Dvije godine od donošenja Zakona o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja, napretka baš i nema
Zakon o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja iz 2019. godine još čeka dva od tri prateća pravilnika. Kada oni uskoro stupe na snagu, lokalne će sredine morati napraviti planove rasvjete i akcijske planove za rekonstrukciju javne rasvjete, što bi moglo potaknuti novi val investicija jer troškovi za električnu energiju u proračunima općina i gradova sve su viši.
Skorašnjim stupanjem na snagu preostala dva od ukupno tri pravilnika koji prate Zakon o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja, on bi trebao bi zaživjeti u punom smislu riječi. Naime, Zakon je donesen još 1. travnja 2019. godine, no na cijeli paket podzakonskih akata i dalje se čeka. Do sada je, naime, usvojen jedan od tri predviđena pravilnika i to Pravilnik o zonama rasvijetljenosti, dopuštenim vrijednostima rasvjetljavanja i načinima upravljanja rasvjetnim sustavima koji je na snazi od prošle godine. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja još mora donijeti Pravilnik o sadržaju, formatu i načinu izrade plana rasvjete i akcijskog plana gradnje i/ili rekonstrukcije vanjske rasvjete te Pravilnik o mjerenju i načinu praćenja rasvijetljenosti okoliša. Oba su ljetos prošla javno savjetovanje i očekuje se da bi mogli biti usvojeni do kraja ove ili početkom iduće godine.
Nakon što stupe na snagu, općine i gradovi trebat će u roku od šest mjeseci izraditi planove za provedbu
Zakona i svih pripadajućih pravilnika. Konkretno, riječ je o Planovima rasvjete, odnosno Akcijskim planovima gradnje i/ili rekonstrukcije vanjske rasvjete na rok od pet godina, s detaljno definiranim zonama rasvijetljenosti, dopuštenim vrijednostima rasvjetljavanja usklađenim s prostornim planovima jedinice lokalne samouprave te načinima upravljanja rasvjetnim sustavima. Također, ključan je terminski plan rada rasvjete, svjetlostaj (gašenje javne rasvjete, ne kraće od 3 h) i mjere zaštite posebno osjetljivih područja. Poslovni sektor očekuje da bi izrada tih planova mogla mobilizirati lokalne samouprave koje već nisu modernizirale rasvjetu da se sada time pozabave, posebice jer je cijena električne energije za javnu rasvjetu u međuvremenu povišena, a s njom i izdaci koji ni do sada nisu bili maleni.
Rast cijene električne energije
Neke općine u Hrvatskom zagorju ostale su zatečene cijenama koje su postigle na natječajima za javnu rasvjetu, gdje im je HEP nudio i triput višu cijenu nego lani. Stoga, investicija u obnovu javne rasvjete može biti vrlo isplativa, pošto su nove svjetiljke sa svjetlećim diodama (LED) nemjerljivo energetski učinkovitije od starih žarulja, a obnovljenom rasvjetom lakše je i pametno upravljati potrošnjom, u smislu regulacije rada rasvjetnih tijela, što omogućuje uštede i smanjenje svjetlosnog onečišćenja. Pritom se treba držati normi koje propisuje spomenuti Zakon koji preporučuje ekološki prihvatljive svjetiljke koje rasipaju manje svjetla u okoliš,jer je poznato da previše svjetlosti remeti noćni život u prirodi i negativno utječe na ljudski ritam sna i budnog stanja.
Tijekom pandemijskih godina, 2020. i 2021., primijećeno je usporavanje investicija u obnovu javne rasvjete, no ova je godina donijela promjenu pa se lokalne sredine sada agilnije odlučuju za realizaciju projekata koje su do sada držale u ladicama. Samo ove godine u modernizaciju javne rasvjete upustili su se Križevci, Bjelovar, otok Lopud i Mokošica (dijelovi Grada Dubrovnika), Vukovar, Šibenik, Rijeka, Gospić, Poreč, Ploče, Rovinj i Trogir, a u pripremi su Dubrovnik i Ivanec. Lokalne vlasti u projekte se upuštaju prema ESCO načelu ili ESIF kreditima Hrvatske banke za obnovu i razvitak s minimalnim kamatnim stopama.
Neka mjesta kao što su Tuheljske Toplice, Kutina, Virovitica ili Brinje, koje već imaju obnovljenu rasvjetu, sada lako poduzimaju mjere štednje regulacijom rada rasvjetnih tijela pa uvode svjetlostaj ili reduciraju rad rasvjetnih tijela kako bi uštedjela na električnoj energiji. Međutim, u Hrvatskoj je primjetna podudarnost – što je sredina veća, manje je vjerojatno da će uspješno provesti proces obnove javne rasvjete. Vidi se to na primjerima Zagreba i Splita, oba grada koja su imala velike planove koje do danas nisu realizirali.
‘Preekološki Zakon’ ali nedovoljno ekološke prakse
Dobro je pitanje kakav rezultat je do sada polučio Zakon koji su industrija i struka u startu uzele ‘na zub’ i prozvale ga aktivističkim i ‘previše ekološkim’. Sugovornici iz industrije kažu da je Zakon doveo do revidiranja projekata u smislu da se u njima sada ide na nižu razinu rasvijetljenosti,odnosno na nižu temperaturu boje svjetlosti. Naime, do stupanja na snagu Zakona pješačke zone osvjetljavale su se svjetlošću s 3000 K, a prometnice onom s 4000 K. Zakon je tu bio restriktivniji pa pripadajući Pravilnik navodi da kod ekološki prihvatljive svjetiljke maksimalna korelirana temperatura boje svjetlosti (CCT) iznosi najviše 3000 K uz indeks G ≥ 1,5. U zaštićenim područjima iznos korelirane temperature boje svjetlosti (CCT) je najviše 2200 K uz indeks G ≥ 2. U zaštićenim područjima, radi očuvanja ekosustava i bioraznolikosti, dopušteno je postavljati svjetiljke korelirane temperature boje svjetlosti više od 2200 K.
“Mislim da smo si forsiranjem boje svijetlosti otežali situaciju jer, osim Italije i Slovenije, nijedna europska država nema tako restriktivan zakon. Razlika u potrošnji je 15 – 20% na štetu dobivanja niže temperature svjetla, a o tome se nije razmišljalo. Zakon je prilično aktivistički napisan i isforsiran, a u medijima se dosta prostora daje zagovornicima borbe protiv svjetlosnog onečišćenja koji ne razumiju u potpunosti problem i ne poznaju tehniku. Da stvar bude bolja, oni koji su zagovarali 3000 K, sada govore o spuštanju te razine na 2700 K,” ističe jedan od sugovornika, inače zastupnik renomiranog proizvođača rasvjetnih tijela.
Ima li uopće ikakvih efekata Zakona?!
Zbog novog Zakona neki su natječaji, koji su podrazumijevali ugradnju svjetiljki od 4000 K, morali biti poništeni, što mnogima nije sjelo. Oponenti zaključuju da je stoga razumljivo nezadovoljstvo onih koji su nabavili žarulje koje sada ne uspijevaju prodati. Boris Štromar iz građanske inicijative Eko rasvjeta na primjedbu ranije spomenutog sugovornika iz industrije odgovara da je ušteda napravljena zamjenom stare natrijeve rasvjete LED-om iznimno velika te da je zbog toga posve deplasirano govoriti o većoj potrošnji kod niže boje svjetlosti, već se eventualno može govoriti o nešto manjoj uštedi u korist smanjenja svjetlosnog onečišćenja. Rasvjetna tehnika je do te mjere napredovala, ističe, da su sada na raspolaganju učinkovitija rasvjetna tijela kod istih proizvoda i s istom bojom svjetla.
To potkrijepljuje preporukom Međunarodnog udruženja za tamno nebo (IDA) koje je donedavno kao ekološki prihvatljivu rasvjetu savjetovalo svjetiljke do 3000 K,a sada preporučuje rasvjetu od 2200 K jer su radne značajke usporedive. Štromarova generalna ocjena je da Zakon nije polučio bitniju promjenu na bolje, u smislu rješavanja ili sprječavanja problema prekomjernog svjetlosnog onečišćenja. Upravo suprotno, kaže da je uvođenjem kategorije ‘ekološke rasvjete’ zapravo pogodovano industriji i lokalnim samoupravama da instaliraju još više svjetiljki tamo gdje uopće nisu potrebne – na slabo prometnim putevima, biciklističkim stazama i sl., za koje nije nužno da budu osvijetljene cijele noći.
Previše svjetla tamo gdje ga ne treba
Takvih primjera je, kaže, diljem države bezbroj. Jedan od svježijih primjera je rasvjeta na Pelješkom mostu koji je građen u zaštićenom području, Posebnom rezervatu prirode Malostonski zaljev i Malo more. Zakon kaže da bi na tom području rasvjeta trebala biti maksimalne temperature boje svjetlosti 2200 K, kako bi se smanjio utjecaj plavog spektra na okoliš, no tehničke karakteristike svjetiljaka ukazuju da se koristi 3000 K. Hrvatske ceste su na vrijeme upozoravale na taj problem, ali ga nisu uklonile.
Jedan stanovnik – jedna svjetiljka
Boris Štromar iz građanske inicijative Eko rasvjeta smatra da je uglavnom riječ o problemu neznanja naručitelja radova koji se ‘polakome’ za uštedama koje su evidentne. Kada se već ostvari ušteda, lokalna samouprava vidi napredak u mogućnosti instaliranja svjetiljki i tamo gdje one možda i nisu potrebne. Navodi primjer Ivanca, koji ulazi u ESCO-projekt u vrijednosti barem 5,64 milijuna kuna. Konkretno, sada je na cijelom gradskom području instalirano oko 2900 svjetiljki (od kojih je 300 LED-ica), a postavljene su na svakom drugom stupu. Prema novom modelu, predviđeno je postavljanje oko 5000 svjetiljki i to na svakom stupu, u svim naseljima. “Zar je potrebna jedna svjetiljka na svaka dva stanovnika?” ironizira Štromar i naglašava da Hrvatska nigdje nije ograničila potrošnju električne energije za javnu rasvjetu po stanovniku kao što je, primjerice, napravila Slovenija.
Kada je riječ o prijavama za preveliko rasvjetljenje, odnosno protuzakonito stavljanje svjetlećih displeja na križanja prometnica, komunalno redarstvo u Zagrebu reagira. Ali, od šest prijava koje je Eko rasvjeta podnijela, u pet slučajeva se misteriozno dogodilo da baš kod dolaska inspekcije displeji nisu radili pa se nije moglo postupati prema prijavi. Iz toga se može zaključiti samo jedno, a to je da se Zakon o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja u punom smislu – ne provodi.
