Propala Plenkovićeva kratkoročna energetska politika
kratkoročno je imala smisla, no sada bi se zauzdane cijene energije trebale početi relaksirati jer ne potiču štednju, doprinose inflaciji i ugrožavaju poslovanje elektroprivrede.
U 2023. Vlada bi se trebala pozabaviti popuštanjem kriznih mjera u energetskom sektoru i stabilizacijom poslovanja HEP-a, koji je bio prisiljen u potpunosti na sebe preuzeti teret upravljanja energetskom krizom. Istodobno se mora početi aktivnije baviti rastom inflacije, na koju itekako utječu prigušene cijene električne energije i plina. Elektroprivreda subvencionira cijene električne energije i grijanja u iznosu od gotovo 800 mil. EUR, a preuzela je i velik broj kupaca drugih opskrbljivača koji nisu bili u stanju podnositi teret krize. To su službene brojke, jesu li one realistične, nije poznato, kao niti koji period pokrivaju. Projekcije za budućnost nitko ne spominje.
Pokazalo se odličnim, što za razliku od nekih drugih država gdje su elektroprivrede privatne, Vlada može lako donositi odluke, međutim upravo u toj lakoći čini se da dio toga nije promišljen unaprijed. Elektroprivreda je tako preko noći pretvorena u najveću socijalnu ustanovu u zemlji, očigledno na teret kreditnog rejtinga koji je prvi puta od 2009. na investicijskoj razini.
Vrijeme za akciju
Osim što subvencionira cijenu električne energije, nabavom skupog plina HEP potpomaže i jeftiniji plin za ogrjevnu sezonu. Od početka travnja ta bi cijena trebala rasti, a nova opet neće odražavati tržišnu realnost. Da je cijena električne energije tržišna kategorija, trenutno bi građanima bila skuplja za barem 40% ako ne i više, jednako kao i potcijenjeni plin, tako da Vlada zapravo perpetuira štetnu politiku jeftine energije koju bi trebala adresirati isključivo kroz nijansiranu socijalnu politiku.
Skupa električna energija natjerala je poduzetništvo da ulaže u energetsku učinkovitost i obnovljivce, što se potpomaže i iz EU fondova. Višegodišnjom pogrešnom politikom u ta dva sektora, isto građanima nije jednako dostupno, zato ima neke pravde u tome da ih se barem ne tlači tržišnim cijenama. Slaba je to utjeha, jer rješenje nije u nastavku loše politike, nego u promjeni koja će podići gospodarstvo i donijeti veću samodostatnost u proizvodnji te uštede u potrošnji energije. Za to je potrebna vizija koju na žalost nismo vidjeli ni kod jedne prethodne Vlade pa nema razloga vjerovati da će se to sada dogoditi.
Inflacija počinje hraniti samu sebe
S uvođenjem eura u klimi visoke inflacije došli smo do toga da, iako su se cijene energenata i sirovina u međuvremenu stabilizirale, a opskrbni lanci popravili, inflacija sada hrani samu sebe, a to je vrlo opasan trend. Umjesto da smiruje strasti oko uvođenja eura, Vlada populističkom retorikom bez pokrića zapravo dolijeva ulje na vatru visokih inflacijskih očekivanja. Povećavaju se izdaci za plaće i mirovine, troši se više u očekivanju da će biti još skuplje. Tako se ujedno hrani inflacija, a tečajnog sidra nema. Do kada može ovako? Ovim tempom samo nebo je granica.
Krizna energetska politika Andreja Plenkovića kratkoročno je imala smisla, no dugoročno će postati problematična. Iako su prve naznake da je politika prejeftine energije pogrešna već vidljive (npr. rast cijena hrane), premijer poručuje da će „nastaviti kontrolirati cijene energije u 2023.“. Slika je još zamućena jer se sve pripisuje uvođenju eura, a ne bi trebalo. Sve projekcije oko kretanja rasta cijena su se pokazale pogrešnima, dakle krajnji je čas za akciju.
Vlada jednostavno mora nekako zauzdati inflaciju, za početak mirnijom i uvjerljivijom retorikom, a zatim i postepenim dopuštanjem da cijene energije polako krenu prema realnijim iznosima. U protivnom smo u velikom problemu. Nipošto ne zaboraviti – nakon krize 2008. Hrvatskoj je trebalo sedam godina da ispliva, s ogromnim padom BDP-a i zaposlenosti. To bi se moglo ponoviti.