen za vladavine kralja Heroda, koji je vladao od 73. pr. Krista – 4. pr. Krista. O datumu Isusova rođenja još će se dugo raspravljati, no to nije najbitnije. Netko će reći da je Isus ljudski fenomen, ne priznajući Njegovo božansko podrijetlo. Neki da je mudrac, mistik koji je doživio prosvjetljenje, zanesenjak. Mi kršćani vjerujemo da je Isus upravo ono što nam navješćuju starodavni proroci, potvrđuje Novi Zavjet, dakle priznajemo da je On Mesija, izabranik, Sin Božji koji nam je donio nauk koji se nipošto nije uklapao u onodobni svijet, onodobne religije, filozofiju, u onodobnu svijest ljudi. Isus je usredotočen na čovjeka, ulazi u nutrinu ljudskog bića, u samu bit, a to je duša. Trebalo je vremena i treba još puno da se u nama oblikuje svijest da smo zaista djeca Božja, da naš put vodi u beskraje, a upravo po onomu kako se vladamo i po djelima koja činimo ili ne činimo, ovisi konačni ishod našega zemaljskoga života. Tako je vremenom nastajala vjera, zahvaćala sve veći broj ljudske populacije, kroz ove dvije tisuće godina oslanjajući se isključivo na Isusov nauk i dar Duha Svetoga, postala je ne samo vjerski apsolut, već je imala i ima obrazovnu ulogu u moralnom oblikovanju čovjeka. Uhvatila je duboke korijene i postala ljudska baština, tradicija, temelj naših života. Naše usmjerenje, zauzimanje stava. Vjera daje smisao našem postojanju. Naravno da je tijekom razvoja i širenja vjere bilo lutanja, stranputica, padova, hereza, ali kad se sve razmotri, izvodi se zaključak, da je to samo ljudsko djelo odavno bi se rastočilo u ništavilo. Međutim, vjera je opstajala i kad se činilo da joj nema spasa, što dokazuje da je vođena izvanljudskim načinom, i izvanljudskim putovima. Tako je Crkva koja službeno predstavlja vjeru, širi vjerski nauk, propisuje i vodi vjerske obrede, čuva vjerske dogme, ostala živa, djelotvorna i transcendirala.
Isusu kao ključnoj osobi koji je posrednik između Boga i ljudi, dajemo veliki značaj. Tako su uz pojedine blagdane nastali brojni običaji, vrlo lijepi i dirljivi. Oni su različiti s obzirom na ljudski mentalitet, specifičnosti podneblja, raznoliku kulturu, oni su velika vrijednost Crkve i svih naroda koji ih obnašaju. Kroz njih se kristalizirao vjekovni vjerski život, očuvala predaja. Postupno se odstranjivalo poganstvo, utemeljili moralni zakoni, isticale općeljudske vrednote.
Naš narod ukorijenjen je u vjeru, ili vjera u nas, kako god, i izražavali smo to stoljećima na vrlo duhovan i prepoznatljiv način. Međutim, kako živimo u eri pukog materijalizma, novac je zasjenio vjeru i tradiciju. Tako je Božić od strane financijskih menedžera prerušen u marketinški bum. Uglavnom je Isus istisnut, tu je bezbroj rekvizita koji su mu zamjena. Otišlo se tako daleko da to prelazi u vulgarnost. Prekrasno je kad se grad, trg, drveće ili kuća okite sjajnim lampicama, svijećama, blještavim kuglicama, hrpama cvijeća. Ali kič koji posvuda dreči ne priliči Isusovoj ulozi. Na televizijskim ekranima su voditeljice i voditelji prekrasno dotjerani, svi s osmijehom koji vrijedi milijun dolara, posvuda blještavilo. Sve je tako isprogramirano da izgleda da živimo u bajci. I vrane nam postanu bijele, svi su zdravi i sretni. Lažnim blještavilom pokrije se sva bijeda, sva nečist, sve strahote. Postajemo pasivni, ne razmišljamo što nam se događalo jučer, što se danas događa. Strašni ratovi, epidemije, zlostavljanje djece, žena, bijelo roblje, kriminal, droga koja uništava svijet. Tko štiti slabe, nemoćne, prognane? Netko im čak i pruži ruku ali nitko ne otklanja uzroke njihove tragedije. Koliko je gladne djece s onim golemim napaćenim očima, koje bi i kamen ganule, koliko je onih koji nemaju kruha ni ruha, silovanih, ubijanih bez ikakva razloga. Svijet je postao mučilište. O bilo kojem narodu da se radi, o bilo kojoj rasi, o bilo kojoj religiji, svi smo mi djeca istoga Oca, svi smo iz istog korijena, ali kako je stablo raslo tako se granalo i širilo, išlo na razne strane.
Isus je istjeran, protjeran, nema ga među nama, jer On je propovijedao etiku, suosjećanje i ljubav. Učitelju je oduzeta čast i prvenstvo. Nametnula su se kriva shvaćanja, veliki dio kršćana očenio se od panja. U nekad kršćanskim državama prekrasne bazilike, katedrale, crkve, postale su spomenici kulture, prodane su ili prenamijene za neprilične namjene. Najljepši su i najvjerodostojniji baš naši seoski običaji, posebice u Slavoniji, Zagorju, Zagori, po otocima, gdje se s koljena na koljeno prenosi tradicija slavljenja Božića. Ovaj materijalistički božić, koji nema veze s Božićem ni Bogom, zamoran je, vrijeđa pravog vjernika. Materijalizam udaljava našu dušu od Krista Isusa, zarobljava, narušava i uništava naš vjerski identitet. Isus se pojavio jednom, i neće se više pojaviti do konačnog Suda svijetu, ako ga isključimo, zaniječemo, zanemarimo, osjeti duha nam postupno odumiru. Odvajamo se od svoga bitka. A bez duhovne kulture, i duhovne biti, postajemo Nitko i Ništa.
